Marina, znam da, evo, ovoga časa prolaziš ispod mog balkona. Ulica se uskovitlala lišćem. Treperi. Razmičem presušene bijele plahte. Užarile se pod drvenim kvačicama. Naginjem se preko ograde i vidim kako hodaš polako. Vikao bih za tobom. Mila moja, Marina. Sve bih ti rekao, u grudima mi odjekuje riječima. Umjesto mene zašumi stari hrast. Pruža grane nad tobom. Izvijaju se kao tvoja leđa.
Do mog je stana četrdeset stepenica. Ne računam onih pet kojim se uspinješ do ulaza 73. Preskačem stolice i nered po podu. Naslanjam se na vrata i osluškujem. Cijeli haustor odzvanja tvojim potpeticama. Na prizemlju si, prstima tek ovlaš dodiruješ ogradu. Grudi ti se nadimaju jače. Uvijek se uspušeš kad se uspinješ.
Evo te, prolaziš pored stana starog inženjera. Kladim se da stari lisac ni sada nije zatvorio vrata. Napola su rastvorena. Prikučena starom, drvenom stolicom. Vidiš mu mlohavo tijelo ispruženo pred preglasnim televizorom. Ženski glas najavljuje promjenu vremena.
Koraci ti odjekuju jače. Kunem ti se, srce će mi iskočiti. Otvaram poklopac špijunke. Vidim kako zastaješ pred vratima. Namještaš kosu. Nikad ne zvoniš. Grlo mi se stislo od ta dva kratka udarca o drvo. Zvuk okretanja ključa u metalnoj bravi. Zašto vražja vrata toliko škripe?!
Ti si fluorescentni koralj u mračnom hodniku. Od tvojih se boja sve postidjelo. Prsti mi izgaraju u tvojoj kosi, rascvjetanim nevenima. Ljubim ti čelo orošeno svjetlucavim kapljicama. Na usnama mi ostavljaju slankast okus. Naslanjam te na vrata, a ti se kao zmija omotavaš oko moga tijela. Zadižem ti haljinu. Gola bedra ti se razmiču pred mojim prstima. Izvlačiš mi ruku i njome pokrivaš svoje lice. Udišeš glasno. Vrškom nosa prelaziš po mojim prstima. Ližeš im vrhove. Jezik ti je hrapav i hladan. Iz njega niču cvjetovi kupine.
Izuvaš se i hvataš me za ruku. Dlanovi ti struje. U sobi je zrak težak, otvoreni prozor zamračen roletnama. Govoriš mi na uho. Glas ti je vrtoglavica. Spuštam ti naramenice. Grudi su ti male. Bradavice ružičaste, krhke kao klobuk stapke. Pod mojim se jezikom uspravljaju. Dlačice na tijelu ti nakostriješene. Mirišeš toplo i slatko, kao sandalovina. Puštaš me da te svlačim, a znaš da sam nespretan. Otima mi se svako dugme. Na ulici netko šutira staklenu bocu. Gaćice su ti crne. Uvijek nosiš pamučne. Zavlačim prste duboko. Na vratu su mi polukrugovi tvojih zubi.
Polažem te na krevet. Kosa ti se rasula po jastuku, kao na vodi. Koža ti bijela, posuta pjegicama. Podižem ti koljena. Ljubim ti unutrašnjost bedara, tamo gdje su najmekša. Pod kožom mi vrije od tvojih mirisa. Glava mi zaranja u tvoje međunožje.
Kroz rupice na roletnama glasno zriču zrikavci. Tvoje su ruke obavijene oko moga vrata. Povlačiš me prema sebi. Dišeš mi u obraz. Prodirem u tvoju utrobu. Ne zatvaraš oči. Obrve ti se u korijenu malo skupe. Usne rastvore.
Podižem te na sebe. Tvoje tijelo se topi u kapljama znoja. Kosa ti se nadvila nad nama kao šator. Kao prašuma. Mirisna i vlažna. Podižeš glavu, kosu zabacuješ na leđa. Vrat ti je bijeli ždral. Nad grudima ti iskočila čipka žila i plavih vena. Soba se ispunila tvojim uzdasima. Lascivnim riječima. Sve podrhtava. Stežem ti bedra. Ostavljam crvene otiske. Prsti ti u mojoj kosi. Zubi zarinuti u vrat. Zaurlam.
Nos ti je negdje između jastuka i mog uha. Srce ti udara o moju kožu. Podižem ti glavu i ljubim te. Nježna si kao dijete. Blaga i prozirna. Spuštaš se na jastuk. Ništa ti ne govorim. Umjesto toga proučavam ti oči, dvije močvarne kaljužnice. Zelenožute.
Staklena boca na ulici se razbije. Dječja graja širi se zrakom. Lopta snažno udari o zid. Vjetar podigne bijele plahte pod drvenim kvačicama. Vidim te kako zamičeš iza ugla.
Spectre
Marina, znam da, evo, ovoga časa prolaziš ispod mog balkona. Ulica se uskovitlala lišćem. Treperi. Razmičem presušene bijele plahte. Užarile se pod drvenim kvačicama. Naginjem se preko ograde i vidim kako hodaš polako. Vikao bih za tobom. Mila moja, Marina. Sve bih ti rekao, u grudima mi odjekuje riječima. Umjesto mene zašumi stari hrast. Pruža grane nad tobom. Izvijaju se kao tvoja leđa.
Do mog je stana četrdeset stepenica. Ne računam onih pet kojim se uspinješ do ulaza 73. Preskačem stolice i nered po podu. Naslanjam se na vrata i osluškujem. Cijeli haustor odzvanja tvojim potpeticama. Na prizemlju si, prstima tek ovlaš dodiruješ ogradu. Grudi ti se nadimaju jače. Uvijek se uspušeš kad se uspinješ.
Evo te, prolaziš pored stana starog inženjera. Kladim se da stari lisac ni sada nije zatvorio vrata. Napola su rastvorena. Prikučena starom, drvenom stolicom. Vidiš mu mlohavo tijelo ispruženo pred preglasnim televizorom. Ženski glas najavljuje promjenu vremena.
Koraci ti odjekuju jače. Kunem ti se, srce će mi iskočiti. Otvaram poklopac špijunke. Vidim kako zastaješ pred vratima. Namještaš kosu. Nikad ne zvoniš. Grlo mi se stislo od ta dva kratka udarca o drvo. Zvuk okretanja ključa u metalnoj bravi. Zašto vražja vrata toliko škripe?!
Ti si fluorescentni koralj u mračnom hodniku. Od tvojih se boja sve postidjelo. Prsti mi izgaraju u tvojoj kosi, rascvjetanim nevenima. Ljubim ti čelo orošeno svjetlucavim kapljicama. Na usnama mi ostavljaju slankast okus. Naslanjam te na vrata, a ti se kao zmija omotavaš oko moga tijela. Zadižem ti haljinu. Gola bedra ti se razmiču pred mojim prstima. Izvlačiš mi ruku i njome pokrivaš svoje lice. Udišeš glasno. Vrškom nosa prelaziš po mojim prstima. Ližeš im vrhove. Jezik ti je hrapav i hladan. Iz njega niču cvjetovi kupine.
Izuvaš se i hvataš me za ruku. Dlanovi ti struje. U sobi je zrak težak, otvoreni prozor zamračen roletnama. Govoriš mi na uho. Glas ti je vrtoglavica. Spuštam ti naramenice. Grudi su ti male. Bradavice ružičaste, krhke kao klobuk stapke. Pod mojim se jezikom uspravljaju. Dlačice na tijelu ti nakostriješene. Mirišeš toplo i slatko, kao sandalovina. Puštaš me da te svlačim, a znaš da sam nespretan. Otima mi se svako dugme. Na ulici netko šutira staklenu bocu. Gaćice su ti crne. Uvijek nosiš pamučne. Zavlačim prste duboko. Na vratu su mi polukrugovi tvojih zubi.
Polažem te na krevet. Kosa ti se rasula po jastuku, kao na vodi. Koža ti bijela, posuta pjegicama. Podižem ti koljena. Ljubim ti unutrašnjost bedara, tamo gdje su najmekša. Pod kožom mi vrije od tvojih mirisa. Glava mi zaranja u tvoje međunožje.
Kroz rupice na roletnama glasno zriču zrikavci. Tvoje su ruke obavijene oko moga vrata. Povlačiš me prema sebi. Dišeš mi u obraz. Prodirem u tvoju utrobu. Ne zatvaraš oči. Obrve ti se u korijenu malo skupe. Usne rastvore.
Podižem te na sebe. Tvoje tijelo se topi u kapljama znoja. Kosa ti se nadvila nad nama kao šator. Kao prašuma. Mirisna i vlažna. Podižeš glavu, kosu zabacuješ na leđa. Vrat ti je bijeli ždral. Nad grudima ti iskočila čipka žila i plavih vena. Soba se ispunila tvojim uzdasima. Lascivnim riječima. Sve podrhtava. Stežem ti bedra. Ostavljam crvene otiske. Prsti ti u mojoj kosi. Zubi zarinuti u vrat. Zaurlam.
Nos ti je negdje između jastuka i mog uha. Srce ti udara o moju kožu. Podižem ti glavu i ljubim te. Nježna si kao dijete. Blaga i prozirna. Spuštaš se na jastuk. Ništa ti ne govorim. Umjesto toga proučavam ti oči, dvije močvarne kaljužnice. Zelenožute.
Staklena boca na ulici se razbije. Dječja graja širi se zrakom. Lopta snažno udari o zid. Vjetar podigne bijele plahte pod drvenim kvačicama. Vidim te kako zamičeš iza ugla.
Marina… ni danas nisi došla.