cijedi se srpanjsko popodne niz rikamanu koltrinu, kroz pritvorene škure. bokor cvrčaka prati soundtrack našeg nedjeljnog pravimosedaspavam, dok mater pošadom čisti špice iz čentruna i pjevuši uz muziku koja se vrti s gramofona u susjednoj sobi.
mi dica prisilno ležimo na didinoj i babinoj kočeti, prebrojavamo plikove od komaraca po preplanulim nogama (brat je uvijek imao junačku kolekciju izgrebanih rana), izgovaramo riječi unatrag, čekamo da se odvrti B strana, da završi pokora ljetnog, popodnevnog odmora. mater bi rezala fete na male trokutiće da se dici ne zaleti u grlo, pa da, nedajbože, po žegi i zapari, kakvu svit nije upamtija, mora na dispanzer. čak bi i ćaća zviždukao, razgaćen u biloj kanotijeri, razvrstavajući kovanice na kupiće od 50 para do 5 dinara, koje su se taložile mjesecima na dnu modre mornarske kape. bilo nam je zabranjeno bez pitanja zavuć ruke u sve te nepojedene sladolede i nenaciknute frenje, jer će ih on ujutro, u plastičnoj kesi, odnijet u jugo banku. našoj ljubavi je kraaaj i mater bi u tirkiznoj raškolanoj vešti, koja se vezivala oko vrata, povikala s vrata: ko prvi, njemu čentrun!, a mi bi se s olakšanjem poredali oko raspremljenog stola. na svetog jakova i didov rođendan, dočekao bi nas paradižot s keksima. u ostale dane, bio je zavajon s kap prošeka ili crne kave, bio je špinat na mlijeku i bio je oliver. bila je neka druga dalmacija, kojoj se, u ovoj od danas, danas gubi njen posljednji trag. ćaća bi rekao: bilo je cvrčaka, njih će uvik biti, ali samo zdenko može ovo napisat, a ćore otpivat.
malinkonija
cijedi se srpanjsko popodne niz rikamanu koltrinu, kroz pritvorene škure. bokor cvrčaka prati soundtrack našeg nedjeljnog pravimosedaspavam, dok mater pošadom čisti špice iz čentruna i pjevuši uz muziku koja se vrti s gramofona u susjednoj sobi.
mi dica prisilno ležimo na didinoj i babinoj kočeti, prebrojavamo plikove od komaraca po preplanulim nogama (brat je uvijek imao junačku kolekciju izgrebanih rana), izgovaramo riječi unatrag, čekamo da se odvrti B strana, da završi pokora ljetnog, popodnevnog odmora. mater bi rezala fete na male trokutiće da se dici ne zaleti u grlo, pa da, nedajbože, po žegi i zapari, kakvu svit nije upamtija, mora na dispanzer. čak bi i ćaća zviždukao, razgaćen u biloj kanotijeri, razvrstavajući kovanice na kupiće od 50 para do 5 dinara, koje su se taložile mjesecima na dnu modre mornarske kape. bilo nam je zabranjeno bez pitanja zavuć ruke u sve te nepojedene sladolede i nenaciknute frenje, jer će ih on ujutro, u plastičnoj kesi, odnijet u jugo banku. našoj ljubavi je kraaaj i mater bi u tirkiznoj raškolanoj vešti, koja se vezivala oko vrata, povikala s vrata: ko prvi, njemu čentrun!, a mi bi se s olakšanjem poredali oko raspremljenog stola. na svetog jakova i didov rođendan, dočekao bi nas paradižot s keksima. u ostale dane, bio je zavajon s kap prošeka ili crne kave, bio je špinat na mlijeku i bio je oliver. bila je neka druga dalmacija, kojoj se, u ovoj od danas, danas gubi njen posljednji trag. ćaća bi rekao: bilo je cvrčaka, njih će uvik biti, ali samo zdenko može ovo napisat, a ćore otpivat.
bili su mater i ćaća.
bila je ova pjesma.