Pitao velikog pisca u bašči kavane novinar za stolom
hoće li njegovo djelo, kako je bilo jučer na znanstvenom skupu
u Akademiji, biti slavljeno i nakon njegove smrti. Nije mu
odgovorio odmah. Gledao je u stablo hrasta čija je ljetna sjenka
ležala ispod njega kao velika životinja. Bio je zadivljen njegovom
krošnjom oslikanom na zemlji poput teritorija povlaštenih.
Na kraju jeseni ostat će s golim granama, ući će u zimu tek
s pokojim listom. Crne grane u proljeće će opet olistati,
sjenka će se na zemlju opet vratiti.
Vratio se pitanju novinara s kojim je razgovor u kavani u blizini
svog stana u be fazi Alipašina polja dogovorio jučer: Vidiš ono
stablo hrasta. Djeluje moćno, njegov korijen je u dubini zemlje
vrlo zdrav, u to nas uvjerava ona njegova veoma bogata krošnja.
Jednog dana sve će se promijeniti: korijen će početi da se suši,
grane krošnje će ogoliti, na ostacima osušenih neće biti
listova. Iz zemlje će na svjetlo dana iznići slabašni novi
hrast, iz njega će se razviti posve novo stablo, možda i moćnije
od sasušenog. Iz žira sasušenog razvit će se novo drvo, čije će
grane svojom ljepotom hraniti svako ljudsko oko. Žir je važna
hrana i životinjskog svijeta svugdje gdje hrasta ima. Jedu ga
golubovi, djetlići, jedu ga i sitni sisavci, miševi, vjeverice i neki
Drugi glodavci. Jedu ga i veliki sisavci: medvjedi, svinje, jeleni.
Od tog ploda hrasta živi i ono što leti i ono što rove zemlju
i ono što pase i brsti. U domorodačkoj Kaliforniji, zapisano je
u jednoj knjizi o ovoj biljci, indijci Chimariko i Pomo i drugi
dobivaju od žira brašno iz kojega proizvode i lepinje. Žir namaču
nekoliko puta u vodi, onda ga suše da bi izgubio
gorčinu, te ga usitnjavaju u kamenim stupama sve dok od
njega ne dobiju što sitnije brašno.
Čudo. Kad se korijen onog hrasta osuši, njegov će ga žir vratiti
u novi život. Ciklus će biti nastavljen, život raznih vrsta podložnih
smrti produžen. Tako je i u umjetnosti. Neki će mladi pisac,
možda, jednoga dana, pronaći u mome djelu svoj žir, iz njega
razviti svoje djelo i tako produžiti život mome.
Hoće li moje djelo biti slavljeno kad ne budem živ, kao što
je jučer slavljeno u povodu mog rođendana, ovisit će samo
o tom žiru u njemu. U mom djelu nisu posijani žirovi ni Tore,
ni Biblije, ni Kur’ana časnog, tih vječnih knjiga, a ja nisam ni
Shakespeare, ni Tolstoj, ni Krleža, ni Andrić. Kome pravo,
kome krivo, ipak, kad umrem, ostavit ću iza sebe mnogo više
nego što to za jednoga života čovjek može dati drugom.
Mnogo više nego što stoljetni hrast na svojim granama može
imati žirova i listova. Mnogo više nego što vinova loza može
donijeti grozdova. Vrijednost moga djela nije mala, sud o njemu
je danas laskav, za pedeset godina sigurno će biti drukčiji.
Kad umrem, moje će djelo na zemlji za nekoga biti ono što je
sada stablo hrasta čiju krošnju gledamo. Mijenjat će se kao
godišnja doba, nepoznato je dokle će njegove promjene trajati.
Onda će jednoga dana, protivno svemu što ti o tome sada
govorim, laskajući sam sebi i tom djelu, doći i vrijeme prašine
u kojemu će i korijen toga stabla biti izjednačen s prašinom
i zemljom bez novoga izdanka. Vrijeme boljih autora potisnut će
sve što je vrijeme moga djela imenovalo u njemu kao vrhunsku
vrijednost. Samo zahvaljujući onom žiru, ako ga u mome djelu
tada bude, obnovit će takvu svoju vrijednost. Jer, i umjetnička
vrijednost ima svoju burzu, promjenljiva je kao i novac. Na burzi
je, nažalost, odvajkada bila vrlo jeftina. Govorim li ti laži
o umjetnosti, ili istinu? Umjetnost je laž koja propovijeda istinu,
govorio je genijalni Picasso. Bez žira je mrtva, kažem ja dok me
ti tako pažljivo slušaš.
O hrastu i žiru
Pitao velikog pisca u bašči kavane novinar za stolom
hoće li njegovo djelo, kako je bilo jučer na znanstvenom skupu
u Akademiji, biti slavljeno i nakon njegove smrti. Nije mu
odgovorio odmah. Gledao je u stablo hrasta čija je ljetna sjenka
ležala ispod njega kao velika životinja. Bio je zadivljen njegovom
krošnjom oslikanom na zemlji poput teritorija povlaštenih.
Na kraju jeseni ostat će s golim granama, ući će u zimu tek
s pokojim listom. Crne grane u proljeće će opet olistati,
sjenka će se na zemlju opet vratiti.
Vratio se pitanju novinara s kojim je razgovor u kavani u blizini
svog stana u be fazi Alipašina polja dogovorio jučer: Vidiš ono
stablo hrasta. Djeluje moćno, njegov korijen je u dubini zemlje
vrlo zdrav, u to nas uvjerava ona njegova veoma bogata krošnja.
Jednog dana sve će se promijeniti: korijen će početi da se suši,
grane krošnje će ogoliti, na ostacima osušenih neće biti
listova. Iz zemlje će na svjetlo dana iznići slabašni novi
hrast, iz njega će se razviti posve novo stablo, možda i moćnije
od sasušenog. Iz žira sasušenog razvit će se novo drvo, čije će
grane svojom ljepotom hraniti svako ljudsko oko. Žir je važna
hrana i životinjskog svijeta svugdje gdje hrasta ima. Jedu ga
golubovi, djetlići, jedu ga i sitni sisavci, miševi, vjeverice i neki
Drugi glodavci. Jedu ga i veliki sisavci: medvjedi, svinje, jeleni.
Od tog ploda hrasta živi i ono što leti i ono što rove zemlju
i ono što pase i brsti. U domorodačkoj Kaliforniji, zapisano je
u jednoj knjizi o ovoj biljci, indijci Chimariko i Pomo i drugi
dobivaju od žira brašno iz kojega proizvode i lepinje. Žir namaču
nekoliko puta u vodi, onda ga suše da bi izgubio
gorčinu, te ga usitnjavaju u kamenim stupama sve dok od
njega ne dobiju što sitnije brašno.
Čudo. Kad se korijen onog hrasta osuši, njegov će ga žir vratiti
u novi život. Ciklus će biti nastavljen, život raznih vrsta podložnih
smrti produžen. Tako je i u umjetnosti. Neki će mladi pisac,
možda, jednoga dana, pronaći u mome djelu svoj žir, iz njega
razviti svoje djelo i tako produžiti život mome.
Hoće li moje djelo biti slavljeno kad ne budem živ, kao što
je jučer slavljeno u povodu mog rođendana, ovisit će samo
o tom žiru u njemu. U mom djelu nisu posijani žirovi ni Tore,
ni Biblije, ni Kur’ana časnog, tih vječnih knjiga, a ja nisam ni
Shakespeare, ni Tolstoj, ni Krleža, ni Andrić. Kome pravo,
kome krivo, ipak, kad umrem, ostavit ću iza sebe mnogo više
nego što to za jednoga života čovjek može dati drugom.
Mnogo više nego što stoljetni hrast na svojim granama može
imati žirova i listova. Mnogo više nego što vinova loza može
donijeti grozdova. Vrijednost moga djela nije mala, sud o njemu
je danas laskav, za pedeset godina sigurno će biti drukčiji.
Kad umrem, moje će djelo na zemlji za nekoga biti ono što je
sada stablo hrasta čiju krošnju gledamo. Mijenjat će se kao
godišnja doba, nepoznato je dokle će njegove promjene trajati.
Onda će jednoga dana, protivno svemu što ti o tome sada
govorim, laskajući sam sebi i tom djelu, doći i vrijeme prašine
u kojemu će i korijen toga stabla biti izjednačen s prašinom
i zemljom bez novoga izdanka. Vrijeme boljih autora potisnut će
sve što je vrijeme moga djela imenovalo u njemu kao vrhunsku
vrijednost. Samo zahvaljujući onom žiru, ako ga u mome djelu
tada bude, obnovit će takvu svoju vrijednost. Jer, i umjetnička
vrijednost ima svoju burzu, promjenljiva je kao i novac. Na burzi
je, nažalost, odvajkada bila vrlo jeftina. Govorim li ti laži
o umjetnosti, ili istinu? Umjetnost je laž koja propovijeda istinu,
govorio je genijalni Picasso. Bez žira je mrtva, kažem ja dok me
ti tako pažljivo slušaš.