Zbog onih koji ne kane čitati “Dvojicu”, jer, dopustimo, posvetiti nekoliko mjeseci života čitanju dvije i pol tisuće stranica jednoga jedinog pisca, nije nešto što se od svakoga može očekivati, spremni smo nešto podrobnije prepričati zbivanja u ovom romanu. Osim što bi to moglo biti važno za razumijevanje cjeline ovoga teksta, kao i opsežne epizode posvećene trećesiječanjskoj grafici Ede Murtića, prepričavanje ove povijesti, a zatim i prepričavanje onog što je već prepričano, pa onda još treći i četvrti put pričanje priče o pričinoj priči, piscu je u ovom slučaju privlačno i blisko. Možda i zato što potajno želi ono što je nemoguće: da promijeni povijest i da utječe na minule ljudske živote u skladu s vlastitom pripoviješću.
Ali za sve koji su osjetljivi na spoiling – kako se ta stvar u nas lijepo zove – kratku preradbu “Dvojice” donosimo u kurzivu, tako oni koji roman tek namjeravaju čitati mogu znati dokle trebaju preskočiti.
Roman “Dvojica”, objavljen u četiri crvene knjige i petoj crnoj, između 2013. i 2017. u izdanju zaprešićke Frakture zasnovan je na dijelom istinitim, a dijelom izmišljenim biografijama dvojice pisaca: Miroslava Krleže i Ive Andrića. Pisac u popratnoj bilješki naglašava da je sve fikcija, jer fikcija jest svaka istinito ispripovijedana priča, bez obzira na to zasniva li se na takozvanoj zbilji, ili je potpuno izmišljena. Fikcija nisu samo loše pripovijesti o krivo percipiranoj zbilji, policijske dostave i svjedočenja pred sudom.
Ali u fikciji “Dvojice” do jedne određene tačke, ili do dva različita povijesna trenutka, izazvana privatnim životnim odlukama dvojice ljudi, moguće je romaneskni tekst uspoređivati s onim što nam je prethodno poznato iz povijesti i iz njihove životne zbilje. Nakon toga, započinje priča za koju će se reći da se u zbilji nije dogodila. Ona zaprema veći dio romana.
Nakon što je u dvobroju 8-9 časopisa Pečat, koji izlazi početkom 1940, objavio “Dijalektički antibarbarus”, kada oko njega u Zagrebu nastaje potpuna pustoš, suradnici su se razbježali, redakcija se raspustila, Krleža u jesen 1940. odluči da se na neko vrijeme skloni u Beograd. Bela je prihvatila ponudu Narodnog pozorišta, tamo je pamte kao barunicu Casteli iz Gavelline inscenacije Glembajevih, od prije deset godina. Ali, ruku na srce, zanimljivija im je kao potencijalna zvijezda komediografskog dijela repertoara. U prvi je mah planirano da se Krleža na neko vrijeme pasivizira i da naprosto prešuti sve ono što će se zbivati kada Partija uzvrati udarac. Nastanjuju se u Carigradskoj, na broju 17, usred jevrejskoga Dorćola, u blizini Pozorišta. Krleža izbjegava javne događaje, nema ga na Belinim predstavama (prije početka rata imat će samo jednu premijeru, ali će kao zamjena uskakati u manje uloge…), ne pojavljuje se u hotelu Moskva, ni po kavanama u kojima je bio rado viđen gost za svoga prethodnog beogradskog života, dok je 1934. uređivao mjesečnik Danas. Navraća do Petra Dobrovića u njegov stan u Ulici kralja Petra 36. Jedina je to adresa iz njegova prethodnog života.
“Mutne decembarske večeri 1940, dok u bronhijama peče vonj siromaškoga aleksinačkog ćumura, a s radio-aparata stižu vijesti o totalnom porazu evropskoga razuma” (Krleža: Dorćolski dnevnici 1941.), Krleža se uspinje uz Francusku ulicu, ide u susret Beli, koja u neki pretponoćni sat izlazi iz pozorišta, i izdaljine, vidi kako se od Gospodar Jevremove prema njemu spušta poznata figura, “raste prema meni, i premda ja znam do kojih razmjera još može narasti, ne osjećam se pred tim rastom nimalo ugodno”, beogradskoga advokata, književnika, a sve više i političara Dragiše Vasića.
Dok su tako prilazili jedan drugome, Vasić nizbrdo se kotrljajući, Krleža se uspinjući, ni jedan ni drugi nisu mogli znati hoće li se samo mimoići, kao dva nepoznanika, ili će zastati jedan pokraj drugoga i nastaviti razgovor koji je između njih dvojice, kako se to činilo, “udunuo kao voštanica na vjetru” u vrijeme Šestojanuarske diktature, kada je Dragiša pošao životnom i povijesnom stramputicom, u susret srpskome nacionalizmu i velikodržavlju, kako se to iz Krležine perspektive činilo. Te noći, neodređenog dana u studenome 1940, dok prilaze jedan drugome, Krleža koji je Vasića iz daljine prepoznao i Vasić koji Krležu još uvijek ne primijećuje, njihovo susretanje ovisi o afektima, o kratkotrajnim, burnim i snažnim čuvstvenim uzbuđenjima, koji presuđuju o tome hoće li se njih dvojica mimoići. Ako je po Vasiću, pritom će se barem ljubazno pozdraviti. Po Krleži ako je, moglo bi se dogoditi da jedan drugome u njedra šapatom suknu kočijašku psovku, ili da bez riječi, ali s određenim naknadnim žaljenjem, o kojemu će se naširoko poslije esejizirati i dijarizirati, prođu jedan pokraj drugoga. Samo, po onom što znamo, dogodi li se tako, izbjegne li Krleža anđela koji mu je, kao posljednje rješenje, ponudio advokata beogradskog Dragišu Vasića, on neće više imati vremena za esejiziranja i dijariziranja. U dubokoj je depresiji, iz koje ga ne izvlači ni vječna Petrova dobrohotnost, ni dirljiv njegov pokušaj da ga portretiranjem odvrati od crnih misli – taj portret Krleže kao prosjaka, na klupi na Kalemegdanu, ne samo da je najneobičnija slika u cjelokupnom Dobrovićevom opusu i u povijesti našega modernog slikarstva, nego je i najsnažniji komentar “anabaze južnoslavenskog intelektualca u osvit općeg klanja” – i od dolaska u Beograd progoni ga opsesivna misao o samoubojstvu. Već je stotinu puta mijenjao planove kako će to Beli reći, kako će joj predočiti svoj odlazak u konačnu noć, sve se nadajući da će mu se ona u tom odlaženju pridružiti, i isto toliko puta Krleža nalašao se pred očajem tog posliježivotnog finala u kojemu policija provaljuje u stan u Carigradskoj i u njemu nalazi njihova mrtva tijela. Muči ga groteskna, tko zna kako nastala slika uniformiranog policajca, po stasu i fizionomiji blizanca Dragog Jovanovića, koji mrtvoj Beli zadiže suknju, a zatim raskopčava rasporak na njegovim hlačama, da provjeri… Što, za miloga Boga, da provjeri? I odakle najednom kod Krleže takva i tolika briga za ono što će se s njihovim tijelima zbivati nakon smrti? Ili to, možda, iz njega samo progovara strah od smrti?
Tog decembra 1940. Miroslav Krleža, “u Beogradu, u tom konačnom muhadžirluku”, stoji pred zidom koji ne može preskočiti, zidom pred kojim će biti strijeljan, njihovom ili svojom rukom. Do tog susreta na Francuskoj ulici, s Dragišom Vasićem, ne postoji način na koji bi mogao izbjeći takvo finale.
Kako je sam susret izgledao, ne može se posve određeno reći. Vasićeva verzija ne postoji. U četiri i pol godine koliko mu je života još preostalo, on o tome neće govoriti nikome tko je još voljan da nešto upamti i pribilježi. A Krleži se ni u ovoj stvari ne može sasvim vjerovati. Ispružio je ruku, govori, kao prosjak, a zatim je dolaznika ščepao za nadlakticu, prije nego što je on stigao proći. Vasića u tom trenutku kao da ga je grom pogodio, struja kao da ga je stresla. “Krleža!”, uspaničeno je progovorio, “gde si to krenuo?”, izgovorio je besmislicu, koja će postati moto druge, duge i sumorne, grešničke etape života najvećega pisca jugoslavenske ljevice.
Vasić je tvrdio da Krležu u tom mraku Francuske ulice nije ni primijetio, sve dok ga Krleža nije uhvatio za ruku. Oslabio mi je vid, vajkao se pedesetšestogodišnji advokat, a ti si se kretao sasvim uza zid, kao senka, govorio mu je – kako Krleža to zapisuje u “Dorćolskim dnevnicima 1941.” – “debela, debela sjenka, dragi moj Vasiću, nepojmljivo debela s obzirom na tanušnost naših bića i tijela”.
Od te večeri i tog šokantnog susreta na Francuskoj, kada jednom nadasve očajničkom gestom biva izmireno toliko toga razumom nepomirljivog, što je u prošlim godinama i desetljećima raslo između ove dvojice neobičnih muževa, Dragiša Vasić preuzima svu brigu za Krležu. O onom što ih nepromirljivo razdvaja – jer Vasić je na kraju te posljednje naše prijeratne godine jedan gotov velikosrbin i konzervativac s mutnim moskovskim vezama, dok je Krleža cijeli jedan Hrvat i nepokajani jugoslavenski idealist, komunist koji je u Staljinu prepoznao “strašno lice satrapovo” pa je tako ostao bez Partije, i takvom su mu velikosrbi razumom gledajući najgori neprijatelji – o tom svemu, dakle, što ih tuđi i goni jednog od drugoga, njih dvojica uglavnom ne razgovaraju. O čem se ne može gotoviti, o tome se mora šutjeti – pisao je austrougarski ratni dobrovoljac i kasniji britanski filozof Wittgenstein, a svoju su šutnju Vasić i Krleža prihvatili pogubno lako, pokrivši je, neočekivano za obojicu, seljačkom balkanskom frazom, koja u svemu dokida mjeru razumnoga. Uostalom, mi smo kumovi!, prvi je, valjda, to Dragiša izrekao, pozvavši se na činjenicu da mu je Krleža u ona posljednja vremena lakoće i nedužnosti bio kum na vjenčanju, da bi se poslije, kad god bi mu to zatrebalo, i Krleža istom frazom koristio. U početku ta riječ se izricala s autoironičnim podsmijehom i ruganjem vlastitom licu u zrcalu, da bi zatim, malo pomalo, postala neka vrsta mentalnog i emocionalnog anestetika, ispomoć u nemišljenju.
Obojica su se zatekli u stupici, iz koje će jedan iznijeti živu glavu, dok će drugi i čašću, i glavom platiti najvišu moguću cijenu koju jedan čovjek u našemu svijetu plaća: gubitkom prava na vlastitu sudbinu i stradanje, gubitkom prava da se o njemu ispripovijeda priča. Svjestan što pritom reskiram, i kakvom se ljudožderskom i strvinarskom krdu među hrvatskim salonskim ljevičarima izlažem, u romanu “Dvojica” ja pored priče o njima dvojici – Miroslavu Krleži i Ivi Andriću, pripovijedam i priču o onom o kome se govoriti ne smije, o Krležinom prijatelju i kumu, koji mu je tih godina spasio život, Dragiši Vasiću.
Činjenica da je izbjegao iz Zagreba i da od sebe dalje nije davao glasa, dok su se oko njegova imena vodili ratovi, u kojima će se uskoro, kad započne onaj pravi rat, i ginuti zbog krivih opredijeljenja, Krleži ne samo da nije pomogla, nego ga je kod oponenata dodatno ozloglasila.
Nakon što je odbio velikodušnu njemačku ponudu da emigrira u Švicarsku, poslanik upravo likvidirane države pri Trećemu reichu Ivo Andrić neko je vrijeme proveo u hotelskom zatočeništvu na Bodenskom jezeru, a onda su ih sve skupa, bivše diplomate, bivše činovnike pri poslanstvu, bivše špijune i uglavnom već bivše ljude, transportirali željeznicom u Beograd. Tamo je, na željezničkoj stanici, Gestapo, uz asistenciju Dragog Jovanovića i njegovih ljudi, vršio prvu trijažu: jedne nazad u Njemačku, pa u logor, druge na ispitivanje u policiju, a one provjerene ili sasvim nevažne na slobodu. U Andrićev kupe ulazi sijedi, vrlo markantni muškarac srednjih godina, ili možda mu još nije ni četrdeset, u njemačkoj uniformi, ali bez oznake čina. Obraća se prisutnima, SS obersturmführeru iz pratnje, koji je sve vrijeme puta bio u Andrićevoj pratnji, a da nije progovorio ni riječi, i dvojici suputnika, nekadašnjih privrednih predstavnika u Berlinu, neka izađu na hodnik i pričekaju. Način na koji su ga poslušali mogao bi u promatraču izazvati strah. Kada ostanu sami, Andriću se obrati na na našem jeziku, u kojem se pozna izrazit, premda kultiviran, srednjebosanski naglasak. O onom što mu je rekao, mi nedoznajemo ništa. Andrić je u razgovorima s Ljubom Jandrićem o svemu rekao samo to, i još: “od njegove su me ledene muške ljepote podilazili trnci jeze, osjećao sam da mi se nokti odvajaju od prstiju, kao da će pobjeći…” Tom čovjeku ne zna se ime, niti se, koliko je znano, ikad više pojavio u Andrićevu životu i u velikoj povijesti. Ali učinak njegova posjeta kupeu, koji nije potrajao duže od jedne cigarete, bivši kraljevinski poslanik pri Trećemu reichu, koji nije htio napustiti svoje ljude i emigrirati u Švicarsku, nego je insistirao na tome da se skupa s njima vraća u Beograd, i koji je dvadeset godina diplomatske službe proveo kao uvjereni integralni Jugoslaven, bio je taj da praznih ruku, samo sa šeširom koji na glavu stavlja čim zakorači na peron, izlazi iz vlaka, i s visokim sijedim oficirom u uniformi na kojoj nema oznaka čina, napušta stanicu. O tome što su tad mislili oni koji su ga kroz prozore svojih kupea gledali, i kakvi su se narednih godina o tom napuštanju vlaka sve tračevi širili Beogradom, doznajemo iz Anala koje od 1975. i piščeva upokojenja u Bolnici sestara milosrdnica, (koja je tad nosila ime Mladena Stojanovića) redovito izdaje Andrićeva zaklada.
Službenim mercedes benzom, jednom od onih crnih automobila kakve ćemo gledati u televizijskoj seriji Otpisani, Ivu Andrića odvoze u Zemun. Tamo ga dočekuje Gustav Krklec, koji je malo prije doselio iz Beograda i tu je već primljen u činovničku službu – Nezavisna Država Hrvatska u Srijemu i Zemunu nema mnogo takvih intelektualaca, a i Krklec je šarmantan i snalažljiv… – tu je sa ženom, što kod Andrića stvara novu nelagodu, ali domaćin insistira: zajedno će ručati, prespavat će kod njih, a ujutro put pod noge, pa u Zagreb! Način na koji mu se Krklec osvećuje za ono što se događalo između njega i gospođe, a što se zacijelo nije smjelo dogoditi, Andrića užasava. On ne može podnijeti tu mjeru indiskretnog sramoćenja, usprkos prividu da nije on taj osramoćeni, ali oficir koji ga je Krklecu doveo u međuvremenu se negdje izgubio, a on, Andrić nikog u Zemunu ne zna. Prema keju se, sa svih strana, obrušavaju skupine krajnje sumnjivih ljudi. Trgovci, krijumčari, razbojnici, vojske u svim mogućim i nemogućim uniformama, ustaše u odorama saharskih Mussolinijevih postrojbi, Wehrmacht, Gestapo, SS, do zuba naoružani i podnapijeni vojnici u uniformama nestale kraljevinske vojske, koji se naokolo kreću, praćeni Nijemcima ili ustašama, pa zarobljenici, ranjeni, izbezumljeni ili isprebijani, u uniformama iste te nestale vojske… Zemun tog Andrićevog zemunskog popodneva, kada on pokušava pobjeći od Krkleca i od gospođe Perside, izgleda kao sama granica pakla. Samo s koje je strane taj pakao, s lijeve, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ili s desne, u okupiranoj Srbiji, pod komesarskom Aćimovićevom vladom? Andrić to ne zna, ali se pita s kime to, s kojom zemljom i kakvim to svijetom pakao graniči, i je li čovjeku uopće dano da zamišlja granice pakla?
Tu zemunsku noć Ive Andrića, o kojoj jedva da nešto malo znamo iz dva-tri fragmenta u “Znakovima pored puta” te iz jednog Krklecovog možda pomalo i mazohističkog, ili krajnje ciničnog predsmrtnog spisa, pisac je u “Dvojici” uglavnom rekonstruirao, fikcionalizirao, imaginirao mimo prethodnih saznanja, iz onog što bismo mogli nazvati književnom maštom ili čovjekovim suživljavanjem.
Sedam dana u Zagrebu je, ni živ ni mrtav, Andrić čekao da se nešto dogodi. Smjestili su ga u Hotel Esplanade, koji više i nije bio hotel, nego, kako je to njemu tada izgledalo, rezidencija visokih njemačkih oficira: Wehrmacht, SS, Gestapo, svi su bili tu. Uz njih i neka starija gospoda s gospođama, ljudi iz drvne industrije koji iz Zagreba vode preuzimanje bogatstva bosanskih šuma, rudarski inženjeri, pa čak i dvojica arheologa. Bila je tu i klasična hotelska posluga, konobari, barmeni i sobari, koji su mu se, premda domaći ljudi, obraćali na njemačkom. Jedni su herr Andrić izgovarali s njemačkim naglaskom i artikulacijom, dok bi drugi Andrić izgovorili prirodno, onako kako im je prirodno dano da kažu. Njemački su svi jednako dobro govorili, kao što su jednako dobro govorili i svoj materinji jezik. Njemu su, pak, draži bili oni koji bi njegovo prezime izgovorili po jeziku u kojem je ono i nastalo.
Tu su ga smjestili da bi ga kompromitirali, mislio je. To ga je vrijeđalo, ali ga je istovremeno oslobađalo straha. Samo je gađenje ljudsko nadmoćno svakome strahu! Samo gađenje i žeđ! Gladan čovjek i dalje je smrtno uplašen, ali zgađen i vode žedan ničega se više ne boji. U meni, rekao je, već nakon prvoga dana u Esplanadi nikakvog više straha nije bilo. I bio sam spreman da čekam onoliko dugo koliko je nužno. U čekanju čovjek čvrsne, ili se razmekša i rastopi. Netko se pretvara u kamen, netko u kristal soli. U što ćemo se pretvoriti, mi ne znamo dok nas ne stignu iskušenja. A možda to ne znamo ni za svako svoje vrijeme u životu, ili za svaku nevolju i muku kojima bivamo podvrgnuti. Ja sam se, eto, u sedam dana Esplanade samo od gađenja kamenio, govori Andrić. Bio sam ni živ ni mrtav, i bilo mi je svejedno.
Osmoga jutra, bio je ponedjeljak, Andriću za doručkom prilazi hotelski recepcioner, stariji gospodin, okrugla tijela, zapazio ga je već prvoga dana, vrlo autoritativan, visokim njemačkim oficirima obraća se kao sebi ravnima, i prvi put mu govori hrvatski: u jedanaest pred hotel po vas stiže samovoz, pa vas molimo da budete pripravni. Andriću se podigoše obrve: tu novoriječ zna iz novina – svakog mu jutra pred vratima sobe ostavljaju komplet hrvatskih i njemačkih dnevnih izdanja – ali nikoga još nije čuo da je izgovori. Ima riječi koje prosto ne mogu biti izgovorene, jer kada ih greškom netko kaže, rasipa se i mrvi svijet.
Sljedeća tri i pol sata nije znao što bi sa sobom. Čitati ne može. U šetnju, do Botaničkog vrta, mu se ne ide. Sjedio je na postelji – “poput jopca kog hipnotizira zvek zmijina repa” – i čekao da vrijeme prođe. Ali vrijeme je, kao i uvijek u takvim trenucima, ostajalo zakovano. Nije se micalo, kazaljke se nisu kretale ukrug, Sunce je stajalo na rumenoj pozadini zalijepljeno, još uvijek fanatalno nisko, na istoku, niz Savu prema Bosni, a u glavi mu nijedne misli koja bi potjerala vrijeme. I što je više nastojao nečega se uhvatiti, to je bivalo sve praznije. “Kao istočnjački monah sjedio je alla turca u živomu ognju, ništa znao, ništa osjećao, sem čuda što ga vatra ne prži.”
Pred hotel izašao je minut do jedanaest, prošavši, kao ministar predsjednik ispred desetine mladih njemačkih vojnika iz nekog razloga upravo postrojene u predvorju. Ispred je već čekao opel bez registarskih oznaka, u njemu vozač u ustaškoj odori. Concierge mu je uz naklon otvorio stražnja vrata. Izvolite, gospodine Andrić! – izgovorio je, i on na hrvatskom. Sjeo je, rekao dobar dan, vozač mu je istim uzvratio, i to će biti sav njihov razgovor.
Provezli su se pokraj Fellnerova i Helmerova žuta zdanja, pa niz Zrinjevac, Praškom do Trga. Krajem oka vidio je vojnike kako iznose namještaj iz sinagoge. Uzdahnuo je, pa pomislio da bi ustaša za upravljačem mogao krivo shvatiti njegov uzdah. Ali tad su već bili na Trgu, širokom i nakićenom kao na blagdane, s mnoštvom svijeta u promenadi. Začudio se odakle najednom svi ti ljudi. Bez usporavanja, ne vodeći previše računa o pješacima nastavili su prema Kaptolu, pa pokraj Katedrale, ispred koje upravo odvijalo nekakvo proštenje. Osmotrio je hoće li se ustaša prekrižiti. Nije se prekrižio.
Zaustavili su se ispred novoizgrađene Franjevačke dvorane. Taj detalj će pamtiti, a zatim i zapisati u Sivu bilježnicu, nakon što s nadnevkom 1. studenog 1950, kada će u tom prostoru biti otvoreno Kazalište Komedija. “Koliko god uznastojao i kakve god da su mu životne snage i odlučnosti da odživi dostojan život, čovjek ne može nikad s pouzdanjem znati u kakvom mu je velika i strašna historija namijenila dramskom obliku poživjeti. Mene je, izgleda, zadesila Komedija.”
Tu ga je dočekao čovjek u crnom građanskom odijelu, s bijelom košuljom i isto tako crnom kravatom, koji ga je uz jednako ljubazan pozdrav poveo iza ugla. S pomalo nekontroliranom živčanom napetošću Andrić je pratio kako mu se obraćaju, s kakvim ga riječima i osjećajima dočekuju i ispraćaju. Premda nije za život strahovao, “jer nije ni uljudno, ni čovječno strepiti za svoj jedan život, dok posvuda naokolo stradavaju milijuni, i dok svakoga dana, sa svih obala i sa svih strana fronte, stižu vijesti o smrtima onih koje je čovjek poznavao, s kojima je prijateljevao ili je s njima dijelio gimnazijske hodnike, mimoilazio se uz pozdrav na ulicama i trgovima gradova u kojima je živio, te ih na neki način smatrao u vlastitome životu besmrtnim”, Andrić nije znao što Pavelić i ustaše od njega očekuju. Nije znao, niti je to u proteklih sedam dana mogao naslutiti, koga oni u njemu vide i čemu bi im mogao poslužiti.
Ispred ulaza u Samostan svetog Franje dočekao ga je visok, avetinjski mršav fratar. “Đakometijevska figura u fratarskom habitu”, opisivat će ga u jednom od razgovora s Ljubom Jandrićem, koji ga je uveo unutra, niz hodnik čiji je pod bio u crno-bijelim pločicama. Išao je skoro cijeli korak ispred njega, i nešto je govorio. Andrić ne zna što, jer ga i ne sluša. Njuši prostor u kojem se zatekao. Vonja, kao u Damasku, Commiphora myrrha, i vonjaju cušpajzi iz finijih zagrebačkih kuhinja, vonja tiskarsko olovo, vonja u njemu tinta, i vonja krta hartija koja će se u sljedećem trenutku – koji ne traje duže od stoljeća – sasutu u prašinu i u zaborav. Ništa u našega svijeta, u Hrvata naročito, nije tako sveprisutno i svemoćno, govori Andrić, kao to umijeće zaboravljanja. Ne pamte ni drugi narodi. Čak i Nijemci lako i mnogo zaboravljaju. Francuzi su od zaborava stvorili nacionalni šarm. Ali svim ljudima, osim Hrvatima, doživljeno ili proučeno iskustvo ostavlja nekakve tragove na duši, mijenja ih, preobražava i čini drukčijima. Hrvati, pak, kada nešto zaboravljaju vrate se u stanje svoje iz djetinje nevinosti i naivnosti. “A djeca su, znate, okrutna, mnogo okrutnija od najokrutnijih odraslih ljudi.”
I dok tako njuši zrak Samostana svetog Franje na Kaptolu, dok ne sluša Giacomettija u habitu, i dok grozničavo duma kamo ga vodi ovaj hod, Ivo Andrić primijećuje nešto neobično. Fratar gazi samo bijele pločice, i nikad ne zagazi preko ruba. Pločice su velike, tako da njegov korak mora biti prilično dug. To je razlog zašto ga on jedva sustiže, a možda i zato fratar toliko priča. Kada bi zašutio, učinilo bi se da bježi. Ili bi, tako žuran, djelovao neljubazno. I premda uopće ne gleda u svoje korake, uspjeva mu da nepogrešivo korakne po sredini svake sljedeće bijele pločice. Praznovjerica, pomišlja Andrić. A onda se sjeti da je poznavao takvih praznovjernih fratara. Uostalom, vjera ne podrazumijeva odusustvo praznovjerice.
Dvojica, prvi dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
Zbog onih koji ne kane čitati “Dvojicu”, jer, dopustimo, posvetiti nekoliko mjeseci života čitanju dvije i pol tisuće stranica jednoga jedinog pisca, nije nešto što se od svakoga može očekivati, spremni smo nešto podrobnije prepričati zbivanja u ovom romanu. Osim što bi to moglo biti važno za razumijevanje cjeline ovoga teksta, kao i opsežne epizode posvećene trećesiječanjskoj grafici Ede Murtića, prepričavanje ove povijesti, a zatim i prepričavanje onog što je već prepričano, pa onda još treći i četvrti put pričanje priče o pričinoj priči, piscu je u ovom slučaju privlačno i blisko. Možda i zato što potajno želi ono što je nemoguće: da promijeni povijest i da utječe na minule ljudske živote u skladu s vlastitom pripoviješću.
Ali za sve koji su osjetljivi na spoiling – kako se ta stvar u nas lijepo zove – kratku preradbu “Dvojice” donosimo u kurzivu, tako oni koji roman tek namjeravaju čitati mogu znati dokle trebaju preskočiti.
Roman “Dvojica”, objavljen u četiri crvene knjige i petoj crnoj, između 2013. i 2017. u izdanju zaprešićke Frakture zasnovan je na dijelom istinitim, a dijelom izmišljenim biografijama dvojice pisaca: Miroslava Krleže i Ive Andrića. Pisac u popratnoj bilješki naglašava da je sve fikcija, jer fikcija jest svaka istinito ispripovijedana priča, bez obzira na to zasniva li se na takozvanoj zbilji, ili je potpuno izmišljena. Fikcija nisu samo loše pripovijesti o krivo percipiranoj zbilji, policijske dostave i svjedočenja pred sudom.
Ali u fikciji “Dvojice” do jedne određene tačke, ili do dva različita povijesna trenutka, izazvana privatnim životnim odlukama dvojice ljudi, moguće je romaneskni tekst uspoređivati s onim što nam je prethodno poznato iz povijesti i iz njihove životne zbilje. Nakon toga, započinje priča za koju će se reći da se u zbilji nije dogodila. Ona zaprema veći dio romana.
Nakon što je u dvobroju 8-9 časopisa Pečat, koji izlazi početkom 1940, objavio “Dijalektički antibarbarus”, kada oko njega u Zagrebu nastaje potpuna pustoš, suradnici su se razbježali, redakcija se raspustila, Krleža u jesen 1940. odluči da se na neko vrijeme skloni u Beograd. Bela je prihvatila ponudu Narodnog pozorišta, tamo je pamte kao barunicu Casteli iz Gavelline inscenacije Glembajevih, od prije deset godina. Ali, ruku na srce, zanimljivija im je kao potencijalna zvijezda komediografskog dijela repertoara. U prvi je mah planirano da se Krleža na neko vrijeme pasivizira i da naprosto prešuti sve ono što će se zbivati kada Partija uzvrati udarac. Nastanjuju se u Carigradskoj, na broju 17, usred jevrejskoga Dorćola, u blizini Pozorišta. Krleža izbjegava javne događaje, nema ga na Belinim predstavama (prije početka rata imat će samo jednu premijeru, ali će kao zamjena uskakati u manje uloge…), ne pojavljuje se u hotelu Moskva, ni po kavanama u kojima je bio rado viđen gost za svoga prethodnog beogradskog života, dok je 1934. uređivao mjesečnik Danas. Navraća do Petra Dobrovića u njegov stan u Ulici kralja Petra 36. Jedina je to adresa iz njegova prethodnog života.
“Mutne decembarske večeri 1940, dok u bronhijama peče vonj siromaškoga aleksinačkog ćumura, a s radio-aparata stižu vijesti o totalnom porazu evropskoga razuma” (Krleža: Dorćolski dnevnici 1941.), Krleža se uspinje uz Francusku ulicu, ide u susret Beli, koja u neki pretponoćni sat izlazi iz pozorišta, i izdaljine, vidi kako se od Gospodar Jevremove prema njemu spušta poznata figura, “raste prema meni, i premda ja znam do kojih razmjera još može narasti, ne osjećam se pred tim rastom nimalo ugodno”, beogradskoga advokata, književnika, a sve više i političara Dragiše Vasića.
Dok su tako prilazili jedan drugome, Vasić nizbrdo se kotrljajući, Krleža se uspinjući, ni jedan ni drugi nisu mogli znati hoće li se samo mimoići, kao dva nepoznanika, ili će zastati jedan pokraj drugoga i nastaviti razgovor koji je između njih dvojice, kako se to činilo, “udunuo kao voštanica na vjetru” u vrijeme Šestojanuarske diktature, kada je Dragiša pošao životnom i povijesnom stramputicom, u susret srpskome nacionalizmu i velikodržavlju, kako se to iz Krležine perspektive činilo. Te noći, neodređenog dana u studenome 1940, dok prilaze jedan drugome, Krleža koji je Vasića iz daljine prepoznao i Vasić koji Krležu još uvijek ne primijećuje, njihovo susretanje ovisi o afektima, o kratkotrajnim, burnim i snažnim čuvstvenim uzbuđenjima, koji presuđuju o tome hoće li se njih dvojica mimoići. Ako je po Vasiću, pritom će se barem ljubazno pozdraviti. Po Krleži ako je, moglo bi se dogoditi da jedan drugome u njedra šapatom suknu kočijašku psovku, ili da bez riječi, ali s određenim naknadnim žaljenjem, o kojemu će se naširoko poslije esejizirati i dijarizirati, prođu jedan pokraj drugoga. Samo, po onom što znamo, dogodi li se tako, izbjegne li Krleža anđela koji mu je, kao posljednje rješenje, ponudio advokata beogradskog Dragišu Vasića, on neće više imati vremena za esejiziranja i dijariziranja. U dubokoj je depresiji, iz koje ga ne izvlači ni vječna Petrova dobrohotnost, ni dirljiv njegov pokušaj da ga portretiranjem odvrati od crnih misli – taj portret Krleže kao prosjaka, na klupi na Kalemegdanu, ne samo da je najneobičnija slika u cjelokupnom Dobrovićevom opusu i u povijesti našega modernog slikarstva, nego je i najsnažniji komentar “anabaze južnoslavenskog intelektualca u osvit općeg klanja” – i od dolaska u Beograd progoni ga opsesivna misao o samoubojstvu. Već je stotinu puta mijenjao planove kako će to Beli reći, kako će joj predočiti svoj odlazak u konačnu noć, sve se nadajući da će mu se ona u tom odlaženju pridružiti, i isto toliko puta Krleža nalašao se pred očajem tog posliježivotnog finala u kojemu policija provaljuje u stan u Carigradskoj i u njemu nalazi njihova mrtva tijela. Muči ga groteskna, tko zna kako nastala slika uniformiranog policajca, po stasu i fizionomiji blizanca Dragog Jovanovića, koji mrtvoj Beli zadiže suknju, a zatim raskopčava rasporak na njegovim hlačama, da provjeri… Što, za miloga Boga, da provjeri? I odakle najednom kod Krleže takva i tolika briga za ono što će se s njihovim tijelima zbivati nakon smrti? Ili to, možda, iz njega samo progovara strah od smrti?
Tog decembra 1940. Miroslav Krleža, “u Beogradu, u tom konačnom muhadžirluku”, stoji pred zidom koji ne može preskočiti, zidom pred kojim će biti strijeljan, njihovom ili svojom rukom. Do tog susreta na Francuskoj ulici, s Dragišom Vasićem, ne postoji način na koji bi mogao izbjeći takvo finale.
Kako je sam susret izgledao, ne može se posve određeno reći. Vasićeva verzija ne postoji. U četiri i pol godine koliko mu je života još preostalo, on o tome neće govoriti nikome tko je još voljan da nešto upamti i pribilježi. A Krleži se ni u ovoj stvari ne može sasvim vjerovati. Ispružio je ruku, govori, kao prosjak, a zatim je dolaznika ščepao za nadlakticu, prije nego što je on stigao proći. Vasića u tom trenutku kao da ga je grom pogodio, struja kao da ga je stresla. “Krleža!”, uspaničeno je progovorio, “gde si to krenuo?”, izgovorio je besmislicu, koja će postati moto druge, duge i sumorne, grešničke etape života najvećega pisca jugoslavenske ljevice.
Vasić je tvrdio da Krležu u tom mraku Francuske ulice nije ni primijetio, sve dok ga Krleža nije uhvatio za ruku. Oslabio mi je vid, vajkao se pedesetšestogodišnji advokat, a ti si se kretao sasvim uza zid, kao senka, govorio mu je – kako Krleža to zapisuje u “Dorćolskim dnevnicima 1941.” – “debela, debela sjenka, dragi moj Vasiću, nepojmljivo debela s obzirom na tanušnost naših bića i tijela”.
Od te večeri i tog šokantnog susreta na Francuskoj, kada jednom nadasve očajničkom gestom biva izmireno toliko toga razumom nepomirljivog, što je u prošlim godinama i desetljećima raslo između ove dvojice neobičnih muževa, Dragiša Vasić preuzima svu brigu za Krležu. O onom što ih nepromirljivo razdvaja – jer Vasić je na kraju te posljednje naše prijeratne godine jedan gotov velikosrbin i konzervativac s mutnim moskovskim vezama, dok je Krleža cijeli jedan Hrvat i nepokajani jugoslavenski idealist, komunist koji je u Staljinu prepoznao “strašno lice satrapovo” pa je tako ostao bez Partije, i takvom su mu velikosrbi razumom gledajući najgori neprijatelji – o tom svemu, dakle, što ih tuđi i goni jednog od drugoga, njih dvojica uglavnom ne razgovaraju. O čem se ne može gotoviti, o tome se mora šutjeti – pisao je austrougarski ratni dobrovoljac i kasniji britanski filozof Wittgenstein, a svoju su šutnju Vasić i Krleža prihvatili pogubno lako, pokrivši je, neočekivano za obojicu, seljačkom balkanskom frazom, koja u svemu dokida mjeru razumnoga. Uostalom, mi smo kumovi!, prvi je, valjda, to Dragiša izrekao, pozvavši se na činjenicu da mu je Krleža u ona posljednja vremena lakoće i nedužnosti bio kum na vjenčanju, da bi se poslije, kad god bi mu to zatrebalo, i Krleža istom frazom koristio. U početku ta riječ se izricala s autoironičnim podsmijehom i ruganjem vlastitom licu u zrcalu, da bi zatim, malo pomalo, postala neka vrsta mentalnog i emocionalnog anestetika, ispomoć u nemišljenju.
Obojica su se zatekli u stupici, iz koje će jedan iznijeti živu glavu, dok će drugi i čašću, i glavom platiti najvišu moguću cijenu koju jedan čovjek u našemu svijetu plaća: gubitkom prava na vlastitu sudbinu i stradanje, gubitkom prava da se o njemu ispripovijeda priča. Svjestan što pritom reskiram, i kakvom se ljudožderskom i strvinarskom krdu među hrvatskim salonskim ljevičarima izlažem, u romanu “Dvojica” ja pored priče o njima dvojici – Miroslavu Krleži i Ivi Andriću, pripovijedam i priču o onom o kome se govoriti ne smije, o Krležinom prijatelju i kumu, koji mu je tih godina spasio život, Dragiši Vasiću.
Činjenica da je izbjegao iz Zagreba i da od sebe dalje nije davao glasa, dok su se oko njegova imena vodili ratovi, u kojima će se uskoro, kad započne onaj pravi rat, i ginuti zbog krivih opredijeljenja, Krleži ne samo da nije pomogla, nego ga je kod oponenata dodatno ozloglasila.
Nakon što je odbio velikodušnu njemačku ponudu da emigrira u Švicarsku, poslanik upravo likvidirane države pri Trećemu reichu Ivo Andrić neko je vrijeme proveo u hotelskom zatočeništvu na Bodenskom jezeru, a onda su ih sve skupa, bivše diplomate, bivše činovnike pri poslanstvu, bivše špijune i uglavnom već bivše ljude, transportirali željeznicom u Beograd. Tamo je, na željezničkoj stanici, Gestapo, uz asistenciju Dragog Jovanovića i njegovih ljudi, vršio prvu trijažu: jedne nazad u Njemačku, pa u logor, druge na ispitivanje u policiju, a one provjerene ili sasvim nevažne na slobodu. U Andrićev kupe ulazi sijedi, vrlo markantni muškarac srednjih godina, ili možda mu još nije ni četrdeset, u njemačkoj uniformi, ali bez oznake čina. Obraća se prisutnima, SS obersturmführeru iz pratnje, koji je sve vrijeme puta bio u Andrićevoj pratnji, a da nije progovorio ni riječi, i dvojici suputnika, nekadašnjih privrednih predstavnika u Berlinu, neka izađu na hodnik i pričekaju. Način na koji su ga poslušali mogao bi u promatraču izazvati strah. Kada ostanu sami, Andriću se obrati na na našem jeziku, u kojem se pozna izrazit, premda kultiviran, srednjebosanski naglasak. O onom što mu je rekao, mi nedoznajemo ništa. Andrić je u razgovorima s Ljubom Jandrićem o svemu rekao samo to, i još: “od njegove su me ledene muške ljepote podilazili trnci jeze, osjećao sam da mi se nokti odvajaju od prstiju, kao da će pobjeći…” Tom čovjeku ne zna se ime, niti se, koliko je znano, ikad više pojavio u Andrićevu životu i u velikoj povijesti. Ali učinak njegova posjeta kupeu, koji nije potrajao duže od jedne cigarete, bivši kraljevinski poslanik pri Trećemu reichu, koji nije htio napustiti svoje ljude i emigrirati u Švicarsku, nego je insistirao na tome da se skupa s njima vraća u Beograd, i koji je dvadeset godina diplomatske službe proveo kao uvjereni integralni Jugoslaven, bio je taj da praznih ruku, samo sa šeširom koji na glavu stavlja čim zakorači na peron, izlazi iz vlaka, i s visokim sijedim oficirom u uniformi na kojoj nema oznaka čina, napušta stanicu. O tome što su tad mislili oni koji su ga kroz prozore svojih kupea gledali, i kakvi su se narednih godina o tom napuštanju vlaka sve tračevi širili Beogradom, doznajemo iz Anala koje od 1975. i piščeva upokojenja u Bolnici sestara milosrdnica, (koja je tad nosila ime Mladena Stojanovića) redovito izdaje Andrićeva zaklada.
Službenim mercedes benzom, jednom od onih crnih automobila kakve ćemo gledati u televizijskoj seriji Otpisani, Ivu Andrića odvoze u Zemun. Tamo ga dočekuje Gustav Krklec, koji je malo prije doselio iz Beograda i tu je već primljen u činovničku službu – Nezavisna Država Hrvatska u Srijemu i Zemunu nema mnogo takvih intelektualaca, a i Krklec je šarmantan i snalažljiv… – tu je sa ženom, što kod Andrića stvara novu nelagodu, ali domaćin insistira: zajedno će ručati, prespavat će kod njih, a ujutro put pod noge, pa u Zagreb! Način na koji mu se Krklec osvećuje za ono što se događalo između njega i gospođe, a što se zacijelo nije smjelo dogoditi, Andrića užasava. On ne može podnijeti tu mjeru indiskretnog sramoćenja, usprkos prividu da nije on taj osramoćeni, ali oficir koji ga je Krklecu doveo u međuvremenu se negdje izgubio, a on, Andrić nikog u Zemunu ne zna. Prema keju se, sa svih strana, obrušavaju skupine krajnje sumnjivih ljudi. Trgovci, krijumčari, razbojnici, vojske u svim mogućim i nemogućim uniformama, ustaše u odorama saharskih Mussolinijevih postrojbi, Wehrmacht, Gestapo, SS, do zuba naoružani i podnapijeni vojnici u uniformama nestale kraljevinske vojske, koji se naokolo kreću, praćeni Nijemcima ili ustašama, pa zarobljenici, ranjeni, izbezumljeni ili isprebijani, u uniformama iste te nestale vojske… Zemun tog Andrićevog zemunskog popodneva, kada on pokušava pobjeći od Krkleca i od gospođe Perside, izgleda kao sama granica pakla. Samo s koje je strane taj pakao, s lijeve, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ili s desne, u okupiranoj Srbiji, pod komesarskom Aćimovićevom vladom? Andrić to ne zna, ali se pita s kime to, s kojom zemljom i kakvim to svijetom pakao graniči, i je li čovjeku uopće dano da zamišlja granice pakla?
Tu zemunsku noć Ive Andrića, o kojoj jedva da nešto malo znamo iz dva-tri fragmenta u “Znakovima pored puta” te iz jednog Krklecovog možda pomalo i mazohističkog, ili krajnje ciničnog predsmrtnog spisa, pisac je u “Dvojici” uglavnom rekonstruirao, fikcionalizirao, imaginirao mimo prethodnih saznanja, iz onog što bismo mogli nazvati književnom maštom ili čovjekovim suživljavanjem.
Sedam dana u Zagrebu je, ni živ ni mrtav, Andrić čekao da se nešto dogodi. Smjestili su ga u Hotel Esplanade, koji više i nije bio hotel, nego, kako je to njemu tada izgledalo, rezidencija visokih njemačkih oficira: Wehrmacht, SS, Gestapo, svi su bili tu. Uz njih i neka starija gospoda s gospođama, ljudi iz drvne industrije koji iz Zagreba vode preuzimanje bogatstva bosanskih šuma, rudarski inženjeri, pa čak i dvojica arheologa. Bila je tu i klasična hotelska posluga, konobari, barmeni i sobari, koji su mu se, premda domaći ljudi, obraćali na njemačkom. Jedni su herr Andrić izgovarali s njemačkim naglaskom i artikulacijom, dok bi drugi Andrić izgovorili prirodno, onako kako im je prirodno dano da kažu. Njemački su svi jednako dobro govorili, kao što su jednako dobro govorili i svoj materinji jezik. Njemu su, pak, draži bili oni koji bi njegovo prezime izgovorili po jeziku u kojem je ono i nastalo.
Tu su ga smjestili da bi ga kompromitirali, mislio je. To ga je vrijeđalo, ali ga je istovremeno oslobađalo straha. Samo je gađenje ljudsko nadmoćno svakome strahu! Samo gađenje i žeđ! Gladan čovjek i dalje je smrtno uplašen, ali zgađen i vode žedan ničega se više ne boji. U meni, rekao je, već nakon prvoga dana u Esplanadi nikakvog više straha nije bilo. I bio sam spreman da čekam onoliko dugo koliko je nužno. U čekanju čovjek čvrsne, ili se razmekša i rastopi. Netko se pretvara u kamen, netko u kristal soli. U što ćemo se pretvoriti, mi ne znamo dok nas ne stignu iskušenja. A možda to ne znamo ni za svako svoje vrijeme u životu, ili za svaku nevolju i muku kojima bivamo podvrgnuti. Ja sam se, eto, u sedam dana Esplanade samo od gađenja kamenio, govori Andrić. Bio sam ni živ ni mrtav, i bilo mi je svejedno.
Osmoga jutra, bio je ponedjeljak, Andriću za doručkom prilazi hotelski recepcioner, stariji gospodin, okrugla tijela, zapazio ga je već prvoga dana, vrlo autoritativan, visokim njemačkim oficirima obraća se kao sebi ravnima, i prvi put mu govori hrvatski: u jedanaest pred hotel po vas stiže samovoz, pa vas molimo da budete pripravni. Andriću se podigoše obrve: tu novoriječ zna iz novina – svakog mu jutra pred vratima sobe ostavljaju komplet hrvatskih i njemačkih dnevnih izdanja – ali nikoga još nije čuo da je izgovori. Ima riječi koje prosto ne mogu biti izgovorene, jer kada ih greškom netko kaže, rasipa se i mrvi svijet.
Sljedeća tri i pol sata nije znao što bi sa sobom. Čitati ne može. U šetnju, do Botaničkog vrta, mu se ne ide. Sjedio je na postelji – “poput jopca kog hipnotizira zvek zmijina repa” – i čekao da vrijeme prođe. Ali vrijeme je, kao i uvijek u takvim trenucima, ostajalo zakovano. Nije se micalo, kazaljke se nisu kretale ukrug, Sunce je stajalo na rumenoj pozadini zalijepljeno, još uvijek fanatalno nisko, na istoku, niz Savu prema Bosni, a u glavi mu nijedne misli koja bi potjerala vrijeme. I što je više nastojao nečega se uhvatiti, to je bivalo sve praznije. “Kao istočnjački monah sjedio je alla turca u živomu ognju, ništa znao, ništa osjećao, sem čuda što ga vatra ne prži.”
Pred hotel izašao je minut do jedanaest, prošavši, kao ministar predsjednik ispred desetine mladih njemačkih vojnika iz nekog razloga upravo postrojene u predvorju. Ispred je već čekao opel bez registarskih oznaka, u njemu vozač u ustaškoj odori. Concierge mu je uz naklon otvorio stražnja vrata. Izvolite, gospodine Andrić! – izgovorio je, i on na hrvatskom. Sjeo je, rekao dobar dan, vozač mu je istim uzvratio, i to će biti sav njihov razgovor.
Provezli su se pokraj Fellnerova i Helmerova žuta zdanja, pa niz Zrinjevac, Praškom do Trga. Krajem oka vidio je vojnike kako iznose namještaj iz sinagoge. Uzdahnuo je, pa pomislio da bi ustaša za upravljačem mogao krivo shvatiti njegov uzdah. Ali tad su već bili na Trgu, širokom i nakićenom kao na blagdane, s mnoštvom svijeta u promenadi. Začudio se odakle najednom svi ti ljudi. Bez usporavanja, ne vodeći previše računa o pješacima nastavili su prema Kaptolu, pa pokraj Katedrale, ispred koje upravo odvijalo nekakvo proštenje. Osmotrio je hoće li se ustaša prekrižiti. Nije se prekrižio.
Zaustavili su se ispred novoizgrađene Franjevačke dvorane. Taj detalj će pamtiti, a zatim i zapisati u Sivu bilježnicu, nakon što s nadnevkom 1. studenog 1950, kada će u tom prostoru biti otvoreno Kazalište Komedija. “Koliko god uznastojao i kakve god da su mu životne snage i odlučnosti da odživi dostojan život, čovjek ne može nikad s pouzdanjem znati u kakvom mu je velika i strašna historija namijenila dramskom obliku poživjeti. Mene je, izgleda, zadesila Komedija.”
Tu ga je dočekao čovjek u crnom građanskom odijelu, s bijelom košuljom i isto tako crnom kravatom, koji ga je uz jednako ljubazan pozdrav poveo iza ugla. S pomalo nekontroliranom živčanom napetošću Andrić je pratio kako mu se obraćaju, s kakvim ga riječima i osjećajima dočekuju i ispraćaju. Premda nije za život strahovao, “jer nije ni uljudno, ni čovječno strepiti za svoj jedan život, dok posvuda naokolo stradavaju milijuni, i dok svakoga dana, sa svih obala i sa svih strana fronte, stižu vijesti o smrtima onih koje je čovjek poznavao, s kojima je prijateljevao ili je s njima dijelio gimnazijske hodnike, mimoilazio se uz pozdrav na ulicama i trgovima gradova u kojima je živio, te ih na neki način smatrao u vlastitome životu besmrtnim”, Andrić nije znao što Pavelić i ustaše od njega očekuju. Nije znao, niti je to u proteklih sedam dana mogao naslutiti, koga oni u njemu vide i čemu bi im mogao poslužiti.
Ispred ulaza u Samostan svetog Franje dočekao ga je visok, avetinjski mršav fratar. “Đakometijevska figura u fratarskom habitu”, opisivat će ga u jednom od razgovora s Ljubom Jandrićem, koji ga je uveo unutra, niz hodnik čiji je pod bio u crno-bijelim pločicama. Išao je skoro cijeli korak ispred njega, i nešto je govorio. Andrić ne zna što, jer ga i ne sluša. Njuši prostor u kojem se zatekao. Vonja, kao u Damasku, Commiphora myrrha, i vonjaju cušpajzi iz finijih zagrebačkih kuhinja, vonja tiskarsko olovo, vonja u njemu tinta, i vonja krta hartija koja će se u sljedećem trenutku – koji ne traje duže od stoljeća – sasutu u prašinu i u zaborav. Ništa u našega svijeta, u Hrvata naročito, nije tako sveprisutno i svemoćno, govori Andrić, kao to umijeće zaboravljanja. Ne pamte ni drugi narodi. Čak i Nijemci lako i mnogo zaboravljaju. Francuzi su od zaborava stvorili nacionalni šarm. Ali svim ljudima, osim Hrvatima, doživljeno ili proučeno iskustvo ostavlja nekakve tragove na duši, mijenja ih, preobražava i čini drukčijima. Hrvati, pak, kada nešto zaboravljaju vrate se u stanje svoje iz djetinje nevinosti i naivnosti. “A djeca su, znate, okrutna, mnogo okrutnija od najokrutnijih odraslih ljudi.”
I dok tako njuši zrak Samostana svetog Franje na Kaptolu, dok ne sluša Giacomettija u habitu, i dok grozničavo duma kamo ga vodi ovaj hod, Ivo Andrić primijećuje nešto neobično. Fratar gazi samo bijele pločice, i nikad ne zagazi preko ruba. Pločice su velike, tako da njegov korak mora biti prilično dug. To je razlog zašto ga on jedva sustiže, a možda i zato fratar toliko priča. Kada bi zašutio, učinilo bi se da bježi. Ili bi, tako žuran, djelovao neljubazno. I premda uopće ne gleda u svoje korake, uspjeva mu da nepogrešivo korakne po sredini svake sljedeće bijele pločice. Praznovjerica, pomišlja Andrić. A onda se sjeti da je poznavao takvih praznovjernih fratara. Uostalom, vjera ne podrazumijeva odusustvo praznovjerice.