Sve što je gvardijan, narednih dana, potom i mjeseci, preko vojnih i civilnih vlasti u Orašju, poduzimao u nastojanju da se pronađe tijelo sestre Valentine, bilo je bez učinka. Prvotna obećanja vojnih i civilnih vlasti da će u traganje uključiti i međunarodne čimbenike, zadužene za to, vremenom su gubila i svoju emotivnu snagu i svoju ljudsku obvezu. Topila su se u neku vrstu zaborava, u kojemu je sestrino ime i prezime bilo tek puki podatak, ostavljen u knjizi sličnih slučajeva, kojih je bilo i previše, da čeka dan kada će ponovno imati značaj iznimno neljudskog postupka s osobom u čiju se nevinost uopće nije moglo sumnjati. Netko nevidljiv, i mnogo jači i od gvardijana i od fra Ambrozija, kao da je stalno zatirao staze kojima se moglo doći do tijela te osobe, unaprijed računajući da će i u tom najobičnijem popisu imena vremenom izblijedjeti. Doduše, takve ljudske potrebe u vremenu, u kojemu su iskazivane, i jesu bile strane, ponekad i smiješne, za one koji su brinuli o živima potpuno beznačajne. U ratnim sukobima, koji su bili sve žešći, usprkos nazočnosti međunarodne zajednice, koja ih, jednostavno, još nije znala ili nije htjela zaustaviti, u stvari, čovjeku je sve normalno, uobičajeno, i bilo oduzeto: malo je imao vremena i za žive, a kamoli za mrtve.
U srednjoj Bosni, kamo je fra Ambrozije želio poći, iščekujući tijelo sestre Valentine, koncem te godine, neočekivano, započeli su sukobi iizmeđu Muslimana i Hrvata. Oni su fra Ambrozija potpuno zbunili, ali i učvrstili u želji da otputuje u Fojnicu, upravo zato što su taj gradić dijelili Hrvati i Muslimani. Uz pomoć gvardijana, preko provincijala u Sarajevu, uspio je poslati poruku roditeljima da pokušaju napustiti svoje rodno mjesto, ali odgovor je bio da to ne žele sve i kad bi mogli, jer u njemu s Muslimanima žive u najvećoj slozi, što ga je samo učvrstilo u namjeri da im se pridruži čim za putovanje budu uvjeti povoljniji. Sumnjao je u iskrenost njihova odgovora, i morao ga je provjeriti.
Ne gubeći nadu, prihvatio je strpljivost i čekanje kao jedini izlaz. Što je češće njegov odlazak u zavičaj odgađan, to je njegov boravak u toliškom samostanu postajao sve domicilniji, i za one koji su u njemu živjeli, i za one koji su u njega samo svraćali. Svi su mu se obraćali kao da je s njima oduvijek i kao da ih više nikada neće ni napustiti. U maloj franjevačkoj zajednici, tihoj i radinoj, sličnoj onoj pčelinjoj, prihvaćao je sve obveze s ljubavlju, pogotovu one koje su ga zbližavale s vjernicima. Njihove mnogobrojne nevolje, opet,nije ublažavao samo toplinom riječi, već i hranomkoju je za njih ta vrijedna zajednica prikupljala na razne načine. Nakon svih tih obveza, i pastoralnih i humanitarnih, vraćao se prostorima svijeta u kojemu je pronalazio najviše ljepote. Sate i sate provodio je u jednom podrumu, uz Lovrine slike, još nepomiren sa smrću života koji su prikazivale, i to tako da se promatrač ispred njih,sasvim spontano, htio-ne htio, istodobno i smijao i plakao. U takvom osobnom ponašanju ispred tih slika, otkrivao je svu veličinu života u Šomartu, ali i snagu Lovrinoga duha, zatočenog u Sarajevu, s kojim je u tom razdoblju iščekivanja jednom uspio i razgovarati uz pomoć radioamatera u Orašju. Rekao mu je da su njegove slike u najsigurnijem prostoru samostana, da će ih premjestiti u Zagreb samo ako mu se on, do njegova odlaska u Fojnicu, iz toga grada javi, i da zato ne odustaje od izlaska iz opkoljenoga grada, a onda i ono što je gvardijanu i fra Marku u Županji ispričao Jakov o njegovome ocu. Kad god je, poslije, bio uz njegove slike, uvijek se sjećao one svemirske zbrke u telefonskoj slušalici koja je zamijenila Lovrin glas, kao opće pometnje u prostoru cjeline, u kojem je i on ostao bez sjaja jedne neobične zvijezde.
Lovrine slike i jedan njegov pas, kojega je jednoga popodneva, dok je odlazio na misu, iznenađen, ugledao u parku, bili su njegova stalna veza sa svijetom prošlosti, čije su ga zvijezde grijale i kad je izgledalo da sve gutaju očaj i mrak.
A pas ga je pronašao s ranom na jednoj nozi: propustivši početak mise, uzeo ga je u naručje i odmah se s njim zaputio u bolnicu, smještenu u južnom krilu samostanske zgrade. Dok su mu liječnici čistili ranu, u toj matici različitih jauka svakojakih nesretnika, kojih je, u nedostatku ležaja, bilo i na podu, i koje je često obilazio ne samo zbog ispovijedi već i da ih ohrabri i ljudski sasluša, on se iznova pitao u što se to razvijaju bijes i mržnja tih zapjenjenih bezbožnika čiji je dolazak tako uporno najavljivao Jakov Bračuljić, i, uopće, čemu taj pokolj nevinih, dokle će trajati i hoće li ikoga poštedjeti rana i kada se zaustavi? Pitao se, zapravo, kakvu je to nakazu od čovjeka komunizam stvorio da je s toliko bijesa nasrtao na sve što je u njegovom vremenu sam gradio, je li mu išta sveto, ili će sve zatrti u samome korijenu života?
U praznoj blagovaonici, psa je, potom, nahranio, prenio ga u svoju sobu, i vratio se u crkvu. Od toga popodneva bio je uz njega vezan istom nježnošću i brigom kao i uz Lovrine slike, ojačan u nadi da se u njegov život tek počinju vraćati stari sadržaji.
Ni sve negativne odgovore iz logora, u kojemu je bio sa sestrom Valentinom, na uporne zahtjeve Crvenoga križa, kojemu je dao detaljnu izjavu o njezinoj sudbini, nije primao bez nade da će njezino tijelo, kad – tad, ipak biti pronađeno i sahranjeno i po vjerskome običaju.
S nadom je iščekivao i svoje putovanje u zavičaj, usprkos sve okrutnijim okršajima Hrvata i Muslimana i u Hercegovini i u srednjoj Bosni. S nadom se, jednoga dana, odlučio i za prelazak Save skelom, da vidi Jakova i svoje mnogobrojne vjernike u Županji. Jakova, nažalost, nije zatekao živa, a kad je upitao Luciju je li dugo bolovao, ona se, jednostavno, začudila.
-Isuse, ujače, on je bolovao stalno, otkad se rodio. Oduvijek je živio s jednom nogom na zemlji, a s drugom na nebu, dugo je tako i izdržao. Komunisti su ga bili sasvim otpisali, a kad je zadnji put bolovao, otpisala sam ga i ja. Od onih njegovih snova o gladnima i mrtvima stalno sam bježala u vrt, a ponekad sam ga morala i saslušati. Ovdje je, u ovom stančiću, koji nam je iznajmio Antun, opet sve nastavio po svome. Noću je budio i mene i Ivana da nam ispriča kako je ponovno sanjao logoraše, a među njima i tebe, ujače, i sestru Valentinu.
-Sanjao je i čika Pavla i čika Iliju, – oglasio se Ivan iskoristivši kratak Lucijin predah – sve dok nismo čuli kako su stradali.
-Isuse, Ivane, – požurila je Lucija da ga ušutka – a koga on nije sanjao? Bio je besposlen i ovdje, kao i tamo. I gvardijanu je kukao kako mu je ovdje dosadno i kako će se istopiti od tuge. Pa, i jeste, on se istopio od tuge. Nije mogao bez Bosne i sasušilo mu se srce… Kad je od gvardijana čuo kako Crveni križ traga i za tobom, ujače, i za sestrom Valentinom, počeo je zlo slutiti i budan. Uhvatile sotone anđele, govorio nam je i u po bijela dana, neće sotone pustiti anđele žive… Ma, ujače, preporodio se on, preporodili se i mi.
-Nije se, valjda, baš toliko patio? – bio je uporan fra Ambrozije u svojoj znatiželji da sazna što više o tim posljednjim danima Jakova Bračuljića na zemlji.
-Hvala Bogu, i nije – požurio je Ivan umjesto Lucije, ali je ona odmah oporekla i ovu njegovu tvrdnju.
-Kako nije? Kad mu je župnik došao da ga ispovijedi i pričesti, umjesto o svome grijehu, on s njim o koječemu… Od patnje, zaboravio zašto ga je zvao, a vremena nema, možda minut-dva pa će izdahnuti… A on, ujače, kao da je još cijela vječnost pred njim na zemlji, uopće ne žuri. Razvezao priču sa župnikom o ovome i onome, a zapovjedio i meni i Ivanu da stojimo i slušamo, iako i nije bio red da slušamo ono što je samo za župnikove uši. Ali, eto, pristao i župnik na to, jer je i njemu bilo jasno da se skroz izgubio u svojoj patnji.
-Ma, nije se on patio, mama…
-Isuse, nije? Zar bi čovjek koji se ne pati u tim trenucima pitao župnika je li on baš toliko siguran da je život Gore vječit? I kada mu je župnik, ujače, odgovorio da jeste, on je opet nastavio po svome. Ako mu tijelo ostaje u zemlji, a to znači i pamet, kako će duša, bez pameti, uopće, doći Gore? Hoće li se izgubiti? Hoće li ga oni, koji su Gore, a koje je on poznavao na zemlji, odmah prepoznati ako i njima i Sucu ide bez tijela, samo s dušom? Odlazi li on Gore sa svim svojim sjećanjima, ili s potpunim zaboravom svega što je činio na zemlji? Da mu se Gore, Bože mi oprosti, ne pripiše kakav grijeh kojega se on uopće i ne sjeća? Hoće li mu se Sudac, kada mu bude sudio, obraćati na hrvatskom, koji on jedino zna, ili na nekome drugom jeziku, koji neće razumjeti? …I sve tako dok u toj svojoj patnji nije konačno zašutio…
-Lijepo je on umro, mama… za razliku od čika Pavla i čika Ilije… Njihova je smrt paćenička, ako je istina ono što smo čuli…
Još dok je Ivan govorio, Lucija je počela plakati, i tako je zbunila i fra Ambrozija i sina. Kao da se tim plačem kajala za svaku svoju izgovorenu riječ, prejaku za stvarno stanje svoje duše, jer, zapravo, bila je još uvijek i slaba i nepomirena sa smrću svoga muža, i samo se pred fra Ambrozijem trudila da sakrije i tu svoju slabost i tu svoju žalost za čovjekom kojega je iskreno voljela.
-Isuse, ujače, – govorila je plačući – stalno te je spominjao i stalno je kukao kako mu je bez tebe i sestre Valentine i neka cjelina krnja… Što je on toliko žudio za tom cjelinom i je li je našao Gore, ne znam… I zar su te sotone toliko silne da sestrino mrtvo tijelo ne daju ni Crvenom križu? Da mu se i ona pridruži Gore, bar zbog te cjeline…
Fra Ambrozije je šutio.
-A hoće li sestra, ujače, biti sahranjena u Tolisi ako Crveni križ pronađe njezino tijelo? – pitao je Ivan.
Fra Ambrozije je opet šutio.
-Isuse, ujače, onaj moj Jakov kao da je baš sve pogodio… Pred smrt mi je govorio kako na zemlji više nema što tražiti i kako je sam odlučio otići Gore. Na zemlji su sami lopovi i zločinci, Gore probrani i pametni… Oni i jesu, kao, njegovo pravo društvo… Ali, ujače, hoće li ga ti probrani i pametni uopće i primiti u svoje društvo? Da ga ne odbace?
Ni na to pitanje nije joj odgovorio. Pognuvši glavu, sakrio je od Lucije i Ivana svoj smiješak, koji je iznenada zatreperio na njegovim usnama koje su se s mukom, istodobno, branile i od plača.
-A kako si nas ovdje pronašao, ujače?- prenulo ga je iz šutnje novo Lucijino pitanje, uvjeravajući ga da više ne bunca, zbog čega je bio i bespomoćan i zbunjen.
-Objasnio mi je župnik – odgovorio je fra Ambrozije kratko, još nesiguran da je Lucija, konačno, u čistim vodama stvarnosti.
-Onda ti je i on ispričao kako je Jakov umro i što ga je sve pitao dok ga je ispovijedao?
-Ma, mama, to je svećenička tajna.
-Isuse, tajna, a bili tu i ti i ja… Čekali smo i Antuna, ali nije mogao doći.
-Čuo sam da nije bio ni na sahrani – izgovorio je fra Ambrozije tek onako, da provjeri je li mu se grlo sasvim oslobodilo plača.
-Isuse, kako? Na sahranu mu nisu došli ni braća ni rođaci, jer kroz istočnu Slavoniju ne može nitko. Ali, Antun je platio sahranu, nije brat Zvonimir koji se po Zagrebu razbacuje novcem. Antun nam plaća i ovaj stan i stalno nam nešto šalje, župnik rijetko… Kao da Ivan i ja i nismo prognanici…
-A zar je kroz istočnu Slavoniju baš tako opasno? – preskočio je fra Ambrozije njezinu primjedbu na podjelu pomoći prognanim Šomarćanima o kojoj je brinuo župnik.
-Opasno? Cijela je u srpskim rukama, pa ti, ujače, procijeni.
U svoju hladnu samostansku sobu, u kojoj ga je dočekao oporavljeni pas, radostan što je s njim dijeli i drugu ratnu zimu, koja je već osvajala i posavsku ravnicu, fra Ambrozije se ipak vratio s čvrstom odlukom da konačno krene na put. I neočekivana smrt Jakova Bračuljića, s kojom je u njegovoj duši i ljepota šomartskog života počinjala dobivati posve drugi značaj, kao da ga je gonila na to. Ni u njegovim sjećanjima nije se mogla više razvijati, možda baš zato što je njezin najizrazitiji simbol već bio mrtav. U opasnostima koje su ga očekivale na neizvjesnom putovanju, opet,počinjao je slutiti novu ljepotu i usmjeravajući joj sve svoje emocije i misli, još dok je na skeli prelazio Savu, bio je sve uvjereniji da se njezinim tajnama mora prepustiti, i to baš kao čovjek koji se zauvijek odvaja od jednog, da bi započeo potpuno novi život. Uzalud su ga te večeri, po povratku od Lucije i Ivana, i gvardijan i braća i sestre odgovarali da to ne čini, nije dvoumio, nije odustajao. Tim prvim prelaskom Save skelom bio je ohrabren, i, dok su objedovali, i gvardijanu, i braći i sestrama, stalno je ponavljao da će ujutro, s njezinim prvim putnicima, opet biti na njoj, a, potom, što bude, jer je čovjek ionako nesiguran, ma gdje on bio i ma kuda se kretao. Kad je i gvardijanu, kao najodgovornijem u samostanu, konačno, bilo jasno da će to i učiniti, upitao ga je ovo:
-A kako to misliš izvesti?
-Dogovorio sam sa župnikom iz Županje da me njegovi humanitarci provedu svojim putovima do Zagreba i Samobora gdje su naša prognana braća. Iz Samobora će me netko naš do Splita, odatle ću u Mostar. Rekao mi je da se od Mostara može do Kiseljaka, a tad sam blizu i Fojnice. Mogu i pješke, kao što sam i od logora do Šomarta… Možda ću i u Sarajevo, da i Lovru odande pokušam skloniti na sigurnije.
-A zbog toga si ti, dakle, i išao preko Save – progovorio je fra Bono. – Jakov ti je bio tek puka isprika.
Fra Ambrozije mu se samo blago osmjehnuo.
-Pa, dobro, brate Ambrozije, zar baš ne vjeruješ da su ti roditelji u Fojnici sigurni? – nastavio je gvardijan.
-Bolesni su, moram ih smjestiti negdje gdje će mi biti bliže. U Orašje ili u Županju.
-Pripazit će na njih fojnički gvardijan, poslali smo mu poruku preko provincijala.
-Da, a kad je to bilo? Prošle godine. Od tada nam se ne javlja ni provincijal.
-Pa, tamo je, moj fra Ambrozije, sada najgore – ponovno se javio fra Bono. – Zakrvili Muslimani i Hrvati, kao nikad dosad. Kome je do javljanja.
-Zato i moram na put.
-I provincijal je od svijeta odsječen – požurio je gvardijan podržati fra Bonino razmišljanje. – Možda će nam se uskoro i javiti…
-Ne mogu ja to čekati – bio je odlučan fra Ambrozije. – Idem ujutro, a kad se vratim… nastavit ćemo, gvardijane, zajedno… Nisam ja odustao od sahrane sestre Valentine. Ako od Kiseljaka uspijem do Sarajeva, zamolit ću provincijala da nam i on u tome pomogne.
Sestre je zamolio da mu čuvaju psa, gvardijana i braću da i njegovim župljanima, tamo, preko Save, kad god je budu prelazili, pomognu koliko mogu. Pred spavanje se oprostio sa svima i ne pomišljajući na to da ih više nikada neće vidjeti.
Franjevac, 4
XV.
Sve što je gvardijan, narednih dana, potom i mjeseci, preko vojnih i civilnih vlasti u Orašju, poduzimao u nastojanju da se pronađe tijelo sestre Valentine, bilo je bez učinka. Prvotna obećanja vojnih i civilnih vlasti da će u traganje uključiti i međunarodne čimbenike, zadužene za to, vremenom su gubila i svoju emotivnu snagu i svoju ljudsku obvezu. Topila su se u neku vrstu zaborava, u kojemu je sestrino ime i prezime bilo tek puki podatak, ostavljen u knjizi sličnih slučajeva, kojih je bilo i previše, da čeka dan kada će ponovno imati značaj iznimno neljudskog postupka s osobom u čiju se nevinost uopće nije moglo sumnjati. Netko nevidljiv, i mnogo jači i od gvardijana i od fra Ambrozija, kao da je stalno zatirao staze kojima se moglo doći do tijela te osobe, unaprijed računajući da će i u tom najobičnijem popisu imena vremenom izblijedjeti. Doduše, takve ljudske potrebe u vremenu, u kojemu su iskazivane, i jesu bile strane, ponekad i smiješne, za one koji su brinuli o živima potpuno beznačajne. U ratnim sukobima, koji su bili sve žešći, usprkos nazočnosti međunarodne zajednice, koja ih, jednostavno, još nije znala ili nije htjela zaustaviti, u stvari, čovjeku je sve normalno, uobičajeno, i bilo oduzeto: malo je imao vremena i za žive, a kamoli za mrtve.
U srednjoj Bosni, kamo je fra Ambrozije želio poći, iščekujući tijelo sestre Valentine, koncem te godine, neočekivano, započeli su sukobi i između Muslimana i Hrvata. Oni su fra Ambrozija potpuno zbunili, ali i učvrstili u želji da otputuje u Fojnicu, upravo zato što su taj gradić dijelili Hrvati i Muslimani. Uz pomoć gvardijana, preko provincijala u Sarajevu, uspio je poslati poruku roditeljima da pokušaju napustiti svoje rodno mjesto, ali odgovor je bio da to ne žele sve i kad bi mogli, jer u njemu s Muslimanima žive u najvećoj slozi, što ga je samo učvrstilo u namjeri da im se pridruži čim za putovanje budu uvjeti povoljniji. Sumnjao je u iskrenost njihova odgovora, i morao ga je provjeriti.
Ne gubeći nadu, prihvatio je strpljivost i čekanje kao jedini izlaz. Što je češće njegov odlazak u zavičaj odgađan, to je njegov boravak u toliškom samostanu postajao sve domicilniji, i za one koji su u njemu živjeli, i za one koji su u njega samo svraćali. Svi su mu se obraćali kao da je s njima oduvijek i kao da ih više nikada neće ni napustiti. U maloj franjevačkoj zajednici, tihoj i radinoj, sličnoj onoj pčelinjoj, prihvaćao je sve obveze s ljubavlju, pogotovu one koje su ga zbližavale s vjernicima. Njihove mnogobrojne nevolje, opet, nije ublažavao samo toplinom riječi, već i hranom koju je za njih ta vrijedna zajednica prikupljala na razne načine. Nakon svih tih obveza, i pastoralnih i humanitarnih, vraćao se prostorima svijeta u kojemu je pronalazio najviše ljepote. Sate i sate provodio je u jednom podrumu, uz Lovrine slike, još nepomiren sa smrću života koji su prikazivale, i to tako da se promatrač ispred njih, sasvim spontano, htio-ne htio, istodobno i smijao i plakao. U takvom osobnom ponašanju ispred tih slika, otkrivao je svu veličinu života u Šomartu, ali i snagu Lovrinoga duha, zatočenog u Sarajevu, s kojim je u tom razdoblju iščekivanja jednom uspio i razgovarati uz pomoć radioamatera u Orašju. Rekao mu je da su njegove slike u najsigurnijem prostoru samostana, da će ih premjestiti u Zagreb samo ako mu se on, do njegova odlaska u Fojnicu, iz toga grada javi, i da zato ne odustaje od izlaska iz opkoljenoga grada, a onda i ono što je gvardijanu i fra Marku u Županji ispričao Jakov o njegovome ocu. Kad god je, poslije, bio uz njegove slike, uvijek se sjećao one svemirske zbrke u telefonskoj slušalici koja je zamijenila Lovrin glas, kao opće pometnje u prostoru cjeline, u kojem je i on ostao bez sjaja jedne neobične zvijezde.
Lovrine slike i jedan njegov pas, kojega je jednoga popodneva, dok je odlazio na misu, iznenađen, ugledao u parku, bili su njegova stalna veza sa svijetom prošlosti, čije su ga zvijezde grijale i kad je izgledalo da sve gutaju očaj i mrak.
A pas ga je pronašao s ranom na jednoj nozi: propustivši početak mise, uzeo ga je u naručje i odmah se s njim zaputio u bolnicu, smještenu u južnom krilu samostanske zgrade. Dok su mu liječnici čistili ranu, u toj matici različitih jauka svakojakih nesretnika, kojih je, u nedostatku ležaja, bilo i na podu, i koje je često obilazio ne samo zbog ispovijedi već i da ih ohrabri i ljudski sasluša, on se iznova pitao u što se to razvijaju bijes i mržnja tih zapjenjenih bezbožnika čiji je dolazak tako uporno najavljivao Jakov Bračuljić, i, uopće, čemu taj pokolj nevinih, dokle će trajati i hoće li ikoga poštedjeti rana i kada se zaustavi? Pitao se, zapravo, kakvu je to nakazu od čovjeka komunizam stvorio da je s toliko bijesa nasrtao na sve što je u njegovom vremenu sam gradio, je li mu išta sveto, ili će sve zatrti u samome korijenu života?
U praznoj blagovaonici, psa je, potom, nahranio, prenio ga u svoju sobu, i vratio se u crkvu. Od toga popodneva bio je uz njega vezan istom nježnošću i brigom kao i uz Lovrine slike, ojačan u nadi da se u njegov život tek počinju vraćati stari sadržaji.
Ni sve negativne odgovore iz logora, u kojemu je bio sa sestrom Valentinom, na uporne zahtjeve Crvenoga križa, kojemu je dao detaljnu izjavu o njezinoj sudbini, nije primao bez nade da će njezino tijelo, kad – tad, ipak biti pronađeno i sahranjeno i po vjerskome običaju.
S nadom je iščekivao i svoje putovanje u zavičaj, usprkos sve okrutnijim okršajima Hrvata i Muslimana i u Hercegovini i u srednjoj Bosni. S nadom se, jednoga dana, odlučio i za prelazak Save skelom, da vidi Jakova i svoje mnogobrojne vjernike u Županji. Jakova, nažalost, nije zatekao živa, a kad je upitao Luciju je li dugo bolovao, ona se, jednostavno, začudila.
-Isuse, ujače, on je bolovao stalno, otkad se rodio. Oduvijek je živio s jednom nogom na zemlji, a s drugom na nebu, dugo je tako i izdržao. Komunisti su ga bili sasvim otpisali, a kad je zadnji put bolovao, otpisala sam ga i ja. Od onih njegovih snova o gladnima i mrtvima stalno sam bježala u vrt, a ponekad sam ga morala i saslušati. Ovdje je, u ovom stančiću, koji nam je iznajmio Antun, opet sve nastavio po svome. Noću je budio i mene i Ivana da nam ispriča kako je ponovno sanjao logoraše, a među njima i tebe, ujače, i sestru Valentinu.
-Sanjao je i čika Pavla i čika Iliju, – oglasio se Ivan iskoristivši kratak Lucijin predah – sve dok nismo čuli kako su stradali.
-Isuse, Ivane, – požurila je Lucija da ga ušutka – a koga on nije sanjao? Bio je besposlen i ovdje, kao i tamo. I gvardijanu je kukao kako mu je ovdje dosadno i kako će se istopiti od tuge. Pa, i jeste, on se istopio od tuge. Nije mogao bez Bosne i sasušilo mu se srce… Kad je od gvardijana čuo kako Crveni križ traga i za tobom, ujače, i za sestrom Valentinom, počeo je zlo slutiti i budan. Uhvatile sotone anđele, govorio nam je i u po bijela dana, neće sotone pustiti anđele žive… Ma, ujače, preporodio se on, preporodili se i mi.
-Nije se, valjda, baš toliko patio? – bio je uporan fra Ambrozije u svojoj znatiželji da sazna što više o tim posljednjim danima Jakova Bračuljića na zemlji.
-Hvala Bogu, i nije – požurio je Ivan umjesto Lucije, ali je ona odmah oporekla i ovu njegovu tvrdnju.
-Kako nije? Kad mu je župnik došao da ga ispovijedi i pričesti, umjesto o svome grijehu, on s njim o koječemu… Od patnje, zaboravio zašto ga je zvao, a vremena nema, možda minut-dva pa će izdahnuti… A on, ujače, kao da je još cijela vječnost pred njim na zemlji, uopće ne žuri. Razvezao priču sa župnikom o ovome i onome, a zapovjedio i meni i Ivanu da stojimo i slušamo, iako i nije bio red da slušamo ono što je samo za župnikove uši. Ali, eto, pristao i župnik na to, jer je i njemu bilo jasno da se skroz izgubio u svojoj patnji.
-Ma, nije se on patio, mama…
-Isuse, nije? Zar bi čovjek koji se ne pati u tim trenucima pitao župnika je li on baš toliko siguran da je život Gore vječit? I kada mu je župnik, ujače, odgovorio da jeste, on je opet nastavio po svome. Ako mu tijelo ostaje u zemlji, a to znači i pamet, kako će duša, bez pameti, uopće, doći Gore? Hoće li se izgubiti? Hoće li ga oni, koji su Gore, a koje je on poznavao na zemlji, odmah prepoznati ako i njima i Sucu ide bez tijela, samo s dušom? Odlazi li on Gore sa svim svojim sjećanjima, ili s potpunim zaboravom svega što je činio na zemlji? Da mu se Gore, Bože mi oprosti, ne pripiše kakav grijeh kojega se on uopće i ne sjeća? Hoće li mu se Sudac, kada mu bude sudio, obraćati na hrvatskom, koji on jedino zna, ili na nekome drugom jeziku, koji neće razumjeti? …I sve tako dok u toj svojoj patnji nije konačno zašutio…
-Lijepo je on umro, mama… za razliku od čika Pavla i čika Ilije… Njihova je smrt paćenička, ako je istina ono što smo čuli…
Još dok je Ivan govorio, Lucija je počela plakati, i tako je zbunila i fra Ambrozija i sina. Kao da se tim plačem kajala za svaku svoju izgovorenu riječ, prejaku za stvarno stanje svoje duše, jer, zapravo, bila je još uvijek i slaba i nepomirena sa smrću svoga muža, i samo se pred fra Ambrozijem trudila da sakrije i tu svoju slabost i tu svoju žalost za čovjekom kojega je iskreno voljela.
-Isuse, ujače, – govorila je plačući – stalno te je spominjao i stalno je kukao kako mu je bez tebe i sestre Valentine i neka cjelina krnja… Što je on toliko žudio za tom cjelinom i je li je našao Gore, ne znam… I zar su te sotone toliko silne da sestrino mrtvo tijelo ne daju ni Crvenom križu? Da mu se i ona pridruži Gore, bar zbog te cjeline…
Fra Ambrozije je šutio.
-A hoće li sestra, ujače, biti sahranjena u Tolisi ako Crveni križ pronađe njezino tijelo? – pitao je Ivan.
Fra Ambrozije je opet šutio.
-Isuse, ujače, onaj moj Jakov kao da je baš sve pogodio… Pred smrt mi je govorio kako na zemlji više nema što tražiti i kako je sam odlučio otići Gore. Na zemlji su sami lopovi i zločinci, Gore probrani i pametni… Oni i jesu, kao, njegovo pravo društvo… Ali, ujače, hoće li ga ti probrani i pametni uopće i primiti u svoje društvo? Da ga ne odbace?
Ni na to pitanje nije joj odgovorio. Pognuvši glavu, sakrio je od Lucije i Ivana svoj smiješak, koji je iznenada zatreperio na njegovim usnama koje su se s mukom, istodobno, branile i od plača.
-A kako si nas ovdje pronašao, ujače?- prenulo ga je iz šutnje novo Lucijino pitanje, uvjeravajući ga da više ne bunca, zbog čega je bio i bespomoćan i zbunjen.
-Objasnio mi je župnik – odgovorio je fra Ambrozije kratko, još nesiguran da je Lucija, konačno, u čistim vodama stvarnosti.
-Onda ti je i on ispričao kako je Jakov umro i što ga je sve pitao dok ga je ispovijedao?
-Ma, mama, to je svećenička tajna.
-Isuse, tajna, a bili tu i ti i ja… Čekali smo i Antuna, ali nije mogao doći.
-Čuo sam da nije bio ni na sahrani – izgovorio je fra Ambrozije tek onako, da provjeri je li mu se grlo sasvim oslobodilo plača.
-Isuse, kako? Na sahranu mu nisu došli ni braća ni rođaci, jer kroz istočnu Slavoniju ne može nitko. Ali, Antun je platio sahranu, nije brat Zvonimir koji se po Zagrebu razbacuje novcem. Antun nam plaća i ovaj stan i stalno nam nešto šalje, župnik rijetko… Kao da Ivan i ja i nismo prognanici…
-A zar je kroz istočnu Slavoniju baš tako opasno? – preskočio je fra Ambrozije njezinu primjedbu na podjelu pomoći prognanim Šomarćanima o kojoj je brinuo župnik.
-Opasno? Cijela je u srpskim rukama, pa ti, ujače, procijeni.
U svoju hladnu samostansku sobu, u kojoj ga je dočekao oporavljeni pas, radostan što je s njim dijeli i drugu ratnu zimu, koja je već osvajala i posavsku ravnicu, fra Ambrozije se ipak vratio s čvrstom odlukom da konačno krene na put. I neočekivana smrt Jakova Bračuljića, s kojom je u njegovoj duši i ljepota šomartskog života počinjala dobivati posve drugi značaj, kao da ga je gonila na to. Ni u njegovim sjećanjima nije se mogla više razvijati, možda baš zato što je njezin najizrazitiji simbol već bio mrtav. U opasnostima koje su ga očekivale na neizvjesnom putovanju, opet, počinjao je slutiti novu ljepotu i usmjeravajući joj sve svoje emocije i misli, još dok je na skeli prelazio Savu, bio je sve uvjereniji da se njezinim tajnama mora prepustiti, i to baš kao čovjek koji se zauvijek odvaja od jednog, da bi započeo potpuno novi život. Uzalud su ga te večeri, po povratku od Lucije i Ivana, i gvardijan i braća i sestre odgovarali da to ne čini, nije dvoumio, nije odustajao. Tim prvim prelaskom Save skelom bio je ohrabren, i, dok su objedovali, i gvardijanu, i braći i sestrama, stalno je ponavljao da će ujutro, s njezinim prvim putnicima, opet biti na njoj, a, potom, što bude, jer je čovjek ionako nesiguran, ma gdje on bio i ma kuda se kretao. Kad je i gvardijanu, kao najodgovornijem u samostanu, konačno, bilo jasno da će to i učiniti, upitao ga je ovo:
-A kako to misliš izvesti?
-Dogovorio sam sa župnikom iz Županje da me njegovi humanitarci provedu svojim putovima do Zagreba i Samobora gdje su naša prognana braća. Iz Samobora će me netko naš do Splita, odatle ću u Mostar. Rekao mi je da se od Mostara može do Kiseljaka, a tad sam blizu i Fojnice. Mogu i pješke, kao što sam i od logora do Šomarta… Možda ću i u Sarajevo, da i Lovru odande pokušam skloniti na sigurnije.
-A zbog toga si ti, dakle, i išao preko Save – progovorio je fra Bono. – Jakov ti je bio tek puka isprika.
Fra Ambrozije mu se samo blago osmjehnuo.
-Pa, dobro, brate Ambrozije, zar baš ne vjeruješ da su ti roditelji u Fojnici sigurni? – nastavio je gvardijan.
-Bolesni su, moram ih smjestiti negdje gdje će mi biti bliže. U Orašje ili u Županju.
-Pripazit će na njih fojnički gvardijan, poslali smo mu poruku preko provincijala.
-Da, a kad je to bilo? Prošle godine. Od tada nam se ne javlja ni provincijal.
-Pa, tamo je, moj fra Ambrozije, sada najgore – ponovno se javio fra Bono. – Zakrvili Muslimani i Hrvati, kao nikad dosad. Kome je do javljanja.
-Zato i moram na put.
-I provincijal je od svijeta odsječen – požurio je gvardijan podržati fra Bonino razmišljanje. – Možda će nam se uskoro i javiti…
-Ne mogu ja to čekati – bio je odlučan fra Ambrozije. – Idem ujutro, a kad se vratim… nastavit ćemo, gvardijane, zajedno… Nisam ja odustao od sahrane sestre Valentine. Ako od Kiseljaka uspijem do Sarajeva, zamolit ću provincijala da nam i on u tome pomogne.
Sestre je zamolio da mu čuvaju psa, gvardijana i braću da i njegovim župljanima, tamo, preko Save, kad god je budu prelazili, pomognu koliko mogu. Pred spavanje se oprostio sa svima i ne pomišljajući na to da ih više nikada neće vidjeti.