Hemofiličnih žilica, gotovo da prelaze u tetovažu, imao je ruke drug mojeg brata, vojni policajac, ubijen u potiljak u Dobrovoljačkoj.
Ove godine brat položio cvijeće.
Raštiklao pupoljcima bose noge, i položio ih, gdje je mali Pržulj ubijen.
Bacile Sarajlije u Miljacku. Bijeli cvijet. Miljacku udario stid, pocrvenila. Vječnu vatru okopava svaki dim.
Kad ti se naježi tetovaža ruže, miris dođe od dobro đubrenog vrta.
…
Strijeljanje sam gledao s prozora.
Jedan je strijeljao dvojicu. Braće, dvojicu. Konac proljeća 1992. jednog po jednog.
Meni je to i danas vrlo dug i spor film.
U jesen 1993. upoznao sam Ivana.
Onoga koji će postati moj Učitelj, koji će me dovoditi do prozora svijeta. Ispričao sam mu za strijeljanje.
U ulici mladoobješene partizanke Lepe Radić.
Ispričao sam lagano, frem po frem, kako mijenja šaržer, kako lubanja prska. Ivan je kazao kako nikada ne smijem zaboraviti da je onome koji je pucao bilo puno teže nego meni.
Burno sam pizdio.
Strpljivo mi je i postupno objasnio da sam ja zauvijek poslije tog događaja, onaj koji je pucao ne.
…
Bio sam Pumpar pitke vode u Rudniku Omarska 1985/1986
Prije trideset godina.
Pumpar pitke vode u Omarskoj. (!)
“Pumpar pitke vode” – tako je puni naziv mojeg prvog radnog mjesta, u tek otvorenom Rudniku. Nadzirao sam rad pumpe, koja je sa tridesetdva metra dubine crpila pitku vodu i vodovodom odašiljala rudarima.
Ali, vukla je previše željeza u vodi.
Pa su ugradili sustav za deferizaciju vode. Nadgledao sam ph vode, njezinu kiselost, uzimao uzorke, pratio rad bučnih elektro pumpi.
No, uzalud.
Previše željeza u vodi.
Na kraju su odustali.
Našli su izvor pod Kozarom i odatle vukli vodu.
Onda je počeo rat. Vrelo bilo ljeto, jedni rudari su tukli i ubijali druge rudare, za vjeru.
I nisu im davali vode. Kao da oba boga nisu halucinirali od žeđi u pustinjama.
I tražili bunardžije i pumpare po fatamorganama.
…
Javljaju mi iz Slova Gorčina da pripremim nešto kao kratki osvrt na temu “Kultura i umjetnost u BiH – stanje i perspektive”, da se pridružim diskusiji na nekih desetak minuta.
Nema problema, odgovorim:
Saša pričao kako je ovoga ljeta bio na pokopu starice, ispalo je nekako slučajno, bili su zapravo na proputovanju, svratili u novootkriveni rod….kad zatekli ih u žalosti.
Baka se upokojila, tko zna čija, i koliko im bliska.
I ljudi dolaze, lijes je otvoren, baka izložena, “smirena i voštana”, veli Sale.
Odjednom u kuću ulaze bliznakinje od oko osamdeset godina.
Jedna je napadno našminkana, u haljini koja promašuje dva stoljeća, druga pogleda oborenog, siromaški odjevena.
Dvije bake, identične, došle umrloj prijateljici na daću.
Našminkana se sestra nagne i poljubi u čelo pokojnicu.
I ostao ogroman otisak crvenog ruža za usne na čelu mrtve bake. Ogroman cvijet.
Kao velika crvena petokraka posred čela, pričao Saša.
A dva minuta stariju sestru sramota.
Sagnula se i ona. kao da će i ona poljubiti pokojnicu s crvenim znakom na čelu, i krišom pljune i obriše otisak sestrinog poljupca.
Zatim obje žurno izlaze, svađajući se.
Četiri emotikona u Viberu
…
Hemofiličnih žilica, gotovo da prelaze u tetovažu, imao je ruke drug mojeg brata, vojni policajac, ubijen u potiljak u Dobrovoljačkoj.
Ove godine brat položio cvijeće.
Raštiklao pupoljcima bose noge, i položio ih, gdje je mali Pržulj ubijen.
Bacile Sarajlije u Miljacku. Bijeli cvijet. Miljacku udario stid, pocrvenila. Vječnu vatru okopava svaki dim.
Kad ti se naježi tetovaža ruže, miris dođe od dobro đubrenog vrta.
…
Strijeljanje sam gledao s prozora.
Jedan je strijeljao dvojicu. Braće, dvojicu. Konac proljeća 1992. jednog po jednog.
Meni je to i danas vrlo dug i spor film.
U jesen 1993. upoznao sam Ivana.
Onoga koji će postati moj Učitelj, koji će me dovoditi do prozora svijeta. Ispričao sam mu za strijeljanje.
U ulici mladoobješene partizanke Lepe Radić.
Ispričao sam lagano, frem po frem, kako mijenja šaržer, kako lubanja prska. Ivan je kazao kako nikada ne smijem zaboraviti da je onome koji je pucao bilo puno teže nego meni.
Burno sam pizdio.
Strpljivo mi je i postupno objasnio da sam ja zauvijek poslije tog događaja, onaj koji je pucao ne.
…
Bio sam Pumpar pitke vode u Rudniku Omarska 1985/1986
Prije trideset godina.
Pumpar pitke vode u Omarskoj. (!)
“Pumpar pitke vode” – tako je puni naziv mojeg prvog radnog mjesta, u tek otvorenom Rudniku. Nadzirao sam rad pumpe, koja je sa tridesetdva metra dubine crpila pitku vodu i vodovodom odašiljala rudarima.
Ali, vukla je previše željeza u vodi.
Pa su ugradili sustav za deferizaciju vode. Nadgledao sam ph vode, njezinu kiselost, uzimao uzorke, pratio rad bučnih elektro pumpi.
No, uzalud.
Previše željeza u vodi.
Na kraju su odustali.
Našli su izvor pod Kozarom i odatle vukli vodu.
Onda je počeo rat. Vrelo bilo ljeto, jedni rudari su tukli i ubijali druge rudare, za vjeru.
I nisu im davali vode. Kao da oba boga nisu halucinirali od žeđi u pustinjama.
I tražili bunardžije i pumpare po fatamorganama.
…
Javljaju mi iz Slova Gorčina da pripremim nešto kao kratki osvrt na temu “Kultura i umjetnost u BiH – stanje i perspektive”, da se pridružim diskusiji na nekih desetak minuta.
Nema problema, odgovorim:
Saša pričao kako je ovoga ljeta bio na pokopu starice, ispalo je nekako slučajno, bili su zapravo na proputovanju, svratili u novootkriveni rod….kad zatekli ih u žalosti.
Baka se upokojila, tko zna čija, i koliko im bliska.
I ljudi dolaze, lijes je otvoren, baka izložena, “smirena i voštana”, veli Sale.
Odjednom u kuću ulaze bliznakinje od oko osamdeset godina.
Jedna je napadno našminkana, u haljini koja promašuje dva stoljeća, druga pogleda oborenog, siromaški odjevena.
Dvije bake, identične, došle umrloj prijateljici na daću.
Našminkana se sestra nagne i poljubi u čelo pokojnicu.
I ostao ogroman otisak crvenog ruža za usne na čelu mrtve bake. Ogroman cvijet.
Kao velika crvena petokraka posred čela, pričao Saša.
A dva minuta stariju sestru sramota.
Sagnula se i ona. kao da će i ona poljubiti pokojnicu s crvenim znakom na čelu, i krišom pljune i obriše otisak sestrinog poljupca.
Zatim obje žurno izlaze, svađajući se.