Snijeg je padao i padao. Čudno mi je bilo
jedino to da pod prozorima, da pred vratima,
da za sve vrijeme
nitko nije ostavio nikakvih tragova. Nikakvih.
Zatim se otapao i otopio. Sasvim.
Silvestru se više nisam nadao. Nikako.
Podigao sam pogled. Nešto više nego inače.
Nebo me bilo sasvim zaokupilo.
Vjerojatno zato nisam ni primijetio da je došao.
Primijetio sam jedino da je na onom njegovom širokom ogrtaču
otkinut lijevi, dakako široki, rukav. Izrezan do iznad lakta.
Primijetio mi je pogled.
“Zaspao si mi na ruci. Na tom rukavu. Spavao si dugo. Duboko i mirno.
Nisam te htio buditi.
Rukav sam izrezao i ostavio sam ti ga pod glavom.
Sada sam došao po njega”. Rekao je.
Rukav sam mu odmah vratio. Dao mu ga onako kao ruku. Kao ispriku ili
kao priliku.
Bio sam sasvim u neprilici. Izrezani rukav. Jastuk. Znak.
“Nitko nikada”… kazao sam i zastao sam.
“Nitko nikada”, kazao je zatim i Slivestar. Ali kazao je to kao sasvim dovršenu misao.
“Nitko nikada je trajni Cilj”, dodao je odlučno.
Sjetio sam se nečeg iz srednjoškolske logike i rekao mu
da ukoliko je nitko nikada neki trajni cilj, onda je to zato jer ga nitko nikada nije niti ispunio.
Izvršio. Ili slično.
“Pa da. Upravo je takav. Vidiš: U tome nitko Nikada neki nalaze utjehu. Neki nadu….” ______________________________________________________Zatim je otišao.
Izderani mekani rukav njegovog ogrtača ostao je na mome stolu.
Učinilo mi se, ali to odjednom, da mi je zapravo želio reći… Ali tko ga zna. Nitko nikada.
Silvestrov čak poučak
Snijeg je padao i padao. Čudno mi je bilo
jedino to da pod prozorima, da pred vratima,
da za sve vrijeme
nitko nije ostavio nikakvih tragova. Nikakvih.
Zatim se otapao i otopio. Sasvim.
Silvestru se više nisam nadao. Nikako.
Podigao sam pogled. Nešto više nego inače.
Nebo me bilo sasvim zaokupilo.
Vjerojatno zato nisam ni primijetio da je došao.
Primijetio sam jedino da je na onom njegovom širokom ogrtaču
otkinut lijevi, dakako široki, rukav. Izrezan do iznad lakta.
Primijetio mi je pogled.
“Zaspao si mi na ruci. Na tom rukavu. Spavao si dugo. Duboko i mirno.
Nisam te htio buditi.
Rukav sam izrezao i ostavio sam ti ga pod glavom.
Sada sam došao po njega”. Rekao je.
Rukav sam mu odmah vratio. Dao mu ga onako kao ruku. Kao ispriku ili
kao priliku.
Bio sam sasvim u neprilici. Izrezani rukav. Jastuk. Znak.
“Nitko nikada”… kazao sam i zastao sam.
“Nitko nikada”, kazao je zatim i Slivestar. Ali kazao je to kao sasvim dovršenu misao.
“Nitko nikada je trajni Cilj”, dodao je odlučno.
Sjetio sam se nečeg iz srednjoškolske logike i rekao mu
da ukoliko je nitko nikada
neki trajni cilj, onda je to zato jer ga nitko nikada nije niti ispunio.
Izvršio. Ili slično.
“Pa da. Upravo je takav. Vidiš: U tome nitko Nikada neki nalaze utjehu. Neki nadu….”
______________________________________________________Zatim je otišao.
Izderani mekani rukav njegovog ogrtača ostao je na mome stolu.
Učinilo mi se, ali to odjednom, da mi je zapravo želio reći… Ali tko ga zna. Nitko nikada.
na Božić 2012.