U Zagrebu nisam bio od davnih dana. Poslednji put, još kao student. Malo zatim, stara se zemlja raspala, počeo je rat, i otići u taj bijeli grad, iz mog Novog Sada, bilo je otprilike kao i otputovati na Mesec, ili, još pre – na onu misterioznu planetu Sunčevog sistema, koju su astronomi netom izmislili. Možda sam mogao da se okačim i na kakvu raketu koja je upućivana negde bliže (recimo, kao cirkuski čovek-đule, ispaljen iz tajanstvenog Teslinog oružja), ali to bi izazvalo svakakve asocijacije, a bio bi to i, ruku na srce, preveliki zalogaj za moje skromne pustolovne kapacitete.
Zagreb i ranije nije bio preterano moj, otprilike kao i mnogi drugi negdašnji jugoslovenski gradovi, u koje nisam zalazio počesto, ali sam ih smatrao svojim, iz nekog osećaja bliskosti i zajedništva, kojima sam, kanda uzalud, učen. (Upravo sam primetio da sam maločas posvojatao i grad u kojem sam rođen i živim, i trgao se, štono kažu, ugizao za jezik, iz iskustva znajući koliko je sve relativno, kako se sve lako menja, osim čovekove puste, samoubilačke želje da završi u nekoj, manje-više udobnoj, možebiti metafizičkoj – rupi.)
Tokom hladnih ili žestokih godina ćutnje ili halabuke, malo šta sam čuo o prijateljima i znancima odande. (Jednom me je, tek što su proradile telefonske veze između Hrvatske i Srbije, iznenadio nepoznati glas devojke čije sam ime smetnuo s uma, umekšani glasić onih karakterističnih zagrebačkih boja koje sam počeo da zaboravljam, koji mi je stigao kao iz sna ili sa drugog sveta, i zatražio od mene priču za neki novi časopis. Bez oklevanja sam pristao i priču poslao faksom (elektronska pošta bila je još ekskluzivna, a drugih puteva skoro da nije ni bilo), sve se nadajući da se agenti tajnih službi obeju strana krive i znoje nad mojim pesničkim slikama, pokušavajući da provale šifru, otkriju moje sumnjivo lice. Ne znam šta se s tim tekstom desilo docnije, da li je stigao do one (nadam se) ljupke Zagrepčanke, fine Mate Hari koju zanimaju pesnici. A možda je priča koju sam joj poslao i bila napisana samo da bi poslužila za ovu priliku, za priču koju, evo, pripovedam.
Kada je naša stvar kako-tako došla na svoje, čuo sam da je, tih devedesetih, o mom romanu Svadbeni marš (koji se bavio malim jugoslovenskim paklom, jednom lako stilizovanom propašću – dokle sam uspeo da doviknem) pisao u Zagrebu Miljenko Jergović, moj prijatelj iz predratnih dana, kada još nisam znao ni kako on izgleda. Kada sam ga, dosta godina potom, konačno lično upoznao, ispričao mi je kako je, tokom rata, imao ovlašćene dilere za knjige koje su izlazile u Srbiji, gle, uglađene vavilonske švercere, koji su, zamisli, prenosili pesničke knjige preko bodljikavih granica, u koferima sa duplim dnom, ili u stomaku, upakovane u prezervativ, ako mogu da preterujem. (I već sam mogao da vidim nekog kolumbijskog kralja kokaina kako iz svojih nevidljivih bisaga vadi Markesovu novu knjigu, cepkajući je, apotekarski, u paketiće od 21. grama!)
Ali ja ovde nisam mogao da naletim ni na jednu hrvatsku knjigu (izgleda da sam previše smotan da bih pronašao podzemlje), i danas je to, čini mi se, najteža stvar, a Magazin si, za sve to vreme, mogao slušati na svim mestima u Srbiji, dok ti ne izgore uši (kako bi rekao moj prezimenjak Franci, koji mi je rođak ili ništa)!
Jednom sam se nazvao gorkim mešancem. (Nisi čist, kažu za onog ko je lud, opaljen mokrom čarapom.) Nekom vrstom nacionalnog Frankenštajna, s čije glave sikću mnogi mrtvi ili zaboravljeni jezici.
Svom pesničkom prijatelju koji je izbegao iz Sarajeva i ispričao mi kako mu je šrapnel pogodio biblioteku i odneo pola naslova jedne knjige, tako da je na hrbatu ostala samo reč besmisao, savetovao sam da tu zgodu nikako ne ispisuje, jer je toliko neverovatna da deluje izmišljeno i namešteno, tako da mu ne verujem ni ja, koji u rukama držim patrljak knjige o kojoj mi je pričao!
Uostalom, takav sam i sâm. Moje poreklo je tako neobično umućeno da ljudi uopšte ne treba da veruju kako postojim.
Ipak, onima koji mogu da me zamisle, ako već moram, velim da bih odviše bio sklon himerama i fantaziranju, ukoliko se ne bih izjasnio kao srpski pisac. Osećam da pripadam tom jezičkom kodu i pamćenju, iako sam, negde u duši, ubeđen u tvrdnju mog pokojnog prijatelja Vojislava Despotova kako najmanja teritorijalna odrednica na koju se normalan (ovdašnji) pisac može svesti jeste – Evropa. (Ali Evropa je postala tako otrcana i lažna slika da mi je od nje muka, a nema više Voje da nam iscrta novu mapu.)
Pisci od kojih sam učio izjašnjavali su se, opet, drugačije: Kiš se izdavao za jugoslovenskog autora, a Tišma za srpsko-hrvatskog. Danas je, barem za mene, to anahrono, bez obzira koliko mi se dopadalo. Ja sam Hazar, nekad je govorio Pavić, i to ti izađe na isto. Ja sam se odlučio za svoj maternji jezik.
Osim toga, znam za vremena kada je Tin Ujević pisao i na ekavskom i na ijekavskom, u službi Ritma koji granice ne poznaje, ma kako bio strog ili vezan.
Nekada sam bio veliki Jugosloven (mada mi je i to veliko, rekoh, bilo malo), ali sam se devedest prve-druge, zbog svoje dece, zakleo da nikada više neću sanjati o jednoj državi. Mada ne bi bilo loše kada bih lako dolazio do hrvatskih knjiga, i mogao da proverim da li je Zagreb još uvek tamo gde sam ga, iza sna, ostavio.
Zagreb
U Zagrebu nisam bio od davnih dana. Poslednji put, još kao student. Malo zatim, stara se zemlja raspala, počeo je rat, i otići u taj bijeli grad, iz mog Novog Sada, bilo je otprilike kao i otputovati na Mesec, ili, još pre – na onu misterioznu planetu Sunčevog sistema, koju su astronomi netom izmislili. Možda sam mogao da se okačim i na kakvu raketu koja je upućivana negde bliže (recimo, kao cirkuski čovek-đule, ispaljen iz tajanstvenog Teslinog oružja), ali to bi izazvalo svakakve asocijacije, a bio bi to i, ruku na srce, preveliki zalogaj za moje skromne pustolovne kapacitete.
Zagreb i ranije nije bio preterano moj, otprilike kao i mnogi drugi negdašnji jugoslovenski gradovi, u koje nisam zalazio počesto, ali sam ih smatrao svojim, iz nekog osećaja bliskosti i zajedništva, kojima sam, kanda uzalud, učen. (Upravo sam primetio da sam maločas posvojatao i grad u kojem sam rođen i živim, i trgao se, štono kažu, ugizao za jezik, iz iskustva znajući koliko je sve relativno, kako se sve lako menja, osim čovekove puste, samoubilačke želje da završi u nekoj, manje-više udobnoj, možebiti metafizičkoj – rupi.)
Tokom hladnih ili žestokih godina ćutnje ili halabuke, malo šta sam čuo o prijateljima i znancima odande. (Jednom me je, tek što su proradile telefonske veze između Hrvatske i Srbije, iznenadio nepoznati glas devojke čije sam ime smetnuo s uma, umekšani glasić onih karakterističnih zagrebačkih boja koje sam počeo da zaboravljam, koji mi je stigao kao iz sna ili sa drugog sveta, i zatražio od mene priču za neki novi časopis. Bez oklevanja sam pristao i priču poslao faksom (elektronska pošta bila je još ekskluzivna, a drugih puteva skoro da nije ni bilo), sve se nadajući da se agenti tajnih službi obeju strana krive i znoje nad mojim pesničkim slikama, pokušavajući da provale šifru, otkriju moje sumnjivo lice. Ne znam šta se s tim tekstom desilo docnije, da li je stigao do one (nadam se) ljupke Zagrepčanke, fine Mate Hari koju zanimaju pesnici. A možda je priča koju sam joj poslao i bila napisana samo da bi poslužila za ovu priliku, za priču koju, evo, pripovedam.
Kada je naša stvar kako-tako došla na svoje, čuo sam da je, tih devedesetih, o mom romanu Svadbeni marš (koji se bavio malim jugoslovenskim paklom, jednom lako stilizovanom propašću – dokle sam uspeo da doviknem) pisao u Zagrebu Miljenko Jergović, moj prijatelj iz predratnih dana, kada još nisam znao ni kako on izgleda. Kada sam ga, dosta godina potom, konačno lično upoznao, ispričao mi je kako je, tokom rata, imao ovlašćene dilere za knjige koje su izlazile u Srbiji, gle, uglađene vavilonske švercere, koji su, zamisli, prenosili pesničke knjige preko bodljikavih granica, u koferima sa duplim dnom, ili u stomaku, upakovane u prezervativ, ako mogu da preterujem. (I već sam mogao da vidim nekog kolumbijskog kralja kokaina kako iz svojih nevidljivih bisaga vadi Markesovu novu knjigu, cepkajući je, apotekarski, u paketiće od 21. grama!)
Ali ja ovde nisam mogao da naletim ni na jednu hrvatsku knjigu (izgleda da sam previše smotan da bih pronašao podzemlje), i danas je to, čini mi se, najteža stvar, a Magazin si, za sve to vreme, mogao slušati na svim mestima u Srbiji, dok ti ne izgore uši (kako bi rekao moj prezimenjak Franci, koji mi je rođak ili ništa)!
Jednom sam se nazvao gorkim mešancem. (Nisi čist, kažu za onog ko je lud, opaljen mokrom čarapom.) Nekom vrstom nacionalnog Frankenštajna, s čije glave sikću mnogi mrtvi ili zaboravljeni jezici.
Svom pesničkom prijatelju koji je izbegao iz Sarajeva i ispričao mi kako mu je šrapnel pogodio biblioteku i odneo pola naslova jedne knjige, tako da je na hrbatu ostala samo reč besmisao, savetovao sam da tu zgodu nikako ne ispisuje, jer je toliko neverovatna da deluje izmišljeno i namešteno, tako da mu ne verujem ni ja, koji u rukama držim patrljak knjige o kojoj mi je pričao!
Uostalom, takav sam i sâm. Moje poreklo je tako neobično umućeno da ljudi uopšte ne treba da veruju kako postojim.
Ipak, onima koji mogu da me zamisle, ako već moram, velim da bih odviše bio sklon himerama i fantaziranju, ukoliko se ne bih izjasnio kao srpski pisac. Osećam da pripadam tom jezičkom kodu i pamćenju, iako sam, negde u duši, ubeđen u tvrdnju mog pokojnog prijatelja Vojislava Despotova kako najmanja teritorijalna odrednica na koju se normalan (ovdašnji) pisac može svesti jeste – Evropa. (Ali Evropa je postala tako otrcana i lažna slika da mi je od nje muka, a nema više Voje da nam iscrta novu mapu.)
Pisci od kojih sam učio izjašnjavali su se, opet, drugačije: Kiš se izdavao za jugoslovenskog autora, a Tišma za srpsko-hrvatskog. Danas je, barem za mene, to anahrono, bez obzira koliko mi se dopadalo. Ja sam Hazar, nekad je govorio Pavić, i to ti izađe na isto. Ja sam se odlučio za svoj maternji jezik.
Osim toga, znam za vremena kada je Tin Ujević pisao i na ekavskom i na ijekavskom, u službi Ritma koji granice ne poznaje, ma kako bio strog ili vezan.
Nekada sam bio veliki Jugosloven (mada mi je i to veliko, rekoh, bilo malo), ali sam se devedest prve-druge, zbog svoje dece, zakleo da nikada više neću sanjati o jednoj državi. Mada ne bi bilo loše kada bih lako dolazio do hrvatskih knjiga, i mogao da proverim da li je Zagreb još uvek tamo gde sam ga, iza sna, ostavio.