Moraš se skoncentrisati i pratiti moj glas, ali nemoj slijediti ono što ti unutrašnje oko šapuće nego se skoncentriši na crna slova, koja ti u gluhoj noći titraju pred očima. Dakle, ja sam ono što tvoji prsti zapisuju. Ali, evo, već vidim da ne razumiješ šta se dešava, a smatraš sebe pametnim čovjekom. Moram početi govoriti da tebi bude jasnije. Jasmine Agiću, ti si ličnost vlastite priče, ti se samom sebi obraćaš grafovima zapisanog, a ovo što se pred tvojim očima počinje pojavljivati kao zaokružen zapis, to je moja ispovijest, moje posljednje upozorenje. Ne odustaneš li odmah, možda ćeš se poslije kajati.
Nastavljaš pisati. U redu. Poštujem tvoju odluku, ali nemoj se poslije prekoravati, nemoj tvrditi da nisi znao šta činiš. Sve sam ti rekao, sada sve znaš. Između mene i tebe nema više nikakve tajne. Kada završim svoju ispovjest, a ti odložiš hartiju na stol i utrneš svjetlo stolne lampe, biće ti jasno ko sam i šta sam. Zato te neću siliti da napišeš moje ime. Zapisuj pažljivo, pravi pauze i čitaj napisano, od toga ti život zavisi, dunjalučki i onaj zagrobni. Smiješ se. Prestani. Ubrzo ćeš shvatiti da u mome diktatu nema ništa zabavno. Ovo je sumorna priča, ispovijest koja se zapisuje, a ne zna se hoće li je iko pročitati; osim tebe koji, vidim, počinješ pažljivo slijediti moj glas.
Krećemo.
Jasmine Agiću, to što si na početku svakog posla prešutio Euzu billlahi mine -š- šejtani -r-radžim, Bismillahi-r-rahmani-r-rahim, to je moja zasluga.
Ja sijem sumnju i razdor, ja odvraćam od Božijeg puta. Slutiš li ko sam? Još uvijek ne. Onda nastavljam diktirati.
Trebao si reći La ‘ilahe illallah Muhammedur Resulullah, ali ja sam učinio da ti ta istina više nije očigledna.
Ali, ti ne razumiješ da i kada se meni podvrgavaš, činiš ono što je Allah davno zamislio za nas obojicu.
Za tebe, kojem je povjerena tajna stvaranja, Svevišnji je namijenio potragu, meni, onog koga je stvorio da živi u preziru, dodijelio je drugačiju ulogu, jer u tvojim stremljenjima prema istini ja sam kušnja, bilo moga postojanja obesmišljava svaki tvoj napor da se izdigneš iz gline početnog oblikovanja i pojaviš pred Stvoriteljem kao završen čovjek. Ja s tebe otkidam ljudskost, ja te ogoljavam. Taj sam, nema dileme, nemoj sumnjati i dvojiti da sam neko drugi.
Ja služim da ispunjavam hirove ljudskih neznanja, u tome uživam i zbog toga samog sebe prezirem. Da, dobro si zapisao, ja sebe prezirem, ali ničim ne mogu pobjeći od svoje sudbine, jer ja uvijek moram biti ja i niko drugi. Nemoj da te ovo buni, budi skoncentrisan na zapisivanje i sve će ti se razjasniti. Ti si Jasmin Agić i uvijek ćeš biti samo taj, ja sam ovaj koji sam i nikada neću biti neko drugi.
Da nastavimo. Nastavljamo. Zapisuj! Rečenicu po rečenicu, iza svake napravi pauzu.
Teško je to shvatiti, jer put saznanja je težak put, a istina je kao tanak list papira, i ništa više.
Kad poželiš taj list papira ispisati harfovima svoga srca i kelamom svojih snova, ja se uplićem zabludom razuma i snoviđenjem košmara.
Ja sam crn oblak pun teškog grada nad tek proklijalom livadom tvoje nevinosti.
Ja te kvarim i uvjeravam da je to sazrijevanje.
Ja sam mutna sjena u tvom pogledu, ja sam žudnja tvog srca prema tuđoj ženi.
Ja sam tvoja želja da imaš bez rada i truda.
Ja sam u svakoj tvojoj misli, ja sam onaj koji se krije u svakoj pregradi tvoga mozga.
Ja te navodim na besram i grijeh, onaj zbog kojeg misliš da se treba sramiti vlastitog stida.
Ja sam te odučio crvenilu, ja sam oholost kojom svakog čovjeka i ženu gledaš direktno u oči.
Ja sam ljudsko zlo, ja sam tvoj najbolji prijatelj koji te neprekidno izdaje, ja sam ironija tvoje naivnosti, ja sam podsmijeh u očima koje te preziru.
Ne vidiš me, a posvuda sam.
Zbog mene više ne obaraš glavu ni pred kim.
Govorim, ispotiha, ali da me čuješ, nije loše ubiti, treba se svetiti.
Kad poželiš oprostiti, ja u tvoje srce upisujem teška slova riječi besa.
Kad poželiš učiniti dobro djelo, ja sam onaj koji kaže promisli.
Kad si nakan uraditi zlo, a nećkaš se, ja te potičem riječima ne oklijevaj.
Ne možeš bez mene ni jednog trenutka svog života, a ne znaš čemu ti služim.
Ja sam sluga tvoje propasti, ja sam posrtaj koji izbjegavaš, ja sam sudbina svake tvoje slabosti.
Nije ti jasno šta govorim, slutim da želiš čuti neko pojašnjenje. Dobro, povinovaću se tvojim željama. Misliš da sam izmišljaj tvog umornog stanja, samo tebi vidljiv titraj izgubljene svijesti. Griješiš, ja sam posvuda, ja nikada ne mirujem, ja sam u životima drugih ljudi prisutan jednako koliko i u tvom. Ti se od njih samo razlikuješ tim nevještim darom i zato sam te izabrao da zapisuješ ono što besjedim. Iskvario sam te toliko da znam kako u tebe mogu imati pouzdanja. Zato piši ovo što ti govorim, ali nemoj praviti stanke, jer budeš li se zadržavao u razmišljanju, o ljudima koje pominjem, nećeš više imati snage dovršiti ovaj zahtjevni posao.
Znaš li onog Hamdiju? Znaš. Njega sam uništio lažnom nadom.
Znaš li onog Husniju? Znaš. Njega sam uništio prevelikom gordošću.
Znaš li onog Midhata? Znaš. Njega sam uništio lažima.
Znaš li onog Muhidina? Znaš. Njega sam upropastio lažnim obećanjima.
Znaš li onog Šabana? Znaš. Njega sam rastavio od žene.
Znaš li onog Zijada? Znaš. Njemu sam oduzeo dijete.
Znaš li onog Aliju? Znaš. On je rastao bez oba roditelja.
Znaš li onog Kerima? Znaš. Njega sam doveo u zabludu.
Znaš li onog Faruka? Znaš. Njemu nema spasa ni na ovom ni na onom svijetu.
Još ti nije jasno kakva je moja moć, još u svom srcu dvojiš o tome ko sam. Ne možeš povjerovati da je ovo što pišeš istina, želiš vjerovati kako je sve samo san, kako si poodavno zaspao, a ovo što zapisuješ da je samo umišlja tvoga umora. Nije. Vjeruj mi. Sve što ti diktiram je istina. Imam samo jedan strah, bojim se da nećeš izdržati suočenje sa mojom pripoviješću. Zato ne razbijaj glavu bespotrebnim pitanjima. Piši. Tvoje je da pišeš, moje je da svjedočim samog sebe.
Ona Hazema, što je bježeći iz Višegrada izgubila tri sina, Fikreta, Hikemeta i Fadila, ja sam bio krvava kama njihovih koljača. Poslije, kad sam se zasitio ljudske krvi, ja sam bio lažna nada svih njenih molitvi. Znao sam da ih više nema, ali namjerno nisam htio reći – mrtva su tvoja djeca, Begovićko. Ja sam ti muža Veliju navratio da na potoku stane i izuje čizme, ja sam bio šesto čulo vojske koja ga je bosa zatekla, onemoćalog, usta razjapljenih u grimasu straha, ja sam bio rafal od kojeg je prestalo tući njegovo srce, ja sam bio smijeh koji se nad njegovim tijelom nadvio, ja sam bio jezik rečenice koja je, gurajući ga blatnom čizmom, u šaš rekla „majku ti jebem balijsku“.
Onaj što je masovnu grobnicu kopao, njega je moja ruka navodila, oni što su se domisli da tijela prebacuju u sekundarnu, ja sam bio njihova inspiracija, onaj što je kovao plan da se sve zataška stvaranjem tercijarne, ja sam bio njegov glavni čovjek od povjerenja. Ja sam arhitekt masovnih ubistava, ja sam dogma genocida u Srebrenici. Ja sam negiranje i poricanje, ja sam mirna savjest svih ubica svijeta.
Taj tamo čovjek, vidiš li ga? Da, taj što ti je okrenut leđima i što tipka poruku na pametnom telefonu, on je bio jedan od njih četverice što su, u okolini Zvornika, mladiće strijeljali. On je bio onaj koji je uživao dok je povlačio oroz puške, pjanski i zlurado kliktao od radosti. Niko to ne zna osim mene i, sada, tebe. Hoćeš li išta učiniti? Nećeš. Tvoje zgražanje je moja najveća pobjeda. To što misliš da je dovoljno osuditi i prekoriti, to je moj nauk, koji se u tvome mesu primio skroz do kosti. To što šutiš i okrećeš glavu, što si uljudan, pristojan i moralan, to je moj odgoj.
Onaj čovjek, podebeli, u skupo krojenom odijelu, što te uvijek selami. Vidiš li ga? Taj kad na sedždu pada misli o grijehu; to je od moje poduke, to što pod abdestom gleda ljudima u oči i laže, to je lekcija moje vjeronauke. Njemu sam govorio posegni za tuđim, ne strahuj, biće sakriveno od ljudskih očiju – poslušao je. To su šarti moje religije, a on je imam moje džamije.
Ne vjeruješ mi ništa. Dobro, evo, krenimo redom. Upoznaj ih sve koji su mene najboljim prijateljom smatrali. Zbunjen si, imaš dojam da sam preopširan. Dobro. Evo kraće, jezgrovitije. Pažljivo čitaj ova imena.
Omericu, ubio.
Abdulaha, osakatio.
Skendera, oslijepio.
Nurku, upropastio.
Abida, strmoglavio.
Ahmeda, zadavio.
Dževada, prevario.
Sulejmana, slagao.
Nurdu, obmanuo.
Hoćeš još? Jel’ ti dosta, ili da nastavim? Šutiš. Zbunjen si? U nevjerici si? Nastaviću. Piši!
Šemsa, zbog mene nesretna.
Azemina, zbog mene oskrnavljena.
Šuhra, zbog mene pati.
Vildana, zbog mene nema muža.
Aida, zbog mene umire, a i ne zna.
Emina, zbog mene odbačena.
Fadila, zbog mene izolovana, i sama.
Nejra, zbog mene na lošem glasu.
Ajša, zbog mene osramoćena.
Begzada, zbog mene silovana, a nikom nije rekla.
Avdija, zbog mene prevarila muža i sad je srce, zbog toga, boli.
Ovi što su svi bez igdje ikoga, to im je kismet mojom rukom ispisan. Eto i da za njih znaš. Nema više tajni između tebe i mene. Tvoja slova daju oblik mome postojanju, i ništa više. Ja sam samo glas grafova koji se čitaju naglas i u sebi.
Podadneš li mi se moram ti reći kakav sam. Dođe tako trenutak kada više ne mogu kriti svoju pravu narav. Ovakav sam, upozoravam te. Nemoj poslije da se kaješ što si sa mnom sklopio nagodbu. Jer, znaj, Allah daje, ja sam onaj koji oduzima.
Uzimam oči, uzimam usta, uzimam kosu, uzimam ruke, uzimam noge, uzimam pluća, uzimam jetru, uzimam bubrege, uzimam žuč, uzimam debelo crijevo, uzimam tanko crijevo, uzimam krv, uzimam limfu, uzimam grlo, uzimam jezik, uzimam jednjak, uzimam ždrijelo, uzimam prostatu, uzimam jajnike, uzimam testise, uzimam rektum, uzimam maternicu, uzimam sve ono vaše što mi dođe pod ruku.
Uzimam dušu.
Čuješ li šta sam ti rekao? Ponoviću.
Uzimam dušu!
Nemoj poslije reći, nisam znao.
Znao si!
Evo ti neka konkretna uputstva, lakovjeran si, možda ćeš i poslušati moje sugestije, bez njih bi možda i mogao da mi utekneš. Ali, uzdam se u sve slabosti sabrane u tvojoj ličnosti.
Stani nogom na isušenu lokvu pišake, hoću da ograjišeš, odi džin hodži volio bih da se crnom magijom omađijaš.
Od svih knjiga samo jednu izbjegavaj, Kur’an časni. Ne slijedi nikada sunet hazreti poslanika Muhameda. Moje je da propovijedam krivovjerje, ja nagovaram na širk, ja sam munafik tvojih dvojbi. Ja te zavodim na krivi put, a ubjeđujem da druge staze nema.
Sav je ovaj dunjaluk i svako zlo na njemu moje volje maslo.
A trebao si samo svakog jutra i svake večeri posvjedočiti La ‘ilahe illallah Muhammedur Resulullah i svaki moj naum bio bi osujećen.
Gubiš snagu, posustaješ, ali daću ti tek toliko snage da završiš ovu pripovijest. Čim spustiš posljednju tačku na papir, tvoj život više neć imati nikakve vrijednosti, ostaviću te da bezuman tuliš u jednu tačku, da budeš posrnuli katatoničar, nemoćan da izusti najkraću riječ bosanskog jezika.
Pokušavaš shvatiti šta se dešava, ali to nastojanje kasno dolazi, tvoj je cijeli život odvojen od tebe, ti više nisi svoj, ti pripadaš meni. Digni glavu sa papira ispred sebe. Vidiš li zeleni brijeg i tri čempresa u listu, vidiš li, dole u desnoj strani vidokruga, gaj u šljiviku, vidiš li lipov drvored u cvatu, osjetiš li miris prirode koja buja. Sve je to od Allaha mudžiza ljudima dana, ali ja sam odgovoran što je u svakoj tački tvoga oka zlovolja. Allah je dao da budeš zajedno sa ljudima, da si u umetu, da si u džematu, a to što si drzak i izbjegavaš ljude, to što prolaziš pored braće i sestara i okrećeš glavu od njih, to što na selam odgovaraš psovkom, to je moj poklon tvojoj prekomjernoj sujeti. Postao si moj rob i sluga, a ubjeđen si da si slobodan čovjek.
Kad sjediš sam za stolom, okrenut zidu, kad u tebi buja nezadovoljstvo, to je od druženja sa mnom, ja potičem u tebi lažnu misao da si proganjan, ponižavan, odbacivan, ja sam sljepilo koje ti ne dozvoljava da vidiš tuđu pažnju, tuđu naklonost, tuđu brigu. Ja bodrim, u tebi, svaku zlu namjeru, ja sam krv koja ne prašta, ja sam udarac koji s tvoje ruke krene da se zaustavi na djevojačkoj plećki. Ja ti poturam knjige koje nisu Kur’an, ja ti pokazujem stihove koji nisu božanski ajeti. Sav si u mojoj vlasti!
Tu si ženu obeščastio, ali ne nasilno, nego lažnim jezikom. Nisi se samo oslanjao znojav o njeno bijelo tijelo, tvoja su je obećanja privolila da iskaže neposluh majčinoj ljubavi i očevom savjetu. U njenoj utrobi tvog je sjemena dijete začeto, ono koje nisi nikada, makar, poželio da vidiš. Njenu si ljubav namjerno odbacio, jer si želio gledati kako se pod tobom ponižava, a moć koju si osjetio dok te suzna molila da je ne napuštaš, to je oholost koju sam ja posijao u tvoje srce. Sve lijepo što ti je Allah davao odbacio si na moj nagovor, Elmedinin samoubilački vrisak muzika je kojom ću te hraniti dok postojiš. Za sve si ti odgovoran, sve je tvoja krivnja, ali ja sam zastor na očima tvog morala i zato nisi sposoban vidjeti da njen otac Abaz i njena majka Hana podižu tvoje dijete Emira – a daleko od tebe, otisnutog u nezahvalnost i bezbrižnost prolaznog i površnog.
Pogrešno si shvatio da ja vodim, ne sav je moj trud u navođenju, ja samo razbacujem putokaze koji ometaju, jer ja ne želim da ti stigneš do cilja, moj je posao da učinim da zalutaš, da skreneš s puta, da se izgubiš u smjesi sačinjenoj od svega onoga što ti je dragi Allah zabranio. Zato te molim da ne brkaš snagu Zakonodavca sa sladunjavim jezikom zavođenja, ja nisam Svevišnji, nemam njegovu snagu, nisam Milostiv i Samilostan, ja ne prihvatam pokajanje i nikada ne praštam. Moja je zadaća drugačija od one Stvoritelja, ja sam jedno od bezbroj imena uništitelja.
Evo ti svjedočim, pa piši da ja
Zavađam
Podmićujem,
Kvarim,
Zavidim,
Podmećem,
Lažno svjedočim,
Na zlo navraćam,
Na grijeh nagovaram.
Jesi li zapisao i upamtio svaku od riječi koje sam ti rekao? Izgovorene su, vidim i zapisane. Ali, opet, imam osjećaj da sve ovo što govorim ne dopire do tebe, ne umiješ shvatiti poruku moje ispovijesti, ne razumiješ da sam ja dužan, prije nego izvedem konačni zaključak, podastrijeti sve svoje namjere pred onoga kojem radim o glavi. Jasmine Agiću, da ti, koji zapisuješ slovima ovo što čuješ u svojoj glavi, postoji način da se sve gore zapisano pobriše, da nestane džehenem mojih djela i da ponovo budeš slobodan čovjek. Dužan sam reći, posljednji put, kao opomenu i upozorenje, da sve što je potrebno da zauvijek nestane ova pripovijest, s hladne bjeline papira, jeste da očituješ šehadet.
Ako već nisi ovu rabotu počeo Euzu bismillom, ako te znatiželja nagonila da slijediš nepoznat glas u svojim sljepočnicama sada kad između nas dvojice više nema tajni slobodan si napraviti odabir. Slijediti me dalje stazom džahalijeta ili jednim šehadetom izroniti iz zamke, koju sam ispleo oko tebe.
Vidim, premišljaš se. To je dobar znak, dobar za mene. Oklijevaš. Evo prvi put tokom ove noći ne znam šta će tvoji prsti ispisati kada se spuste do hartije papira, ali se nadam da ćeš biti zaveden onim što sam ti govorio. Moje su riječi poput pjesme. Opijaju.
Prenuo si se iz razmišljanja i krećeš nešto zapisati. Samo jedna rečenica okončava ovaj zapis, svaka druga nastavlja moju besjedu. Šta će biti? Napišeš li šehadet, nema više ovog svijeta nas dvojice, nema više ovog drugovanja u samoći, nema više ničega osim onog što ti je propisano. Šta će biti? Postajem nestrpljiv!
Osjećam strah, osjećam zebnju, osjećam studen. Osjećam da mi se udaljavaš. Izgleda da znam. I prije nego tvoji prsti ispišu tačku kojom se sve završava, vidim da rečenica počinje sa l, slutim da će se završiti sa h. Pišeš tako brzo da nema vremena ni da se rastanemo kao drugovi. Ostalo je tako malo vremena. Slutim, svojom posljednjom mišlju u tebi, da mi se primakao kraj. Gotovo je!
Šejtanska priča
Moraš se skoncentrisati i pratiti moj glas, ali nemoj slijediti ono što ti unutrašnje oko šapuće nego se skoncentriši na crna slova, koja ti u gluhoj noći titraju pred očima. Dakle, ja sam ono što tvoji prsti zapisuju. Ali, evo, već vidim da ne razumiješ šta se dešava, a smatraš sebe pametnim čovjekom. Moram početi govoriti da tebi bude jasnije. Jasmine Agiću, ti si ličnost vlastite priče, ti se samom sebi obraćaš grafovima zapisanog, a ovo što se pred tvojim očima počinje pojavljivati kao zaokružen zapis, to je moja ispovijest, moje posljednje upozorenje. Ne odustaneš li odmah, možda ćeš se poslije kajati.
Nastavljaš pisati. U redu. Poštujem tvoju odluku, ali nemoj se poslije prekoravati, nemoj tvrditi da nisi znao šta činiš. Sve sam ti rekao, sada sve znaš. Između mene i tebe nema više nikakve tajne. Kada završim svoju ispovjest, a ti odložiš hartiju na stol i utrneš svjetlo stolne lampe, biće ti jasno ko sam i šta sam. Zato te neću siliti da napišeš moje ime. Zapisuj pažljivo, pravi pauze i čitaj napisano, od toga ti život zavisi, dunjalučki i onaj zagrobni. Smiješ se. Prestani. Ubrzo ćeš shvatiti da u mome diktatu nema ništa zabavno. Ovo je sumorna priča, ispovijest koja se zapisuje, a ne zna se hoće li je iko pročitati; osim tebe koji, vidim, počinješ pažljivo slijediti moj glas.
Krećemo.
Jasmine Agiću, to što si na početku svakog posla prešutio Euzu billlahi mine -š- šejtani -r-radžim, Bismillahi-r-rahmani-r-rahim, to je moja zasluga.
Ja sijem sumnju i razdor, ja odvraćam od Božijeg puta. Slutiš li ko sam? Još uvijek ne. Onda nastavljam diktirati.
Trebao si reći La ‘ilahe illallah Muhammedur Resulullah, ali ja sam učinio da ti ta istina više nije očigledna.
Ali, ti ne razumiješ da i kada se meni podvrgavaš, činiš ono što je Allah davno zamislio za nas obojicu.
Za tebe, kojem je povjerena tajna stvaranja, Svevišnji je namijenio potragu, meni, onog koga je stvorio da živi u preziru, dodijelio je drugačiju ulogu, jer u tvojim stremljenjima prema istini ja sam kušnja, bilo moga postojanja obesmišljava svaki tvoj napor da se izdigneš iz gline početnog oblikovanja i pojaviš pred Stvoriteljem kao završen čovjek. Ja s tebe otkidam ljudskost, ja te ogoljavam. Taj sam, nema dileme, nemoj sumnjati i dvojiti da sam neko drugi.
Ja služim da ispunjavam hirove ljudskih neznanja, u tome uživam i zbog toga samog sebe prezirem. Da, dobro si zapisao, ja sebe prezirem, ali ničim ne mogu pobjeći od svoje sudbine, jer ja uvijek moram biti ja i niko drugi. Nemoj da te ovo buni, budi skoncentrisan na zapisivanje i sve će ti se razjasniti. Ti si Jasmin Agić i uvijek ćeš biti samo taj, ja sam ovaj koji sam i nikada neću biti neko drugi.
Da nastavimo. Nastavljamo. Zapisuj! Rečenicu po rečenicu, iza svake napravi pauzu.
Teško je to shvatiti, jer put saznanja je težak put, a istina je kao tanak list papira, i ništa više.
Kad poželiš taj list papira ispisati harfovima svoga srca i kelamom svojih snova, ja se uplićem zabludom razuma i snoviđenjem košmara.
Ja sam crn oblak pun teškog grada nad tek proklijalom livadom tvoje nevinosti.
Ja te kvarim i uvjeravam da je to sazrijevanje.
Ja sam mutna sjena u tvom pogledu, ja sam žudnja tvog srca prema tuđoj ženi.
Ja sam tvoja želja da imaš bez rada i truda.
Ja sam u svakoj tvojoj misli, ja sam onaj koji se krije u svakoj pregradi tvoga mozga.
Ja te navodim na besram i grijeh, onaj zbog kojeg misliš da se treba sramiti vlastitog stida.
Ja sam te odučio crvenilu, ja sam oholost kojom svakog čovjeka i ženu gledaš direktno u oči.
Ja sam ljudsko zlo, ja sam tvoj najbolji prijatelj koji te neprekidno izdaje, ja sam ironija tvoje naivnosti, ja sam podsmijeh u očima koje te preziru.
Ne vidiš me, a posvuda sam.
Zbog mene više ne obaraš glavu ni pred kim.
Govorim, ispotiha, ali da me čuješ, nije loše ubiti, treba se svetiti.
Kad poželiš oprostiti, ja u tvoje srce upisujem teška slova riječi besa.
Kad poželiš učiniti dobro djelo, ja sam onaj koji kaže promisli.
Kad si nakan uraditi zlo, a nećkaš se, ja te potičem riječima ne oklijevaj.
Ne možeš bez mene ni jednog trenutka svog života, a ne znaš čemu ti služim.
Ja sam sluga tvoje propasti, ja sam posrtaj koji izbjegavaš, ja sam sudbina svake tvoje slabosti.
Nije ti jasno šta govorim, slutim da želiš čuti neko pojašnjenje. Dobro, povinovaću se tvojim željama. Misliš da sam izmišljaj tvog umornog stanja, samo tebi vidljiv titraj izgubljene svijesti. Griješiš, ja sam posvuda, ja nikada ne mirujem, ja sam u životima drugih ljudi prisutan jednako koliko i u tvom. Ti se od njih samo razlikuješ tim nevještim darom i zato sam te izabrao da zapisuješ ono što besjedim. Iskvario sam te toliko da znam kako u tebe mogu imati pouzdanja. Zato piši ovo što ti govorim, ali nemoj praviti stanke, jer budeš li se zadržavao u razmišljanju, o ljudima koje pominjem, nećeš više imati snage dovršiti ovaj zahtjevni posao.
Znaš li onog Hamdiju? Znaš. Njega sam uništio lažnom nadom.
Znaš li onog Husniju? Znaš. Njega sam uništio prevelikom gordošću.
Znaš li onog Midhata? Znaš. Njega sam uništio lažima.
Znaš li onog Muhidina? Znaš. Njega sam upropastio lažnim obećanjima.
Znaš li onog Šabana? Znaš. Njega sam rastavio od žene.
Znaš li onog Zijada? Znaš. Njemu sam oduzeo dijete.
Znaš li onog Aliju? Znaš. On je rastao bez oba roditelja.
Znaš li onog Kerima? Znaš. Njega sam doveo u zabludu.
Znaš li onog Faruka? Znaš. Njemu nema spasa ni na ovom ni na onom svijetu.
Još ti nije jasno kakva je moja moć, još u svom srcu dvojiš o tome ko sam. Ne možeš povjerovati da je ovo što pišeš istina, želiš vjerovati kako je sve samo san, kako si poodavno zaspao, a ovo što zapisuješ da je samo umišlja tvoga umora. Nije. Vjeruj mi. Sve što ti diktiram je istina. Imam samo jedan strah, bojim se da nećeš izdržati suočenje sa mojom pripoviješću. Zato ne razbijaj glavu bespotrebnim pitanjima. Piši. Tvoje je da pišeš, moje je da svjedočim samog sebe.
Ona Hazema, što je bježeći iz Višegrada izgubila tri sina, Fikreta, Hikemeta i Fadila, ja sam bio krvava kama njihovih koljača. Poslije, kad sam se zasitio ljudske krvi, ja sam bio lažna nada svih njenih molitvi. Znao sam da ih više nema, ali namjerno nisam htio reći – mrtva su tvoja djeca, Begovićko. Ja sam ti muža Veliju navratio da na potoku stane i izuje čizme, ja sam bio šesto čulo vojske koja ga je bosa zatekla, onemoćalog, usta razjapljenih u grimasu straha, ja sam bio rafal od kojeg je prestalo tući njegovo srce, ja sam bio smijeh koji se nad njegovim tijelom nadvio, ja sam bio jezik rečenice koja je, gurajući ga blatnom čizmom, u šaš rekla „majku ti jebem balijsku“.
Onaj što je masovnu grobnicu kopao, njega je moja ruka navodila, oni što su se domisli da tijela prebacuju u sekundarnu, ja sam bio njihova inspiracija, onaj što je kovao plan da se sve zataška stvaranjem tercijarne, ja sam bio njegov glavni čovjek od povjerenja. Ja sam arhitekt masovnih ubistava, ja sam dogma genocida u Srebrenici. Ja sam negiranje i poricanje, ja sam mirna savjest svih ubica svijeta.
Taj tamo čovjek, vidiš li ga? Da, taj što ti je okrenut leđima i što tipka poruku na pametnom telefonu, on je bio jedan od njih četverice što su, u okolini Zvornika, mladiće strijeljali. On je bio onaj koji je uživao dok je povlačio oroz puške, pjanski i zlurado kliktao od radosti. Niko to ne zna osim mene i, sada, tebe. Hoćeš li išta učiniti? Nećeš. Tvoje zgražanje je moja najveća pobjeda. To što misliš da je dovoljno osuditi i prekoriti, to je moj nauk, koji se u tvome mesu primio skroz do kosti. To što šutiš i okrećeš glavu, što si uljudan, pristojan i moralan, to je moj odgoj.
Onaj čovjek, podebeli, u skupo krojenom odijelu, što te uvijek selami. Vidiš li ga? Taj kad na sedždu pada misli o grijehu; to je od moje poduke, to što pod abdestom gleda ljudima u oči i laže, to je lekcija moje vjeronauke. Njemu sam govorio posegni za tuđim, ne strahuj, biće sakriveno od ljudskih očiju – poslušao je. To su šarti moje religije, a on je imam moje džamije.
Ne vjeruješ mi ništa. Dobro, evo, krenimo redom. Upoznaj ih sve koji su mene najboljim prijateljom smatrali. Zbunjen si, imaš dojam da sam preopširan. Dobro. Evo kraće, jezgrovitije. Pažljivo čitaj ova imena.
Omericu, ubio.
Abdulaha, osakatio.
Skendera, oslijepio.
Nurku, upropastio.
Abida, strmoglavio.
Ahmeda, zadavio.
Dževada, prevario.
Sulejmana, slagao.
Nurdu, obmanuo.
Hoćeš još? Jel’ ti dosta, ili da nastavim? Šutiš. Zbunjen si? U nevjerici si? Nastaviću. Piši!
Šemsa, zbog mene nesretna.
Azemina, zbog mene oskrnavljena.
Šuhra, zbog mene pati.
Vildana, zbog mene nema muža.
Aida, zbog mene umire, a i ne zna.
Emina, zbog mene odbačena.
Fadila, zbog mene izolovana, i sama.
Nejra, zbog mene na lošem glasu.
Ajša, zbog mene osramoćena.
Begzada, zbog mene silovana, a nikom nije rekla.
Avdija, zbog mene prevarila muža i sad je srce, zbog toga, boli.
Ovi što su svi bez igdje ikoga, to im je kismet mojom rukom ispisan. Eto i da za njih znaš. Nema više tajni između tebe i mene. Tvoja slova daju oblik mome postojanju, i ništa više. Ja sam samo glas grafova koji se čitaju naglas i u sebi.
Podadneš li mi se moram ti reći kakav sam. Dođe tako trenutak kada više ne mogu kriti svoju pravu narav. Ovakav sam, upozoravam te. Nemoj poslije da se kaješ što si sa mnom sklopio nagodbu. Jer, znaj, Allah daje, ja sam onaj koji oduzima.
Uzimam oči, uzimam usta, uzimam kosu, uzimam ruke, uzimam noge, uzimam pluća, uzimam jetru, uzimam bubrege, uzimam žuč, uzimam debelo crijevo, uzimam tanko crijevo, uzimam krv, uzimam limfu, uzimam grlo, uzimam jezik, uzimam jednjak, uzimam ždrijelo, uzimam prostatu, uzimam jajnike, uzimam testise, uzimam rektum, uzimam maternicu, uzimam sve ono vaše što mi dođe pod ruku.
Uzimam dušu.
Čuješ li šta sam ti rekao? Ponoviću.
Uzimam dušu!
Nemoj poslije reći, nisam znao.
Znao si!
Evo ti neka konkretna uputstva, lakovjeran si, možda ćeš i poslušati moje sugestije, bez njih bi možda i mogao da mi utekneš. Ali, uzdam se u sve slabosti sabrane u tvojoj ličnosti.
Stani nogom na isušenu lokvu pišake, hoću da ograjišeš, odi džin hodži volio bih da se crnom magijom omađijaš.
Od svih knjiga samo jednu izbjegavaj, Kur’an časni. Ne slijedi nikada sunet hazreti poslanika Muhameda. Moje je da propovijedam krivovjerje, ja nagovaram na širk, ja sam munafik tvojih dvojbi. Ja te zavodim na krivi put, a ubjeđujem da druge staze nema.
Sav je ovaj dunjaluk i svako zlo na njemu moje volje maslo.
A trebao si samo svakog jutra i svake večeri posvjedočiti La ‘ilahe illallah Muhammedur Resulullah i svaki moj naum bio bi osujećen.
Gubiš snagu, posustaješ, ali daću ti tek toliko snage da završiš ovu pripovijest. Čim spustiš posljednju tačku na papir, tvoj život više neć imati nikakve vrijednosti, ostaviću te da bezuman tuliš u jednu tačku, da budeš posrnuli katatoničar, nemoćan da izusti najkraću riječ bosanskog jezika.
Pokušavaš shvatiti šta se dešava, ali to nastojanje kasno dolazi, tvoj je cijeli život odvojen od tebe, ti više nisi svoj, ti pripadaš meni. Digni glavu sa papira ispred sebe. Vidiš li zeleni brijeg i tri čempresa u listu, vidiš li, dole u desnoj strani vidokruga, gaj u šljiviku, vidiš li lipov drvored u cvatu, osjetiš li miris prirode koja buja. Sve je to od Allaha mudžiza ljudima dana, ali ja sam odgovoran što je u svakoj tački tvoga oka zlovolja. Allah je dao da budeš zajedno sa ljudima, da si u umetu, da si u džematu, a to što si drzak i izbjegavaš ljude, to što prolaziš pored braće i sestara i okrećeš glavu od njih, to što na selam odgovaraš psovkom, to je moj poklon tvojoj prekomjernoj sujeti. Postao si moj rob i sluga, a ubjeđen si da si slobodan čovjek.
Kad sjediš sam za stolom, okrenut zidu, kad u tebi buja nezadovoljstvo, to je od druženja sa mnom, ja potičem u tebi lažnu misao da si proganjan, ponižavan, odbacivan, ja sam sljepilo koje ti ne dozvoljava da vidiš tuđu pažnju, tuđu naklonost, tuđu brigu. Ja bodrim, u tebi, svaku zlu namjeru, ja sam krv koja ne prašta, ja sam udarac koji s tvoje ruke krene da se zaustavi na djevojačkoj plećki. Ja ti poturam knjige koje nisu Kur’an, ja ti pokazujem stihove koji nisu božanski ajeti. Sav si u mojoj vlasti!
Tu si ženu obeščastio, ali ne nasilno, nego lažnim jezikom. Nisi se samo oslanjao znojav o njeno bijelo tijelo, tvoja su je obećanja privolila da iskaže neposluh majčinoj ljubavi i očevom savjetu. U njenoj utrobi tvog je sjemena dijete začeto, ono koje nisi nikada, makar, poželio da vidiš. Njenu si ljubav namjerno odbacio, jer si želio gledati kako se pod tobom ponižava, a moć koju si osjetio dok te suzna molila da je ne napuštaš, to je oholost koju sam ja posijao u tvoje srce. Sve lijepo što ti je Allah davao odbacio si na moj nagovor, Elmedinin samoubilački vrisak muzika je kojom ću te hraniti dok postojiš. Za sve si ti odgovoran, sve je tvoja krivnja, ali ja sam zastor na očima tvog morala i zato nisi sposoban vidjeti da njen otac Abaz i njena majka Hana podižu tvoje dijete Emira – a daleko od tebe, otisnutog u nezahvalnost i bezbrižnost prolaznog i površnog.
Pogrešno si shvatio da ja vodim, ne sav je moj trud u navođenju, ja samo razbacujem putokaze koji ometaju, jer ja ne želim da ti stigneš do cilja, moj je posao da učinim da zalutaš, da skreneš s puta, da se izgubiš u smjesi sačinjenoj od svega onoga što ti je dragi Allah zabranio. Zato te molim da ne brkaš snagu Zakonodavca sa sladunjavim jezikom zavođenja, ja nisam Svevišnji, nemam njegovu snagu, nisam Milostiv i Samilostan, ja ne prihvatam pokajanje i nikada ne praštam. Moja je zadaća drugačija od one Stvoritelja, ja sam jedno od bezbroj imena uništitelja.
Evo ti svjedočim, pa piši da ja
Zavađam
Podmićujem,
Kvarim,
Zavidim,
Podmećem,
Lažno svjedočim,
Na zlo navraćam,
Na grijeh nagovaram.
Jesi li zapisao i upamtio svaku od riječi koje sam ti rekao? Izgovorene su, vidim i zapisane. Ali, opet, imam osjećaj da sve ovo što govorim ne dopire do tebe, ne umiješ shvatiti poruku moje ispovijesti, ne razumiješ da sam ja dužan, prije nego izvedem konačni zaključak, podastrijeti sve svoje namjere pred onoga kojem radim o glavi. Jasmine Agiću, da ti, koji zapisuješ slovima ovo što čuješ u svojoj glavi, postoji način da se sve gore zapisano pobriše, da nestane džehenem mojih djela i da ponovo budeš slobodan čovjek. Dužan sam reći, posljednji put, kao opomenu i upozorenje, da sve što je potrebno da zauvijek nestane ova pripovijest, s hladne bjeline papira, jeste da očituješ šehadet.
Ako već nisi ovu rabotu počeo Euzu bismillom, ako te znatiželja nagonila da slijediš nepoznat glas u svojim sljepočnicama sada kad između nas dvojice više nema tajni slobodan si napraviti odabir. Slijediti me dalje stazom džahalijeta ili jednim šehadetom izroniti iz zamke, koju sam ispleo oko tebe.
Vidim, premišljaš se. To je dobar znak, dobar za mene. Oklijevaš. Evo prvi put tokom ove noći ne znam šta će tvoji prsti ispisati kada se spuste do hartije papira, ali se nadam da ćeš biti zaveden onim što sam ti govorio. Moje su riječi poput pjesme. Opijaju.
Prenuo si se iz razmišljanja i krećeš nešto zapisati. Samo jedna rečenica okončava ovaj zapis, svaka druga nastavlja moju besjedu. Šta će biti? Napišeš li šehadet, nema više ovog svijeta nas dvojice, nema više ovog drugovanja u samoći, nema više ničega osim onog što ti je propisano. Šta će biti? Postajem nestrpljiv!
Osjećam strah, osjećam zebnju, osjećam studen. Osjećam da mi se udaljavaš. Izgleda da znam. I prije nego tvoji prsti ispišu tačku kojom se sve završava, vidim da rečenica počinje sa l, slutim da će se završiti sa h. Pišeš tako brzo da nema vremena ni da se rastanemo kao drugovi. Ostalo je tako malo vremena. Slutim, svojom posljednjom mišlju u tebi, da mi se primakao kraj. Gotovo je!
La ‘ilahe illallah Muhammedur Resulullah.