Baba se prevrće po krevetu, a oko nje se mota i njenim nogama smeta posteljina svilena i roza kao za djevojčice. Probudiše joj se sjećanja na život koji je pretežno iza nje pa kroz njihova odmotavanje ona smišlja plan kako da sutra organizira svoj dan i kako da nekoga prevari, te šta da uradi da bi došla do novca. Kako je sama rekla, mora da ostavi za život u starosti (već je u osmoj deceniji ali se ne da ) i nemoći da bi imala od čega da plati ženu koja će da je čuva i njeguje. Ona neće biti bolesna već će samo da se spremi i legne u krevet i zaspe zauvijek (pa onda joj ne treba niko da je njeguje). Samo ne znam ko joj je to rekao, da li je vidjela u zvijezdama pošto je samo to interesuje, u ništa drugo ne vjeruje. I dalje se okretala po krevetu ne mogavši da zaspi, misleći o svojoj djeci s kojom nije više u dobrim odnosima; pa sina nije vidjela niti čula dvadeset godina a ima jaku želju da ga vidi sad u ovim godinama u kojima jeste, pokušavajući na sve moguće načine da dođe do njega. S ćerkom je provodila više vremena, i to preselivši se u njen grad u kojem je živjela. Uspjela je od nje napraviti svoju moderniju kopiju. Njena Helena je imala isto sina i ćerku; dok je sin Nenad imao dva sina; jednog kojeg je zvao sine, i negdje daleko jednog kojeg nije smatrao sinom i o kojem nije ni razmišljao. Tako je od dvojice imao samo jednog.
Ta ista baba, koja se upravo prevrtala po svojem sjajuckavom krevetu, bila je inicijator svega šta se desilo i šta je prethodilo tome da njen sin od dvojice ima samo jednog. Sve je to napravila izmišljajući laži i pomoću novca kupujući svoju djecu pa je tako samu sebe dovela u situaciju da ne može više mirno da spava budući da su joj djeca okrenula leđa. Šta kaže poslovica – došlo joj je sve na naplatu!
I onda je babi, nakon tridesetak godina, sinulo da tamo negdje postoji još netko ko bi mogao biti njen unuk!? Helenina djeca su već odrasla i od nje su počeli zahtijevati sve više i više (nisu se više zadovoljavali plastičnim igračkama), ali ona više nije mogla ili nije htjela da im daje. Počeli su da joj prijete (ali ona ih je sama preko ćerke takve i stvorila ). I u njenoj glavi stvorio se plan da pronađe tog dečka, tog drugog sina njenog sina kojeg nije do tad smatrala svojim unukom.
Pomislila je da bi možda preko njega mogla doći do sina kojeg je silno željela vidjeti. I dok se ovih ćerkinih bojala, jer su je napali i prijetili te tražili da im da novac i stan koji im je obećala, sama je to rekla. Da li je to bila istina?
Kako je ona došla do svega toga, a ni dana radnog staža nema, postavlja se pitanje samo od sebe. Prvi muž za kojeg se udala takoreći kad je bila dijete, sa šesnaest godina, već je otišao na onaj svijet, a ona ga je i mrtvog dalje prezirala i pričala svima da ju je pokrao (veliku sumu novca i kile zlata, a otkud joj to?) . To bijahu laži jer je on išao po inostranstvu teško da radi tako da je sve sam i zaradio, dok gospođa baba nikad ništa nije privredila, a priča okolo da je sve stekla sama. Dobro, ona je rodila dvoje djece i odgajala takoreći sama, i to je veliki posao. A i on je godinama poslije potvrđivao da je uzeo pola novca od prodane zajedničke kuće i svoj pasoš i pobjegao što dalje od “te vještice”. Drugi muž je već bio stariji kad su se upoznali; upravo prošao svoj radni vijek pa joj je mogao priuštiti luksuz i lagodnost. S njim je promijenila i ime i prezime da bi sve prethodno zaboravila. Ona sama je imala strast u zveckanju snopova ključeva (bilo od kuća, stanova ili auta), te šuškanju novčanica i sjaju zlata. Nakon nekoliko godina on joj naprasno umre, i to u jednom hotelu u snu pored nje. Da li je doživjela šok ili osjećala bol, ne zna se, ili je negdje u prikrajku svojeg mozga osjećala radost šta će sad sve biti njeno iako je on imao svoju djecu. Kako ih je uspjela eliminisati, ni to se ne zna?
Uglavnom, od tada u njezine misli dolazi sve češće sin za koga ona kaže je sigurno dobio veliko nasljedstvo od svojeg oca, a njenog prvog muža koji ju je pokrao. Možda ona želi samo da vidi sina ili da vrati preko njega imanje za koje je uvjerena da je njeno. E baba megalomanko! Samo za druge pričaš da želiš njega da vidiš, a tko zna šta ti se mota po glavi, kakve mahinacije. Da nisi takva bila, možda bi pustila svoju djecu da žive svoje živote a ne po tvojem šablonu, i ne bi im napravila pakao od života, da bi te se na kraju odrekli!
Helena se ne pojavljuje, a možda i ne smije u blizinu majke jer ju je ona prijavila da ju je napala fizički više puta. Pa i mene je baba davno nekad fizički napala; imala sam modrice po vratu, ali je nisam prijavila; željela sam samo što dalje od nje i to mi je i uspjelo trideset godina. Tada, kada me fizički napala, uspjela me izgurati iz stana i zaključati vrata i ne pustiti me više unutra. A imala sam bebicu od dva mjeseca! I nije mi više dala da uđem u stan (morali smo živjeti s njom!), niti mi je dala moje dijete. Moja duša se raspadala od bola svih sljedećih dana borbe za moju bebu koju su oteli od mene (sinu je servirala drugu priču i tu je najviše pogriješila). Skrivali su se dok sam ja oblijetala okolo po institucijama da moju malu bebicu vratim sebi te čvrsto zagrlim i ne pustim više. Za dvije nedjelje angažirali su se mnogi ljudi da mi pomognu da dobijem svoje dijete i pravnim putem, i otac je iz daleka došao da mi bude podrška. Dva puta sam dijete mogla vidjeti po petnaestak minuta, i to bi me vozila milicija jer su saznali gdje se kriju. Očajna i uplašena sam oblećala okolo plačući i moleći da mi otvore vrata. Baba je bila hladno uporna i krila ih je, nisu je dodirivali moji vriskovi i molbe. Dobila sam nazad svoje dijete zahvaljujući jednoj mladoj angažiranoj advokatici koju je poznavala tetka od njegovog oca. I onda smo se izgubili iz vidokruga, proteklo je vrijeme…
Nakon mnogih godina baba je stupila u kontakt sa unukom kojeg je otela, a prije toga je uvjerila svoga sina da to nije njegovo dijete. Imala je tu moć i uspjela. Kada su se sreli baba i unuk nakon tri decenije, ona je negirala taj događaj, a on je bio već i sam otac pa ga možda nije ni bilo više briga. Kaže da je osjetio da se trudi da mu ugodi te da se ona ponaša bolje nego i sam otac kad ga je sreo par puta. Pitala je neke ljude da li znaju ko je taj dečko pored nje i tek kada su joj potvrdili da je sličan njenom sinu, ona je počela vjerovati. Zašto nije vjerovala prije, to samo ona zna!
Kako je sada došla do unuka, ne zna se; ona tvrdi da ga je tražila poslije smrti drugog muža.
Možda prije toga nije osjećala samoću, imala je život ispunjen putovanjima i brigom sticanja materijalnog, što i preovladava u njenim mislima; tek kad se osjetila samom bez muža i bez djece proradilo je nešto u njoj. Kako da nađe tog dečka da bi došla u kontakt sa sinom kojeg je poželjela da vidi. Možda se u starosti ljudi vraćaju nazad prema početku; uglavnom ona se javila unuku rekavši mu: „Pa ti imaš baku i tetku, da li bi želio da ih upoznaš”?… A sa ćerkom već nije bila u dobrom odnosu, a ni sa njenom djecom, ipak je lagala.
“Naravno da želim da vas upoznam!” (to sam želio cijeli moj život do sada, a i želio sam oca koji me je vidio par puta do sada, ali koji se ponašao odbojno stvarajući neku jezu meni oko srca kao da sam mu na teretu, ali ja ga nisam nikad ništa tražio ili smetao; čak nije ispoštovao sudsku presudu a niti platio mojoj majci išta za mene. Ja normalno želim da vidim ko ste vi i da donesm svoj zaključak bez obzira na razne priče, i to pretežno loše. A i tetka mi se javila prije par godina i željela da me upozna. I ja sam došao u njen grad i prije javio kad ću stići, ali do susreta nije došlo, nije se pojavila, i bilo mi je jako krivo! Rekla je da zbog posla nije stigla ili nije mogla da me pogleda u oči jer je nekad davno lagala na štetu moje majke, ma sigurno je to; ili se prepala da sve što njena majka stvara i grabi može da ode u druge ruke jer ju je ona sama naučila da gleda samo na to; ma tražio sam bilo kakve razloge samo da ne razmišljam o odbačenosti koja poput praznine stoji u mojoj duši.)!
Tada je počela prepiska između babe i unuka. Dok se ona hvalisala kućama, stanovima i lokalima koje izdaje, komforom koji ih čeka ako dođu. Videći da se dečko upecao te da je dobila i dvije slatke praunuke, postala je nestrpljiva kada će da dođu.
Kada se baba prvi put javila, Luka je nazvao odmah mene i uzbuđenim glasom rekao da pogodim tko mu se javio? Rekla sam mu: pa reci nešto pobliže, a on je rekao: pa znaš, mama, to je osoba za koju si ti rekla da neće moći da umre ako mi se ne javi jer je zgriješila prema meni.
Odmah sam pogodila te i sama vidno uzbuđena pitala šta je u pitanju da je nazvala ta žena i sa kojim ciljem? Sigurno je nešto smislila čim pozdravlja i mene i zove da budem njen gost, ima sigurno neku namjeru nakon toliko vremena i negiranja!? Počela sam da bivam zabrinuta dok moj sin počinje ushićeno da priča o njihovim prepiskama i razgovorima i tako jednom nagovori i mene da joj se javim. I kako sam osoba koja nije zlopamtilo i koja i traži i daje drugu šansu misleći da se ljudi mijenjaju vremenom i okolnostima, javim joj se! Baba je tako zacvrkutala nudeći gostoprimstvo i molila da joj dođem u posjet, na šta nikad nisam ni pomislila. Ipak, jednom, nakon dugog razmišljanja, krenem kod nje da bi se i sama uvjerila u namjere i razloge njenog kontakta s unukom kojeg prije nije smatrala djetetom svoga sina; kao šta je jednom i sama izjavila da se ne poklapa vrijeme, da je ona računala. Paradoks!…
Jednom me je Luka nazvao i rekao da mu je baba pričala o svom životu i da je on kao u turskim serijama te kako bi ja najljepše napisala priču o tome; tad se rodila ideja za ovu priču.
Gledajući večeras film koji je bio kao emotivan presjek jednog doba koje se više vratiti neće, a koje je i doba u kojem su se ljubavi pojavljivale i smjenjivale kao i kod junaka ovog filma; a njegova pjesma i sama stvorena iz njegove duše tužnim emocijama, koje su u strujanju prolazile i kroz nas koji smo znali da prepoznamo te boli; vrativši me u to budno sanjanje o životu lagodnom i bezbrižnom, te mladosti i svježine jednog mutnog vremena i kafana punih dima, vina i ljubavi… I baš u to neko vrijeme, i baš tad pozvonivši na jedna vrata, i baš kad je sudbina spojila kockice i stvorivši trenutak za daljnju tužnu muziku i puno, puno suza “naišla je ljubav i te silne suze“!
Tada se pojavila i baba, buduća, nekako u živopisnim kretnjama, mazno se udvarajući jer je nanjušila novac koji smo ja i moja sestra imale jer smo išle u inostranstvo raditi da bi mogle sebi financirati studije. Ona nam je izdala stan u kući njenog brata koji je daleko živio. A sin je imao djevojku, i nju smo upoznali odmah, bila je kod njih u stanu. Znači, nije me ni interesirao taj momak! Ali kako to biva u sudbinama, i sa tom tužnom pjesmom, zainteresirali smo se jedno za drugo; ja sam mu stalno ponavljala da mu nije lijepo da se udvara meni dok ga djevojka čeka; ali kako to biva s muškarcima, on je želio mene i kleo mi se da više nije s njom te da ona voli drugoga (ona i jeste voljela drugog, jer sam poslije čitala u njenim zadaćama drugo ime ukrašavano srcima ). I ja mu povjerovah! Nisam znala za priču da je i ta djevojka stanovala u toj kući, u istoj sobi. Kamo sreće da sam to saznala prije, barem da mi je baba nešto napomenula. Ali nije. A ja sam joj oprostila jer opraštanje te izdiže i jača! Baba je pokušala sve da bi nas razdvojila, ali nas je i sama spojila misleći da će ta ludost njenog sina proći kad se izdovolji za par dana, ali se prevarila, sudbina rađanja je u rukama moći energije kosmosa. Bilo je već predodređeno, jer i ja, shvativši da mamin sin nema moć vlastitih odluka i koraka i da je među nama jaz i okoline i odgoja i mentaliteta, bilo je kasno za povratak. Kad je baba saznala za taj neplanirani život, po njenom mišljenju, počela je da se pretvara u emocionalnog vampira i da uvodi svoju disciplinu i red u naša ponašanja i živote kao da smo njene marionete. U tom vremenu i nos joj je počeo da raste i krivi prema dolje pokazujući pravu prirodu jedne nesretne žene, neispunjene u ljubavi jer je nije nikad ni primila pa kako onda da je pokaže kad ne zna ni šta to znači.
Rođena, a predodređena da ne bude, ostavivši je tamo negdje umotanu u peškir pored korita s vodom na kojem se stoka napaja po običajima tog doba i podneblja južnog (kako kažu: sto južnije, to tužnije) trebala je da istraje i ostane u životu ili da ode u nebo. Ona je odlučila ostati i čvrsto sa voljom, upornošću i bez osvrtanja za bilo kim i čim, ići dalje. Roditelji siromašni, otac opijajući se i po kafanama na stolovima razbijajući čaše i u svoj svojoj visini, tuzi i pijanstvu pjesmom na usnama, ode u svijet da bi mogao prehraniti svoju familiju, šest usta. Stasala je ona tako u djevojčurak i jednog dana prolazeći ulicom svojega gradića ugledala radnika koji je nešto kopao, a izdaleka došao, a tu pored nje ostao. I kako to ne biva u ljubavnim romanima, on je tek oženio kad je bila u poodmakloj trudnoći, jer valjda je i nije volio. Ili, poput svoga sina poslije, nije htio obaveze niti vezivanje. Ali, ipak ih je poveo sa sobom negdje daleko gdje je radio i tamo su bili sretni oko dvije godine. Onda su došli da žive u Zagreb, tako da su i tamo bili oko desetak godina, tu se negdje rodila i sestra, buduća princeza svoje majke koju je ona pravila po svom kalupu.
Poslije su svi skupa otišli preko oceana, budući da su i njeni svi tamo već živjeli, i njena majka (jedna suvonjava starica, plaha i suzdržana do hladnoće koja je uspjela da se rastane od svojega diva jer je isuviše volio žene i kafane). Došli su u grad gdje su živjele majka i sestra, dok je jedan od braće bio u mjestu gdje je uvijek toplo, a drugi brat u drugom gradu je bio povezan s nekim napadima te je završio u zatvoru (po njegovom mišljenju nevin, barem je tako pisao sestri u pismima, a pošto sam ih ja čitala, i meni se činilo da je on dobar i da je samo zbog glupih okolnosti završio u zatvoru). Otac se navodno ponovo oženio u drugom gradu. Kako to biva kod sirotinje, i u onom melankoličnom dobu, kad svi pokušavaju izaći iz svojih okvira, jedna porodica se raspala, a druga se stvarala. A oni se vraćaju u drugi grad odakle su i krenuli, i sve počinje opet da se vrti u krug. Nakon nekog vremena, godinama poslije, ja odlazim s djetetom sama iz toga grada.
Jednom je unuk bio kod babe te se s njom dogovorio da se ponovo vide za desetak dana. Dva dana prije mu javlja da neće biti kući nego na putu negdje. On ipak prolazi pored njenog stana i vidi da je svjetlo upaljeno te da je neko unutra, ali ide dalje i ne reagira.
Naučio je da poraze ne tuguje. Par mjeseci se nije javljala.
Preko noći je preselila u drugu državu, u skoro identičan stan, namješten istim namještajem, slikama i figurama. Opet se ona prevrće po svilenoj roze posteljini, ali sada su joj misli usmjerene u drugom pravcu (ka djeci daleko, hoće li ih vidjeti za života i da li će joj oprostiti, mada ona smatra da nemaju šta). Ona je u svojim očima čista i prava, napokon svoj na svome, i nove prijatelje stekla jer lako je s novcem skupiti oko sebe grupicu ljudi koji imaju iste interese. Kaže da su joj i braća u blizini češće te da putuje često. I dalje medače i uvija se na sve strane da bi opravdala svoju ličnost i postojanje. Modernom ona sebe predstavlja, dok mi pamtimo naše bakice, obično mirisima kolača s cimetom, topline njihove u hladnim danima te priča koje nas u stopu prate i kojih se sjetimo u pojedinim situacijama.
Unuk joj je došao opet kad ga je pozvala. Kad smo se čuli preko telefona, ona je htjela da priča sa mnom; namještala se pred kamerom da bi pokazala kako je uspješna i moćna; podizala je pluća od uzbuđenosti svojega uspjeha jer sam je pohvalila u njenom materijalnom sticanju, mada je shvatila da je u mojim očima sitna i jadna starica. Nema ona više ni ljubavi niti poštovanja, a to nije opipljivo, to se samo stiče pozitivnim vibracijama koje mogu i kamen rastopiti. Unuk, kojemu treba još pažnje, nije shvatio; ili mu samo odgovara trenutna situacija u okrilju njene povremene pažnje; da nije to šta mu treba. Ona ipak pokušava da okrene svoje bivstvovanje u drugom pravcu, ali joj baš i ne ide. Vuk dlaku mijenja ali ćud nikad! I dalje predstavlja sebe uspješnom i superiornom, ali to nikog ne interesira, samo strance koji bi da se okoriste. A djeca joj se ne javljaju.
Ime joj više ne znam, mijenjala ga je više puta, svakako je samo baba koja se sad pojavila i koja će možda uskoro opet negdje otići, tako da njeno ime nije ni važno. I tko zna gdje će preseliti opet svoje stvari i roze posteljinu, ali nikoga to nije ni briga. Možemo samo da joj poželimo sretan put!
Baba
Baba se prevrće po krevetu, a oko nje se mota i njenim nogama smeta posteljina svilena i roza kao za djevojčice. Probudiše joj se sjećanja na život koji je pretežno iza nje pa kroz njihova odmotavanje ona smišlja plan kako da sutra organizira svoj dan i kako da nekoga prevari, te šta da uradi da bi došla do novca. Kako je sama rekla, mora da ostavi za život u starosti (već je u osmoj deceniji ali se ne da ) i nemoći da bi imala od čega da plati ženu koja će da je čuva i njeguje. Ona neće biti bolesna već će samo da se spremi i legne u krevet i zaspe zauvijek (pa onda joj ne treba niko da je njeguje). Samo ne znam ko joj je to rekao, da li je vidjela u zvijezdama pošto je samo to interesuje, u ništa drugo ne vjeruje. I dalje se okretala po krevetu ne mogavši da zaspi, misleći o svojoj djeci s kojom nije više u dobrim odnosima; pa sina nije vidjela niti čula dvadeset godina a ima jaku želju da ga vidi sad u ovim godinama u kojima jeste, pokušavajući na sve moguće načine da dođe do njega. S ćerkom je provodila više vremena, i to preselivši se u njen grad u kojem je živjela. Uspjela je od nje napraviti svoju moderniju kopiju. Njena Helena je imala isto sina i ćerku; dok je sin Nenad imao dva sina; jednog kojeg je zvao sine, i negdje daleko jednog kojeg nije smatrao sinom i o kojem nije ni razmišljao. Tako je od dvojice imao samo jednog.
Ta ista baba, koja se upravo prevrtala po svojem sjajuckavom krevetu, bila je inicijator svega šta se desilo i šta je prethodilo tome da njen sin od dvojice ima samo jednog. Sve je to napravila izmišljajući laži i pomoću novca kupujući svoju djecu pa je tako samu sebe dovela u situaciju da ne može više mirno da spava budući da su joj djeca okrenula leđa. Šta kaže poslovica – došlo joj je sve na naplatu!
I onda je babi, nakon tridesetak godina, sinulo da tamo negdje postoji još netko ko bi mogao biti njen unuk!? Helenina djeca su već odrasla i od nje su počeli zahtijevati sve više i više (nisu se više zadovoljavali plastičnim igračkama), ali ona više nije mogla ili nije htjela da im daje. Počeli su da joj prijete (ali ona ih je sama preko ćerke takve i stvorila ). I u njenoj glavi stvorio se plan da pronađe tog dečka, tog drugog sina njenog sina kojeg nije do tad smatrala svojim unukom.
Pomislila je da bi možda preko njega mogla doći do sina kojeg je silno željela vidjeti. I dok se ovih ćerkinih bojala, jer su je napali i prijetili te tražili da im da novac i stan koji im je obećala, sama je to rekla. Da li je to bila istina?
Kako je ona došla do svega toga, a ni dana radnog staža nema, postavlja se pitanje samo od sebe. Prvi muž za kojeg se udala takoreći kad je bila dijete, sa šesnaest godina, već je otišao na onaj svijet, a ona ga je i mrtvog dalje prezirala i pričala svima da ju je pokrao (veliku sumu novca i kile zlata, a otkud joj to?) . To bijahu laži jer je on išao po inostranstvu teško da radi tako da je sve sam i zaradio, dok gospođa baba nikad ništa nije privredila, a priča okolo da je sve stekla sama. Dobro, ona je rodila dvoje djece i odgajala takoreći sama, i to je veliki posao. A i on je godinama poslije potvrđivao da je uzeo pola novca od prodane zajedničke kuće i svoj pasoš i pobjegao što dalje od “te vještice”. Drugi muž je već bio stariji kad su se upoznali; upravo prošao svoj radni vijek pa joj je mogao priuštiti luksuz i lagodnost. S njim je promijenila i ime i prezime da bi sve prethodno zaboravila. Ona sama je imala strast u zveckanju snopova ključeva (bilo od kuća, stanova ili auta), te šuškanju novčanica i sjaju zlata. Nakon nekoliko godina on joj naprasno umre, i to u jednom hotelu u snu pored nje. Da li je doživjela šok ili osjećala bol, ne zna se, ili je negdje u prikrajku svojeg mozga osjećala radost šta će sad sve biti njeno iako je on imao svoju djecu. Kako ih je uspjela eliminisati, ni to se ne zna?
Uglavnom, od tada u njezine misli dolazi sve češće sin za koga ona kaže je sigurno dobio veliko nasljedstvo od svojeg oca, a njenog prvog muža koji ju je pokrao. Možda ona želi samo da vidi sina ili da vrati preko njega imanje za koje je uvjerena da je njeno. E baba megalomanko! Samo za druge pričaš da želiš njega da vidiš, a tko zna šta ti se mota po glavi, kakve mahinacije. Da nisi takva bila, možda bi pustila svoju djecu da žive svoje živote a ne po tvojem šablonu, i ne bi im napravila pakao od života, da bi te se na kraju odrekli!
Helena se ne pojavljuje, a možda i ne smije u blizinu majke jer ju je ona prijavila da ju je napala fizički više puta. Pa i mene je baba davno nekad fizički napala; imala sam modrice po vratu, ali je nisam prijavila; željela sam samo što dalje od nje i to mi je i uspjelo trideset godina. Tada, kada me fizički napala, uspjela me izgurati iz stana i zaključati vrata i ne pustiti me više unutra. A imala sam bebicu od dva mjeseca! I nije mi više dala da uđem u stan (morali smo živjeti s njom!), niti mi je dala moje dijete. Moja duša se raspadala od bola svih sljedećih dana borbe za moju bebu koju su oteli od mene (sinu je servirala drugu priču i tu je najviše pogriješila). Skrivali su se dok sam ja oblijetala okolo po institucijama da moju malu bebicu vratim sebi te čvrsto zagrlim i ne pustim više. Za dvije nedjelje angažirali su se mnogi ljudi da mi pomognu da dobijem svoje dijete i pravnim putem, i otac je iz daleka došao da mi bude podrška. Dva puta sam dijete mogla vidjeti po petnaestak minuta, i to bi me vozila milicija jer su saznali gdje se kriju. Očajna i uplašena sam oblećala okolo plačući i moleći da mi otvore vrata. Baba je bila hladno uporna i krila ih je, nisu je dodirivali moji vriskovi i molbe. Dobila sam nazad svoje dijete zahvaljujući jednoj mladoj angažiranoj advokatici koju je poznavala tetka od njegovog oca. I onda smo se izgubili iz vidokruga, proteklo je vrijeme…
Nakon mnogih godina baba je stupila u kontakt sa unukom kojeg je otela, a prije toga je uvjerila svoga sina da to nije njegovo dijete. Imala je tu moć i uspjela. Kada su se sreli baba i unuk nakon tri decenije, ona je negirala taj događaj, a on je bio već i sam otac pa ga možda nije ni bilo više briga. Kaže da je osjetio da se trudi da mu ugodi te da se ona ponaša bolje nego i sam otac kad ga je sreo par puta. Pitala je neke ljude da li znaju ko je taj dečko pored nje i tek kada su joj potvrdili da je sličan njenom sinu, ona je počela vjerovati. Zašto nije vjerovala prije, to samo ona zna!
Kako je sada došla do unuka, ne zna se; ona tvrdi da ga je tražila poslije smrti drugog muža.
Možda prije toga nije osjećala samoću, imala je život ispunjen putovanjima i brigom sticanja materijalnog, što i preovladava u njenim mislima; tek kad se osjetila samom bez muža i bez djece proradilo je nešto u njoj. Kako da nađe tog dečka da bi došla u kontakt sa sinom kojeg je poželjela da vidi. Možda se u starosti ljudi vraćaju nazad prema početku; uglavnom ona se javila unuku rekavši mu: „Pa ti imaš baku i tetku, da li bi želio da ih upoznaš”?… A sa ćerkom već nije bila u dobrom odnosu, a ni sa njenom djecom, ipak je lagala.
“Naravno da želim da vas upoznam!” (to sam želio cijeli moj život do sada, a i želio sam oca koji me je vidio par puta do sada, ali koji se ponašao odbojno stvarajući neku jezu meni oko srca kao da sam mu na teretu, ali ja ga nisam nikad ništa tražio ili smetao; čak nije ispoštovao sudsku presudu a niti platio mojoj majci išta za mene. Ja normalno želim da vidim ko ste vi i da donesm svoj zaključak bez obzira na razne priče, i to pretežno loše. A i tetka mi se javila prije par godina i željela da me upozna. I ja sam došao u njen grad i prije javio kad ću stići, ali do susreta nije došlo, nije se pojavila, i bilo mi je jako krivo! Rekla je da zbog posla nije stigla ili nije mogla da me pogleda u oči jer je nekad davno lagala na štetu moje majke, ma sigurno je to; ili se prepala da sve što njena majka stvara i grabi može da ode u druge ruke jer ju je ona sama naučila da gleda samo na to; ma tražio sam bilo kakve razloge samo da ne razmišljam o odbačenosti koja poput praznine stoji u mojoj duši.)!
Tada je počela prepiska između babe i unuka. Dok se ona hvalisala kućama, stanovima i lokalima koje izdaje, komforom koji ih čeka ako dođu. Videći da se dečko upecao te da je dobila i dvije slatke praunuke, postala je nestrpljiva kada će da dođu.
Kada se baba prvi put javila, Luka je nazvao odmah mene i uzbuđenim glasom rekao da pogodim tko mu se javio? Rekla sam mu: pa reci nešto pobliže, a on je rekao: pa znaš, mama, to je osoba za koju si ti rekla da neće moći da umre ako mi se ne javi jer je zgriješila prema meni.
Odmah sam pogodila te i sama vidno uzbuđena pitala šta je u pitanju da je nazvala ta žena i sa kojim ciljem? Sigurno je nešto smislila čim pozdravlja i mene i zove da budem njen gost, ima sigurno neku namjeru nakon toliko vremena i negiranja!? Počela sam da bivam zabrinuta dok moj sin počinje ushićeno da priča o njihovim prepiskama i razgovorima i tako jednom nagovori i mene da joj se javim. I kako sam osoba koja nije zlopamtilo i koja i traži i daje drugu šansu misleći da se ljudi mijenjaju vremenom i okolnostima, javim joj se! Baba je tako zacvrkutala nudeći gostoprimstvo i molila da joj dođem u posjet, na šta nikad nisam ni pomislila. Ipak, jednom, nakon dugog razmišljanja, krenem kod nje da bi se i sama uvjerila u namjere i razloge njenog kontakta s unukom kojeg prije nije smatrala djetetom svoga sina; kao šta je jednom i sama izjavila da se ne poklapa vrijeme, da je ona računala. Paradoks!…
Jednom me je Luka nazvao i rekao da mu je baba pričala o svom životu i da je on kao u turskim serijama te kako bi ja najljepše napisala priču o tome; tad se rodila ideja za ovu priču.
Gledajući večeras film koji je bio kao emotivan presjek jednog doba koje se više vratiti neće, a koje je i doba u kojem su se ljubavi pojavljivale i smjenjivale kao i kod junaka ovog filma; a njegova pjesma i sama stvorena iz njegove duše tužnim emocijama, koje su u strujanju prolazile i kroz nas koji smo znali da prepoznamo te boli; vrativši me u to budno sanjanje o životu lagodnom i bezbrižnom, te mladosti i svježine jednog mutnog vremena i kafana punih dima, vina i ljubavi… I baš u to neko vrijeme, i baš tad pozvonivši na jedna vrata, i baš kad je sudbina spojila kockice i stvorivši trenutak za daljnju tužnu muziku i puno, puno suza “naišla je ljubav i te silne suze“!
Tada se pojavila i baba, buduća, nekako u živopisnim kretnjama, mazno se udvarajući jer je nanjušila novac koji smo ja i moja sestra imale jer smo išle u inostranstvo raditi da bi mogle sebi financirati studije. Ona nam je izdala stan u kući njenog brata koji je daleko živio. A sin je imao djevojku, i nju smo upoznali odmah, bila je kod njih u stanu. Znači, nije me ni interesirao taj momak! Ali kako to biva u sudbinama, i sa tom tužnom pjesmom, zainteresirali smo se jedno za drugo; ja sam mu stalno ponavljala da mu nije lijepo da se udvara meni dok ga djevojka čeka; ali kako to biva s muškarcima, on je želio mene i kleo mi se da više nije s njom te da ona voli drugoga (ona i jeste voljela drugog, jer sam poslije čitala u njenim zadaćama drugo ime ukrašavano srcima ). I ja mu povjerovah! Nisam znala za priču da je i ta djevojka stanovala u toj kući, u istoj sobi. Kamo sreće da sam to saznala prije, barem da mi je baba nešto napomenula. Ali nije. A ja sam joj oprostila jer opraštanje te izdiže i jača! Baba je pokušala sve da bi nas razdvojila, ali nas je i sama spojila misleći da će ta ludost njenog sina proći kad se izdovolji za par dana, ali se prevarila, sudbina rađanja je u rukama moći energije kosmosa. Bilo je već predodređeno, jer i ja, shvativši da mamin sin nema moć vlastitih odluka i koraka i da je među nama jaz i okoline i odgoja i mentaliteta, bilo je kasno za povratak. Kad je baba saznala za taj neplanirani život, po njenom mišljenju, počela je da se pretvara u emocionalnog vampira i da uvodi svoju disciplinu i red u naša ponašanja i živote kao da smo njene marionete. U tom vremenu i nos joj je počeo da raste i krivi prema dolje pokazujući pravu prirodu jedne nesretne žene, neispunjene u ljubavi jer je nije nikad ni primila pa kako onda da je pokaže kad ne zna ni šta to znači.
Rođena, a predodređena da ne bude, ostavivši je tamo negdje umotanu u peškir pored korita s vodom na kojem se stoka napaja po običajima tog doba i podneblja južnog (kako kažu: sto južnije, to tužnije) trebala je da istraje i ostane u životu ili da ode u nebo. Ona je odlučila ostati i čvrsto sa voljom, upornošću i bez osvrtanja za bilo kim i čim, ići dalje. Roditelji siromašni, otac opijajući se i po kafanama na stolovima razbijajući čaše i u svoj svojoj visini, tuzi i pijanstvu pjesmom na usnama, ode u svijet da bi mogao prehraniti svoju familiju, šest usta. Stasala je ona tako u djevojčurak i jednog dana prolazeći ulicom svojega gradića ugledala radnika koji je nešto kopao, a izdaleka došao, a tu pored nje ostao. I kako to ne biva u ljubavnim romanima, on je tek oženio kad je bila u poodmakloj trudnoći, jer valjda je i nije volio. Ili, poput svoga sina poslije, nije htio obaveze niti vezivanje. Ali, ipak ih je poveo sa sobom negdje daleko gdje je radio i tamo su bili sretni oko dvije godine. Onda su došli da žive u Zagreb, tako da su i tamo bili oko desetak godina, tu se negdje rodila i sestra, buduća princeza svoje majke koju je ona pravila po svom kalupu.
Poslije su svi skupa otišli preko oceana, budući da su i njeni svi tamo već živjeli, i njena majka (jedna suvonjava starica, plaha i suzdržana do hladnoće koja je uspjela da se rastane od svojega diva jer je isuviše volio žene i kafane). Došli su u grad gdje su živjele majka i sestra, dok je jedan od braće bio u mjestu gdje je uvijek toplo, a drugi brat u drugom gradu je bio povezan s nekim napadima te je završio u zatvoru (po njegovom mišljenju nevin, barem je tako pisao sestri u pismima, a pošto sam ih ja čitala, i meni se činilo da je on dobar i da je samo zbog glupih okolnosti završio u zatvoru). Otac se navodno ponovo oženio u drugom gradu. Kako to biva kod sirotinje, i u onom melankoličnom dobu, kad svi pokušavaju izaći iz svojih okvira, jedna porodica se raspala, a druga se stvarala. A oni se vraćaju u drugi grad odakle su i krenuli, i sve počinje opet da se vrti u krug. Nakon nekog vremena, godinama poslije, ja odlazim s djetetom sama iz toga grada.
Jednom je unuk bio kod babe te se s njom dogovorio da se ponovo vide za desetak dana. Dva dana prije mu javlja da neće biti kući nego na putu negdje. On ipak prolazi pored njenog stana i vidi da je svjetlo upaljeno te da je neko unutra, ali ide dalje i ne reagira.
Naučio je da poraze ne tuguje. Par mjeseci se nije javljala.
Preko noći je preselila u drugu državu, u skoro identičan stan, namješten istim namještajem, slikama i figurama. Opet se ona prevrće po svilenoj roze posteljini, ali sada su joj misli usmjerene u drugom pravcu (ka djeci daleko, hoće li ih vidjeti za života i da li će joj oprostiti, mada ona smatra da nemaju šta). Ona je u svojim očima čista i prava, napokon svoj na svome, i nove prijatelje stekla jer lako je s novcem skupiti oko sebe grupicu ljudi koji imaju iste interese. Kaže da su joj i braća u blizini češće te da putuje često. I dalje medače i uvija se na sve strane da bi opravdala svoju ličnost i postojanje. Modernom ona sebe predstavlja, dok mi pamtimo naše bakice, obično mirisima kolača s cimetom, topline njihove u hladnim danima te priča koje nas u stopu prate i kojih se sjetimo u pojedinim situacijama.
Unuk joj je došao opet kad ga je pozvala. Kad smo se čuli preko telefona, ona je htjela da priča sa mnom; namještala se pred kamerom da bi pokazala kako je uspješna i moćna; podizala je pluća od uzbuđenosti svojega uspjeha jer sam je pohvalila u njenom materijalnom sticanju, mada je shvatila da je u mojim očima sitna i jadna starica. Nema ona više ni ljubavi niti poštovanja, a to nije opipljivo, to se samo stiče pozitivnim vibracijama koje mogu i kamen rastopiti. Unuk, kojemu treba još pažnje, nije shvatio; ili mu samo odgovara trenutna situacija u okrilju njene povremene pažnje; da nije to šta mu treba. Ona ipak pokušava da okrene svoje bivstvovanje u drugom pravcu, ali joj baš i ne ide. Vuk dlaku mijenja ali ćud nikad! I dalje predstavlja sebe uspješnom i superiornom, ali to nikog ne interesira, samo strance koji bi da se okoriste. A djeca joj se ne javljaju.
Ime joj više ne znam, mijenjala ga je više puta, svakako je samo baba koja se sad pojavila i koja će možda uskoro opet negdje otići, tako da njeno ime nije ni važno. I tko zna gdje će preseliti opet svoje stvari i roze posteljinu, ali nikoga to nije ni briga. Možemo samo da joj poželimo sretan put!