Stajala je nasred ulice s kartonskim kutijama iz kojih su virili novogodišnji ukrasi. Lampice, zvjezdice, i još ponešto. Debele čarape, kape, rukavice, tirkizno zelena jakna, i par zimskih cipela. Decembar bez snijega činio se daleko prazniji i hladniji. Znala je to i sama dok se okretala lijevo-desno u nadi da će nekoga vidjeti. Nekoga, bilo koga. Pedeset i dvije su joj, i nema više snage za bilo kakva životna iznenađenja. Sranje, govorila je kroz smijeh. Još jedno posrano sranje. Ali, kao da je koga briga. Što me izbacio na ulicu? Idiot narkomanski! Kao da mu nije bilo dovoljno što je spavao s onom kujom s drugog sprata. Kao da mu nije bilo dovoljno što sam ih u našem krevetu zatekla. Ali, koga je briga. I gdje sada da idem? Neću opet na ulicu, čuješ li me Bože, ne želim! Je li ti jasno! I to još pred Božić. Ima li smisla?
Zavjese na prozorima okolnih kuća što gledaju na ulicu polahko se razmiču, dok sjene promiču u odsjaju novogodišnjih jelki po ćoškovima! Doba su kad se pidžame mijenjaju za radna odijela, i svaki neprirodan zvuk se smatra opasnošću. Zato, tek poneko, u znak negodovanja upali svjetlo, pa ugasi. I to je sve. Kad vjetar u naletu prohuji, ona se strese. Puhne u modre šake, glasno se nasmije, i protestno jekne; uživate li u vašim toplim domovima! Uživate naravno. Tako i treba. Ali šta je sa mnom, imam li i ja pravo na to? Naravno da imam. Pa neka sam stotinu puta bila s njim! Kao da vi, u vašim toplim domovima, niste pogrešne odluke donosili. Jeste, i zato neka me niko ne osuđuje.
Za njenim leđima zgrada koja joj liči na crkvu. Nikada tu nije bila, niti je ikada bila Bog zna kakva vjernica. Nedjeljom su njeni, dok je još dijete bila, išli u lov umjesto na misu. A kad bi sada i otišla, šta bi tamo radila. Ko bi joj tamo pomogao? Nije ni crkva benzinska pumpa da radi cijelu noć, mislila je. Ali vidjela je upaljena svjetla, i nekoga ko upravo izlazi da zapali cigaru. Kad mu je prišla, dovoljno blizu da je mogao primijetiti modricu ispod lijevog oka, i osmijeh koji bi otkrio da joj fali dvojka, i pola keca, naglo je zastala. Je li ovo crkva, upitat će zbunjeno?! Bila je nekada, davno, dok je ljudi nisu prestali posjećivati. Sada je tu nešto drugo, daycare između ostalog. Kako ti mogu pomoći, upitao je. Nikako, daj mi samo cigaru ako imaš, i reci mi gdje je najbliži smještaj za beskućnike, ako znaš? Mislim da je ima jedan tu blizu, par blokova odavdje. Gospođo, rekao joj je dok je odlazila, nadam se da vas neću uvrijediti ako vam dam nešto novca da se pomogonete, izgledate mi kao da ste u nevolji? Treba li možda da zovem policiju ? Ne treba, hvala, Bog te blagoslovio. I ovo je više nego sam mislila da je neko spreman učiniti za mene! Sve najbolje, bile su njene riječi prije nego će skrenuti u drugu ulicu na putu prema smještaju.
Silazeći niz strme stepenice, zatim kroz mračni hodnik do velikih metalnih vrata, osoba koja je vodila sve vrijeme joj je govorila da bude tiša, i da je sretna što je ostalo još jedno mjesto slobodno. Inače, ne primaju nikoga posije šest, ali Božić je, i samo zato to radi. Kroz prigušeno svjetlo velike sale, razaznavala je stotinjak vojničkih kreveta dovoljno razmaknutih da se se između njih može provući, pazeći na stvari koje su razbacane ležale na podu. Memljiv će joj zrak prvo smetati, a onda će je uljuljati u san o kojem je svu noć sanjala.
San praznične noći
Stajala je nasred ulice s kartonskim kutijama iz kojih su virili novogodišnji ukrasi. Lampice, zvjezdice, i još ponešto. Debele čarape, kape, rukavice, tirkizno zelena jakna, i par zimskih cipela. Decembar bez snijega činio se daleko prazniji i hladniji. Znala je to i sama dok se okretala lijevo-desno u nadi da će nekoga vidjeti. Nekoga, bilo koga. Pedeset i dvije su joj, i nema više snage za bilo kakva životna iznenađenja. Sranje, govorila je kroz smijeh. Još jedno posrano sranje. Ali, kao da je koga briga. Što me izbacio na ulicu? Idiot narkomanski! Kao da mu nije bilo dovoljno što je spavao s onom kujom s drugog sprata. Kao da mu nije bilo dovoljno što sam ih u našem krevetu zatekla. Ali, koga je briga. I gdje sada da idem? Neću opet na ulicu, čuješ li me Bože, ne želim! Je li ti jasno! I to još pred Božić. Ima li smisla?
Zavjese na prozorima okolnih kuća što gledaju na ulicu polahko se razmiču, dok sjene promiču u odsjaju novogodišnjih jelki po ćoškovima! Doba su kad se pidžame mijenjaju za radna odijela, i svaki neprirodan zvuk se smatra opasnošću. Zato, tek poneko, u znak negodovanja upali svjetlo, pa ugasi. I to je sve. Kad vjetar u naletu prohuji, ona se strese. Puhne u modre šake, glasno se nasmije, i protestno jekne; uživate li u vašim toplim domovima! Uživate naravno. Tako i treba. Ali šta je sa mnom, imam li i ja pravo na to? Naravno da imam. Pa neka sam stotinu puta bila s njim! Kao da vi, u vašim toplim domovima, niste pogrešne odluke donosili. Jeste, i zato neka me niko ne osuđuje.
Za njenim leđima zgrada koja joj liči na crkvu. Nikada tu nije bila, niti je ikada bila Bog zna kakva vjernica. Nedjeljom su njeni, dok je još dijete bila, išli u lov umjesto na misu. A kad bi sada i otišla, šta bi tamo radila. Ko bi joj tamo pomogao? Nije ni crkva benzinska pumpa da radi cijelu noć, mislila je. Ali vidjela je upaljena svjetla, i nekoga ko upravo izlazi da zapali cigaru. Kad mu je prišla, dovoljno blizu da je mogao primijetiti modricu ispod lijevog oka, i osmijeh koji bi otkrio da joj fali dvojka, i pola keca, naglo je zastala. Je li ovo crkva, upitat će zbunjeno?! Bila je nekada, davno, dok je ljudi nisu prestali posjećivati. Sada je tu nešto drugo, daycare između ostalog. Kako ti mogu pomoći, upitao je. Nikako, daj mi samo cigaru ako imaš, i reci mi gdje je najbliži smještaj za beskućnike, ako znaš? Mislim da je ima jedan tu blizu, par blokova odavdje. Gospođo, rekao joj je dok je odlazila, nadam se da vas neću uvrijediti ako vam dam nešto novca da se pomogonete, izgledate mi kao da ste u nevolji? Treba li možda da zovem policiju ? Ne treba, hvala, Bog te blagoslovio. I ovo je više nego sam mislila da je neko spreman učiniti za mene! Sve najbolje, bile su njene riječi prije nego će skrenuti u drugu ulicu na putu prema smještaju.
Silazeći niz strme stepenice, zatim kroz mračni hodnik do velikih metalnih vrata, osoba koja je vodila sve vrijeme joj je govorila da bude tiša, i da je sretna što je ostalo još jedno mjesto slobodno. Inače, ne primaju nikoga posije šest, ali Božić je, i samo zato to radi. Kroz prigušeno svjetlo velike sale, razaznavala je stotinjak vojničkih kreveta dovoljno razmaknutih da se se između njih može provući, pazeći na stvari koje su razbacane ležale na podu. Memljiv će joj zrak prvo smetati, a onda će je uljuljati u san o kojem je svu noć sanjala.