Šetajući večeras kroz susjedno naselje, lijepo a obično pusto, prođoh pored starijeg čovjeka, Azijata (teško mi ga je preciznije geografski smjestiti, a nema ni potrebe za tim). Nije prvi put da smo se mimoišli, ustvari da sam ja prošao pored njega, ne znam da li je on mene ikada primijetio, i uvijek me podsjeti na mog oca. Ne samo zato što je mršav, prosijed, blago pogrbljen, što su mu ruke na leđima dok šeta, nego zato što dok hoda djeluje kao da je okružen nekakvom opnom koja ga dijeli od okruženja, kao da nosi oreol nepripadanja ovoj sredini. Prolazi pored ljudi ne primjećujući ih, duboko zagledan u sebe, u ko zna kakve daleke predjele divne ili strašne, ili divne i strašne istovremeno, u kojima doista živi i gdje se još umije smijati (i te kako, siguran sam) i koji van vremena žive u njemu. Kada u šetnji naiđem na Amerikanca, osmjehne se i pokaže zdrave bijele zube (teško je reći da li su zdravi prirodni ili skupi implanti, a nije ni važno, doduše), pozdravi, klimne glavom, kaže: “divan je dan“ ili “lijepa je noć“, koraci mu čvrsto dodiruju tlo, tijelo mu se savršeno uklapa u sparnu floridsku atmosferu. Boje njegovog osmijeha i njegovog pozdrava stapaju se s bojama jezera, neba, kuća, bojama zvukova radio i tv programa koji su iz udobnih stanova ispunjenih starom Azijatu i mom ocu stranim mirisima pobjegli u noć kroz otvorene prozore. On, Amerikanac-svoj-na-svom, gleda pravo, ispred, gleda okolo (ne u sebe), radoznalo, samosvjesno, gleda u mreškastu površinu jezera, udiše povjetarac punim plućima, primjećuje cvijeće oko jezera i ribe u njemu, i kornjače i patke, divi se svemu oko sebe, sve je to njegovo. Obraduje se kada vidi da mu drugi šetači idu u susret, rado će s njima razmijeniti koju riječ. Uživa u danu, u svakom koraku koji utiskuje u svoju zemlju. Stari Azijat i moj otac žele praznu stazu kojom hodaju, ne žele nikoga sresti, nikome se osmjehnuti i nikoga pozdraviti. Nemaju oni ništa protiv ovih nasmijanih ljudi, naprotiv, ali Azijat i moj otac nisu ovdje, njihovi koraci ne dodiruju zemlju kojom hodaju, ovi su nasmijani ljudi za njih duhovi, oni postoje u nekom drugom svijetu u koji stari Azijat i moj otac nikada neće kročiti. Njih dvojica žele prazan prostor ispred sebe i žele dugo, dugo besciljno hodati puneći ga dalekim prostorima koje nose u sebi. Onima koji mogu vidjeti opnu koja ih okružuje, stari Azijat i moj otac djeluju kao da su iskruženi iz neke egzotične fotografije iz Nacionalne geografije i nalijepljeni u ovo okruženje kojem ni po čemu ne pripadaju. Oni koji ih razumiju, prođu pored njih kao što sam ja prošao pored starog Azijata večeras; pomaknu se malo s puta da ne bi pomjerili oreol i pogledaju blago u stranu da pogledom ne naruše mir nepripadajućeg. Krajičkom oka ipak pogledaju u oči mimohodnika zagledane negdje duboko unutra, u neka davna vremena, u neke daleke svjetove. I požele ih zagrliti, barem se rukovati s njima, i bez riječi im kazati: “Znam.”
Otac
Šetajući večeras kroz susjedno naselje, lijepo a obično pusto, prođoh pored starijeg čovjeka, Azijata (teško mi ga je preciznije geografski smjestiti, a nema ni potrebe za tim). Nije prvi put da smo se mimoišli, ustvari da sam ja prošao pored njega, ne znam da li je on mene ikada primijetio, i uvijek me podsjeti na mog oca. Ne samo zato što je mršav, prosijed, blago pogrbljen, što su mu ruke na leđima dok šeta, nego zato što dok hoda djeluje kao da je okružen nekakvom opnom koja ga dijeli od okruženja, kao da nosi oreol nepripadanja ovoj sredini. Prolazi pored ljudi ne primjećujući ih, duboko zagledan u sebe, u ko zna kakve daleke predjele divne ili strašne, ili divne i strašne istovremeno, u kojima doista živi i gdje se još umije smijati (i te kako, siguran sam) i koji van vremena žive u njemu. Kada u šetnji naiđem na Amerikanca, osmjehne se i pokaže zdrave bijele zube (teško je reći da li su zdravi prirodni ili skupi implanti, a nije ni važno, doduše), pozdravi, klimne glavom, kaže: “divan je dan“ ili “lijepa je noć“, koraci mu čvrsto dodiruju tlo, tijelo mu se savršeno uklapa u sparnu floridsku atmosferu. Boje njegovog osmijeha i njegovog pozdrava stapaju se s bojama jezera, neba, kuća, bojama zvukova radio i tv programa koji su iz udobnih stanova ispunjenih starom Azijatu i mom ocu stranim mirisima pobjegli u noć kroz otvorene prozore. On, Amerikanac-svoj-na-svom, gleda pravo, ispred, gleda okolo (ne u sebe), radoznalo, samosvjesno, gleda u mreškastu površinu jezera, udiše povjetarac punim plućima, primjećuje cvijeće oko jezera i ribe u njemu, i kornjače i patke, divi se svemu oko sebe, sve je to njegovo. Obraduje se kada vidi da mu drugi šetači idu u susret, rado će s njima razmijeniti koju riječ. Uživa u danu, u svakom koraku koji utiskuje u svoju zemlju. Stari Azijat i moj otac žele praznu stazu kojom hodaju, ne žele nikoga sresti, nikome se osmjehnuti i nikoga pozdraviti. Nemaju oni ništa protiv ovih nasmijanih ljudi, naprotiv, ali Azijat i moj otac nisu ovdje, njihovi koraci ne dodiruju zemlju kojom hodaju, ovi su nasmijani ljudi za njih duhovi, oni postoje u nekom drugom svijetu u koji stari Azijat i moj otac nikada neće kročiti. Njih dvojica žele prazan prostor ispred sebe i žele dugo, dugo besciljno hodati puneći ga dalekim prostorima koje nose u sebi. Onima koji mogu vidjeti opnu koja ih okružuje, stari Azijat i moj otac djeluju kao da su iskruženi iz neke egzotične fotografije iz Nacionalne geografije i nalijepljeni u ovo okruženje kojem ni po čemu ne pripadaju. Oni koji ih razumiju, prođu pored njih kao što sam ja prošao pored starog Azijata večeras; pomaknu se malo s puta da ne bi pomjerili oreol i pogledaju blago u stranu da pogledom ne naruše mir nepripadajućeg. Krajičkom oka ipak pogledaju u oči mimohodnika zagledane negdje duboko unutra, u neka davna vremena, u neke daleke svjetove. I požele ih zagrliti, barem se rukovati s njima, i bez riječi im kazati: “Znam.”