Miklavž Komelj objavio je roman SKRIJ ME, SNEG / SAKRIJ ME, SNIJEŽE kod Slovenske matice u Ljubljani početkom 2021. Mene je na taj roman upozorio kolega Tvrtko Klarić, urednik, nakladnik i prevoditelj. Budući da sam tih dana završio ogroman posao prevođenja epskog djela Obitavališta duša (preko 22.000 stihova) slovenskog suvremenog pjesnika i akademika Borisa A. Novaka, obratio sam se Miklavžu s čestitkom i spremnošću da njegov roman prevedem na hrvatski. Početkom svibnja pažljivo sam pročitao roman, preveo prvo poglavlje i poslao ga autoru. Uz izraze oduševljenja poslao mi je nekoliko svojih primjedbi koje sam uvažio i nastavio s prevođenjem. Predložio sam autoru da sve citate na stranim jezicima prevedem u fusnotama na hrvatski, te da u fusnote stavim i nužne podatke o osobama koje su hrvatskom čitatelju manje poznate.
Autor u ovom romanu opisuje svoj susret sa starim, nasmrt bolesnim pomoćnim ljubljanskim biskupom Stanislavom Leničem, kojeg sam imao čast osobno poznavati za vrijeme svog studija teologije u Ljubljani od 1968. do 1970. Vanjsko događanje romana zbiva se u slovenskoj prijestolnici između 1987. i 1991. godine, u razdoblju kad su se događale velike društvene i političke promjene. Autor Komelj, tada nadobudni mladić, i biskup Lenič, koji ima iza sebe tragična i manje tragična životna iskustva, doživljavaju te promjene svaki na svoj način. To je priča o autorovu unutarnjem životu i njen pravi sadržaj ostaje zabilježen samo u njegovu sjećanju. Ali ni u sjećanju ne može se baš sve dokučiti. Dvanaest sudbonosnih stranica romana, koje bi trebale razotkriti sav unutarnji svijet, ostalo je nenapisanih, „bijelih poput snijega“. Time je ujedno objašnjeno simboličko značenje samog naslova romana. Putovanje kroz snijeg simbolizira životni put biskupa Leniča koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio tajnik ljubljanskog biskupa Rožmana. Rožman je tijekom Drugog svjetskog rata podržavao slovensko domobranstvo, zbog čega je 1946. bio osuđen na osamnaest godina zatvora, a njegov tajnik Stanislav Lenič 1947. na dvanaest godina zatvora. Po izlasku iz zatvora Lenič je od 1968. do smrti 1991. obnašao dužnost pomoćnog ljubljanskog biskupa. Autor biskupovu čvrstu vjeru uprizoruje na simboličan način. Slovenski katolicizam prodire u autorovu svijest slikovitom magijom koju mladić susreće na freskama ljubljanske katedrale. Polazna fascinacija baroknim katolicizmom dovest će mladića do krštenja, krstit će ga upravo biskup Lenič. Čin krštenja priziva u autoru reminiscenciju povijesti i biskupove okrutne sudbine. Njegovu tragediju simbolički izražava rečenicom: „Jame su bile pune ubijenih tijela. Povijest je vrijeme strave stvorenih bića koja stoje u redu za klaonicu. Tu povijest treba nadvisiti… Povijesna djela su povijesna zato što ih je netko zapisao, a ja sam stranice zapisivao, kako bi ih oteo povijesti.“ U tome je kompletno značenje ovog romana. Izbrisati kodiranu povijesnu istinu, istrgnuti je iz kodova i vratiti životu.
U srpnju 2021. bio sam rezidencijalni gost Društva slovenskih književnih prevodilaca. Proveo sam mjesec dana u tihom mjestašcu Dol pri Hrastniku te s autorom i tadašnjom tajnicom Slovenske matice, pjesnikinjom Miljanom Cunta, dogovorio razgovor o Komeljevu romanu. U razgovoru je sudjelovao i Peter Kovačič Peršin, slovenski personalist i moj prijatelj, kojeg sam kasnije zamolio da napiše Pogovor hrvatskom izdanju Miklavževa romana, što je on i učinio.
Izdavač romana Slovenska matica organizirala je 19. listopada 2022. na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci književno-prevoditeljsku večer uz prijevod romana Sakrij me, sniježe. Domaćin večeri bio je predstojnik Odsjeka dr. Klemen Lah, a moderatorica dr. Ignacija Fridl Jarc, tajnica-urednica Slovenske matice. Bio je to događaj u sklopu kulturnih priredbi što ih sufinancira Ured Vlade Republike Slovenije za Slovence u inozemstvu.
Božidar Brezinščak Bagola
POGOVOR ROMANU SAKRIJ ME, SNIJEŽE
Romaneskni prvijenac Miklavža Komelja Sakrij me, sniježe posebna je novost u današnjem slovenskom literarnom stvaranju. Njegov način pisanja mogli bismo literarno teoretski označiti kao magijski realizam. I mogli bismo s pravom ustvrditi da je u tom žanru dosad to najbolji tekst u slovenskoj literaturi. Svojom središnjom pričom izdvaja se iz većinskog usmjerenja suvremene slovenske proze, koja se u većini slučajeva bavi jedino abdominalnim položajem čovjekova života. Naime, priča govori o susretu mladića koji traga za dubljim smislom postojanja i katoličkog biskupa koji se nalazi na pragu smrti. Taj susret urodio je kod mladića prihvaćanjem vjere, koja je u neposrednom okruženju shvaćena kao „eksces“, ali mladiću znači prostor slobode upravo zato „što u njemu nema ničega što bi se moglo nazvati slobodom“. „O, tajno slobode! Može li to što važi kao sloboda doista biti sloboda? Netko je za mnoge simbol višestoljetnog ugnjetavanja – ali u hipu kad se oslobodiš od njega i svladaš ga, on će postati stvarnim simbolom slobode.“ U toj dihotomnoj lucidnosti autor stvara svoju pripovijest koja je od samog početka pa sve do kraja značenjski višeslojna, kao što je i istina postojanja i povijesti višeslojna, tako da se njenoj činjeničnom stanju možemo približiti jedino putem dijalektike protuslovlja.
Susreti mladića s biskupom Leničem crvena su nit pripovijesti i „prostor“ koji autoru omogućava prikaz cjelovite slike vremena i ozračja u kojem živi. Radi se ponajviše o fiktivnim susretima, budući da se većina događaja zbiva u mladićevoj mašti. To je dakle priča o mladićevu unutarnjem životu i njen pravi sadržaj ostaje zabilježen samo u njegovom sjećanju. Dvanaest sudbonosnih stranica pripovijesti, koja bi trebala razotkriti njegov unutarnji svijet, „ostalo je nenapisanih. Dvanaest stranica bijelih poput snijega“. Tim riječima završava se romaneskna pripovijest, a time je ujedno objašnjeno simboličko značenje samog naslova romana. Putovanje kroz snijeg ne simbolizira samo životni put biskupa Leniča, njegovo stvarno hodočašće prema Smrti koja nije smrt. „Tko želi vidjeti Smrt, mora uskrsnuti od mrtvih. … Smrt je uvijek na strani čuda.“ Takvo stajalište oduzima smrti njen sukus strave. Snijeg kao simbol očišćenja dobiva metafizičko značenje pročistača strave povijesnog vremena. „Miris snijega isprao je miris po vremenu“. Stvarna radnja romana zbiva se u slovenskoj povijesti posljednjih nekoliko stoljeća, od protureformacijskog baroka do osamostaljenja slovenske države, te poput pripovjedne ponornice kreira susrete mladića s biskupom. Razmišljanje o tom događanju želi isprati iz sjećanja mračne strane povijesti koja presudno određuje mladićevu duševnu strukturu. Naime, njegovo odlasci u posjete biskupu u biskupski dvorac, koji bi trebao biti posvećen Deo Optimo Maximo, imaju značenje odlaženja u mračnu povijesnu stvarnost slovenskog katolicizma. „Kao da tonem do ostataka broda koji je nekad davno ostao ležati na dnu mora poslije brodoloma“. Tom potopljenom brodu ulijeva život jedino biskupova čvrsta vjera, koju na simboličan način uprizoruje meditativna molitva krunice. Autor tu molitvu u cijelosti unosi u roman kao mantru slovenske pučke pobožnosti koja upravo u njoj pronalazi svoj mir i čvrstinu, unatoč stravičnoj povijesti i potapanju crkvenog broda. Takva je bila pobožnost biskupa Leniča koja se duboko dojmila i mladića u traganju za samim sobom.
Slovenski katolicizam, koji je svoju povijesnu autentičnost izrazio u raskošnosti baroka, prodire u autorovu svijest svojom slikovitom magijom koju mladić susreće na freskama ljubljanske katedrale. Međutim, tu „sliku raja“ doživljava kao bojište. Vjeru doživljava kao borbu. Borbu koja se razbuktava nemirom duha. „Religija nije pružila zaštitu od kaosa koji se stvorio, nego je taj kaos kao svoje bojište likovno oblikovala na stropu te ga na taj način otvorila prema nebu.“ Ta polazna fascinacija baroknog katolicizma, koja će mladića dovesti do krštenja, rastvara se kroz reminiscenciju povijesti i životne sudbine biskupa Leniča u tragediju koju autor simbolički izražava rečenicom: „Jame su bile pune ubijenih tijela“. Povijest je vrijeme strave stvorenih bića koja stoje u redu za klaonicu. Tu povijest treba nadvisiti. To je njegova zadaća. „Povijesna djela su povijesna zato što ih je netko zapisao: A ja sam stranice zapisivao, kako bi ih oteo povijesti.“ U tome je kompletno značenje njegove „kronike“. Izbrisati kodiranu povijesnu istinu, istrgnuti je iz kodova i vratiti životu. Jer život je čovjeku jedini istinski put. To je „put koji podrazumijeva beskonačnost jedne jedine točke“. Smisao čovjekova postojanja nije postignuće nekog cilja, koji nije drugo do utvara približavanja nekoj točki. „Ne radi se o tome kako doći od jedne do druge točke, nego o tome kako postati drugo biće.“ Postati Čovjek jedini je smisao života i povijesti. I u tome se očituje relativnost povijesnog vremena, ukoliko nije vrijeme vječnosti. Tom sumornom svijetu, prepuštenom utonuću vremena, dah života pruža jedino susret s umirućim biskupom, koji je i na samom pragu smrti sačuvao snagu moralnog stava, dok je s odobravanjem slušao riječi opomene partizanske liječnice: „Za postizanje svega što pripada pojedinačnom narodu imamo na raspolaganju brojne mogućnosti, ali izabrali smo najlošiju u povijesti, koja je posijana neopisivim neprijateljstvom. … Mijenjate nam zastave. Kako da poslije svega toga znam ispod koje da stanem, a da me kolac na kome visi neće okljaštriti? …
Problem je u tome kakva će cijena biti za sve ovo. … Zločinac je kažnjen već samom činjenicom da svoje breme ne može odložiti…“ Takvim spoznajama želi Komeljev roman sa svojom središnjom slikom snijega kao simbolom očišćenja isprati smrad povijesnog vremena. „To je bila moja zadaća. Bio je to tek početak. Bio je to tek svršetak. Ljudi nisu primijetili da vrijeme više ne postoji.“ Ovakvim završnim objašnjenjem u romanu upozorava na vrijeme, naše vrijeme oslobođeno od povijesna sjećanja, ne bi li povijest postala prostor i vrijeme čovjekova postojanja danas i ovdje. Roman je glas koji vapi za takvim očišćenjem. „Glas je izgubio svako značenje – i bio je smrt o kojoj zavisi svaki smisao svijeta.“ Komeljev roman je hodočašće prema Smrti, kako bi se smrt pobijedila, a životu se vratio život. Naime, svaki put čovjekova postojanja jest hodočašće prema Smrti koja nadvisuje smrt. „Smrt je uvijek na strani čuda … Čudo je odluka.“ Odluka za život. Jer život je najviša vrijednost.
Ovo kratko osvjetljavanje metafizičkog „sadržaja“ romana osvjetljava samo jedan višeslojni vidik koji bi trebao jamčiti temeljit uvid u kompleksno štivo Komeljeve pripovijesti. Ta značenja izviru iz simbola Smrti, snijega, glasa, puta… Magijski realizam daje simbolima njihovo autentično značenje koje se izražava u protuslovlju. Naime, u dijalektici protuslovlja odražava se cjelovita stvarnost postojanja. Stoga magijski realizam uspijeva podati cjelovitu sliku čovjekova bivstvovanja u vremenu i prostoru povijesti koja se uvijek iznova sažima u konkretnoj čovjekovoj sudbini – ovdje u tragalačkom susretu mladića s umirućim biskupom – kao njena bitna poruka. Otvara uvid u metafizičko spoznavanje čovjekove biti koja je zbijena u skromnoj jezgri čovjekove svijesti i nepregledne sfere podsvijesti. „Čiji mozak može izdržati toliko međusobno suprotstavljenih tvrdnji? Kao lutke u kazalištu vezani smo sa stotinama niti.“
Sakrij me, sniježe
O AUTORU I ROMANU SAKRIJ ME, SNIJEŽE
Miklavž Komelj objavio je roman SKRIJ ME, SNEG / SAKRIJ ME, SNIJEŽE kod Slovenske matice u Ljubljani početkom 2021. Mene je na taj roman upozorio kolega Tvrtko Klarić, urednik, nakladnik i prevoditelj. Budući da sam tih dana završio ogroman posao prevođenja epskog djela Obitavališta duša (preko 22.000 stihova) slovenskog suvremenog pjesnika i akademika Borisa A. Novaka, obratio sam se Miklavžu s čestitkom i spremnošću da njegov roman prevedem na hrvatski. Početkom svibnja pažljivo sam pročitao roman, preveo prvo poglavlje i poslao ga autoru. Uz izraze oduševljenja poslao mi je nekoliko svojih primjedbi koje sam uvažio i nastavio s prevođenjem. Predložio sam autoru da sve citate na stranim jezicima prevedem u fusnotama na hrvatski, te da u fusnote stavim i nužne podatke o osobama koje su hrvatskom čitatelju manje poznate.
Autor u ovom romanu opisuje svoj susret sa starim, nasmrt bolesnim pomoćnim ljubljanskim biskupom Stanislavom Leničem, kojeg sam imao čast osobno poznavati za vrijeme svog studija teologije u Ljubljani od 1968. do 1970. Vanjsko događanje romana zbiva se u slovenskoj prijestolnici između 1987. i 1991. godine, u razdoblju kad su se događale velike društvene i političke promjene. Autor Komelj, tada nadobudni mladić, i biskup Lenič, koji ima iza sebe tragična i manje tragična životna iskustva, doživljavaju te promjene svaki na svoj način. To je priča o autorovu unutarnjem životu i njen pravi sadržaj ostaje zabilježen samo u njegovu sjećanju. Ali ni u sjećanju ne može se baš sve dokučiti. Dvanaest sudbonosnih stranica romana, koje bi trebale razotkriti sav unutarnji svijet, ostalo je nenapisanih, „bijelih poput snijega“. Time je ujedno objašnjeno simboličko značenje samog naslova romana. Putovanje kroz snijeg simbolizira životni put biskupa Leniča koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio tajnik ljubljanskog biskupa Rožmana. Rožman je tijekom Drugog svjetskog rata podržavao slovensko domobranstvo, zbog čega je 1946. bio osuđen na osamnaest godina zatvora, a njegov tajnik Stanislav Lenič 1947. na dvanaest godina zatvora. Po izlasku iz zatvora Lenič je od 1968. do smrti 1991. obnašao dužnost pomoćnog ljubljanskog biskupa. Autor biskupovu čvrstu vjeru uprizoruje na simboličan način. Slovenski katolicizam prodire u autorovu svijest slikovitom magijom koju mladić susreće na freskama ljubljanske katedrale. Polazna fascinacija baroknim katolicizmom dovest će mladića do krštenja, krstit će ga upravo biskup Lenič. Čin krštenja priziva u autoru reminiscenciju povijesti i biskupove okrutne sudbine. Njegovu tragediju simbolički izražava rečenicom: „Jame su bile pune ubijenih tijela. Povijest je vrijeme strave stvorenih bića koja stoje u redu za klaonicu. Tu povijest treba nadvisiti… Povijesna djela su povijesna zato što ih je netko zapisao, a ja sam stranice zapisivao, kako bi ih oteo povijesti.“ U tome je kompletno značenje ovog romana. Izbrisati kodiranu povijesnu istinu, istrgnuti je iz kodova i vratiti životu.
U srpnju 2021. bio sam rezidencijalni gost Društva slovenskih književnih prevodilaca. Proveo sam mjesec dana u tihom mjestašcu Dol pri Hrastniku te s autorom i tadašnjom tajnicom Slovenske matice, pjesnikinjom Miljanom Cunta, dogovorio razgovor o Komeljevu romanu. U razgovoru je sudjelovao i Peter Kovačič Peršin, slovenski personalist i moj prijatelj, kojeg sam kasnije zamolio da napiše Pogovor hrvatskom izdanju Miklavževa romana, što je on i učinio.
Izdavač romana Slovenska matica organizirala je 19. listopada 2022. na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci književno-prevoditeljsku večer uz prijevod romana Sakrij me, sniježe. Domaćin večeri bio je predstojnik Odsjeka dr. Klemen Lah, a moderatorica dr. Ignacija Fridl Jarc, tajnica-urednica Slovenske matice. Bio je to događaj u sklopu kulturnih priredbi što ih sufinancira Ured Vlade Republike Slovenije za Slovence u inozemstvu.
Božidar Brezinščak Bagola
POGOVOR ROMANU SAKRIJ ME, SNIJEŽE
Romaneskni prvijenac Miklavža Komelja Sakrij me, sniježe posebna je novost u današnjem slovenskom literarnom stvaranju. Njegov način pisanja mogli bismo literarno teoretski označiti kao magijski realizam. I mogli bismo s pravom ustvrditi da je u tom žanru dosad to najbolji tekst u slovenskoj literaturi. Svojom središnjom pričom izdvaja se iz većinskog usmjerenja suvremene slovenske proze, koja se u većini slučajeva bavi jedino abdominalnim položajem čovjekova života. Naime, priča govori o susretu mladića koji traga za dubljim smislom postojanja i katoličkog biskupa koji se nalazi na pragu smrti. Taj susret urodio je kod mladića prihvaćanjem vjere, koja je u neposrednom okruženju shvaćena kao „eksces“, ali mladiću znači prostor slobode upravo zato „što u njemu nema ničega što bi se moglo nazvati slobodom“. „O, tajno slobode! Može li to što važi kao sloboda doista biti sloboda? Netko je za mnoge simbol višestoljetnog ugnjetavanja – ali u hipu kad se oslobodiš od njega i svladaš ga, on će postati stvarnim simbolom slobode.“ U toj dihotomnoj lucidnosti autor stvara svoju pripovijest koja je od samog početka pa sve do kraja značenjski višeslojna, kao što je i istina postojanja i povijesti višeslojna, tako da se njenoj činjeničnom stanju možemo približiti jedino putem dijalektike protuslovlja.
Susreti mladića s biskupom Leničem crvena su nit pripovijesti i „prostor“ koji autoru omogućava prikaz cjelovite slike vremena i ozračja u kojem živi. Radi se ponajviše o fiktivnim susretima, budući da se većina događaja zbiva u mladićevoj mašti. To je dakle priča o mladićevu unutarnjem životu i njen pravi sadržaj ostaje zabilježen samo u njegovom sjećanju. Dvanaest sudbonosnih stranica pripovijesti, koja bi trebala razotkriti njegov unutarnji svijet, „ostalo je nenapisanih. Dvanaest stranica bijelih poput snijega“. Tim riječima završava se romaneskna pripovijest, a time je ujedno objašnjeno simboličko značenje samog naslova romana. Putovanje kroz snijeg ne simbolizira samo životni put biskupa Leniča, njegovo stvarno hodočašće prema Smrti koja nije smrt. „Tko želi vidjeti Smrt, mora uskrsnuti od mrtvih. … Smrt je uvijek na strani čuda.“ Takvo stajalište oduzima smrti njen sukus strave. Snijeg kao simbol očišćenja dobiva metafizičko značenje pročistača strave povijesnog vremena. „Miris snijega isprao je miris po vremenu“. Stvarna radnja romana zbiva se u slovenskoj povijesti posljednjih nekoliko stoljeća, od protureformacijskog baroka do osamostaljenja slovenske države, te poput pripovjedne ponornice kreira susrete mladića s biskupom. Razmišljanje o tom događanju želi isprati iz sjećanja mračne strane povijesti koja presudno određuje mladićevu duševnu strukturu. Naime, njegovo odlasci u posjete biskupu u biskupski dvorac, koji bi trebao biti posvećen Deo Optimo Maximo, imaju značenje odlaženja u mračnu povijesnu stvarnost slovenskog katolicizma. „Kao da tonem do ostataka broda koji je nekad davno ostao ležati na dnu mora poslije brodoloma“. Tom potopljenom brodu ulijeva život jedino biskupova čvrsta vjera, koju na simboličan način uprizoruje meditativna molitva krunice. Autor tu molitvu u cijelosti unosi u roman kao mantru slovenske pučke pobožnosti koja upravo u njoj pronalazi svoj mir i čvrstinu, unatoč stravičnoj povijesti i potapanju crkvenog broda. Takva je bila pobožnost biskupa Leniča koja se duboko dojmila i mladića u traganju za samim sobom.
Slovenski katolicizam, koji je svoju povijesnu autentičnost izrazio u raskošnosti baroka, prodire u autorovu svijest svojom slikovitom magijom koju mladić susreće na freskama ljubljanske katedrale. Međutim, tu „sliku raja“ doživljava kao bojište. Vjeru doživljava kao borbu. Borbu koja se razbuktava nemirom duha. „Religija nije pružila zaštitu od kaosa koji se stvorio, nego je taj kaos kao svoje bojište likovno oblikovala na stropu te ga na taj način otvorila prema nebu.“ Ta polazna fascinacija baroknog katolicizma, koja će mladića dovesti do krštenja, rastvara se kroz reminiscenciju povijesti i životne sudbine biskupa Leniča u tragediju koju autor simbolički izražava rečenicom: „Jame su bile pune ubijenih tijela“. Povijest je vrijeme strave stvorenih bića koja stoje u redu za klaonicu. Tu povijest treba nadvisiti. To je njegova zadaća. „Povijesna djela su povijesna zato što ih je netko zapisao: A ja sam stranice zapisivao, kako bi ih oteo povijesti.“ U tome je kompletno značenje njegove „kronike“. Izbrisati kodiranu povijesnu istinu, istrgnuti je iz kodova i vratiti životu. Jer život je čovjeku jedini istinski put. To je „put koji podrazumijeva beskonačnost jedne jedine točke“. Smisao čovjekova postojanja nije postignuće nekog cilja, koji nije drugo do utvara približavanja nekoj točki. „Ne radi se o tome kako doći od jedne do druge točke, nego o tome kako postati drugo biće.“ Postati Čovjek jedini je smisao života i povijesti. I u tome se očituje relativnost povijesnog vremena, ukoliko nije vrijeme vječnosti. Tom sumornom svijetu, prepuštenom utonuću vremena, dah života pruža jedino susret s umirućim biskupom, koji je i na samom pragu smrti sačuvao snagu moralnog stava, dok je s odobravanjem slušao riječi opomene partizanske liječnice: „Za postizanje svega što pripada pojedinačnom narodu imamo na raspolaganju brojne mogućnosti, ali izabrali smo najlošiju u povijesti, koja je posijana neopisivim neprijateljstvom. … Mijenjate nam zastave. Kako da poslije svega toga znam ispod koje da stanem, a da me kolac na kome visi neće okljaštriti? …
Problem je u tome kakva će cijena biti za sve ovo. … Zločinac je kažnjen već samom činjenicom da svoje breme ne može odložiti…“ Takvim spoznajama želi Komeljev roman sa svojom središnjom slikom snijega kao simbolom očišćenja isprati smrad povijesnog vremena. „To je bila moja zadaća. Bio je to tek početak. Bio je to tek svršetak. Ljudi nisu primijetili da vrijeme više ne postoji.“ Ovakvim završnim objašnjenjem u romanu upozorava na vrijeme, naše vrijeme oslobođeno od povijesna sjećanja, ne bi li povijest postala prostor i vrijeme čovjekova postojanja danas i ovdje. Roman je glas koji vapi za takvim očišćenjem. „Glas je izgubio svako značenje – i bio je smrt o kojoj zavisi svaki smisao svijeta.“ Komeljev roman je hodočašće prema Smrti, kako bi se smrt pobijedila, a životu se vratio život. Naime, svaki put čovjekova postojanja jest hodočašće prema Smrti koja nadvisuje smrt. „Smrt je uvijek na strani čuda … Čudo je odluka.“ Odluka za život. Jer život je najviša vrijednost.
Ovo kratko osvjetljavanje metafizičkog „sadržaja“ romana osvjetljava samo jedan višeslojni vidik koji bi trebao jamčiti temeljit uvid u kompleksno štivo Komeljeve pripovijesti. Ta značenja izviru iz simbola Smrti, snijega, glasa, puta… Magijski realizam daje simbolima njihovo autentično značenje koje se izražava u protuslovlju. Naime, u dijalektici protuslovlja odražava se cjelovita stvarnost postojanja. Stoga magijski realizam uspijeva podati cjelovitu sliku čovjekova bivstvovanja u vremenu i prostoru povijesti koja se uvijek iznova sažima u konkretnoj čovjekovoj sudbini – ovdje u tragalačkom susretu mladića s umirućim biskupom – kao njena bitna poruka. Otvara uvid u metafizičko spoznavanje čovjekove biti koja je zbijena u skromnoj jezgri čovjekove svijesti i nepregledne sfere podsvijesti. „Čiji mozak može izdržati toliko međusobno suprotstavljenih tvrdnji? Kao lutke u kazalištu vezani smo sa stotinama niti.“
Peter Kovačič Peršin