Nekada su nas, ujutro, na prvog svibnja, ili kako smo tada govorili, prvog maja budio svojom svirkom puhački orkestar. Bio je to jednostavan, redovan ritual. Poslije prolaska kamiona s glazbenicima moglo se poći na izlet pokraj Bosne. Matere bi ponijele hranu koju su dan ranije pripremile, zamotale u kuhinjske krpe, a ćaće su se brinule za rakiju brlju i pivo. Nama djeci bi zapao pokoji sok, gazirani, iz onih malih boca od dva decilitra koje su nabavljali kod Jakova sodara.
Jedan od svirača tog, kako smo ga zvali, limenog orkestra, bio je i Tomo saksofonist. Upamtio sam ga kao simpatičnog, niskog čovjeka koji se i mravima sklanjao s puta. Finog govora, uglađen prema svim ženama, našim majkama, u ophođenju. S nama, djecom, uvijek je bio blag, s osmijehom i uvijek nekom lijepom riječju. Imao je kćerku, moja generacija. Supruga mu je bila posebna priča. Slovenka podrijetlom, kvalitetna krojačica, za brze popravke ali i malo svečanije haljine i suknje. Mene je oduševljavala jer je pravila dobre, brze kolače, ali i što sam s njom mijenjao stripove Komandanta Marka, Texa Vilera, Bleka Stene, ali i pisane romane Lun kralj ponoći, Doc Holiday, Laso.
Voljela je, posebice, filmove. Znala je počesto ići u kino i gledati baš svaki film koji je igrao. Otišla bi ona u kino i od četiri, i od šest i od osam sati, istog dana. Kina su bila, relativno, blizu. Central, Metalurg i 29. novembar, tek kasnije se otvorilo kino u Crkvicama. Kidači karata i redari znali su za tu njenu strast pa su je češće puštali bez karte, jer i tada su mirovine bile male i nije bilo, baš, nešto novca za takav sport svakodnevno.
Ona i moja mama su se družile, pile kavu i jadale jedna drugoj radi opijanja njihovih muževa.
Jednom sam ga od tetka Zaracka pratio kući jer je bio toliko pijan da me bilo strah kako će upasti negdje u jarak i tako ostati. Pođemo mi iz Zarackovog stana kad me Tomo pogleda s nekim strahom u očima koji me je prepao, sav pogubljen u vremenu i prostoru.
– Tko si ti? Što hoćeš od mene? Pusti me! – htio sam mu reći tko sam i gdje idemo, ali on je toliko vikao i mahao rukama da me bilo strah kako će netko pozvati ondašnju miliciju i reći kako napadam pijanog čovjeka. Ljudi su nas počeli, već, sumnjičavo gledati, možda je netko pomislio i da me razbije jer, zaboga, napadam bespomoćnog čovjeka, kad Tomo, na početku pješačkog mosta, od Blatuše prema Kamberovića polju,kao da je imao neki klik u glavi kaže;
– Ooo Tomice, otkud ti? Šta ima? Đe ti je stari? Evo ja sad od Zaracka, baš krenuo kući – kao da se prije pola minute nije branio od tog istog Tomice. Gledam ga, ne vjerujem očima, ni ušima, s olakšanjem jer me neće nitko razbiti niti zvati miliciju.
– Haj’ dobro je, idemo polako kući – kažem mu i nastavljamo tako do njegove kuće.
Ispred njegovih vrata Tomo je počeo pjevati neku nježnu melodiju o ljubavi i sreći. Pozvonio sam, sačekao dok nisam čuo korake njegove žene i njezin govor:
– Evo one pijane budale! – ostavim ga i zamaknem na stepenice, čujem otvaranje vrata:
– Ulazi, sunce ti jebem pijano! Fasovaćeš mi sad! – poslije više nisam ništa čuo jer sam brže-bolje pobjegao da i ja ne fasujem.
Tomo se družio s mojim tetkom Zarackom koji je svirao tamburu, gitaru, prim tamburicu i bajs. Još im je zajedničko bilo to što su tamanili rakiju Stomakliju, travaricu koja je rađena u Prokuplju. Pravdali su se kako je ona dobra za stomak, zaboga i zove se Stomaklija, ali su zaboravili na činjenicu da je ne treba popiti litru za jedno popodne. Uvijek je tu bilo i nekakve meze. Tetak je, na crno, radio u zeničkoj kožari, tamo je dolazio do juneće džigerice pa su je pravili nakiselo, pekli na tavi, kao mezu uz rakiju.
Tomo je nekada išao loviti ribu. Nije bio neki majstor, ali njemu, ionako, nije bilo do ribe nego do izlaska iz kuće, ribarskih šupljih priča, pomalo i rakije koju je svaki ribar nosio u svojoj torbi.
Tako on, jednog dana, dobije nekoliko riba, od nekih svojih drugova ribara. Zovne on Zaracka telefonom, to su bila ona ljepša vremena bez mobitela, i kaže mu:
– Eto mene, imam neke ribe pa da ispečemo, zamezimo i popijemo po jednu. Imaš li stomaklije?
– Čuj, imam li. To je isto kao da me pitaš imam li nos. Jašta bolan nego imam. Đe si ti?
Haj požuri, evo mećem salatu.
Tomo je živio kod Lonđe, a Zaracko u Blatuši, između njih gotovo cijeli grad. Tomo izađe ispred zgrade, uzme bicikl od susjeda Mide, koji je pijan spavao kod kuće, svakako mu neće trebati, zakači kesu na guvernale i polako niz put.
Kvaka je bila u tome što Tomo, uopće nije znao voziti bicikl. Samo ga je gurao pored sebe, a već je imao nekoliko čašica Stomaklije u sebi.
Krenuo on tako, pa svrati malo na piće u Opatiju, na bulevaru. Nastavi tako, polako do Fenixa i Faika u Lameli na još jedno piće. Gura on tako bicikl i kesu s ribama pored sebe. Dođe tako i do prostorija Udruge ribara Bistro kod Vasketa. Ostavi bicikl ispred, poruči rakiju, uđe u toalet, izađe i stane uz šank popiti piće. Zatraži još jednu, jer sjetio sa da do Zaracka nema više kavana, a možda nije imao više ni novca.
Izađe i nastavi svoj put, nesvjestan koliko je vremena prošlo od kako je javio Zaracku da stiže.
Polako, kako je i krenuo dođe do Zarackove zgrade, ostavi bicikl ispod stepenica i popne se do svog prijatelja.
– Đe si, bolan, do sada, jebem ti minutu? – pita ga, već, dobrano iznervirani Zaracko.
– De šuti. Zadržali me malo u Bistru – kaže njemu Tomo. – Evo ti riba, haj peci.
Zaracko uzme kesu ode u kuhinju a iz kuhinje se čuje:
– Što je ovo, jebem ti minutu? Koga ti zajebaješ!?
– Što je bilo? Đe ti je rakija?
– Đe tebi riba papane jedan? – pita Zaracko.
– Kako đe, dao sam ti je, u kesi je – začuđen kaže Tomo.
Zaracko izađe iz kuhinje s kesom u rukama, opali Tomo po glavi, onako kako smo mi djeca udarali taćeve jedni drugima i kaže:
– Evo ti pa ti vidi, jebem ti minutu!
Tomo pogleda u kesu i ima što vidjeti. U kesi su bili samo glave i repovi od riba. Tijela nije bilo ni u tragovima.
– Majku im jebem to je ona bagra iz Bistra! – prosvijetljeno će Tomo, a Zaracko mu reče: E sad nećeš ni džigerice pojesti.
Odavno su Zaracko i Tomo na nekom ljepšem mjestu, piju stomakliju, meze džegericu i ribe, gledaju nas papane koji nešto, kao, bilježimo o njima, sjećamo ih se i spomenemo ih u molitvama. Uživajte, jebem vam minutu.
Saksofon i ribari
Nekada su nas, ujutro, na prvog svibnja, ili kako smo tada govorili, prvog maja budio svojom svirkom puhački orkestar. Bio je to jednostavan, redovan ritual. Poslije prolaska kamiona s glazbenicima moglo se poći na izlet pokraj Bosne. Matere bi ponijele hranu koju su dan ranije pripremile, zamotale u kuhinjske krpe, a ćaće su se brinule za rakiju brlju i pivo. Nama djeci bi zapao pokoji sok, gazirani, iz onih malih boca od dva decilitra koje su nabavljali kod Jakova sodara.
Jedan od svirača tog, kako smo ga zvali, limenog orkestra, bio je i Tomo saksofonist. Upamtio sam ga kao simpatičnog, niskog čovjeka koji se i mravima sklanjao s puta. Finog govora, uglađen prema svim ženama, našim majkama, u ophođenju. S nama, djecom, uvijek je bio blag, s osmijehom i uvijek nekom lijepom riječju. Imao je kćerku, moja generacija. Supruga mu je bila posebna priča. Slovenka podrijetlom, kvalitetna krojačica, za brze popravke ali i malo svečanije haljine i suknje. Mene je oduševljavala jer je pravila dobre, brze kolače, ali i što sam s njom mijenjao stripove Komandanta Marka, Texa Vilera, Bleka Stene, ali i pisane romane Lun kralj ponoći, Doc Holiday, Laso.
Voljela je, posebice, filmove. Znala je počesto ići u kino i gledati baš svaki film koji je igrao. Otišla bi ona u kino i od četiri, i od šest i od osam sati, istog dana. Kina su bila, relativno, blizu. Central, Metalurg i 29. novembar, tek kasnije se otvorilo kino u Crkvicama. Kidači karata i redari znali su za tu njenu strast pa su je češće puštali bez karte, jer i tada su mirovine bile male i nije bilo, baš, nešto novca za takav sport svakodnevno.
Ona i moja mama su se družile, pile kavu i jadale jedna drugoj radi opijanja njihovih muževa.
Jednom sam ga od tetka Zaracka pratio kući jer je bio toliko pijan da me bilo strah kako će upasti negdje u jarak i tako ostati. Pođemo mi iz Zarackovog stana kad me Tomo pogleda s nekim strahom u očima koji me je prepao, sav pogubljen u vremenu i prostoru.
– Tko si ti? Što hoćeš od mene? Pusti me! – htio sam mu reći tko sam i gdje idemo, ali on je toliko vikao i mahao rukama da me bilo strah kako će netko pozvati ondašnju miliciju i reći kako napadam pijanog čovjeka. Ljudi su nas počeli, već, sumnjičavo gledati, možda je netko pomislio i da me razbije jer, zaboga, napadam bespomoćnog čovjeka, kad Tomo, na početku pješačkog mosta, od Blatuše prema Kamberovića polju,kao da je imao neki klik u glavi kaže;
– Ooo Tomice, otkud ti? Šta ima? Đe ti je stari? Evo ja sad od Zaracka, baš krenuo kući – kao da se prije pola minute nije branio od tog istog Tomice. Gledam ga, ne vjerujem očima, ni ušima, s olakšanjem jer me neće nitko razbiti niti zvati miliciju.
– Haj’ dobro je, idemo polako kući – kažem mu i nastavljamo tako do njegove kuće.
Ispred njegovih vrata Tomo je počeo pjevati neku nježnu melodiju o ljubavi i sreći. Pozvonio sam, sačekao dok nisam čuo korake njegove žene i njezin govor:
– Evo one pijane budale! – ostavim ga i zamaknem na stepenice, čujem otvaranje vrata:
– Ulazi, sunce ti jebem pijano! Fasovaćeš mi sad! – poslije više nisam ništa čuo jer sam brže-bolje pobjegao da i ja ne fasujem.
Tomo se družio s mojim tetkom Zarackom koji je svirao tamburu, gitaru, prim tamburicu i bajs. Još im je zajedničko bilo to što su tamanili rakiju Stomakliju, travaricu koja je rađena u Prokuplju. Pravdali su se kako je ona dobra za stomak, zaboga i zove se Stomaklija, ali su zaboravili na činjenicu da je ne treba popiti litru za jedno popodne. Uvijek je tu bilo i nekakve meze. Tetak je, na crno, radio u zeničkoj kožari, tamo je dolazio do juneće džigerice pa su je pravili nakiselo, pekli na tavi, kao mezu uz rakiju.
Tomo je nekada išao loviti ribu. Nije bio neki majstor, ali njemu, ionako, nije bilo do ribe nego do izlaska iz kuće, ribarskih šupljih priča, pomalo i rakije koju je svaki ribar nosio u svojoj torbi.
Tako on, jednog dana, dobije nekoliko riba, od nekih svojih drugova ribara. Zovne on Zaracka telefonom, to su bila ona ljepša vremena bez mobitela, i kaže mu:
– Eto mene, imam neke ribe pa da ispečemo, zamezimo i popijemo po jednu. Imaš li stomaklije?
– Čuj, imam li. To je isto kao da me pitaš imam li nos. Jašta bolan nego imam. Đe si ti?
Haj požuri, evo mećem salatu.
Tomo je živio kod Lonđe, a Zaracko u Blatuši, između njih gotovo cijeli grad. Tomo izađe ispred zgrade, uzme bicikl od susjeda Mide, koji je pijan spavao kod kuće, svakako mu neće trebati, zakači kesu na guvernale i polako niz put.
Kvaka je bila u tome što Tomo, uopće nije znao voziti bicikl. Samo ga je gurao pored sebe, a već je imao nekoliko čašica Stomaklije u sebi.
Krenuo on tako, pa svrati malo na piće u Opatiju, na bulevaru. Nastavi tako, polako do Fenixa i Faika u Lameli na još jedno piće. Gura on tako bicikl i kesu s ribama pored sebe. Dođe tako i do prostorija Udruge ribara Bistro kod Vasketa. Ostavi bicikl ispred, poruči rakiju, uđe u toalet, izađe i stane uz šank popiti piće. Zatraži još jednu, jer sjetio sa da do Zaracka nema više kavana, a možda nije imao više ni novca.
Izađe i nastavi svoj put, nesvjestan koliko je vremena prošlo od kako je javio Zaracku da stiže.
Polako, kako je i krenuo dođe do Zarackove zgrade, ostavi bicikl ispod stepenica i popne se do svog prijatelja.
– Đe si, bolan, do sada, jebem ti minutu? – pita ga, već, dobrano iznervirani Zaracko.
– De šuti. Zadržali me malo u Bistru – kaže njemu Tomo. – Evo ti riba, haj peci.
Zaracko uzme kesu ode u kuhinju a iz kuhinje se čuje:
– Što je ovo, jebem ti minutu? Koga ti zajebaješ!?
– Što je bilo? Đe ti je rakija?
– Đe tebi riba papane jedan? – pita Zaracko.
– Kako đe, dao sam ti je, u kesi je – začuđen kaže Tomo.
Zaracko izađe iz kuhinje s kesom u rukama, opali Tomo po glavi, onako kako smo mi djeca udarali taćeve jedni drugima i kaže:
– Evo ti pa ti vidi, jebem ti minutu!
Tomo pogleda u kesu i ima što vidjeti. U kesi su bili samo glave i repovi od riba. Tijela nije bilo ni u tragovima.
– Majku im jebem to je ona bagra iz Bistra! – prosvijetljeno će Tomo, a Zaracko mu reče: E sad nećeš ni džigerice pojesti.
Odavno su Zaracko i Tomo na nekom ljepšem mjestu, piju stomakliju, meze džegericu i ribe, gledaju nas papane koji nešto, kao, bilježimo o njima, sjećamo ih se i spomenemo ih u molitvama. Uživajte, jebem vam minutu.