Safet Zec

A i tko to, zapravo, može kao on?

*

Davno, davno, u vrijeme školskih odmora, po hodnicima čuvene gradačačke gimnazije “Hasan Kikić”, trčkarao je sa svojim vršnjacima jedan dječak koji je crtao stare bosanske kuće i bogate krošnje čije su sjenke treperile u vodama potoka, s kojima je njegova profesorica likovnog Zuhra Višnjić ukrašavala mnoge zidove te škole. Davno, davno, taj isti dječak, u istoj gimnaziji, bio je s Matom Lončarom, Sejfom Šarićem, Đorđem Mitrovićem i Nikolom Vidakovićem i vrlo aktivni član literarne sekcije, pa je, usporedno s crtanjem, povremeno i pisao. U toj dvojnosti bio je sve do odlaska na studij u Sarajevo, gdje je i u vrijeme studija na odjelu likovne umjetnosti, nakon napuštanja studija prava, bio neodlučan čemu će se posvetiti sasvim, punim svojim bićem. Tu se od prvih dana družio s novinarima i piscima, tek povremeno i sa slikarima, napokon, potpuno se predao književnosti, ali ni tada nije sasvim okrenuo leđa svome prvome daru, likovnoj umjetnosti. Pisao je o mnogim sarajevskim slikarima i grafičarima, o Safetu Zecu, premda je jedino u njegovim radovima, davno, davno, prepoznao i nešto svoje (one krošnje i one stare kuće!), nažalost, piše tek sada svoj prvi tekst.

Od prvog susreta s njegovim djelima sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad god je autom putovao roditeljima od Sarajeva do zavičaja, bilo cestom preko Olova i Živinica do Gradačca i Tramošnice, bilo onom što putnika vodi prema Zenici, Doboju, pa prema Modriči i Gradačcu i Tramošnici, na svim mjestima predaha u usputnim kavanama, mnogi su ga krajolici zemljice Bosne, na kojima je odmarao premorene oči, asocirali na umjetnost Safeta Zeca, posebno oni u kojima je za svibanjskih dana procvalih kestenova pronalazio brežuljke presvučene šumarcima, ali i usamljena stabla s velikim krošnjama u ljetnim mjesecima, i ujesen.

Likovna djela Safeta Zeca, Mersada Berbera i Emira Dragulja, od prvoga susreta s njima u Sarajevu, oduševljavala su ga i bacala u zanos neostvarenih gimnazijskih želja: da i on svoju ruku preda nečemu što će koloristički slaviti prirodu i graditeljstvo i slikom i crtežom, i potezom i linijom autorā tih djela, čija je vibracija u njemu imala glazbeni odjek i snagu simfonijskog orkestra. U korist odabranih i temā i motivā koji su tako rječito govorili o zemlji u kojoj su ih ti umjetnici pronalazili, jezikom njezinih korijena s njihovih najvećih dubina. Od samih početaka, zapravo, ova tri virtuoza, dijelili su zajedničko bogatstvo zemlje, kroz čiju su se povijest kretali s poznavanjem mnogih njezinih turbulencija, ali i običaja, čiju su ljepotu pejzaža upijali i vidom i srcem i umom. Ali, vrlo je brzo zaključio da ne može onako kako oni mogu, bolje od njih nikad, niti da ima stotinu života.

Ali, svake godine, i nakon odustajanja od kista, boje i slikarskog platna, olovke i crteža, gdje god bi njegov pogled otkrio cvatove kestena, opet bi se sjetio sve trojice, Safeta Zeca, ponajprije, i onih njegovih stabala s bujnim krošnjama, kuća i dvorišta po čijim ogradama rastu razne puzavice. I uvijek se tada u njemu ponovno budila želja da i sâm, kao nekad u gradačačkoj gimnaziji, gdje je njegov crtački talent profesorica Zuhra Višnjić (kasnije: Sinanović) uzdizala na visine kojemu nisu pripadale, a kasnije su to i na odjelu likovne umjetnosti sarajevske VPŠ jednako ponavljali i profesori Hakija Kulenović, Ljubo Lah, Dobrivoje Beljkašić, kao i profesorica povijesti umjetnosti Ljubica Mladenović, vlastitom rukom, ipak, pokuša nešto slično, ali sve se to, do one predratne 1991. godine, stalno odgađalo, sve se to, do tada, nije i ostvarivalo. Onda se to, na samome koncu te mirnodopske 1991. godine, i na samome početku 1992, uistinu i dogodilo: s ciklusom crteža olovke u boji u sarajevskom Domu pisaca drznuo se i otvorio je svoju prvu samostalnu izložbu! Na otvorenju, dok je svoje slovo o njegovim crtežima olovke u boji kazivao književnik i filmski redatelj Živojin Pavlović, ispred svojih crteža u mnogobrojnoj publici otkrio je i Safeta Zeca. Prišao mu je, kasnije, s Gavrilom Grahovcem, rukovali su se, ali, u općoj gužvi i galami, nisu razmijenili niti jednu riječ. Nedugo nakon toga buknuo je rat, iz svog sarajevskog “Ateljea-zbirke Zec” u ulici Maršala Tita 31/II, osnovanog 1987. godine, galerijskog prostora i mjesta za likovne, književne i muzičke susrete, iznad “Vječne vatre”, umjetnik je nestao iz opkoljenog grada. Od tada ne zna njegov odgovor na pitanje, s kojim živi i dok piše ovaj tekst, kakvu je ocjenu dao taj virtuoz tim njegovim crtežima na kojima je slavio maslinove grančice i narove, darove prirode juga, simbole mira i plodnosti, ali i patnje i uskrsnuća? Nisu to, dakle, bile ni krošnje ni stare kuće, bilo je nešto što je slutilo skoru smrt i juga i kopna bivše zajedničke države.

(I u ratu je, jednom, nekoliko sati bio s njegovim djelom. Trideseti je listopad 1993, u velikoj dvorani Holiday Inna bosanskohercegovački pisci, što ih je ostalo u gradu, održavaju svoj ratni kongres. Dok predsjedava tim skupom i sluša izlaganja kolega stalno mu se pogled zaustavlja na najvećem zidu te dvorane na kojemu je gotovo sva priroda zemlje koju ruše: velika slika Safeta Zeca. I nikako da se oslobodi samo jedne misli: U siguran prostor umjetnik je na vrijeme “sklonio” svu ljepotu pitome Bosne od njezinih nemilosrdnih rušitelja. I nikako da se oslobodi samo jednoga pitanja: Hoće li još nešto izvan prostora te dvorane od te njezine ljepote preživjeti pomamu svih tih nemilosrdnih rušitelja? I zaključuje bez trunke straha: Antologija blagosti jedne zemlje prisutne i u njezinoj prirodi, preseljena u djelo slikara, pobijedit će antologiju zla i nebrojenih oblika destrukcije. I genocid i urbicid kao i pokolje nevinih.)

U općoj informativnoj blokadi ratom nametnutoj svima koji su ostali u Sarajevu, gdje su i kretanje i druženje bili ugroženi i ograničeni, svaka mu je vijest o dragim ljudima dolazila na slamku: Berber je u Zagrebu, Dragulj je u Beogradu, nekako je saznao da je Safet Zec u Italiji, u Udinama, da su mu sva djela ostala u sarajevskom “Ateljeu-zbirci Zec” u Titovoj, iznad “Vječne vatre”, te da je 1994. godine imao i svoju prvu muzejsku izložbu u Italiji, s više radova iz prethodnog razdoblja, iz galerije Hoeppner, priključenih onim nastalim u toj zemlji velikih genija likovne umjetnosti. I u poraću se teško vraćao predratnoj punoj obaviještenosti, sve je nekako bilo preče od toga, borba za goli život reducirala je gotovo četiri godine i mnoge kulturne sadržaje, ne samo u svakodnevici, već i u medijima. Ipak, već je 1996. godine doprla do njega i vijest da je Safet Zec dobitnik Grand prix-a Alpe Jadran u Ljubljani za crtež, a 1998. da je u tome gradu bila i njegova samostalna izložba “Slike, crteži i grafike (1992.-1998.)”, kada je predstavljena i njegova prva likovna monografija, i da od 1998, sa svojom obitelji, živi i radi i u Veneciji i u Parizu, da svraća i u Počitelj i u Sarajevo. Kasnije saznaje i da je u ratu značajno devastirani njegov “Atelje-zbirka Zec” ponovno otvoren tek 2003. godine.

S vrlo upečatljivom rekapitulacijom koja je obuhvaćala rani sarajevski ciklus s djelima iz Italije i sarajevskog ateljea upoznao se ne susrevši autora na toj sarajevskoj svibanjskoj izložbi 2001. koja ga je vratila i danima Safetovih početaka i njegovim sanjarijama da se ipak vrati svojoj prvoj ljubavi, likovnoj umjetnosti, opet ne saznavši i njegovo mišljenje o onim svojim predratnim crtežima u Domu pisaca.

S tom je izložbom Safet Zec, iste godine, gostovao i u francuskom Lilleu. I od te izložbe, kad god bi u novinama pročitao ime njezina autora, vraćajući se njegovome djelu, pokušavao je odgovoriti i na jedno drugo vrlo neobično pitanje: Koliko li je poteza ta slikareva svemoćna i neumorna ruka morala ostaviti u onim krošnjama stabala procvalih kestenova, a koliko na licima ljudi stradalih u ratu? Koliko je daleko svoje promatrače, tek izašle iz rata, njegova umjetnost udaljavala od njihovih svakodnevnih i ratnih i mirnodopskih nevolja, s kojima su prilazili njegovim djelima, i je li ih njihova ljepota, koju je stvorila ta njegova čarobna ruka, bar na trenutak, od njih sasvim i oslobađala? I odmah je na ta pitanja i odgovarao: Sigurno jest, jer umjetnost Safeta Zeca nadahnjuje i najtvrđa srca i najucviljenije duše.

Od te je izložbe, u stvari, onaj bivši gradačački gimnazijalac još intenzivnije živio s impozantnim djelom tog sjajnog slikara i grafičara, klasika velikih ciklusa univerzalnih vrijednosti, tog velikog Safeta Zeca, koji je i u svojoj biografiji imao pravo bogatstvo različitih događaja i boravišnih promjena, kao što je i u svome opusu imao i zavičajnu ljepotu, i evokaciju prošlosti, i tragediju sadašnjosti, a u svim tim fazama vrlo osoben odnos prema samoj umjetničkoj vrijednosti. Opčinjen Rembrandtom, kao i Dragulj, kao i Berber (uz Rembrandta Berber je bio i uz Velaskeza), jednako kao i višestoljetnom tradicijom Bosne, u tom svom nadahnutom opusu, Zec je svojim grafikama, slikama i crtežima, kombiniranim tehnikama, što velikih što manjih formata, gradio osebujnu retoriku svoje umjetnosti, i u potezu i u crti i u boji i u samoj tehnici, ne odričući se staromajstorstva ni u jednom ni u drugom ni u trećem likovnom izrazu, kao ni u temi, kao ni u motivu. Uvijek je u tom svom govoru bio autentičan, svoj, odan i srcem i umom svojoj Bosni, njezinim duhovnim prostorima, kako u eksterijeru tako i u enterijeru. Bio je takav i kad se njegova čarobna ruka kretala njezinim cestama ispod brežuljaka, krivudavim puteljcima po zelenim proplancima, i kad je slikala prozore njezinih trošnih kuća, s mrtvim prirodama u njihovim okvirima. I kad je njezine čarolije veliki umjetnik ostavljao na ljudskoj figuri, u mnogim njezinim tragičnim stanjima, zabilježenim i na licima ispaćenih i prognanih ljudi. I kad je izlaske iz tame za promatrače svojih djela tražio u sutonima i praskozorjima pitomih predjela, u njihovoj svjetlosti i sjenkama. Bio je autentičan i svoj i kad je slikao vezene draperije na prozorima, saksije s cvijećem, vezove i čipke, posuđe na šporetima.

Snagu likovnog izraza Safeta Zeca otkrivao je u svim njegovim temama bosanske stvarnosti, koju je umjetnikova kreativna moć prikazivala tako nadahnuto i na svoj način: bježeći iz njezine puke prepoznatljivosti, od nje se odvajala i iznad nje se izdizala u nešto posve novo. U tom novom, umjetničkom stanju, više joj, zapravo, i nije pripadala, zahvaljujući transformaciji bila je priključena carstvu mašte i carstvu estetike koja pripada samo autorovom kreativnom jeziku. I tu je transformaciju poznatog iz odabrane stvarnosti, ali i prošlosti Bosne, i njezine tradicije, doživljavao kao san koji se javlja samo rijetkom i moćnom sanjaru, kao san koji se nikome drugom budnom u svakodnevnoj zbilji i ne može ponoviti, i koja se nikako ne može se oponašati. Pa je onaj dječak iz gradačačke gimnazije, ali i davni sarajevski student, onda i zreo (“gotov”) čovjek, nakon onog drskog predratnog istupa u Domu pisaca, konačno, sa svojim hiperrealizmom odustao od natjecanja s takvim sanjarom, čiji je poetski realizam bio samo njegov, nenadmašiv i neponovljiv. I tako je od te zahtjevne umjetnosti zauvijek i odustao, jer za nju nije imao sve uvjete da joj se potpuno preda, od nje mu je ostalo tek krhko uvjerenje da bi možda i s njom donekle uspio, samo da je nastavio.

I u samoj obradi sadržaja Zecove slike, grafike i crteža pronalazio je nešto slično snu: on je u središtu, u srcu prostora, uvijek bio izuzetno precizno slikarski, grafički i crtački predstavljen. U središtu je život tog sadržaja uvijek bujan i raskošan, sve drugo oko njega se održava u linijama koje trepere. Na taj način, zapravo, u mnogim Zecovim djelima žive i sve njihove teme: reljefi na fasadama starih kuća, štafelaji u ateljeu, slikarski stolovi u njima, s bojama, terpentinom i kistovima, neuredni i umazani. Trošne kuće s prozorima čije je drvene okvire pojelo vrijeme, vrata takvih kuća, njihove sobe s krevetima na kojima su jastuci i čaršafi išarani kapima krvi. Napuštene barke s ostavljenim stvarima na sjedištima. Muško lice s pogledom upućenim gore, nebu, sa stisnutim rukama na ustima kojima se zaustavlja krik. Onda lice žene stisnutih očiju, usana u plaču, i s rukama ispred usana koje mole. Ljudska tijela u tačkama, pa lice muškarca širom otvorenih očiju i s rukama na licu. Onda lica muškaraca koja izražavaju zaprepaštenost, nemoć i čuđenje. Ljudsko lice sakriveno rukama s detaljima njihove anatomije (ciklus slika Srebrenica). Pa bosanski ćilim, pa otvorena rerna s kruhom u tepsiji i loncima na plati. Pa zapušteni vrtovi s bijelim cvjetovima i crvenim ružama. Stolovi okruženi stolicama sa stolnjacima na kojima je cvijeće. Sećije u bosanskim sobama otvorenih prozora s konturama pejzaža u daljini. Košare, kruh na stolu, cipele, lađa, kuhinjski ormar, obješeno meso, košulje, kaputi. Pa i “Autoportreti” slikara koji tako snažno i rječito i prizorima bez ljudi svjedoči ljudsku nesreću u ratu, koji i ljudski krik umjetnički prikazuje svom širinom svoje plemenite duše.

Onda je u ovoj godini na internetu pronašao još jedno veliko djelo Safeta Zeca: nakon četiri stoljeća upražnjeno mjesto u centralnoj rimskoj isusovačkoj crkvi, u kapeli “Della Passione”, na 200 godina isusovačkog reda, dobilo je njegovu kompoziciju “Skidanje Isusa s križa”! Papi Franji predstavljeno je 27. rujna 2014. “Čini se da danas, nijedan drugi umjetnik, osim Safeta Zeca, nije podobniji da predloži temu ‘Polaganje Krista’. Nitko ne može bolje od njega uhvatiti moment s iskrenošću i emocionalnom uključenošću, gdje Kristova ljudskost postaje najslabija, nezaštićena, i postaje izabrana za finalni poraz, moment u kojem je napuštanje tijela prepušteno na milost i nemilost, ismijavanje i izrugivanje. Zec je preuzeo na sebe težinu te napuštenosti, noseći na ramenima neodrživu materijalnost božanskog” (Giandomenico Romanelli, povjesničar umjetnosti).

Od prvoga susreta s djelom Safeta Zeca autora ovoga teksta već dijeli gotovo 40 godina. Ona nerealna želja dječaka gradačačke gimnazije, usprkos starosti, iako razložno, davno, davno, ušutkana, povremeno je u njemu još živa, kao i saznanje da je neprimjerena spram perfekcionizma i dosega djela tog velikog umjetnika. Tog istinskog klasika. Ako ne možeš kao on, nemoj nikako, ako ne možeš bolje od njega, zauvijek ušuti! A tko to, zapravo, i može kao on?

Mirko Marjanović 09. 01. 2015.