1. Sjedio sam za kompjuterom i nešto, kao, radio, ali bio sam prazan. “Milica Marojević umrla”, dovikuje mi iz kuhinje Gordana (koja u novini prvo čita strane sa umrlicama, a pošto je rođena u prestonici, zavidim joj na poznavanju Starosarajlija). I u isti tren ispuni me tuga. Shvatih: kad u meni nema tuge, posve sam prazan. Čim se tuga javi, znam da sam još živ.
Milica je bila profesor engleskog, udata za Slavka Marojevića, profesora njemačkog, sa kojim sam radio u gimnaziji Pero Kosorić, a oboje su bili pravi ljudi. Vazda sam se trudio da budem pravi, tražio pravo, čeznuo za pravim i mrzio laž više od svega. Kao sinu informbirovca ubijenog u potoku, nije mi u Jugi, razumije se, bilo idealno, ali mogao sam Pokojnici oprostiti sve osim laži, o čemu sam govorio u knjizi Četvrti genije, objavljenoj uoči raspada zemlje. Kod Milice i Slavka, u njinom stanu na Čengić-vili, ostajao sam sjediti dulje nego što bolji ukus i finiji odgoj dopuštaju, ali šta ću kad mi se nije odlazilo od pravih ljudi.
Za opsade Sarajeva, kad su strani izvještači i novinari dolazili kod mene na razgovor, Slavka sam često pominjao: kušao sam da im objasnim u kakvoj smo to zemlji živjeli prije rata. Govorio sam: jedan od mojih najboljih prijatelja, i jedan od najboljih ljudi koje znam, zove se Slavko Marojević. Kad je počeo rat, vidio sam ga kako kod Muzičke akademije, pred Napretkom, čeka u redu za humanitarnu pomoć i tako doznao da je Hrvat. Lako se moglo desiti da sav život ovdje proživim i umrem a da nikad ne doznam da je Slavko Hrvat. Toliko je nama Sarajlijama, prije rata, bilo bilo važno ko pripada kojoj naciji.
Prije otprilike četrdesetak godina, sa Slavkom sam pravio prepjeve sa njemačkog jezika koji je znao kao maternji, i bio mu je maternji: rodila ga je Njemica. Pedeset i neke pobjegao je iz “našeg društva najhumanijeg” kako bi rekao Semezdin Mehmedinović, i 14 godina živio u Berlinu. A kad su crveni Kmeri odguslali svoje, silni buljuci konvertita počeli su da se hvale svojim antikomunističkim zaslugama i svojom patnjom u komunizmu, čak i Slavko Leovac, kome je socijalizam dao sve, jedino mu nije digao spomenik za života, ali Slavku Marojeviću nije padalo na um da se upisuje u ljute protivnike lipsalog režima, čak mi je pričao da nikad nije kazao ni učinio ništa što bi trebalo da na njega skrene pažnju crvenih satrapa, pa je pojmljivo što je, nakon saslušavanja i zlostavljanja na policiji koja su trajala danima, zbrisao vanka. Je li u svojoj osionosti graditeljke Vrlog Novog Svijeta nova vlast prestala da razlikuje pravog od krivog, kako bi rekao Andrić? Ili je Titinim paziguzima bilo dosta to što je Slavkova majka bila Njemica? Hajdeznaj.
Slavko je, po nacionalnosti, bio gospodin, pa mi i zato nije na um padalo pitanje je li Hrvat ili Srbin: bilo bi neukusno raspitivati šta je još, osim gospodin. Niko od onih koji su ga godinama znali ne može kazati da su od Slavka ikada čuli “grku riječ”, a kamoli doživjeli išta rđavo. Bio je od rijetkih dvonožaca koji bude primisao da im je moral prirođen, a ne nametnut odgojem. Dresurom, ispravio bi me slikar Mirza Ibrahimpašić.
Bio je vrlo obrazovan, književnost mu je bila jako važna, kao i meni, uz to sam bio proglašen “povamirenim informbirovskim duhom”, i teški pušač kao Slavko, eto razloga da se počnemo zbližavati čim sam se u gimnaziji zaposlio. Danas ne mogu ne reći: savršeno smo se razumjeli iz sto razloga, a možda i zato što je Slavko bio oženjen Srpkinjom Milicom, a Marko Hrvaticom Gordanom. Ima tu, nek mi niko ne priča, nekog vraga.
Slavko je u ratu bio ranjen gelerima koji su bili i meni namijenjeni, a izbjegao sam ih pukim slučajem. Krenuo sam na Bistrik, sa kanisterima, po vodu, i kod tramvajske stanice pred bankom sa kipovima, zaustavio me televizijski reditelj Slaviša Mašić da malo popričamo. Kad je otišao, ugledam prekoputa slikara Afana Ramića, u ratu moje najveće i najdragocjenije ljudsko otkriće, i odmah pretrčim ulicu, a zatim je počela kanonada. Pobjegli smo u prvi haustor.
Pošto sarajevski telefoni u ratu nisu radili, a izlazio si vani samo kad si morao, da je Slavko teško ranjen granatom koja je tog dana pala pred banku doznao sam docnije, kad sam ga, iza njegovog izlaska iz bolnice, sreo na ulici. Dugo se liječio, ali nikad nije došao sebi: nakon tih gelera, počeo je da brzo klizi nizbrdicom. I on spada u Sarajlije koje je Dabić ispisao iz živih.
Iza Slavkove smrti, sreo sam svoga bivšeg đaka, koji je sa Slavkom ležao u bolnici: obojica su bili nepokretni i imali su oko kreveta zavjese. Danima su pričali uneviđeno, kroz zavjese. Moj đak, zavezano stvorenje, umio je ispričati malo šta od onog što je razgovarao s čovjekom kome nije vidio lice, ali mi je rekao da nije sreo divnijeg čovjeka. “To se viđelo i kroz zavjese”.
Kad je Slavko umro, počela je da me grize savjest što za njegova života nisam sakupio naše prepjeve i objavio ih kao knjigu, a to je zbilja šteta, jer bismo doradili štošta, imalo bi se šta, onda sam u tom poslu bio početnik. Pa sam pretražio svoje facikle i sveske i utvrdio da su mnogi prepjevi, možda više od pola njih, izgubljeni. Najviše žalim dvije Ničeove pjesme, od kojih jedna počinje strofom:
Graču vrane I nad gradom se u letu šuštavu vinu. Snijeg će da pane: O blago onom koji još ima domovinu.
Ostatka pjesme više se ne sjećam.
Ali pamtim mnogo šta od onog što sam saznao u razgovoru sa Slavkom. Među njemačkim piscima, najviše je volio Tomasa Mana. Evo njegove pričice o romanu Budenbrokovi koji je sprva bio zamišljen kao duža pripovijest pod naslovom Jedan dan Hana Budenbroka. U romanu, to je poglavlje o jednom Hanovom školskom danu, tačnije, o paklu u koji se škola pretvara u duši preosjetljivog dečka. U svesci gdje je Man bilježio građu za taj roman, na vrhu prve stranice, napisane su rečenice: “Was ist das? Es ist so”. (“Šta je to? To je tako”).
Roman počinje scenom u kojoj Antonija Budenbrok svom djedi Johanu kazuje napamet naučen tekst katekizma iz 1835. godine, “odobrenog od mudrog senata”. Njeno recitovanje, djetinje dirljivo, zato djeluje humorno, počinje pitanjem: “Was ist das?” Roman se završava propašću porodice i zaključuje ga rečenica “male grbave proročice” Sezemi Vajhbrot: “Es ist so”. Prošlo je otad četrdeset i kusur godina, a ove riječi kao da su mi upisane graverskom iglom u mozak.
Dakle, metafizički okvir romana – radi se o manovskoj ironičnoj metafizici ili metafizičkoj ironiji – sačinjavaju rečenice od kojih prvom počinje, a potonjom se završava katihizis kao tekst koji nudi neupitno, apsolutno znanje o čovjeku i njegovoj sudbini. Izvedite iz toga zaključke kakve hoćete, ali jedno je nesporno: Man, koji je bio jedan od najvećih stilista u njemačkoj književnosti, nedvojbeno je bio još veći književni graditelj.
Kao asistent Slavka Leovca, ovo sam na času studentima pričao, a pošto je bilo i onih koji su me slušali, jedna studentica je na ispitu rekla da Budenbrokovi počinju pitanjem: “Was ist das?” a završavaju se tvrdnjom: “Es ist so”, no Leovac ju je prekinuo: “A vi znati njemački!?” Leovac, hn! Teški šupljikat koji se držao kao da je potanko upućen i u tajnu nastanka svijeta.
Priča o Budenbrokovim nije jedino što pamtim iz razgovora sa Slavkom i što će, iza njegove, u meni živjeti do moje smrti, ali ne radi se samo o upamćenom: ko zna koliko mi je Slavkova znanja i pameti, s njegovom blagorodnošću, lijegalo u dušu, a da nisam svjestan? Naši prepjevi, kad budu objavljeni u knjizi, biće spomenik našem prijateljstvu, skroman, ubog, ali spomenik.
U dane opsade Sarajeva, jednom sam, po običaju dugo, čak predugo, ali u ratu vrijeme drukčije teče nego u miru, sjedio kod Marojevića u njihovu stanu – valjda nasljeđe od Miličine majke – u ulici Svetozara Markovića, ne znam kako se sad zove. Milica je kao anglist odlično znala braću Koljeviće, Svetozara i Nikolu, i nije mogla da shvati: kako se iz predratnog Nikole iščaurio ovaj?
Pričao sam joj, satima, sve što sam o Nikoli znao, čak i jednu zgodu sa Filozofskog fakuleta. Zagrebački profesor književnosti Ivo Vidan, ne, nego Milivoj Solar, ipak ne, Solar je bio desetak godina mlađi od Vidana, došao da održi predavanje sarajevskim studentima i, kad su ga upoznavali sa mlađim Koljevićem, Vidan je rekao: “O veoma mi je drago! Znate, vaša knjiga Trijumf inteligencije uvrštena je u program na našem Odsjeku za anglistiku”. “Na žalost”, rekao je Nikolica, “tu knjigu je napisao moj brat”. Dodao sam i da je Sveta volio reći: “A što se tiče identiteta, o tome raspravljajte sa mojim bratom, on je u te probleme mnogo upućeniji od mene”.
Sjećam se i da sam ispričao stvar koja je Milicu zapanjila. Kad bi strani novinari ili izvještači koji su boravili na Palama došli u Sarajevo, raspitivali smo se šta su tamo vidjeli. Mene je, bezbeli, najviše zanimao Nikola. Jedan Amerikanac je kazao priču koju sam zaboravio osim završetka: “A kad je gospodin Koljević otvorio drugu flašu viskija, počeo je da o sebi priča kao o kralju Liru. Poredio je sebe sa Lirom. Ko mu je taj?” Vjerovao je da mu Nikola priča o kralju jednog od divljih balkanskih plemena. Milica je rekla: “Čovek kome je engleski maternji jezik i ne zna ko je kralj Lir, došao da Zapadu objasni šta se dešava u Bosni”.
Kad sam prestao o Nikoli, na Miličinu licu se vidjelo da razumije manje no prije. Rekla je: “Mislim da je Nikolin problem u tome što je kus čovek. Imala sam babu koja mi je negde pred smrt rekla: “Dete, ne umem te ništa savetovati, osim jedno: beži od kusog čoveka”. A ja sam shvatio zašto je njen Slavko visok.
Milica mi je, otprilike godinu i po prije smrti, pokazala pjesmicu koju sam napisao za njihovu sedmo- ili osmogodišnju kćer Mašu, sedamdest i neke, u Stambulčiću kod Sarajeva, gdje su Marojevići imali vikendicu. Pjesma se zove Maša i Saša. “E pa da znaš, udala se za Sašu”, rekla je Milica. Poklonila mi je nekoliko Slavkovih knjiga za uspomenu, a jedna od njih je Moderna teorija romana, priredio Milivoj Solar, Nolit, Beograd, 1979. Na drugoj strani Slavkovom rukom napisano: “Marojević, juni 1985”. Treba li uopšte reći da to nije knjiga već relikvija?
Gledam Slavkov rukopis, mislim na Milicu, i krenuše mi suze. Suze od pomisli koja se javi kad umru takvi ljudi: “Zaludu ste bili pravi”. Suze za svijetom u kojem sam učio šta su pravi ljudi u kući Srpkinje udate za Hrvata koji je bio pola Nijemac. Suze za Milicom, suze za Slavkom, i, naravno, suze za samim sobom.
*
2. Obradujem se kad u svojim ratnim bilježnicama nađem retke zapisane iz usta dragih mi ljudi kojih odavno nema, pa mi dođe kao da je “u kukama slova” spašena bar mrvica njihovog bića. No tada mi je i kao da se, u ovoj sarajevskoj kasabi, pred mojim očima otvorio prozor u drugačiji svijet.
Čak sebe korim što nisam zapisivao više, a komotno sam mogao, imao sam vremena koliko ti bog hoće, i pamćenje me još dobro služilo: od priče koju čujem u nečijoj kući, na ulici, ili u kafani, mogao sam, kasnije, za pisaćim stolom, rekonstruisati sedamdesetak, nekad i osamdeset posto. Danas mi dođe da zakukam nad sobom kad pomislim da mi je mozak postao rešeto u kojem ne može da se sačuva ni kap od voda ovog svijeta.
Nedavno sam, sa Predragom Fincijem, mojim predratnim fakultetskim kolegom, i njegovom ženom Damjanom, u pulskom restoranu Farabuto, za večerom, tri-četiri sata pričao kao Sarajlija sa Saralijama, što će reći tri čovjeka koji se razumiju, do dna i do kraja, bez i jedne suvišne riječi, dok na njegoševskom rešetu prečišćaju predratno Sarajevo i svoje živote u njemu. Sjutradan sam, očajan, utvrdio da mi od svega to sam čuo iz njihovih usta, u pameti ostala tek jedna anegdota koju je ispričao Predrag, pa ću je i zapisati.
Umro Kon, zaboravio sam mu ime i sve podatke o njemu koje je Predrag podastro, jedino pamtim prezime, jer je knjiga Marije Kon o Tomasu Manu bila u fakultetskom programu kad sam bio asistent. Umro Kon i nakon sahrane Veliki Rabin pita prisutne: “Ima li ko da o njemu nešto kaže?” Svi šute. Rabin će opet: “Ima li ko da o njemu nešto kaže?” Šute. “Ima li uopšte neko nešto da kaže?”Jedan digne ruku: “Imam ja. Brat mu je bio gori”.
*
3. Za vrijeme opsade Sarajeva, jedan od veoma dragih ljudi bio mi je doktor fizike Egvin Girt: rukovodio je grupom od desetak sarajevskih kolega koji su pravili tromblone, municiju i ko zna šta sve još. I prije nego što smo se upoznali, Egvina sam volio sresti na ulici, a mojoj naklonosti moglo je pridonijeti i to što je bio muž matematičarke Majde, moje bivše kolegice iz gimnazije Pero Kosorić, ali da sad ne hvalim Majdu, počeo sam o Egvinu. O kome je dovoljno reći da je bio pravi.
Ponoviću: osuđen sam da se rodim, živim i umrem u svijetu gdje caruju laži, patvorine, izmišljotine, dupljaci, šupljikati, stvarani po uzoru na eksplozivne naprave sa daljinskim paljenjem, pa će moja čežnja za pravim do smrti ostati neutoljena. Ne bih poredio onu i ovu laž, dosta je reći da smo imali jednu, zajedničku, jugoslavjansku laž, a sad ima svak svoju. A vlastito govno, odvajkada je poznato, svakom lepo miriše.
Meni je, recimo, vazda bilo dovoljno kazati da je jedan pjesnik pravi, a Jugovićima je to uvreda ako ne kažeš da je veliki. U takvom svijetu, sve Pravo privlačilo mi je dušu kao svijeća noćnu leptiricu. Iz pjesme Ane Sekston, koju sam nedavno preveo sa Omerom Hadžiselimovićem, pamtim sliku noćnih leptira koji sisaju žarulje. Sisaju ih kao cvijeće.
Egvin je bio običan. Prirodan. Svoj. Unikatan. Pravi. U opštoj nabujaloj laži, nije mu naumpadalo da igra što nije, da se propinje na prste i izgleda veći no što jest. Zračio je spokojem autentični ljudi. Koji znaju da su Netko, da se poslužim riječju s početka Banović Strahinje, najbolje guslarske pjesme iz Vukovih zbirki.
“Zvali me na Pale. Ali, naravno, ništa. Preko televizije sam se izjasnio protiv njih, i još sam bio na ekranu kad su granatom pogodili moju spavaću sobu. Ja sam im omogućio da precizno gađaju. Ja lično. Moj mozak. Pa se ne ubij.
Nekad slušam tenkovske granate, gledam ove ruke i mislim: radije da su mi obje do lakata odsječene. Ali ko je onda mogao znati? Usavršavao sam oružje koje će braniti našu dragu Sefereju. Ko je mogao znati da usavršavam oružje koje će po Sarajevu praviti ovolike pokolje?
Radili tenk T-84. Postoji snop barutnih štapića i oko njih špaga koja se, pri ispaljenju, olabavi, štapići dođu u ekscentrični položaj i, naravno, nema preciznoga gađanja. To je meni stavljeno u zadatak da riješim.
Izmislim špagu od nove supstance koja se ne razvlači i tenk je potom precizno gađao. Ja sam im tu preciznost omogućio. Ja! Sad ti ostaje da se biješ šakama u glavu. Pa se mislim: kako je dobro u ovakvom svijetu biti niko i ništa. Bar mirno spavaš.
Čovjek se sav život savjesno bavi svojim poslom, radi kao crv, misli da je nešto stvorio, nešto otkrio, a onda sve bude stravično izigrano, shvatiš da u ovakvom svijetu smisao svega što radiš ne zavisi od tebe, od tvoje marljivosti, od pameti, od talenta.
Ja za sebe kažem da sam nezavisni intelektualac. Onaj od koga ništa ne zavisi. Dirinčiš kao stoka, onda tvoj izum dođe u ruke luđaka, a ti pjevaj borbene. Kad se danas osvrnem na svoj život, često se desi da pomislim: ‘Jä besmislice, bogo dragi!'”
Priča mi, potom, o svom rođaku koji je otišao da živi u Sverdlovsku. “Godinama ništa za njega nismo čuli, a znali smo za Staljinova istrebljivanja Jevreja. Kad je malo popustila ‘ruska zima’, moj rođak se stao raspitivati ima li koga živoga od njegove rodbine u Sarajevu. I došao da obiđe svoj rodni grad. Šest mjeseci je bio kod mene. Nema gdje ga nisam vodio. Ali kad ga pitaš: kako je, i šta ima u Sovjetskom Savezu, on izaglasa veli: ‘Mene nemoj ništa pitati, ja ti ne znam ništa ni o čemu’. Ma šta je, mislim se, ovome čovjeku pa se ovoliko dere?
Kasnije ukapiram: boji se mikrofona! Vjerovao je da ih ima svud. Pod stolom, gdje ručamo, pod krevetom, gdje spava, iza slika na zidu. Čak da imam, dok s njim pričam ulicom, mikrofon iza revera. To što smo mu rodbina, za njega nije značilo ništa.
Meni dopizdilo i jednom velim: ‘Evo, sve ćemo pregledati’. Pomakli svaku sliku, pod kauč, pod svašta zavirili, ma svud. Prebiskali i vazu sa cvijećem. Vidiš da nema? On ćuti. I gleda me. ‘Misliš da su kod mene skriveni?’
Pa skinem kaput, pregledam ga detaljno pred njim, onda i košulju. On ćuti i gleda. ‘Možda misliš da sam mikrofon podmetnuo tebi, u džep ili za rever?’ Skinem njegov kaput, izvrnem sve džepove, zavrnem rever, skinem i njegov džemper i košulju, sve pažljivo pregledam.
I tako: sjedimo, goli do pojasa, a rođak priča kako je tamo, u SSSR-u. Ja moram ovako, veli. Drukčije se nije moglo opstati. Nigdje se ne smiješ ni na sekundu opustiti. Niti ikome živome vjerovati. Dosta je bilo dvije riječi pa da te noć pojede.
Sjedimo, goli do pojasa za stolom trpezarijskim, rođak priča, a meni pred oči iziđe slika: dva meni nepoznata ludaka, goli do pojasa, sjede u mome stanu i pričaju o Sibiru”.
Uz mnoge moje ratne bilješke, pa ni uz ovu, nema naznaka od koga sam šta i kada čuo. Vjerovatno sam mislio, uzdajući se u svoje jako pamćenje, da je to izlišno, nema šanse da zaboravim. Ima, itekako. Zaboravio sam gotovo sve što sam unosio u te notese, pa i ove dvije pričice, i bio blažen kad sam ih pročitao, ali sam dugo dumao: ko je mogao da mi ih ispriča?
Najzad sam shvatio: nema ko osim Egvin Girt, jedini Jevrej naučnik koga sam znao. Pravi naučnik i pravi čovjek, pa da ga ne smatraš svojtom? Jer davno je rečeno: slično se sličnom raduje. Ali ne puštam da me uhvati tuga od pomisli da je zaboravljen. Ne puštam, jer znam: u državama nastalim iz raspada Tamnice Narodâ, laganje o onom što je juče bilo narazvijenija je grana privrede, i dabogda se ja okamenio i više se ne pomakao s mjesta ako Jugosi nisu svjetski šampioni u laganju.
Podušja pravim ljudima
1. Sjedio sam za kompjuterom i nešto, kao, radio, ali bio sam prazan. “Milica Marojević umrla”, dovikuje mi iz kuhinje Gordana (koja u novini prvo čita strane sa umrlicama, a pošto je rođena u prestonici, zavidim joj na poznavanju Starosarajlija). I u isti tren ispuni me tuga. Shvatih: kad u meni nema tuge, posve sam prazan. Čim se tuga javi, znam da sam još živ.
Milica je bila profesor engleskog, udata za Slavka Marojevića, profesora njemačkog, sa kojim sam radio u gimnaziji Pero Kosorić, a oboje su bili pravi ljudi. Vazda sam se trudio da budem pravi, tražio pravo, čeznuo za pravim i mrzio laž više od svega. Kao sinu informbirovca ubijenog u potoku, nije mi u Jugi, razumije se, bilo idealno, ali mogao sam Pokojnici oprostiti sve osim laži, o čemu sam govorio u knjizi Četvrti genije, objavljenoj uoči raspada zemlje. Kod Milice i Slavka, u njinom stanu na Čengić-vili, ostajao sam sjediti dulje nego što bolji ukus i finiji odgoj dopuštaju, ali šta ću kad mi se nije odlazilo od pravih ljudi.
Za opsade Sarajeva, kad su strani izvještači i novinari dolazili kod mene na razgovor, Slavka sam često pominjao: kušao sam da im objasnim u kakvoj smo to zemlji živjeli prije rata. Govorio sam: jedan od mojih najboljih prijatelja, i jedan od najboljih ljudi koje znam, zove se Slavko Marojević. Kad je počeo rat, vidio sam ga kako kod Muzičke akademije, pred Napretkom, čeka u redu za humanitarnu pomoć i tako doznao da je Hrvat. Lako se moglo desiti da sav život ovdje proživim i umrem a da nikad ne doznam da je Slavko Hrvat. Toliko je nama Sarajlijama, prije rata, bilo bilo važno ko pripada kojoj naciji.
Prije otprilike četrdesetak godina, sa Slavkom sam pravio prepjeve sa njemačkog jezika koji je znao kao maternji, i bio mu je maternji: rodila ga je Njemica. Pedeset i neke pobjegao je iz “našeg društva najhumanijeg” kako bi rekao Semezdin Mehmedinović, i 14 godina živio u Berlinu. A kad su crveni Kmeri odguslali svoje, silni buljuci konvertita počeli su da se hvale svojim antikomunističkim zaslugama i svojom patnjom u komunizmu, čak i Slavko Leovac, kome je socijalizam dao sve, jedino mu nije digao spomenik za života, ali Slavku Marojeviću nije padalo na um da se upisuje u ljute protivnike lipsalog režima, čak mi je pričao da nikad nije kazao ni učinio ništa što bi trebalo da na njega skrene pažnju crvenih satrapa, pa je pojmljivo što je, nakon saslušavanja i zlostavljanja na policiji koja su trajala danima, zbrisao vanka. Je li u svojoj osionosti graditeljke Vrlog Novog Svijeta nova vlast prestala da razlikuje pravog od krivog, kako bi rekao Andrić? Ili je Titinim paziguzima bilo dosta to što je Slavkova majka bila Njemica? Hajdeznaj.
Slavko je, po nacionalnosti, bio gospodin, pa mi i zato nije na um padalo pitanje je li Hrvat ili Srbin: bilo bi neukusno raspitivati šta je još, osim gospodin. Niko od onih koji su ga godinama znali ne može kazati da su od Slavka ikada čuli “grku riječ”, a kamoli doživjeli išta rđavo. Bio je od rijetkih dvonožaca koji bude primisao da im je moral prirođen, a ne nametnut odgojem. Dresurom, ispravio bi me slikar Mirza Ibrahimpašić.
Bio je vrlo obrazovan, književnost mu je bila jako važna, kao i meni, uz to sam bio proglašen “povamirenim informbirovskim duhom”, i teški pušač kao Slavko, eto razloga da se počnemo zbližavati čim sam se u gimnaziji zaposlio. Danas ne mogu ne reći: savršeno smo se razumjeli iz sto razloga, a možda i zato što je Slavko bio oženjen Srpkinjom Milicom, a Marko Hrvaticom Gordanom. Ima tu, nek mi niko ne priča, nekog vraga.
Slavko je u ratu bio ranjen gelerima koji su bili i meni namijenjeni, a izbjegao sam ih pukim slučajem. Krenuo sam na Bistrik, sa kanisterima, po vodu, i kod tramvajske stanice pred bankom sa kipovima, zaustavio me televizijski reditelj Slaviša Mašić da malo popričamo. Kad je otišao, ugledam prekoputa slikara Afana Ramića, u ratu moje najveće i najdragocjenije ljudsko otkriće, i odmah pretrčim ulicu, a zatim je počela kanonada. Pobjegli smo u prvi haustor.
Pošto sarajevski telefoni u ratu nisu radili, a izlazio si vani samo kad si morao, da je Slavko teško ranjen granatom koja je tog dana pala pred banku doznao sam docnije, kad sam ga, iza njegovog izlaska iz bolnice, sreo na ulici. Dugo se liječio, ali nikad nije došao sebi: nakon tih gelera, počeo je da brzo klizi nizbrdicom. I on spada u Sarajlije koje je Dabić ispisao iz živih.
Iza Slavkove smrti, sreo sam svoga bivšeg đaka, koji je sa Slavkom ležao u bolnici: obojica su bili nepokretni i imali su oko kreveta zavjese. Danima su pričali uneviđeno, kroz zavjese. Moj đak, zavezano stvorenje, umio je ispričati malo šta od onog što je razgovarao s čovjekom kome nije vidio lice, ali mi je rekao da nije sreo divnijeg čovjeka. “To se viđelo i kroz zavjese”.
Kad je Slavko umro, počela je da me grize savjest što za njegova života nisam sakupio naše prepjeve i objavio ih kao knjigu, a to je zbilja šteta, jer bismo doradili štošta, imalo bi se šta, onda sam u tom poslu bio početnik. Pa sam pretražio svoje facikle i sveske i utvrdio da su mnogi prepjevi, možda više od pola njih, izgubljeni. Najviše žalim dvije Ničeove pjesme, od kojih jedna počinje strofom:
Graču vrane
I nad gradom se u letu šuštavu vinu.
Snijeg će da pane:
O blago onom koji još ima domovinu.
Ostatka pjesme više se ne sjećam.
Ali pamtim mnogo šta od onog što sam saznao u razgovoru sa Slavkom. Među njemačkim piscima, najviše je volio Tomasa Mana. Evo njegove pričice o romanu Budenbrokovi koji je sprva bio zamišljen kao duža pripovijest pod naslovom Jedan dan Hana Budenbroka. U romanu, to je poglavlje o jednom Hanovom školskom danu, tačnije, o paklu u koji se škola pretvara u duši preosjetljivog dečka. U svesci gdje je Man bilježio građu za taj roman, na vrhu prve stranice, napisane su rečenice: “Was ist das? Es ist so”. (“Šta je to? To je tako”).
Roman počinje scenom u kojoj Antonija Budenbrok svom djedi Johanu kazuje napamet naučen tekst katekizma iz 1835. godine, “odobrenog od mudrog senata”. Njeno recitovanje, djetinje dirljivo, zato djeluje humorno, počinje pitanjem: “Was ist das?” Roman se završava propašću porodice i zaključuje ga rečenica “male grbave proročice” Sezemi Vajhbrot: “Es ist so”. Prošlo je otad četrdeset i kusur godina, a ove riječi kao da su mi upisane graverskom iglom u mozak.
Dakle, metafizički okvir romana – radi se o manovskoj ironičnoj metafizici ili metafizičkoj ironiji – sačinjavaju rečenice od kojih prvom počinje, a potonjom se završava katihizis kao tekst koji nudi neupitno, apsolutno znanje o čovjeku i njegovoj sudbini. Izvedite iz toga zaključke kakve hoćete, ali jedno je nesporno: Man, koji je bio jedan od najvećih stilista u njemačkoj književnosti, nedvojbeno je bio još veći književni graditelj.
Kao asistent Slavka Leovca, ovo sam na času studentima pričao, a pošto je bilo i onih koji su me slušali, jedna studentica je na ispitu rekla da Budenbrokovi počinju pitanjem: “Was ist das?” a završavaju se tvrdnjom: “Es ist so”, no Leovac ju je prekinuo: “A vi znati njemački!?” Leovac, hn! Teški šupljikat koji se držao kao da je potanko upućen i u tajnu nastanka svijeta.
Priča o Budenbrokovim nije jedino što pamtim iz razgovora sa Slavkom i što će, iza njegove, u meni živjeti do moje smrti, ali ne radi se samo o upamćenom: ko zna koliko mi je Slavkova znanja i pameti, s njegovom blagorodnošću, lijegalo u dušu, a da nisam svjestan? Naši prepjevi, kad budu objavljeni u knjizi, biće spomenik našem prijateljstvu, skroman, ubog, ali spomenik.
U dane opsade Sarajeva, jednom sam, po običaju dugo, čak predugo, ali u ratu vrijeme drukčije teče nego u miru, sjedio kod Marojevića u njihovu stanu – valjda nasljeđe od Miličine majke – u ulici Svetozara Markovića, ne znam kako se sad zove. Milica je kao anglist odlično znala braću Koljeviće, Svetozara i Nikolu, i nije mogla da shvati: kako se iz predratnog Nikole iščaurio ovaj?
Pričao sam joj, satima, sve što sam o Nikoli znao, čak i jednu zgodu sa Filozofskog fakuleta. Zagrebački profesor književnosti Ivo Vidan, ne, nego Milivoj Solar, ipak ne, Solar je bio desetak godina mlađi od Vidana, došao da održi predavanje sarajevskim studentima i, kad su ga upoznavali sa mlađim Koljevićem, Vidan je rekao: “O veoma mi je drago! Znate, vaša knjiga Trijumf inteligencije uvrštena je u program na našem Odsjeku za anglistiku”. “Na žalost”, rekao je Nikolica, “tu knjigu je napisao moj brat”. Dodao sam i da je Sveta volio reći: “A što se tiče identiteta, o tome raspravljajte sa mojim bratom, on je u te probleme mnogo upućeniji od mene”.
Sjećam se i da sam ispričao stvar koja je Milicu zapanjila. Kad bi strani novinari ili izvještači koji su boravili na Palama došli u Sarajevo, raspitivali smo se šta su tamo vidjeli. Mene je, bezbeli, najviše zanimao Nikola. Jedan Amerikanac je kazao priču koju sam zaboravio osim završetka: “A kad je gospodin Koljević otvorio drugu flašu viskija, počeo je da o sebi priča kao o kralju Liru. Poredio je sebe sa Lirom. Ko mu je taj?” Vjerovao je da mu Nikola priča o kralju jednog od divljih balkanskih plemena. Milica je rekla: “Čovek kome je engleski maternji jezik i ne zna ko je kralj Lir, došao da Zapadu objasni šta se dešava u Bosni”.
Kad sam prestao o Nikoli, na Miličinu licu se vidjelo da razumije manje no prije. Rekla je: “Mislim da je Nikolin problem u tome što je kus čovek. Imala sam babu koja mi je negde pred smrt rekla: “Dete, ne umem te ništa savetovati, osim jedno: beži od kusog čoveka”. A ja sam shvatio zašto je njen Slavko visok.
Milica mi je, otprilike godinu i po prije smrti, pokazala pjesmicu koju sam napisao za njihovu sedmo- ili osmogodišnju kćer Mašu, sedamdest i neke, u Stambulčiću kod Sarajeva, gdje su Marojevići imali vikendicu. Pjesma se zove Maša i Saša. “E pa da znaš, udala se za Sašu”, rekla je Milica. Poklonila mi je nekoliko Slavkovih knjiga za uspomenu, a jedna od njih je Moderna teorija romana, priredio Milivoj Solar, Nolit, Beograd, 1979. Na drugoj strani Slavkovom rukom napisano: “Marojević, juni 1985”. Treba li uopšte reći da to nije knjiga već relikvija?
Gledam Slavkov rukopis, mislim na Milicu, i krenuše mi suze. Suze od pomisli koja se javi kad umru takvi ljudi: “Zaludu ste bili pravi”. Suze za svijetom u kojem sam učio šta su pravi ljudi u kući Srpkinje udate za Hrvata koji je bio pola Nijemac. Suze za Milicom, suze za Slavkom, i, naravno, suze za samim sobom.
*
2. Obradujem se kad u svojim ratnim bilježnicama nađem retke zapisane iz usta dragih mi ljudi kojih odavno nema, pa mi dođe kao da je “u kukama slova” spašena bar mrvica njihovog bića. No tada mi je i kao da se, u ovoj sarajevskoj kasabi, pred mojim očima otvorio prozor u drugačiji svijet.
Čak sebe korim što nisam zapisivao više, a komotno sam mogao, imao sam vremena koliko ti bog hoće, i pamćenje me još dobro služilo: od priče koju čujem u nečijoj kući, na ulici, ili u kafani, mogao sam, kasnije, za pisaćim stolom, rekonstruisati sedamdesetak, nekad i osamdeset posto. Danas mi dođe da zakukam nad sobom kad pomislim da mi je mozak postao rešeto u kojem ne može da se sačuva ni kap od voda ovog svijeta.
Nedavno sam, sa Predragom Fincijem, mojim predratnim fakultetskim kolegom, i njegovom ženom Damjanom, u pulskom restoranu Farabuto, za večerom, tri-četiri sata pričao kao Sarajlija sa Saralijama, što će reći tri čovjeka koji se razumiju, do dna i do kraja, bez i jedne suvišne riječi, dok na njegoševskom rešetu prečišćaju predratno Sarajevo i svoje živote u njemu. Sjutradan sam, očajan, utvrdio da mi od svega to sam čuo iz njihovih usta, u pameti ostala tek jedna anegdota koju je ispričao Predrag, pa ću je i zapisati.
Umro Kon, zaboravio sam mu ime i sve podatke o njemu koje je Predrag podastro, jedino pamtim prezime, jer je knjiga Marije Kon o Tomasu Manu bila u fakultetskom programu kad sam bio asistent. Umro Kon i nakon sahrane Veliki Rabin pita prisutne: “Ima li ko da o njemu nešto kaže?” Svi šute. Rabin će opet: “Ima li ko da o njemu nešto kaže?” Šute. “Ima li uopšte neko nešto da kaže?”Jedan digne ruku: “Imam ja. Brat mu je bio gori”.
*
3. Za vrijeme opsade Sarajeva, jedan od veoma dragih ljudi bio mi je doktor fizike Egvin Girt: rukovodio je grupom od desetak sarajevskih kolega koji su pravili tromblone, municiju i ko zna šta sve još. I prije nego što smo se upoznali, Egvina sam volio sresti na ulici, a mojoj naklonosti moglo je pridonijeti i to što je bio muž matematičarke Majde, moje bivše kolegice iz gimnazije Pero Kosorić, ali da sad ne hvalim Majdu, počeo sam o Egvinu. O kome je dovoljno reći da je bio pravi.
Ponoviću: osuđen sam da se rodim, živim i umrem u svijetu gdje caruju laži, patvorine, izmišljotine, dupljaci, šupljikati, stvarani po uzoru na eksplozivne naprave sa daljinskim paljenjem, pa će moja čežnja za pravim do smrti ostati neutoljena. Ne bih poredio onu i ovu laž, dosta je reći da smo imali jednu, zajedničku, jugoslavjansku laž, a sad ima svak svoju. A vlastito govno, odvajkada je poznato, svakom lepo miriše.
Meni je, recimo, vazda bilo dovoljno kazati da je jedan pjesnik pravi, a Jugovićima je to uvreda ako ne kažeš da je veliki. U takvom svijetu, sve Pravo privlačilo mi je dušu kao svijeća noćnu leptiricu. Iz pjesme Ane Sekston, koju sam nedavno preveo sa Omerom Hadžiselimovićem, pamtim sliku noćnih leptira koji sisaju žarulje. Sisaju ih kao cvijeće.
Egvin je bio običan. Prirodan. Svoj. Unikatan. Pravi. U opštoj nabujaloj laži, nije mu naumpadalo da igra što nije, da se propinje na prste i izgleda veći no što jest. Zračio je spokojem autentični ljudi. Koji znaju da su Netko, da se poslužim riječju s početka Banović Strahinje, najbolje guslarske pjesme iz Vukovih zbirki.
“Zvali me na Pale. Ali, naravno, ništa. Preko televizije sam se izjasnio protiv njih, i još sam bio na ekranu kad su granatom pogodili moju spavaću sobu. Ja sam im omogućio da precizno gađaju. Ja lično. Moj mozak. Pa se ne ubij.
Nekad slušam tenkovske granate, gledam ove ruke i mislim: radije da su mi obje do lakata odsječene. Ali ko je onda mogao znati? Usavršavao sam oružje koje će braniti našu dragu Sefereju. Ko je mogao znati da usavršavam oružje koje će po Sarajevu praviti ovolike pokolje?
Radili tenk T-84. Postoji snop barutnih štapića i oko njih špaga koja se, pri ispaljenju, olabavi, štapići dođu u ekscentrični položaj i, naravno, nema preciznoga gađanja. To je meni stavljeno u zadatak da riješim.
Izmislim špagu od nove supstance koja se ne razvlači i tenk je potom precizno gađao. Ja sam im tu preciznost omogućio. Ja! Sad ti ostaje da se biješ šakama u glavu. Pa se mislim: kako je dobro u ovakvom svijetu biti niko i ništa. Bar mirno spavaš.
Čovjek se sav život savjesno bavi svojim poslom, radi kao crv, misli da je nešto stvorio, nešto otkrio, a onda sve bude stravično izigrano, shvatiš da u ovakvom svijetu smisao svega što radiš ne zavisi od tebe, od tvoje marljivosti, od pameti, od talenta.
Ja za sebe kažem da sam nezavisni intelektualac. Onaj od koga ništa ne zavisi. Dirinčiš kao stoka, onda tvoj izum dođe u ruke luđaka, a ti pjevaj borbene. Kad se danas osvrnem na svoj život, često se desi da pomislim: ‘Jä besmislice, bogo dragi!'”
Priča mi, potom, o svom rođaku koji je otišao da živi u Sverdlovsku. “Godinama ništa za njega nismo čuli, a znali smo za Staljinova istrebljivanja Jevreja. Kad je malo popustila ‘ruska zima’, moj rođak se stao raspitivati ima li koga živoga od njegove rodbine u Sarajevu. I došao da obiđe svoj rodni grad. Šest mjeseci je bio kod mene. Nema gdje ga nisam vodio. Ali kad ga pitaš: kako je, i šta ima u Sovjetskom Savezu, on izaglasa veli: ‘Mene nemoj ništa pitati, ja ti ne znam ništa ni o čemu’. Ma šta je, mislim se, ovome čovjeku pa se ovoliko dere?
Kasnije ukapiram: boji se mikrofona! Vjerovao je da ih ima svud. Pod stolom, gdje ručamo, pod krevetom, gdje spava, iza slika na zidu. Čak da imam, dok s njim pričam ulicom, mikrofon iza revera. To što smo mu rodbina, za njega nije značilo ništa.
Meni dopizdilo i jednom velim: ‘Evo, sve ćemo pregledati’. Pomakli svaku sliku, pod kauč, pod svašta zavirili, ma svud. Prebiskali i vazu sa cvijećem. Vidiš da nema? On ćuti. I gleda me. ‘Misliš da su kod mene skriveni?’
Pa skinem kaput, pregledam ga detaljno pred njim, onda i košulju. On ćuti i gleda. ‘Možda misliš da sam mikrofon podmetnuo tebi, u džep ili za rever?’ Skinem njegov kaput, izvrnem sve džepove, zavrnem rever, skinem i njegov džemper i košulju, sve pažljivo pregledam.
I tako: sjedimo, goli do pojasa, a rođak priča kako je tamo, u SSSR-u. Ja moram ovako, veli. Drukčije se nije moglo opstati. Nigdje se ne smiješ ni na sekundu opustiti. Niti ikome živome vjerovati. Dosta je bilo dvije riječi pa da te noć pojede.
Sjedimo, goli do pojasa za stolom trpezarijskim, rođak priča, a meni pred oči iziđe slika: dva meni nepoznata ludaka, goli do pojasa, sjede u mome stanu i pričaju o Sibiru”.
Uz mnoge moje ratne bilješke, pa ni uz ovu, nema naznaka od koga sam šta i kada čuo. Vjerovatno sam mislio, uzdajući se u svoje jako pamćenje, da je to izlišno, nema šanse da zaboravim. Ima, itekako. Zaboravio sam gotovo sve što sam unosio u te notese, pa i ove dvije pričice, i bio blažen kad sam ih pročitao, ali sam dugo dumao: ko je mogao da mi ih ispriča?
Najzad sam shvatio: nema ko osim Egvin Girt, jedini Jevrej naučnik koga sam znao. Pravi naučnik i pravi čovjek, pa da ga ne smatraš svojtom? Jer davno je rečeno: slično se sličnom raduje. Ali ne puštam da me uhvati tuga od pomisli da je zaboravljen. Ne puštam, jer znam: u državama nastalim iz raspada Tamnice Narodâ, laganje o onom što je juče bilo narazvijenija je grana privrede, i dabogda se ja okamenio i više se ne pomakao s mjesta ako Jugosi nisu svjetski šampioni u laganju.
A ovaj tekst neka bude moj pomen Edvinu Girtu.