Serhij Žadan, Nebo nad Harkivom. Vijesti o preživljavanju u ratu. 2022
Trebalo mi je više od dvije godine da se upustim u pisanje o ovoj knjizi Serhija Žadana. Emocije kojima je nabijena, vremenska bliskost pripovijedanja (izvještavanja) o događajima o kojima se pripovijeda (izvještava), njihova tragika, optimizam za koji se ne zna je li riječ o uvjerenosti u pobjedu ili njezino svojevrsno apotropeičko prizivanje… Sve su to momenti koji su me, kao kritičara, zadržali, koji su me, štoviše, primorali da u samome sebi izgradim distancu prema tekstu. No upravo objavljena Žadanova knjiga pjesama, o kojoj ću pisati u sljedećem nastavku, ono je inicijalno paljenje koje me primorava da se uhvatim u koštac s „dnevnikom“ nastalim na Facebooku. Od prvoga dana agresije on ispisuje kratke komentare o onome što radi, što mu se zbiva, njemu i njegovome gradu, ljudima koji u njemu obitavaju, koji su iz njega izbjegli. Sve to prati fotografskim materijalom, snimljenom kamerom mobitela, bez pretenzija na „umjetnost“, s pretenzijom na autentičnost. Ono što nastaje jest contradictio in adiecto, javni dnevnik. Žadan izvlači taj tradicionalni žanr intimiteta i prebacuje ga iz privatne sfere u javnost, čineći ga od samoga trenutka ispisivanja dobrom koje pripada svima.
Prvi je nadnevak datiran s 24.2., u 15:05. Od početka bestijalne agresije, čije približavanje nisu vidjeli samo oni koji ga vidjeti htjeli nisu, prošlo je tek nekoliko sati. Žadan pozdravlja sve i veli da se tog dana nakon duljeg izbivanja vraćaju (plural u kojem povremeno govori odnosi se najčešće na njegov band) tamo gdje im je dom, gdje su im familije i gdje pripadaju. Zapis završava sljedećim riječima: „Ovo je rat istrebljenja i nemamo pravo da ga izgubimo. Moramo pobijediti. Stoga smo svi skupa. Slava Ukrajini!“ To je tenor cijeloga dnevnika. Naravno, ne smije se zaboraviti da Žadan kao, uostalom, i svi oni kojima vrane nisu popile mozak, početak invazije, onaj tihi, puzajući, vidi već u okupaciji Krima i bestidnom i lažljivom ruskom napadu na Donbas (priča o tome kako se lokalno stanovništvo „brani“ od neofašizma u kojemu oživljuje onaj stari bar je nama dobro poznata propagandna mustra). Frontalni napad na cijelu zemlju, otpočet 24.2.2022., prema tome je tek kulminacija jednoga razvitka kojega se pratiti moglo (da se htjelo) već dugih osam godina prije njegove apokaliptičke eksplozije.
Ali još jednom: Kako „spasiti“ strukturu dnevnika u ovakvom nedvojbenom odstupanju od žanrovske norme? Kako učiniti da nešto što se na površini odbija formirati kao (klasični) dnevnik ipak to ostane/postane? Pitanja su to koja pružaju izazov, prije svega, znanosti o književnosti te će me interesirati tek marginalno, ondje gdje se treba opisati što dnevnik u tradicionalnome poimanju jest i kako se nova forma od njega temeljito razlikuje. Promjena o kojoj se mora voditi računa je medijalna. Naime, proučavatelji će dnevničke književnosti, a prije svih Philippe Lejeune, ustvrditi da je pisanje dnevnika rukom, pisaćom mašinom ili kompjutorom u biti drukčija stvar. Različitost se odnosi na tempo objavljivanja i samoga bilježenja. Dok se za prve dnevnike da pretpostaviti da će biti publicirani posthumno, drugi će publici možda biti dostupni za desetak godina, ali oni koji nastaju na brzopisnom računalu, a pogotovo ako je ono povezano s internetom, podijelit će svoje spoznaje gotovo simultano u procesu nastajanja. Korak koji Lejeune nije mogao pratiti, njegova je studija objavljena 2014. odnosi se na nastajanje društvenih mreža. U jednu riječ: ako je tradicionalni dnevnik okrenut prema unutra, internetsko je obraćanje usmjereno prema van, ali se u njemu i dalje zadržava moment samootkrivanja, čak samoogoljavanja. Dnevnik koji će se ostvarivati u socijalnim mrežama preuzet će dodatnu funkciju, ovdje ću je nazvati apelativnom. Njime se apelira na svijest čitateljica i čitatelja, poziva ih se na izvršenje kakve akcije ili im se savjetuje da izdrža trenutačnu težinu situacije, s obećanjem da će u budućnosti biti bolje.
Upravo se na ovome mjestu teorijska razmatranja križaju s njihovom konkretnom realizacijom u Žadanovom dnevniku. Žadan ispisuje svakodnevne utiske iz ratom mučenog i teroriziranog Harkiva. To bi bio sloj teksta koji se u najvećoj mreži približava standardnom dnevničkom diskursu. No sljedeći je sloj, koji prodire intenzivno na površinu, usmjeren izravno na recipijente. Njime se želi podići moral, ukazati na hrabrost onih koji djeluju kako u humanitarnome tako i u vojnome segmentu, pozvati na vlastiti angažman, ukratko: apelirati na svijest. Apel se, onda, širi i na sve one koji podržavaju Ukrajinu u pravednom ratu. Sam se nositelj dnevničkoga glasa prebacuje s dimenzije apeliranja na dimenziju izravnijega agitiranja. Nije dovoljno podići glas i njime ukazati na nepravdu koju se mora otkloniti. Potrebno je i one koji nešto mogu učiniti ali su još uvijek nesigurni uvjeriti na kojoj se strani nalazi pravda. Stoga se Žadan kreće po tankoj razdjelnoj liniji literature i politike. Ovdje ne mislim na politiku u strogome smislu riječi. Naprotiv, njegova diskurzivna praksa ne želi ukazati na neku od političkih boja, na neko usmjerenje. Ovdje je riječ o politici u najizvornijem smislu riječi: o sili koja ujedinjuje jednu zajednicu (polis) kako bi ju se učinilo otpornom na pritisak izvana kojega izvodi neusporedivo moćniji neprijatelj te joj tako omogućila obranu onoga što se za jedan kolektiv pokazuje najsvetijim (naravno ne u religioznom smislu riječi), njegova javna stvar, res publica, republika. U tome je smislu dozvoljen svaki iskaz (pjesnik jedva da ima kakvo drugo oružje do jezika) kojim će se neprijatelj pokazati u pravome svjetlu, kojim će se razotkriti njegova zloba, a borba protiv njega prikazati kao istinsku borbu za opstanak.
Rezultat je takvoga prikazivanja povišeni ton čija se afektivnost ponajprije izražava ponavljanjem, gotovo liturgijskim, jednoga iskaza kojim se pisac „dnevnika“ oprašta od završenoga dana: „Odmorite se, prijatelji (alternativno braćo i sestre – D.B.). Sutra smo još jedan dan bliži našoj pobjedi.“ Još jedna je mantra: „Nad gradom vijore naše zastave.“ Ako se prvom optimizam projicira u budućnost, drugom se on smješta u potpunu sadašnjost – koja se, bez obzira na nadmoć i zlo neprijatelja, doživljava kao mjesto neupitnog (i uspješnog, ako je Harkiv u pitanju) otpora.
Na taj način Žadanovljev „dnevnik“ stječe zaokruženost koja omogućuje da ga se promatra (i) kao umjetničko djelo. Kategorija se literarnosti pojačava interpolacijom eminentno književnih tekstova u zapise iz društvenih mreža, kojima, nota bene, Žadan suvereno vlada. Riječ je o pjesmama, točnije o dva njihova tipa: lirikom i tekstovima pjesama koje izvodi sa svojim bandom Žadan i psi. I jedne i druge se ispisuju u trenucima eksplozije totalne agresije. Tekstovi su izdvojeni na kraju, u dodatku knjige, dok se lirika nalazi integrirana u glavni dio teksta. To obogaćenje govori i o momentu hibridnosti koji, i inače, nije bio tuđ književnome djelu Serhija Žadana. Utisak koji se stvara takvim amalgamiranjem svjedoči o jasnom autorskom planu ka stvaranju homogene cjeline – nešto što se i nije moralo bezuvjetno očekivati od tekstova nastalih pod emocionalnim, dakle unutarnjim, i fizičkim, dakle vanjskim, pritiskom. Odgovarajući na rusku agresiju (povezanu s ideološkim negiranjem prava Ukrajine na postojanje, političko, nacionalno, kulturalno) autor u žaru obrambenoga rata kreira hibridno umjetničko djelo čiji je nedvojbeni cilj podizanje morala napadnutih. To se čini ukazivanjem na vlastite aktivnosti ali i pozivanjem na sudjelovanje – onih fizički prisutnih djelovanjem, odsutnih materijalno. Postovi u socijalnim mrežama, fotografije i lirika čine Nebo nad Harkivom umjetničkim djelom koje se stavlja u službu viših ciljeva. U trenutku nastajanja svi su elementi koji ga sačinjavaju značili poziv na podršku Ukrajini i Harkivu.
Pitanje koje se postavlja pred kritičara jest kako ova knjiga djeluje nakon dvije godine, u promijenjenim uvjetima? Kao što sam gore napomenuo, pojavljivanje zbirke pjesama Skripnikivka doprinijelo promjeni perspektive, nametnuti optimizam prve ratne knjige stekao je tamne, melankolične tonove za koje se ne može reći da odišu pesimizmom ili, ne daj bože, rezignacijom. Ne, Ukrajina još uvijek stoji, ali ono što zamračuje nebo nad Harkivom jest umor onih koji bi tu napaćenu i nepravedno progonjenu, u svojoj egzistenciji ugroženu zemlju po svim – moralnim, etičkim, povijesnim, ako hoćemo i geopolitičkim – uzusima morali podržavati. Kako bi se taj umor prevladao, valja i dalje agitirati. I kada ispisuje ovu rubriku Vaš kritičar to, bar djelomice, čini. Neka na kraju progovori sam Serhij Žadan. U intervjuu danom za Zeit na pitanje zašto više ne dolazi u Njemačku će odgovoriti: „Morao bih se stalno opravdavati zbog toga što moja zemlja ne želi kapitulirati. To je ponižavajuće i od određenog me momenta više nije interesiralo. Nisam htio gubiti vrijeme na to. Naravno, u Njemačkoj ima mnogo ljudi koji i dalje podržavaju Ukrajinu. Ali jedan je dio njemačkog društva nažalost veoma prijemčiv za narative ruske propagande. Ovdje, u Ukrajini, imam dovoljno posla.“ Borba protiv ruske propagande i njezinih bestidnih laži, toliko često ponavljanih da su valjda i oni koji ih izgovaraju ili zapisuju, a prije svega kremaljski povjesničar-amater, već zasigurno povjerovali u njih, mora se voditi na više frontova. Jedan je od najvažnijih upoznavanje Ukrajine i prepoznavanje te zemlje kao autonomne povijesne i kulturalne kategorije. Da bi se taj cilj postigao, valja učiti. A što više znamo to će očitija biti spoznaja da će naša podrška, i to svake vrste, biti odlučujuća u borbi dobra protiv zla. Za pobjedu dobra protiv zla. Slava Ukrajini!
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/61
Serhij Žadan, Nebo nad Harkivom. Vijesti o preživljavanju u ratu. 2022
Trebalo mi je više od dvije godine da se upustim u pisanje o ovoj knjizi Serhija Žadana. Emocije kojima je nabijena, vremenska bliskost pripovijedanja (izvještavanja) o događajima o kojima se pripovijeda (izvještava), njihova tragika, optimizam za koji se ne zna je li riječ o uvjerenosti u pobjedu ili njezino svojevrsno apotropeičko prizivanje… Sve su to momenti koji su me, kao kritičara, zadržali, koji su me, štoviše, primorali da u samome sebi izgradim distancu prema tekstu. No upravo objavljena Žadanova knjiga pjesama, o kojoj ću pisati u sljedećem nastavku, ono je inicijalno paljenje koje me primorava da se uhvatim u koštac s „dnevnikom“ nastalim na Facebooku. Od prvoga dana agresije on ispisuje kratke komentare o onome što radi, što mu se zbiva, njemu i njegovome gradu, ljudima koji u njemu obitavaju, koji su iz njega izbjegli. Sve to prati fotografskim materijalom, snimljenom kamerom mobitela, bez pretenzija na „umjetnost“, s pretenzijom na autentičnost. Ono što nastaje jest contradictio in adiecto, javni dnevnik. Žadan izvlači taj tradicionalni žanr intimiteta i prebacuje ga iz privatne sfere u javnost, čineći ga od samoga trenutka ispisivanja dobrom koje pripada svima.
Prvi je nadnevak datiran s 24.2., u 15:05. Od početka bestijalne agresije, čije približavanje nisu vidjeli samo oni koji ga vidjeti htjeli nisu, prošlo je tek nekoliko sati. Žadan pozdravlja sve i veli da se tog dana nakon duljeg izbivanja vraćaju (plural u kojem povremeno govori odnosi se najčešće na njegov band) tamo gdje im je dom, gdje su im familije i gdje pripadaju. Zapis završava sljedećim riječima: „Ovo je rat istrebljenja i nemamo pravo da ga izgubimo. Moramo pobijediti. Stoga smo svi skupa. Slava Ukrajini!“ To je tenor cijeloga dnevnika. Naravno, ne smije se zaboraviti da Žadan kao, uostalom, i svi oni kojima vrane nisu popile mozak, početak invazije, onaj tihi, puzajući, vidi već u okupaciji Krima i bestidnom i lažljivom ruskom napadu na Donbas (priča o tome kako se lokalno stanovništvo „brani“ od neofašizma u kojemu oživljuje onaj stari bar je nama dobro poznata propagandna mustra). Frontalni napad na cijelu zemlju, otpočet 24.2.2022., prema tome je tek kulminacija jednoga razvitka kojega se pratiti moglo (da se htjelo) već dugih osam godina prije njegove apokaliptičke eksplozije.
Ali još jednom: Kako „spasiti“ strukturu dnevnika u ovakvom nedvojbenom odstupanju od žanrovske norme? Kako učiniti da nešto što se na površini odbija formirati kao (klasični) dnevnik ipak to ostane/postane? Pitanja su to koja pružaju izazov, prije svega, znanosti o književnosti te će me interesirati tek marginalno, ondje gdje se treba opisati što dnevnik u tradicionalnome poimanju jest i kako se nova forma od njega temeljito razlikuje. Promjena o kojoj se mora voditi računa je medijalna. Naime, proučavatelji će dnevničke književnosti, a prije svih Philippe Lejeune, ustvrditi da je pisanje dnevnika rukom, pisaćom mašinom ili kompjutorom u biti drukčija stvar. Različitost se odnosi na tempo objavljivanja i samoga bilježenja. Dok se za prve dnevnike da pretpostaviti da će biti publicirani posthumno, drugi će publici možda biti dostupni za desetak godina, ali oni koji nastaju na brzopisnom računalu, a pogotovo ako je ono povezano s internetom, podijelit će svoje spoznaje gotovo simultano u procesu nastajanja. Korak koji Lejeune nije mogao pratiti, njegova je studija objavljena 2014. odnosi se na nastajanje društvenih mreža. U jednu riječ: ako je tradicionalni dnevnik okrenut prema unutra, internetsko je obraćanje usmjereno prema van, ali se u njemu i dalje zadržava moment samootkrivanja, čak samoogoljavanja. Dnevnik koji će se ostvarivati u socijalnim mrežama preuzet će dodatnu funkciju, ovdje ću je nazvati apelativnom. Njime se apelira na svijest čitateljica i čitatelja, poziva ih se na izvršenje kakve akcije ili im se savjetuje da izdrža trenutačnu težinu situacije, s obećanjem da će u budućnosti biti bolje.
Upravo se na ovome mjestu teorijska razmatranja križaju s njihovom konkretnom realizacijom u Žadanovom dnevniku. Žadan ispisuje svakodnevne utiske iz ratom mučenog i teroriziranog Harkiva. To bi bio sloj teksta koji se u najvećoj mreži približava standardnom dnevničkom diskursu. No sljedeći je sloj, koji prodire intenzivno na površinu, usmjeren izravno na recipijente. Njime se želi podići moral, ukazati na hrabrost onih koji djeluju kako u humanitarnome tako i u vojnome segmentu, pozvati na vlastiti angažman, ukratko: apelirati na svijest. Apel se, onda, širi i na sve one koji podržavaju Ukrajinu u pravednom ratu. Sam se nositelj dnevničkoga glasa prebacuje s dimenzije apeliranja na dimenziju izravnijega agitiranja. Nije dovoljno podići glas i njime ukazati na nepravdu koju se mora otkloniti. Potrebno je i one koji nešto mogu učiniti ali su još uvijek nesigurni uvjeriti na kojoj se strani nalazi pravda. Stoga se Žadan kreće po tankoj razdjelnoj liniji literature i politike. Ovdje ne mislim na politiku u strogome smislu riječi. Naprotiv, njegova diskurzivna praksa ne želi ukazati na neku od političkih boja, na neko usmjerenje. Ovdje je riječ o politici u najizvornijem smislu riječi: o sili koja ujedinjuje jednu zajednicu (polis) kako bi ju se učinilo otpornom na pritisak izvana kojega izvodi neusporedivo moćniji neprijatelj te joj tako omogućila obranu onoga što se za jedan kolektiv pokazuje najsvetijim (naravno ne u religioznom smislu riječi), njegova javna stvar, res publica, republika. U tome je smislu dozvoljen svaki iskaz (pjesnik jedva da ima kakvo drugo oružje do jezika) kojim će se neprijatelj pokazati u pravome svjetlu, kojim će se razotkriti njegova zloba, a borba protiv njega prikazati kao istinsku borbu za opstanak.
Rezultat je takvoga prikazivanja povišeni ton čija se afektivnost ponajprije izražava ponavljanjem, gotovo liturgijskim, jednoga iskaza kojim se pisac „dnevnika“ oprašta od završenoga dana: „Odmorite se, prijatelji (alternativno braćo i sestre – D.B.). Sutra smo još jedan dan bliži našoj pobjedi.“ Još jedna je mantra: „Nad gradom vijore naše zastave.“ Ako se prvom optimizam projicira u budućnost, drugom se on smješta u potpunu sadašnjost – koja se, bez obzira na nadmoć i zlo neprijatelja, doživljava kao mjesto neupitnog (i uspješnog, ako je Harkiv u pitanju) otpora.
Na taj način Žadanovljev „dnevnik“ stječe zaokruženost koja omogućuje da ga se promatra (i) kao umjetničko djelo. Kategorija se literarnosti pojačava interpolacijom eminentno književnih tekstova u zapise iz društvenih mreža, kojima, nota bene, Žadan suvereno vlada. Riječ je o pjesmama, točnije o dva njihova tipa: lirikom i tekstovima pjesama koje izvodi sa svojim bandom Žadan i psi. I jedne i druge se ispisuju u trenucima eksplozije totalne agresije. Tekstovi su izdvojeni na kraju, u dodatku knjige, dok se lirika nalazi integrirana u glavni dio teksta. To obogaćenje govori i o momentu hibridnosti koji, i inače, nije bio tuđ književnome djelu Serhija Žadana. Utisak koji se stvara takvim amalgamiranjem svjedoči o jasnom autorskom planu ka stvaranju homogene cjeline – nešto što se i nije moralo bezuvjetno očekivati od tekstova nastalih pod emocionalnim, dakle unutarnjim, i fizičkim, dakle vanjskim, pritiskom. Odgovarajući na rusku agresiju (povezanu s ideološkim negiranjem prava Ukrajine na postojanje, političko, nacionalno, kulturalno) autor u žaru obrambenoga rata kreira hibridno umjetničko djelo čiji je nedvojbeni cilj podizanje morala napadnutih. To se čini ukazivanjem na vlastite aktivnosti ali i pozivanjem na sudjelovanje – onih fizički prisutnih djelovanjem, odsutnih materijalno. Postovi u socijalnim mrežama, fotografije i lirika čine Nebo nad Harkivom umjetničkim djelom koje se stavlja u službu viših ciljeva. U trenutku nastajanja svi su elementi koji ga sačinjavaju značili poziv na podršku Ukrajini i Harkivu.
Pitanje koje se postavlja pred kritičara jest kako ova knjiga djeluje nakon dvije godine, u promijenjenim uvjetima? Kao što sam gore napomenuo, pojavljivanje zbirke pjesama Skripnikivka doprinijelo promjeni perspektive, nametnuti optimizam prve ratne knjige stekao je tamne, melankolične tonove za koje se ne može reći da odišu pesimizmom ili, ne daj bože, rezignacijom. Ne, Ukrajina još uvijek stoji, ali ono što zamračuje nebo nad Harkivom jest umor onih koji bi tu napaćenu i nepravedno progonjenu, u svojoj egzistenciji ugroženu zemlju po svim – moralnim, etičkim, povijesnim, ako hoćemo i geopolitičkim – uzusima morali podržavati. Kako bi se taj umor prevladao, valja i dalje agitirati. I kada ispisuje ovu rubriku Vaš kritičar to, bar djelomice, čini. Neka na kraju progovori sam Serhij Žadan. U intervjuu danom za Zeit na pitanje zašto više ne dolazi u Njemačku će odgovoriti: „Morao bih se stalno opravdavati zbog toga što moja zemlja ne želi kapitulirati. To je ponižavajuće i od određenog me momenta više nije interesiralo. Nisam htio gubiti vrijeme na to. Naravno, u Njemačkoj ima mnogo ljudi koji i dalje podržavaju Ukrajinu. Ali jedan je dio njemačkog društva nažalost veoma prijemčiv za narative ruske propagande. Ovdje, u Ukrajini, imam dovoljno posla.“ Borba protiv ruske propagande i njezinih bestidnih laži, toliko često ponavljanih da su valjda i oni koji ih izgovaraju ili zapisuju, a prije svega kremaljski povjesničar-amater, već zasigurno povjerovali u njih, mora se voditi na više frontova. Jedan je od najvažnijih upoznavanje Ukrajine i prepoznavanje te zemlje kao autonomne povijesne i kulturalne kategorije. Da bi se taj cilj postigao, valja učiti. A što više znamo to će očitija biti spoznaja da će naša podrška, i to svake vrste, biti odlučujuća u borbi dobra protiv zla. Za pobjedu dobra protiv zla. Slava Ukrajini!