Danas je Badnjak, sutra je veliki blagdan. Ne izlazi u polja smrti. Na njima strada i beton, u parampačad odlazi staklo. Strijeljaju i stabla, s prostrijelnim ranama miruje u dvorištu i tvoj automobil. Tvoje mu ruke nisu od koristi, s njima si još uvijek svoj na svome, što ti treba više od toga. Znaš li koliko ih je već bez njih. S darom Božjim na ramenima možeš se još uvijek pohvaliti. Ruke su tvoje žive, iako im je upotreba reducirana. Svedena na ukras.
Sutra je veliki blagdan, a Ona mu se žali: Dragi Bože, više mi ruke ne služe ničemu. Ni danas, pred naš veliki blagdan. Ne usisavam stan jer nema struje. Ne kuham jer nemam što kuhati. Ne perem, perilica je bez vode samo ukras. Što će mi ruke? Danas je Badnjak, sutra je veliki blagdan, a On joj se ispovijeda: I ja se stalno pitam što će mi ruke? Cijelu godinu ne upotrebljavam ih ni za kašiku ni za viljušku. Zimi ne pišem i ne čitam. I ove zime nema grijanja, ruke mi mrznu i dok s tobom sada razgovaram. Prsti bez grijanja ne mogu držati ni olovku. I knjiga se u njima trese. Smotao sam dosad sve cigarete od čajeva u pelir, nemam više čajeva, nemam više pelir papira. I da ga imam, prsti ga ne bi ni uspjeli smotati. U Crveni križ više ne odlazim s vrećicom, danima nam ne dijele ništa. I kad odem, vratim se praznih ruku. Što će mi ruke? A Ona nastavlja: I ja se stalno pitam što će mi ruke. Pred naš veliki blagdan, na Badnjak, prala bih rublje i rukama, nema vode ni kapi. Skuhala bih nam kavu, ispijajući je, promatrali bismo odavde kako napolju pada snijeg. Od čega da je skuham, na čemu da je skuham? Popila bih čaj, ti sve čajeve popušio. Lijepoga li života, dragi moj Bože. Stvarno mi ruke više ne služe ničemu. Kao da su na mome tijelu najobičniji promašaj.
Bolji život ni u snu nisam mogao sanjati, govori joj On nakon duge šutnje. To ti opet ironično, primjećuje Ona. Ironičan si opet ali na neki simpatičan način. Hajde da i danas, kao i svih prošlih godina, upotrijebimo svoje ruke za ono što nam je već treću godinu najsvetije. Što nam je zamjena za dobru hranu, toplinu, čistu vodu, ugrijan dom. Slažem se, kaže joj On. Hajde da tako i danas preskočimo i hranu i vodu, i štošta drugo, pa poslije da presudimo ovim svojim bezrukim životima, jetko završava On. Oooo, ne to! Ne, žuri da mu kaže Ona. Ne. Sjeti se one: Ne ubij, ubiti je smrtni grijeh! To ti je zapovijed. Nipošto danas, na Badnjak, sutra je naš veliki blagdan. Predlažem ti i danas naš najduži zagrljaj, kaže mu Ona. Brzo do mene da te opet najduže zagrlim. Vidi, vidi, na tajnajduži zagrljaj danas sam sasvim zaboravio, odgovara joj On. Iako nam je to pune dvije godine ono najsvetije. Od ranog jutra se pitam čemu mi služe ruke, na najduži zagrljaj potpuno zaboravio. Dođi ovamo, širi ruke Ona dok ide prema Njemu. Idem, idem. Hajde da se zagrlimo, prihvaća pomirljivo i On. Zagrljaj je i danas naša najbolja hrana. Pred treći Božić, naš veliki blagdan, da se tako i ove godine počastimo, pa ćemo, poslije, vidjeti što dalje.
Ruke
Danas je Badnjak, sutra je veliki blagdan. Ne izlazi u polja smrti. Na njima strada i beton, u parampačad odlazi staklo. Strijeljaju i stabla, s prostrijelnim ranama miruje u dvorištu i tvoj automobil. Tvoje mu ruke nisu od koristi, s njima si još uvijek svoj na svome, što ti treba više od toga. Znaš li koliko ih je već bez njih. S darom Božjim na ramenima možeš se još uvijek pohvaliti. Ruke su tvoje žive, iako im je upotreba reducirana. Svedena na ukras.
Sutra je veliki blagdan, a Ona mu se žali: Dragi Bože, više mi ruke ne služe ničemu. Ni danas, pred naš veliki blagdan. Ne usisavam stan jer nema struje. Ne kuham jer nemam što kuhati. Ne perem, perilica je bez vode samo ukras. Što će mi ruke? Danas je Badnjak, sutra je veliki blagdan, a On joj se ispovijeda: I ja se stalno pitam što će mi ruke? Cijelu godinu ne upotrebljavam ih ni za kašiku ni za viljušku. Zimi ne pišem i ne čitam. I ove zime nema grijanja, ruke mi mrznu i dok s tobom sada razgovaram. Prsti bez grijanja ne mogu držati ni olovku. I knjiga se u njima trese. Smotao sam dosad sve cigarete od čajeva u pelir, nemam više čajeva, nemam više pelir papira. I da ga imam, prsti ga ne bi ni uspjeli smotati. U Crveni križ više ne odlazim s vrećicom, danima nam ne dijele ništa. I kad odem, vratim se praznih ruku. Što će mi ruke? A Ona nastavlja: I ja se stalno pitam što će mi ruke. Pred naš veliki blagdan, na Badnjak, prala bih rublje i rukama, nema vode ni kapi. Skuhala bih nam kavu, ispijajući je, promatrali bismo odavde kako napolju pada snijeg. Od čega da je skuham, na čemu da je skuham? Popila bih čaj, ti sve čajeve popušio. Lijepoga li života, dragi moj Bože. Stvarno mi ruke više ne služe ničemu. Kao da su na mome tijelu najobičniji promašaj.
Bolji život ni u snu nisam mogao sanjati, govori joj On nakon duge šutnje. To ti opet ironično, primjećuje Ona. Ironičan si opet ali na neki simpatičan način. Hajde da i danas, kao i svih prošlih godina, upotrijebimo svoje ruke za ono što nam je već treću godinu najsvetije. Što nam je zamjena za dobru hranu, toplinu, čistu vodu, ugrijan dom. Slažem se, kaže joj On. Hajde da tako i danas preskočimo i hranu i vodu, i štošta drugo, pa poslije da presudimo ovim svojim bezrukim životima, jetko završava On. Oooo, ne to! Ne, žuri da mu kaže Ona. Ne. Sjeti se one: Ne ubij, ubiti je smrtni grijeh! To ti je zapovijed. Nipošto danas, na Badnjak, sutra je naš veliki blagdan. Predlažem ti i danas naš najduži zagrljaj, kaže mu Ona. Brzo do mene da te opet najduže zagrlim. Vidi, vidi, na taj najduži zagrljaj danas sam sasvim zaboravio, odgovara joj On. Iako nam je to pune dvije godine ono najsvetije. Od ranog jutra se pitam čemu mi služe ruke, na najduži zagrljaj potpuno zaboravio. Dođi ovamo, širi ruke Ona dok ide prema Njemu. Idem, idem. Hajde da se zagrlimo, prihvaća pomirljivo i On. Zagrljaj je i danas naša najbolja hrana. Pred treći Božić, naš veliki blagdan, da se tako i ove godine počastimo, pa ćemo, poslije, vidjeti što dalje.