O čemu govorim kad govorim o gradu

Predgovor izraelskom izdanju knjige “O kolodvoru i putniku”

(prevela Dina Katan Ben Cion, Carmell Pulishing House, Jeruzalem 2019.)

 

Balzac je bio vezan za Paris, Joyce za Dublin, Amos Oz za svoj rodni Jeruzalem. Tako sam i ja bio vezan za grad u kojem se rodih, a onda se počeh navikavati na onaj u koji dođoh. Rodio sam se u Sarajevu, iz kojeg otiđoh u kasnu jesen 1992., u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Otuda dođoh u London, u grad koji sam vremenom usvojio, u grad u kojem su me moji novi prijatelji prihvatili. Kada sada kažem “u mom gradu”, nije uvijek jasno o kojem gradu govorim, o onom koji je bio moj ili o onom koji je moj postao. Ta dva grada, Sarajevo i London, označiše moj život. Zato su mi to dva najvažnija grada. U njima sam svoje doživljavao, spoznavao i ostvarivao. Tražio i otkrivao svoje. U njima su mi se dešavale različite stvari, i lijepe i ne tako lijepe, ali bih na kraju sve što sam o njima pisao i napisao mogao, baš poput Davida Grossmana, ali u drugom kontekstu, staviti pod naslov Vidi pod: Ljubav.

U ovoj mojoj poetsko-filozofskoj viziji gradova kazujem što su za mene konkretni gradovi, a otuda što bi mogao biti pojam grada i što je grad kao civilizacijska i kulturna tekovina. Kao što je kolosalna Ozova Priča o ljubavi i smrti sprega njegovog života i nastajanja države Izrael, piščeva autobiografija i biografija njegove domovine, tako je i meni moj rodni grad bio bitni dio mene samog i uveliko utjecao na moje formiranje. Moj grad je moje osobno iskustvo. A da moje iskustvo nije bilo takvo kakvo je bilo, da nisam doživio rat i svoj grad napustio u toku rata, vjerojatno se nikada ne bih dotakao nekih tema, prije svega pitanja ratnog uništenja i Holokausta, a potom pitanja emigriranja i sjećanja, iz čega je iskrsnula i ova moja nostalgična knjiga o gradu i putovanju, o životu koji se razvijao u jednom pravcu, a onda odjednom otišao u potpuno drugom. I postao još jedna priča o izgonu, a i potraga za vlastitom “obećanom zemljom”. Doslovnom ili metaforičnom, gotovo da je to u ovom slučaju jedno te isto, jer su moje nekadašnje metafore postale stvarnost, a sama stvarnost mi se na koncu pretvorila u metaforu.  

 

Predrag Finci 24. 12. 2019.