Dok sam otvarao željezna vrata spomenika, na kojima se ističe rudarski simbol – dva ukrštena čekića i koračao uz pet-šest stepenica do prve klupe, topli povjetarac mi je milovao lice. Na popločanom platou nekoliko tek opalih žutih listova. Krošnja breze, s desne strane spomenika, blago je lelujala, a njeni sitni, pomalo požutjeli listovi, svirali su tihu simfoniju. Iza spomenika četiri manje jele zadržavale su mirnoću, prkoseći kasnooktobarskom povjetarcu. Na jednoj od desetak klupa u kompleksu spomenika meditirala je mlada djevojka uživajući u blagosti oktobarskog sunca.
Bijeli, četvrtasti ne baš visoki mramorni obelisk spomenika isticao se na pločastom platou. Ispred njega na mermeru detalj iz jame – rudarska nesreća, a na njegovoj sredini rudarska lampa, simbol jamske svjetlosti u tami okna.
Na dijelu spomenika, oblika kocke, na dvije suprotne strane crne mermerne ploče, bijelim slovima ispisana su imena rudara abecedno poredana. Na prvoj ploči spisak započinje imenima dvojice Alajbegovića – Bećira i Fuada, a onda slijedi Delić Atif… Na drugoj ploči prvo je ime Delibašić Šefika. Spisak se potom nastavlja na trećoj ploči, koja je u drugom dijelu spomenika, tamo gdje je prikazan detalj jamske nesreće. Prvo ime je Kajtaz Neđo, a potom slijede još 32 imena rudara. Prvo ime na četvrtoj je Paćariz Rifet, a posljednje Vidić Jure.
Životi 128 rudara u kakanjskoj jami “Orasi”, čiji ulaz je udaljen stotinjak metara odavde, iznenada su prekinuti na širokom čelu u najboljem životnom dobu tog 6. juna 1965. godine samo koji minut poslije 12 sati. Najmlađi Zihnija Fejzić je navršio tek 18 godina i u Rudniku zaradio tri plaće, ne dočekavši četvrtu. Dvojica najstarijih, Osman Bureković sa 58 godina i Ibrahim Kulović sa 56, brojali su dane do penzije. Sudbina ih je preduhitrila u odbrojavanju posljednjih radnih dana, ne dozvolivši da dočekaju treće životno doba. U rasponu od 40 godina dvije generacije rudara, tog jutra, ušle su zajedno u jamu “Orahe”, a neumitna eksplozija metana na pola šihte prekinula ih je u radnom elanu.
Dok su u “Orasima” rudari kopali svoje zadnje tone uglja, učenici trećeg be razreda Gimnazije sjedili su u Kuli, udaljenoj stotinjak metara od ulaza u “Orahe”, čekajući da se oglasi zvono za završetak petog sata. Nastavnik Mustafa privodio je kraju predavanje iz općenarodne odbrane, napominjući da sljedeći čas to znanje provjeravaju na terenu, na Lisinama. Samo koji minut prije oglašavanja školskog zvona tužni, isprekidani zvuk rudarske, a kasnije i vatrogasne sirene, širio se gradom.
Nismo tačno znali šta taj zvučni signal znači, ali smo naslućivali neku nezgodu.
Nastavnik Mustafa je otvorio prozor učionice i dosta glasno, više dozivanjem, upitao portira na susjednoj kapiji Rudnika:
– Šta se to dešava?
– Desila se nesreća u jami “Orasi”! – saopštio je najkraće portir tragičnu vijest sa kapije.
Ova strašna portirova rečenica odjednom je prekršila školsko pravilo – da zvono nagovijesti završetak časa. I mi iz trećeg be razreda, a i ostali učenici Gimnazije, pohitali smo prema glavnoj kapiji Rudnika. Strčali smo niz Vilu. Oko kapije se već okupila prva grupa građana. Zabrinutih lica šutkom su se pitali: jesu li moj otac, brat, suprug, rođak ili prijatelj živi?
Zvuk sirene hitne pomoći, koji će narednih nekoliko dana parati bolnu tišinu grada, oglasio se prvi put.
Nismo mogli prići ulazu u “Orahe”. Kroz kapiju su prolazile samo službene osobe. Jama, iznad čijeg ulaza stoji godina njenog otvaranja (1902), sa dva u sredini ukrštena čekića, simbola rudnika, nastala je među prvim revirima u Rudniku Kakanj još u periodu austrougarske vlasti. U nju je proteklih godina ulazilo i sretno se iz nje vraćalo kući na hiljade i hiljade rudara, kaleći se u kopanju “crnog zlata” i zarađujući penziju. Metan, taj podmukli, opasni gas i najveći rudarski neprijatelj, odjednom je zaustavio život rudara, Rudnika i grada. Spasilačke ekipe tog dana prve su sišle u okno “Oraha” da pokušaju spasiti živote 236 radnika prve smjene.
– Ima li mog Uzeira? – pitala je žena prve spasioce koji su iz jame na nosilima iznosili nastradale.
– Je li živ moj Stevan? Šta je sa Antom? – bila su u mukloj tišini rudničkog kruga pitanja na koje se nije čuo odgovor.
Bio sam uznemiren. U tjeskobi zloslutnih misli pitao sam se: da li je moj amidža Avdo živ? Šta je sa tetkom Edhemom? Ubrzo sam saznao da je amidža preživio nesreću, ali za tetka tog dana ništa nisam čuo. Sutradan je potvrđena moja zloslutna misao: moj tetak Edhem Neimarlija nije preživio nesreću. Tetka Subha je ostala bez muža, a njena djeca: Zlata, Amra i Haris bez voljenog oca.
Nekoliko umornih i iscrpljenih rudara prve smjene, onih koji su se nalazili dalje od mjesta eksplozije a bliže izlazu iz jame, spašeno je. Ostali zatrpani odronom prouzrokovanog eksplozijom metana, ostali su u jami. Prvog, pa i drugog dana od nesreće nastavlja se traganje za njima.
Spasioci pričaju potresne detalje nesreće: “U jami smo sakupljali dijelove tijela nekoliko rudara, druge smo nalazili kako leže ili sjede ugušeni plinom, a treće smo vadili ispod ruševina. Nekoliko rudara smo našli ugljenisane”.
Za neke je teško bilo utvrditi njihov identitet. Šefika Delibašića, Osmana Burekovića, Ivu Ružića te još neke njihovi komorati prepoznali su po odjeći.
Tri tužna dana protekla su u iščekivanju najcrnjih vijesti. Stvarnost je, ipak, bila neumoljiva: prvo je saopćeno 50, pa 75 a onda 90, pa i stotinu imena nastradalih rudara…
Njihova je sudbina, nažalost, poznata. Nisu preživjeli nesreću. Za desetak još se traga, ali malo je nade ostalo da su živi.
Mnoge rudarske čete za spasavanje priskočile su u pomoć kakanjskim kolegama. I medicinske ekipe, prvo iz Sarajeva, Zenice i Tuzle, a onda i iz drugih republika. U Kaknju se smjenjuju najviše državne i republičke delegacije, saučestvujući u tuzi i bolu Kakanjaca. Nikada do sada ovoliko visokih delegacija i zvaničnika nije bilo u gradu…
Primiče se i dan ukopa nastradalih rudara.
U Osnovnoj školi “Ivo Lola Ribar” (danas “Hamdija Kreševljaković”) izložena mrtva tijela poginulih. Miris ljudskog tijela širi se fiskulturnom salom, kroz koju, između sanduka i vijenaca, u nečujnom mimohodu prolaze hiljade i hiljade ljudi. Svi žele da odaju posljednju počast nastradalim rudarima.
Tuga zbližava ljude. Po njoj se vidi koliko su nam značili i koliko društvo cijeni rudare. Bez njih Kakanj ne bi bio ono što jeste i što će biti. Najtužniji je to dan u općini. U pogrebnoj povorci na desetine hiljada ljudi. Mukli tajac na svakom koraku.
Za vrijeme oproštaja zvaničnika od poginulih rudara, gdje niko nije mogao da ne pusti suzu, pa ni direktor Rudnika. Pogrebne kolone kreću prema mjestima ukopa u obližnja mjesta i greblja.
U znak sjećanja na taj tužni kakanjski dan, najveću tragediju koja je ikada zadesila ovaj kraj u jednom danu, Rudnik je podigao ovaj spomenik pred kojim, evo, stojim. Nema na njemu, osim rudarskog amblema, nikakvih drugih, pa ni ideoloških znakova. Dobro je da je tako. Rudari su bili i ostali vrijedni i pošteni kopači “crnog zlata”, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadaju. Okupljeni na radnom zadatku i pod znakom dva čekića, bili su i ostali heroji u jami, solidarni kako im nalaže profesija, pomažući jedan drugom i u dobru i najtežim trenucima. Ime, porijeklo, vjeroispovijest nisu primarni. Važnija je ljudskost, humanost i poštivanje jedni drugih.
U sferu humanosti ubraja se i zahvalnost, često izražena i u uspomeni. Uspomenu, opet, simbolizuje spomenik. Kažu da ljudi spomenike podižu da bi se stalno podsjećali na značajne ličnosti, datume i događaje… Podižu ih na frekventnim mjestima kako bi se često, dok tuda prolaze, prisjetili onih ličnosti i datuma radi kojih su i podignuti. Spomenik palim rudarima u rudarskoj nesreći 7. juna 1965. godine, podignut je u podnožju brda Vile, ispod Srednje (rudarske) kolonije i ulaza u jamu “Orasi”, koja je poodavno zatvorena, prisjećanje je na 128 rudara, heroja ovog grada, ličnosti koje žive u našim mislima i sjećanjima. Imena tih heroja, koji su radom i pregnućima – sa ostalim rudarima – svojim potomcima stvarali ovaj grad i bolju budućnost, ostaju da traju dok je Kaknja i njegovih stanovnika.
Možda se u budućnosti ovdje više neće kopati ugalj, ali će spomenik podsjećati nove generacije Kakanjaca na jamu, rudare, njihovu historijsku ulogu u izgradnji grada, prije svega na veliku rudarsku tragediju.
Rudarski memento
Dok sam otvarao željezna vrata spomenika, na kojima se ističe rudarski simbol – dva ukrštena čekića i koračao uz pet-šest stepenica do prve klupe, topli povjetarac mi je milovao lice. Na popločanom platou nekoliko tek opalih žutih listova. Krošnja breze, s desne strane spomenika, blago je lelujala, a njeni sitni, pomalo požutjeli listovi, svirali su tihu simfoniju. Iza spomenika četiri manje jele zadržavale su mirnoću, prkoseći kasnooktobarskom povjetarcu. Na jednoj od desetak klupa u kompleksu spomenika meditirala je mlada djevojka uživajući u blagosti oktobarskog sunca.
Bijeli, četvrtasti ne baš visoki mramorni obelisk spomenika isticao se na pločastom platou. Ispred njega na mermeru detalj iz jame – rudarska nesreća, a na njegovoj sredini rudarska lampa, simbol jamske svjetlosti u tami okna.
Na dijelu spomenika, oblika kocke, na dvije suprotne strane crne mermerne ploče, bijelim slovima ispisana su imena rudara abecedno poredana. Na prvoj ploči spisak započinje imenima dvojice Alajbegovića – Bećira i Fuada, a onda slijedi Delić Atif… Na drugoj ploči prvo je ime Delibašić Šefika. Spisak se potom nastavlja na trećoj ploči, koja je u drugom dijelu spomenika, tamo gdje je prikazan detalj jamske nesreće. Prvo ime je Kajtaz Neđo, a potom slijede još 32 imena rudara. Prvo ime na četvrtoj je Paćariz Rifet, a posljednje Vidić Jure.
Životi 128 rudara u kakanjskoj jami “Orasi”, čiji ulaz je udaljen stotinjak metara odavde, iznenada su prekinuti na širokom čelu u najboljem životnom dobu tog 6. juna 1965. godine samo koji minut poslije 12 sati. Najmlađi Zihnija Fejzić je navršio tek 18 godina i u Rudniku zaradio tri plaće, ne dočekavši četvrtu. Dvojica najstarijih, Osman Bureković sa 58 godina i Ibrahim Kulović sa 56, brojali su dane do penzije. Sudbina ih je preduhitrila u odbrojavanju posljednjih radnih dana, ne dozvolivši da dočekaju treće životno doba. U rasponu od 40 godina dvije generacije rudara, tog jutra, ušle su zajedno u jamu “Orahe”, a neumitna eksplozija metana na pola šihte prekinula ih je u radnom elanu.
Dok su u “Orasima” rudari kopali svoje zadnje tone uglja, učenici trećeg be razreda Gimnazije sjedili su u Kuli, udaljenoj stotinjak metara od ulaza u “Orahe”, čekajući da se oglasi zvono za završetak petog sata. Nastavnik Mustafa privodio je kraju predavanje iz općenarodne odbrane, napominjući da sljedeći čas to znanje provjeravaju na terenu, na Lisinama. Samo koji minut prije oglašavanja školskog zvona tužni, isprekidani zvuk rudarske, a kasnije i vatrogasne sirene, širio se gradom.
Nismo tačno znali šta taj zvučni signal znači, ali smo naslućivali neku nezgodu.
Nastavnik Mustafa je otvorio prozor učionice i dosta glasno, više dozivanjem, upitao portira na susjednoj kapiji Rudnika:
– Šta se to dešava?
– Desila se nesreća u jami “Orasi”! – saopštio je najkraće portir tragičnu vijest sa kapije.
Ova strašna portirova rečenica odjednom je prekršila školsko pravilo – da zvono nagovijesti završetak časa. I mi iz trećeg be razreda, a i ostali učenici Gimnazije, pohitali smo prema glavnoj kapiji Rudnika. Strčali smo niz Vilu. Oko kapije se već okupila prva grupa građana. Zabrinutih lica šutkom su se pitali: jesu li moj otac, brat, suprug, rođak ili prijatelj živi?
Zvuk sirene hitne pomoći, koji će narednih nekoliko dana parati bolnu tišinu grada, oglasio se prvi put.
Nismo mogli prići ulazu u “Orahe”. Kroz kapiju su prolazile samo službene osobe. Jama, iznad čijeg ulaza stoji godina njenog otvaranja (1902), sa dva u sredini ukrštena čekića, simbola rudnika, nastala je među prvim revirima u Rudniku Kakanj još u periodu austrougarske vlasti. U nju je proteklih godina ulazilo i sretno se iz nje vraćalo kući na hiljade i hiljade rudara, kaleći se u kopanju “crnog zlata” i zarađujući penziju. Metan, taj podmukli, opasni gas i najveći rudarski neprijatelj, odjednom je zaustavio život rudara, Rudnika i grada. Spasilačke ekipe tog dana prve su sišle u okno “Oraha” da pokušaju spasiti živote 236 radnika prve smjene.
– Ima li mog Uzeira? – pitala je žena prve spasioce koji su iz jame na nosilima iznosili nastradale.
– Je li živ moj Stevan? Šta je sa Antom? – bila su u mukloj tišini rudničkog kruga pitanja na koje se nije čuo odgovor.
Bio sam uznemiren. U tjeskobi zloslutnih misli pitao sam se: da li je moj amidža Avdo živ? Šta je sa tetkom Edhemom? Ubrzo sam saznao da je amidža preživio nesreću, ali za tetka tog dana ništa nisam čuo. Sutradan je potvrđena moja zloslutna misao: moj tetak Edhem Neimarlija nije preživio nesreću. Tetka Subha je ostala bez muža, a njena djeca: Zlata, Amra i Haris bez voljenog oca.
Nekoliko umornih i iscrpljenih rudara prve smjene, onih koji su se nalazili dalje od mjesta eksplozije a bliže izlazu iz jame, spašeno je. Ostali zatrpani odronom prouzrokovanog eksplozijom metana, ostali su u jami. Prvog, pa i drugog dana od nesreće nastavlja se traganje za njima.
Spasioci pričaju potresne detalje nesreće: “U jami smo sakupljali dijelove tijela nekoliko rudara, druge smo nalazili kako leže ili sjede ugušeni plinom, a treće smo vadili ispod ruševina. Nekoliko rudara smo našli ugljenisane”.
Za neke je teško bilo utvrditi njihov identitet. Šefika Delibašića, Osmana Burekovića, Ivu Ružića te još neke njihovi komorati prepoznali su po odjeći.
Tri tužna dana protekla su u iščekivanju najcrnjih vijesti. Stvarnost je, ipak, bila neumoljiva: prvo je saopćeno 50, pa 75 a onda 90, pa i stotinu imena nastradalih rudara…
Njihova je sudbina, nažalost, poznata. Nisu preživjeli nesreću. Za desetak još se traga, ali malo je nade ostalo da su živi.
Mnoge rudarske čete za spasavanje priskočile su u pomoć kakanjskim kolegama. I medicinske ekipe, prvo iz Sarajeva, Zenice i Tuzle, a onda i iz drugih republika. U Kaknju se smjenjuju najviše državne i republičke delegacije, saučestvujući u tuzi i bolu Kakanjaca. Nikada do sada ovoliko visokih delegacija i zvaničnika nije bilo u gradu…
Primiče se i dan ukopa nastradalih rudara.
U Osnovnoj školi “Ivo Lola Ribar” (danas “Hamdija Kreševljaković”) izložena mrtva tijela poginulih. Miris ljudskog tijela širi se fiskulturnom salom, kroz koju, između sanduka i vijenaca, u nečujnom mimohodu prolaze hiljade i hiljade ljudi. Svi žele da odaju posljednju počast nastradalim rudarima.
Tuga zbližava ljude. Po njoj se vidi koliko su nam značili i koliko društvo cijeni rudare. Bez njih Kakanj ne bi bio ono što jeste i što će biti. Najtužniji je to dan u općini. U pogrebnoj povorci na desetine hiljada ljudi. Mukli tajac na svakom koraku.
Za vrijeme oproštaja zvaničnika od poginulih rudara, gdje niko nije mogao da ne pusti suzu, pa ni direktor Rudnika. Pogrebne kolone kreću prema mjestima ukopa u obližnja mjesta i greblja.
U znak sjećanja na taj tužni kakanjski dan, najveću tragediju koja je ikada zadesila ovaj kraj u jednom danu, Rudnik je podigao ovaj spomenik pred kojim, evo, stojim. Nema na njemu, osim rudarskog amblema, nikakvih drugih, pa ni ideoloških znakova. Dobro je da je tako. Rudari su bili i ostali vrijedni i pošteni kopači “crnog zlata”, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadaju. Okupljeni na radnom zadatku i pod znakom dva čekića, bili su i ostali heroji u jami, solidarni kako im nalaže profesija, pomažući jedan drugom i u dobru i najtežim trenucima. Ime, porijeklo, vjeroispovijest nisu primarni. Važnija je ljudskost, humanost i poštivanje jedni drugih.
U sferu humanosti ubraja se i zahvalnost, često izražena i u uspomeni. Uspomenu, opet, simbolizuje spomenik. Kažu da ljudi spomenike podižu da bi se stalno podsjećali na značajne ličnosti, datume i događaje… Podižu ih na frekventnim mjestima kako bi se često, dok tuda prolaze, prisjetili onih ličnosti i datuma radi kojih su i podignuti. Spomenik palim rudarima u rudarskoj nesreći 7. juna 1965. godine, podignut je u podnožju brda Vile, ispod Srednje (rudarske) kolonije i ulaza u jamu “Orasi”, koja je poodavno zatvorena, prisjećanje je na 128 rudara, heroja ovog grada, ličnosti koje žive u našim mislima i sjećanjima. Imena tih heroja, koji su radom i pregnućima – sa ostalim rudarima – svojim potomcima stvarali ovaj grad i bolju budućnost, ostaju da traju dok je Kaknja i njegovih stanovnika.
Možda se u budućnosti ovdje više neće kopati ugalj, ali će spomenik podsjećati nove generacije Kakanjaca na jamu, rudare, njihovu historijsku ulogu u izgradnji grada, prije svega na veliku rudarsku tragediju.