Moja mlada susjeda sa donjeg kata pjeva. Njena mi je majka rekla da bi joj kći htjela biti estradna pjevačica. Zato skoro svake večeri, kad se ja poslije uobičajenog dnevnog meteža i buke latim knjige da u smirenosti i tišini provedem ostatak dana, ona počinje pjesmu. Ne bi mi to smetalo kad bi ona znala pjevati, ili barem kad bi imala lijep glas. Ali umjesto skladne pjesme čujem nešto što me navodi na zlobnu pomisao da je sutra, kad je sretnem na stubištu, upitam: “Gospođice, da li je to vas sinoć bolio zub?” Ipak, ona je toliko lijepa i ljupka da se uzdržavam, jer znam da bih je takvim riječima rastužio, možda i učinio nesretnom.
Jednog me je dana gripa oborila u postelju; ležao sam u vrućici. U tom stanju, u kojemu se svi dojmovi i osjeti primaju drukčije nego obično, kad sam kao i drugih večeri čuo pjesmu s donjeg kata, u svijesti su mi, ne znam kako i zašto, sinule riječi Oj more duboko.
Tada sam se sjetio nečega davnog, što sam tijekom života skoro potpuno zaboravio: da sam i ja, kad sam bio u godinama moje mlade susjede, pjevao, i te kako. Ponovno vidim sebe kako stotinama kilometara daleko od mora, pred prozorom koji gleda u tipično beogradsko periferijsko dvorište okruženo kućama mojih susjeda, pjevam iz sveg glasa Oj moreduboko, sva moja radosti… Pa nastavljam, priređujući svom komšiluku koncert dalmatinskih pjesama: Jedan mali brodić… Susjed iz kuće pored moje, prolazeći, upućuje mi podsmješljiv pogled. On nema pojma gdje se ja u tom trenutku nalazim. U brodiću. A taj brodić nasrid je kanala. Svuda oko mene hitaju ka obalama talasi koji pod svojim bijelim krestama kao da imaju oči. Prijateljski mi namiguju. To mi je utjeha za sve one podrugljive poglede koji me čekaju kasnije, kad prođem ulicom gdje me je moje pjevanje, po svemu sudeći, već proslavilo. Zato im unaprijed uzvraćam pjesmom u prkosno veselom, najživljem dalmatinskom ritmu: Ćiribiribela, Mare moja…
Nisam mislio na to da su moje pjevanje, a pogotovo moj glas, dostojni podsmijeha. Tek mnogo godina kasnije, kad sam nabavio magnetofon i na njemu snimio, a zatim i čuo svoj glas, zarekao sam se da nikad više neću pjevati. I zastidio se zbog svojih dječačkih koncerata na beogradskoj periferiji.
Ali te večeri kad sam, u vrućici, osluškujući “koncert” djevojke iz susjedstva, istovremeno u sebi čuo tonove skoro zaboravljene pjesme Oj more duboko, pomislio sam da se zbog te svoje pjevačke prošlosti, ma koliko smiješne, ne moram stidjeti. To pjevanje meni je bilo važno, jer se pri njemu, kroz doživljaj dalekog mora, u meni budilo poetsko čulo koje će dati smisao i sadržaj mom budućem životu.
Međutim, to moje dječačko koncertiranje moglo je, kao i kod mnogih ljudi koje znam, biti sasvim drukčije prirode. Moglo je pozivati u bitke a ne u plovidbe; moglo se zanositi stjegovima a ne jedrima.
Ta pomisao navela me je da počnem na drukčiji način slušati glazbene numere kojima je nesuđena estradna diva skoro svake večeri narušavala moj mir. Jer to pjevanje, ma koliko bilo nespretno i smiješno, učinilo mi se sasvim bezazlenim, sasvim miroljubivim, pa sam rekao u sebi:
Pjevaj, mlada susjedo, pjevaj…
Možda će iz tvog duha, iz tvoje duše, iz kojih sad s tolikom uživljenošću izviru ti neskladni tonovi, na svijetlo dana jednom izaći nešto lijepo, što neće nikoga vrijeđati, nikome smetati, nikome bosti oči ni mučiti sluh – nešto što će makar malo obogatiti ovaj naš život?
Oj more duboko
Moja mlada susjeda sa donjeg kata pjeva. Njena mi je majka rekla da bi joj kći htjela biti estradna pjevačica. Zato skoro svake večeri, kad se ja poslije uobičajenog dnevnog meteža i buke latim knjige da u smirenosti i tišini provedem ostatak dana, ona počinje pjesmu. Ne bi mi to smetalo kad bi ona znala pjevati, ili barem kad bi imala lijep glas. Ali umjesto skladne pjesme čujem nešto što me navodi na zlobnu pomisao da je sutra, kad je sretnem na stubištu, upitam: “Gospođice, da li je to vas sinoć bolio zub?” Ipak, ona je toliko lijepa i ljupka da se uzdržavam, jer znam da bih je takvim riječima rastužio, možda i učinio nesretnom.
Jednog me je dana gripa oborila u postelju; ležao sam u vrućici. U tom stanju, u kojemu se svi dojmovi i osjeti primaju drukčije nego obično, kad sam kao i drugih večeri čuo pjesmu s donjeg kata, u svijesti su mi, ne znam kako i zašto, sinule riječi Oj more duboko.
Tada sam se sjetio nečega davnog, što sam tijekom života skoro potpuno zaboravio: da sam i ja, kad sam bio u godinama moje mlade susjede, pjevao, i te kako. Ponovno vidim sebe kako stotinama kilometara daleko od mora, pred prozorom koji gleda u tipično beogradsko periferijsko dvorište okruženo kućama mojih susjeda, pjevam iz sveg glasa Oj more duboko, sva moja radosti… Pa nastavljam, priređujući svom komšiluku koncert dalmatinskih pjesama: Jedan mali brodić… Susjed iz kuće pored moje, prolazeći, upućuje mi podsmješljiv pogled. On nema pojma gdje se ja u tom trenutku nalazim. U brodiću. A taj brodić nasrid je kanala. Svuda oko mene hitaju ka obalama talasi koji pod svojim bijelim krestama kao da imaju oči. Prijateljski mi namiguju. To mi je utjeha za sve one podrugljive poglede koji me čekaju kasnije, kad prođem ulicom gdje me je moje pjevanje, po svemu sudeći, već proslavilo. Zato im unaprijed uzvraćam pjesmom u prkosno veselom, najživljem dalmatinskom ritmu: Ćiribiribela, Mare moja…
Nisam mislio na to da su moje pjevanje, a pogotovo moj glas, dostojni podsmijeha. Tek mnogo godina kasnije, kad sam nabavio magnetofon i na njemu snimio, a zatim i čuo svoj glas, zarekao sam se da nikad više neću pjevati. I zastidio se zbog svojih dječačkih koncerata na beogradskoj periferiji.
Ali te večeri kad sam, u vrućici, osluškujući “koncert” djevojke iz susjedstva, istovremeno u sebi čuo tonove skoro zaboravljene pjesme Oj more duboko, pomislio sam da se zbog te svoje pjevačke prošlosti, ma koliko smiješne, ne moram stidjeti. To pjevanje meni je bilo važno, jer se pri njemu, kroz doživljaj dalekog mora, u meni budilo poetsko čulo koje će dati smisao i sadržaj mom budućem životu.
Međutim, to moje dječačko koncertiranje moglo je, kao i kod mnogih ljudi koje znam, biti sasvim drukčije prirode. Moglo je pozivati u bitke a ne u plovidbe; moglo se zanositi stjegovima a ne jedrima.
Ta pomisao navela me je da počnem na drukčiji način slušati glazbene numere kojima je nesuđena estradna diva skoro svake večeri narušavala moj mir. Jer to pjevanje, ma koliko bilo nespretno i smiješno, učinilo mi se sasvim bezazlenim, sasvim miroljubivim, pa sam rekao u sebi:
Pjevaj, mlada susjedo, pjevaj…
Možda će iz tvog duha, iz tvoje duše, iz kojih sad s tolikom uživljenošću izviru ti neskladni tonovi, na svijetlo dana jednom izaći nešto lijepo, što neće nikoga vrijeđati, nikome smetati, nikome bosti oči ni mučiti sluh – nešto što će makar malo obogatiti ovaj naš život?