Kino Internazionale (1906) – drugo kino u Hrvatskoj
“Ali nema zavaravanja: kada izdaleka vidite električnu svjetiljku koja probija gusti mrak ulice, kad čujete škripući glas fonografa što vam neugodno ranjava bubnjiće, ili onaj ne manje neugodan glas dječaka (vratara) koji hvali veličanstvenost predstave i umiruje nestrpljenje drugih s jednim veoma lažljivim: ‘Počinje odmah!’, onda možete biti sigurni da je tu kinematograf.”1 Prijelaz od putujućih, preko polustalnih (povremeno putujućih) na stalne gradske kinematografe, nije uvijek moguće sa sigurnošću utvrditi, razlučiti granicu između ondašnjih polustalnih i stalnih kinematografa kada se putujući kinematografi nailazeći na dobar prijem u pojedinim gradovima zadržavaju u njima nekoliko mjeseci, ponekad i više od godinu dana ili pak trajno, postajući tako stalna gradska kina koja neprestano mijenjaju filmski program pred stalnim gledateljstvom (dok su ranije mijenjali gledateljstvo sa stalnim programom filmova). U Puli takvih dvojbi nije bilo osim uvjetno s putujućim kinematografom Théâtre Pathe Frères iz Pariza (“međunarodnim filmskim imperijem”, samo u Americi distribuirao je i snimao više filmova od svih američkih kompanija zajedno) koji se tri godine pojavljivao, u ne pretjerano dugim terminima, u Politeami Ciscuttiju, ali nije se uspio stalno, na dulje vrijeme, nastaniti u kazalištu i zadobit epitet stalnoga kinematografa, tek natruhe polustalnog.
Vlasnik prodavaonice mješovite robe (drogerije) u Ulici Sergijevaca (Via Sergia 49) Ivan Tominc (Giuseppe Tominz)2, Tršćanin koji je 1902. godine doselio u Pulu,3 šireći svoju djelatnost (i potencijalnu zaradu) na živuće sličice, dao je sagraditi specijalnu dvoranu jedine namjene: projiciranju filmskih programa. U središtu grada pokraj tek izgrađene secesijske tržnice (Središnja tržnica, Zentral-Markthalle, Mercato Centrale, svečano je otvorena 1. travnja 1903.), ondašnjega građevinskog čuda željezne konstrukcije i stakla, niklo je posebno improvizirana nastamba (negdje na početku današnje Fontičke ulice), paviljon za projiciranje filmova.
Prvi stalni pulski kinematograf (naveliko najavljivan i reklamiran već 30. i 31. svibnja i 1. lipnja4), Električno kino Internazionale (Bioscopio elettrico Internazionale) svečano je otvoreno i počelo s redovitim prikazivanjem filmova 3. lipnja 1906. “Danas u 6 sati navečer otvaranje veličanstvenog Elektro-kina Internazionalne, u Bezimenoj uličici nadomak tržnice, na Verdijevom trgu, kazalište sa senzacionalnim prikazivanjem savršenih živih slika… Tri velike predstave dnevno: radnim danom u 7, 8 i 9 sati navečer, nedjeljom i praznikom od 6 sati navečer.”5
Sutradan ga je Giornaletto već prozvao prema vlasniku kino Tominz (Cinematografo Tominz): “Sinoć je otvoren novi kinematograf gospodina Tominza pored Priorova kioska. Posjeta je bila mnogobrojna. Izvijestiti ćemo vas još.”6 “Posjetili smo paviljon koji je sagradio gospodin Tominz za električni kinematograf (ulaz kod kioska Priora). Moramo naglasiti, paviljon je vrlo lijepo uređen, a dobro projiciranim slikama brojni gledatelji plješću, što filmovi i zaslužuju. Za vrijeme i u stankama prikazivanja sviraju glazbenici gradskog orkestra.”7 Puležani su ga kratko nazivali kino Internazionale (cinema ili cine Internazionale), dakle ne Internacional, kao što se prečesto pogrešno navodi (u svim tekstovima koji spominju prvo kino u Puli), niti International.8 Premda je Tomincu ubrzo dojadila (već krajem kolovoza prestaje s redovitim prikazivanjem filmova i počinje s ugošćavanjem putujućih kazališta i varijetea9), vjerojatno njemu slabo isplatljiva, kinematografska djelatnost, prikazivanje gibljivih sličica u “Bezimenoj uličici nadomak tržnice” nastavilo se, ali s novim vlasnikom.
Na ne baš veliku sreću postoji zapis svjedoka, sudionika kinematografskih početaka u Puli. “O tome se nešto više može reći zahvaljujući prije svega jednoj privatnoj kronologiji Nina Giorgesija, koji je pažljivo bilježio sve podatke vezane za razvoj kinematografije u svom gradu. Ovaj živahni starac danas živi u Ljubljanskoj ulici br. 12 u Puli, ima 79 godina, ali i dalje, po nekoliko sati dnevno, zna da proboravi u jednoj od soba svoga stana u kojoj se nalaze dragocjeni filmski dokumenti. Prema njegovim podacima, prvi pokretni kinematografi gostovali su u Puli nekoliko godina prije nego što je otvoren prvi stalni kinematograf, no o tome Giorgesi praktički nema dokumenata. Njegova kronika započinje 23. lipnja 1906. godine, kada je u Puli otvorena prva stalna kinematografska dvorana. Bio je to ‘Bioscop International’, smješten pod jednim prilično stabilnim šatorom pod koji je moglo stati stotinjak gledalaca. Šator se nalazio u tadašnjoj ulici Innominita, između sadašnje gradske tržnice i Muzičke škole. Nino Giorgesi je tada i dobio svoje stalno namještenje koje se sastojalo u tome da dijeli plakate sa sadržajem filmova i uopće da privuče publiku u kino. To se radno mjesto zvalo imbonitore. Prvi film koji je prikazan zvao se ‘Kralj od Španije’. Bila je to spektakularna i za ono vrijeme neviđena filmska gala-predstava, a s druge strane – otvorenje prvog kina predstavljalo je značajan kulturni i društveni događaj. Samo dan kasnije, 24. lipnja 1906. godine u kronici Nina Giorgesija navodi se da je otvoren i drugi kinematograf Edison, na mjestu gdje se danas nalazi robna kuća na Trgu bratstva i jedinstva.”10
Ne možemo se i ne smijemo pouzdati u Giorgesijeva “pažljivo bilježena” sjećanja (još manje vjerovati autoru citirana teksta koji tako olako podastire toliko neprovjerenih podataka), počevši od pogrešno zabilježenog imena prvoga stalnog kina u Puli, zatim datuma (oba pogrešna) otvorenja obaju kina, šatora kina Inernazionale (u novinama se spominje paviljon, baracca, vjerojatno Ninova zamjena za neki od prijašnjih putujućih kinematografa u šatoru) koji prema “programu slika” iz Polaer Morgneblatt, 3. lipnja 1906., nema ni traga spektaklu “Kralja od Španije” (vjerojatno je riječ o kasnije prikazanom filmu “Vjenčanje španjolskog kralja i atentat”, ufilmljenim stvarnim događajem, 31. svibnja 1906., kada je kraljevski par, Alfonso XIII. i škotska kraljevna Victoria Eugenie, po povratku s vjenčanja, zamalo izbjegao pogubni ishod atentata katalonskoga anarhista Matea Morrala Roca, čija je bomba u buketu cvijeća bačena na kraljevsku kočiju usmrtila 23 prolaznika i sudionika kraljevske povorke u Madridu), do ponovno pogrešnog naziva drugog kinematografa (Edison je treće stalno kino u Puli). No, još ćemo susresti nepouzdana kinoizvikača, imbonitora, Nina Giorgesija i njegov neozbiljni kinematografski dnevnik, dugo vremena jedinoga izvora (pogrešnih) podataka početaka kinoprikazivačke djelatnosti u Puli.
Prešućena Pula
Prema dosada poznatim relevantnim izvorima, Pula je drugi grad u Hrvatskoj sa stalnim kinom, a vrlo brzo otvoren je i treći stalni kinematograf na prostoru današnje Hrvatske. Nešto ranije, sedam tjedana prije pulskoga kina Internazionale, 13. travnja 1906., otvoren je prvi stalni hrvatski kinematograf u Rijeci, Salone Edison u prizemlju kuće Adamić na Fiumari 2 (danas Fiumara 14)11, a Zagreb s Pathé bioskopom (električnim kazalištem, kako u najavi stoji), kasnije preimenovanim u kino Union, u Gajevoj 1, to čini tek u studenome (nepoznata datuma) iste godine.
No, jedina povijest kinematografije u Hrvata, već spomenuta “101 godina filma u Hrvatskoj: 1896.-1997.”12 purgerski bilježi: “Iste godine kad i Zagreb (1906.) dobivaju svoj prvi kino Pula i Rijeka; Split, Zadar, Sušak 1907., dakle svega godinu dana kasnije, a Dubrovnik 1908. godine.”13 Ponovno je Ivo Škrabalo zaslijepljen Zagrebom (opet epski opisi otvorenja prvog zagrebačkog kina), slučajno zapostavlja i zanemaruje, namjerno ili nenamjerno svejedno, izostavlja pravi redoslijed pojavljivanja stalnih kinematografa u Hrvatskoj, blago rečeno zaboravlja zapisati datume Rijeke i Pule (a vrela su mu na stolu prema nabrojenim izvorima u bibliografiji) gdje su do tada (dakle, studeni 1906.) već otvorena tri stalna kinematografa, prvo u Rijeci (Salone Edison) i potom dva u Puli (kino Internazionale i kino Excelsior), samo kako bi Zagreb iskočio u prvi plan.
“Uostalom, ubrzo će dvorana promijeniti ime u Union, da bi pod njim ušla u povijest kao jedan od prvih stalnih kinematografa ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i na cjelokupnom prostoru buduće jugoslavenske državne tvorevine.”14 Uistinu su neshvatljiva Škrabalova prešućivanja (ili preciznije: zanemarivanja, izostavljanja) povijesnih podataka koja su potom, da stvar bude još gora, kao vjerodostojna ušla i još uvijek ulaze u enciklopedije (primjerice: “Prve projekcije većinom se izvode u prostorijama s drugom namjenom, a prvi stalni kinematograf otvara se 1906. u Zagrebu; slijede dvorane u Puli (iste godine), te 1907. i u Dubrovniku, Splitu, Sušaku, Rijeci i Zadru, pa se sredina prvog desetljeća smatra razdobljem početka kinofikacije Hrvatske.”15, ili: “prva stalna dvorana otvorena je 1906. u Zagrebu, a zatim iste godine u Puli, pa 1907. u Dubrovniku, Splitu, Rijeci, na Sušaku i u Zadru”16) i knjige (primjerice: “Prvi stalni kinematograf otvoren je u Pittsburgu 1905., u Zagrebu samo s jednom godinom, a u Splitu, Zadru, Sušaku i Rijeci – s dvije godine zakašnjenja.”17 ili: “Prvo stalno kino u Hrvatskoj, Pathé bioskop (‘električno kazalište’), otvoreno je u studenome 1906 u Gajevoj ulici br. 1 u Zagrebu, godinu dana prije uvođenja električne struje u cijelom gradu; iste godine otvorena su stalna kina i u Puli te Rijeci, a iduće godine i u drugim gradovima pa se kratka dominacija putujućih komercijalnih prikazivača filmova približila svome kraju.”18).
Valja jasno istaknuti, samo su Rijeka i Pula prednjačile u kinematoprikazivačkoj djelatnosti u stalnim kinematografima prvoga desetljeća dvadesetoga stoljeća u današnjoj Hrvatskoj. “Početkom stoljeća Rijeka je, zahvaljujući svom posebnom političkom položaju i strateškom značaju sve većeg tranzitno-lučkog grada, otvorena svim novinama koje dolaze iz razvijenog svijeta. Pogodni uvjeti, naročito porezne i carinske olakšice za sve koji ulažu u razvoj grada i njegove privrede, dovode do koncentracije kapitala i intenzivnog doseljavanja stanovništva (uglavnom dobro stojećeg) iz svih krajeva Europe, koje sa sobom donosi i svoje navike. Godine 1900. Rijeka ima oko 40.000 stanovnika, da bi 1910. (zajedno sa Sušakom) dosegla oko 55.000. Solidno situirano riječko građanstvo kao i brojni prolazni gosti luke – mornari i putnici omogućili su stvaranje nadgradnje u vidu bogatog kulturnog i zabavnog života grada, ostvareno kroz brojne objekte ove namijene. Kapital uložen u kazalište, varijete i kinematograf vrlo se brzo isplatio, stoga su investitori bili sve brojniji. Prvi stalni kinematograf otvoren u Rijeci u travnju 1906. Salone Edison ujedno je i prvi na teritoriju današnje Hrvatske. Nešto kasnije iste godine otvorit će se kinematografi u Puli (Internazionale, Edison) i Zagrebu (Union), a 1907. u Zadru (Radium), Splitu (Karaman), Dubrovniku.”19 Gotovo jednake, vrlo slične ili još uznesenije sadržajne retke ovdje zapisane za Rijeku mogu se pripisati i Puli, uz jednu ispravku: drugi stalni kinematograf u Puli nije Edison (on je treći po redu), već kino Excelsior.
Kino Excelsior (1906-1908)
Drugi stalni kinematograf u Puli, i treći u današnjoj Hrvatskoj, kino Excelsior (ponekad zvan i Salon Excelsior) otvoreno je 23. rujna 1906. u sali pored Slavoluka Sergijevaca, Zlatnih vrata (danas potalijančena naziva, Portarata), onoj istoj sali u kojoj je gostovao nekoliko mjeseci ranije (od 25. travnja do 31. svibnja) putujući kinematograf Edison pa kasnije, za ljetnih mjeseci kinematograf, istog naziva, Excelsior20. “U ovom kinematografu sinoć je prikazan prekrasan novi program…, a za koji dan bit će otvorena i posebna čekaonica za posjetitelje ovoga kina.”21 Vlasnik kina je, kako bilježe pulski dnevnici, gospodin Covini (spomenuto gostovanje u Politeami) o kome se malo toga zna (čak ni ime), ili možda gospodin slična prezimena Oreste Corvini, za koga talijanski povjesničar filma Aldo Bernardini napominje da je iz Pule.22 Kino Excelsior, iako recentna repertoara s kvalitetnim, suvremenim projektorima i projekcijama koje prati živa klavirska pratnja, a utorkom i mali sastav orkestra Carsko-kraljevske mornarice, te promociju prvoga onodobno ozvučenog filma od 25. travnja do 16. lipnja 1908. (sinkroni uređaj prikaza filma i glazbe s gramofonskih ploča, većinom, Puljanima omiljenih, operetnih i opernih arija ili popularnih skladbi, belcanta)23, već 22. listopada 1908. mijenja naziv u kino Minerva, kada ga od otkupljuje puljski ugostitelj Karlo Matelić (Matelich)…
“Uspoređujući s drugim gradovima, nailazimo na zapanjujuće podatke: u Rijeci je do kraja 1911. otvoreno čak devet kinematografa, a u znatno većem Zagrebu svega dva (Union i Kinematograf ćirilo-metodskih zidara, otvoren 1907.). Zanimljiv je, također, primjer Pule u kojoj su do 1912. otvorena četiri kinematografa (Internazionale, Excelsior, Internazionale (novi), Edison).”24 Istine radi, te 1911. godine u Puli djeluju samo tri kinematografa: Minerva, Edison i Leopold, dok ih je ukupno bilo, do navedene 1911., otvoreno sedam od kojih su tri promijenila prijašnje nazive (novi vlasnici, nova imena) i jedan se ugasio, prvi puljski stalni kinematograf Internazionale u paviljonu na tržnici, kasniji Edison, a u dobrano kinoficiranoj Rijeci tada su: Salone Edison, kino Sušak, Kinematografička dvorana Elektra, Cinematografo Progresso, Cinematografo Olimpo, Nuovo cinema Plasse, Cinematografo Centrale, Cinema-teatar Argentina i Grande cinematografo Parigi koji već 1910. pokreće, svaka tri-četiri dana, vlastito glasilo Cinema giornale di Parigi (uređivao ih je Camilo Fiorello, tiskao Emidio Mohovich), što je prva zabilježena filmska revija (kino-novine) tiskana u Hrvatskoj. “Novine su tiskane na dva lista (42 cm) bez oznake godišta, bez paginacije i bez slika. Sadržaj je bio ujednačen, te je u svim sačuvanim primjercima na prvoj stranici najava novog filma, na drugoj stranici pripovijetka (ili filmska novela u nastavcima), poneka pjesma i humor, a na trećoj i četvrtoj stranici objavljivane su reklame i oglasi riječkih gospodarstvenika.”25
1 “I cinematografi”, Il Dalmata, 28. prosinca 1907., u: Duško Kečkemet: “Počeci kinematografije i filma u Dalmaciji (1897-1918)”, n. dj., str. 110.
2 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 222.
3Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, n. dj., str. 81.
4Polaer Morgneblatt, 30., 31. svbnja i 1. lipnja 1906., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 39.
5Polaer Morgneblatt, 3. lipnja 1906., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 39.
6“Cinematografo Tominz”, Il giornaletto di Pola, 4. lipnja 1906.
7“Cinematografo Tominz”, Il giornaletto di Pola, 5. lipnja 1906.
8 Dejan Kosanović u “Kinematografskim delatnostima u Puli…” ne zapisuje izvorno ime kina već samo srpsku (fonetsku) inačicu za cinema Internazionale – kinematograf (ili bioskop) Internacional, koji se još ranije pojavljuje i u napisu Marijana Grakalića: “Pula: od ‘Internacionala’ do Festivala jugoslavenskog filma”, Filmska kultura, br. 46-47, Epoha, Zagreb 1965., str. 179-183, a Albin Čehić pak u “Nino Giorgesi: filmski kroničar Pule”, Filmska kultura, br. 72, Epoha, Zagreb 1970., str. 77-79, potpuno pogrešno citira i interpretira varljiva sjećanja Nina Giorgesija i zapisuje ga kao “Bioscop International”. Naravno, i u “Istarskoj enciklopediji” pod jedinicom “Kinematografija” (str. 387) autorskoga dvojca Mate Ćurića i Giuseppe Orbanicha (talijanizirani Orbanić nije se dosjetio da Puležani ne bi baš tako zapisali ime kina), koji su, ne provjeravajući izvore (ne pada im napamet), doslovce prepisali Kosanovića, piše netočno, Internacional.
9 “Teatro delle Follie (già Cinematografo)”, Il giornaletto di Pola, 9. rujna 1906.
10 Albin Čehić: “Nino Giorgesi: filmski kroničar Pule”, Filmska kultura, br. 72, Epoha, Zagreb 1970., str. 77-78.
11Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa – prvi stalni kinematografi: Salone Edison, Elektra, Progresso”, Dometi, br. 7-12, Matica hrvatska – Rijeka, Rijeka 1997., str. 97-110.
12 Proširena, nadopunjena i izmijenjena verzija prethodne samoupravnom socijalizmu nepodobne knjige, Ivo Škrabalo: “Između publike i države: povijest hrvatske kinematografije 1896-1980”, Znanje, Zagreb 1984.
13 Ivo Škrabalo: “101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997…”, n. dj., str. 32.
14 Ivo Škrabalo: “101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997…”, n. dj., str. 26.
15 Ante Peterlić: “Jugoslavija, Hrvatska”, u: Ante Peterlić (gl. ur.): “Filmska enciklopedija”, sv. 1 (A-K), n. dj., str. 633.
16 “Hrvati, film”, u August Kovačec (gl. ur.): “Hrvatska enciklopedija”, sv. 4 (Fr-Ht), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2002., str. 701.
17 Laura Šakaja: “Kultura i prostor: prostorna organizacija kulturnih djelatnosti u Hrvatskoj”, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1999., str. 96.
18 Nikica Gilić: “Filmski medij”, u: Zrinjka Peruško (ur.): “Uvod u medije”, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb 2011., str. 92.
19 Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa – prvi stalni kinematografi…”, n. dj., str. 98.
20 “Cinematografo Excelsior”, Il giornaletto di Pola, 16. srpnja 1906.
21 “Cinematografo Excelsior”, Il giornaletto di Pola, 23. rujna 1906.
22Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 42.
23Polaer Tagblatt, 6., 10. 15. svibnja 1908., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 50.
24 Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa – prvi stalni kinematografi…”, n. dj., str. 98.
25 Vjekoslav Majcen: “Hrvatski filmski tisak do 1945. godine”, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Zagreb 1998., str. 58.
Kronika pulskih festivala/4
Kino Internazionale (1906) – drugo kino u Hrvatskoj
“Ali nema zavaravanja: kada izdaleka vidite električnu svjetiljku koja probija gusti mrak ulice, kad čujete škripući glas fonografa što vam neugodno ranjava bubnjiće, ili onaj ne manje neugodan glas dječaka (vratara) koji hvali veličanstvenost predstave i umiruje nestrpljenje drugih s jednim veoma lažljivim: ‘Počinje odmah!’, onda možete biti sigurni da je tu kinematograf.”1 Prijelaz od putujućih, preko polustalnih (povremeno putujućih) na stalne gradske kinematografe, nije uvijek moguće sa sigurnošću utvrditi, razlučiti granicu između ondašnjih polustalnih i stalnih kinematografa kada se putujući kinematografi nailazeći na dobar prijem u pojedinim gradovima zadržavaju u njima nekoliko mjeseci, ponekad i više od godinu dana ili pak trajno, postajući tako stalna gradska kina koja neprestano mijenjaju filmski program pred stalnim gledateljstvom (dok su ranije mijenjali gledateljstvo sa stalnim programom filmova). U Puli takvih dvojbi nije bilo osim uvjetno s putujućim kinematografom Théâtre Pathe Frères iz Pariza (“međunarodnim filmskim imperijem”, samo u Americi distribuirao je i snimao više filmova od svih američkih kompanija zajedno) koji se tri godine pojavljivao, u ne pretjerano dugim terminima, u Politeami Ciscuttiju, ali nije se uspio stalno, na dulje vrijeme, nastaniti u kazalištu i zadobit epitet stalnoga kinematografa, tek natruhe polustalnog.
Vlasnik prodavaonice mješovite robe (drogerije) u Ulici Sergijevaca (Via Sergia 49) Ivan Tominc (Giuseppe Tominz)2, Tršćanin koji je 1902. godine doselio u Pulu,3 šireći svoju djelatnost (i potencijalnu zaradu) na živuće sličice, dao je sagraditi specijalnu dvoranu jedine namjene: projiciranju filmskih programa. U središtu grada pokraj tek izgrađene secesijske tržnice (Središnja tržnica, Zentral-Markthalle, Mercato Centrale, svečano je otvorena 1. travnja 1903.), ondašnjega građevinskog čuda željezne konstrukcije i stakla, niklo je posebno improvizirana nastamba (negdje na početku današnje Fontičke ulice), paviljon za projiciranje filmova.
Prvi stalni pulski kinematograf (naveliko najavljivan i reklamiran već 30. i 31. svibnja i 1. lipnja4), Električno kino Internazionale (Bioscopio elettrico Internazionale) svečano je otvoreno i počelo s redovitim prikazivanjem filmova 3. lipnja 1906. “Danas u 6 sati navečer otvaranje veličanstvenog Elektro-kina Internazionalne, u Bezimenoj uličici nadomak tržnice, na Verdijevom trgu, kazalište sa senzacionalnim prikazivanjem savršenih živih slika… Tri velike predstave dnevno: radnim danom u 7, 8 i 9 sati navečer, nedjeljom i praznikom od 6 sati navečer.”5
Sutradan ga je Giornaletto već prozvao prema vlasniku kino Tominz (Cinematografo Tominz): “Sinoć je otvoren novi kinematograf gospodina Tominza pored Priorova kioska. Posjeta je bila mnogobrojna. Izvijestiti ćemo vas još.”6 “Posjetili smo paviljon koji je sagradio gospodin Tominz za električni kinematograf (ulaz kod kioska Priora). Moramo naglasiti, paviljon je vrlo lijepo uređen, a dobro projiciranim slikama brojni gledatelji plješću, što filmovi i zaslužuju. Za vrijeme i u stankama prikazivanja sviraju glazbenici gradskog orkestra.”7 Puležani su ga kratko nazivali kino Internazionale (cinema ili cine Internazionale), dakle ne Internacional, kao što se prečesto pogrešno navodi (u svim tekstovima koji spominju prvo kino u Puli), niti International.8 Premda je Tomincu ubrzo dojadila (već krajem kolovoza prestaje s redovitim prikazivanjem filmova i počinje s ugošćavanjem putujućih kazališta i varijetea9), vjerojatno njemu slabo isplatljiva, kinematografska djelatnost, prikazivanje gibljivih sličica u “Bezimenoj uličici nadomak tržnice” nastavilo se, ali s novim vlasnikom.
Na ne baš veliku sreću postoji zapis svjedoka, sudionika kinematografskih početaka u Puli. “O tome se nešto više može reći zahvaljujući prije svega jednoj privatnoj kronologiji Nina Giorgesija, koji je pažljivo bilježio sve podatke vezane za razvoj kinematografije u svom gradu. Ovaj živahni starac danas živi u Ljubljanskoj ulici br. 12 u Puli, ima 79 godina, ali i dalje, po nekoliko sati dnevno, zna da proboravi u jednoj od soba svoga stana u kojoj se nalaze dragocjeni filmski dokumenti. Prema njegovim podacima, prvi pokretni kinematografi gostovali su u Puli nekoliko godina prije nego što je otvoren prvi stalni kinematograf, no o tome Giorgesi praktički nema dokumenata. Njegova kronika započinje 23. lipnja 1906. godine, kada je u Puli otvorena prva stalna kinematografska dvorana. Bio je to ‘Bioscop International’, smješten pod jednim prilično stabilnim šatorom pod koji je moglo stati stotinjak gledalaca. Šator se nalazio u tadašnjoj ulici Innominita, između sadašnje gradske tržnice i Muzičke škole. Nino Giorgesi je tada i dobio svoje stalno namještenje koje se sastojalo u tome da dijeli plakate sa sadržajem filmova i uopće da privuče publiku u kino. To se radno mjesto zvalo imbonitore. Prvi film koji je prikazan zvao se ‘Kralj od Španije’. Bila je to spektakularna i za ono vrijeme neviđena filmska gala-predstava, a s druge strane – otvorenje prvog kina predstavljalo je značajan kulturni i društveni događaj. Samo dan kasnije, 24. lipnja 1906. godine u kronici Nina Giorgesija navodi se da je otvoren i drugi kinematograf Edison, na mjestu gdje se danas nalazi robna kuća na Trgu bratstva i jedinstva.”10
Ne možemo se i ne smijemo pouzdati u Giorgesijeva “pažljivo bilježena” sjećanja (još manje vjerovati autoru citirana teksta koji tako olako podastire toliko neprovjerenih podataka), počevši od pogrešno zabilježenog imena prvoga stalnog kina u Puli, zatim datuma (oba pogrešna) otvorenja obaju kina, šatora kina Inernazionale (u novinama se spominje paviljon, baracca, vjerojatno Ninova zamjena za neki od prijašnjih putujućih kinematografa u šatoru) koji prema “programu slika” iz Polaer Morgneblatt, 3. lipnja 1906., nema ni traga spektaklu “Kralja od Španije” (vjerojatno je riječ o kasnije prikazanom filmu “Vjenčanje španjolskog kralja i atentat”, ufilmljenim stvarnim događajem, 31. svibnja 1906., kada je kraljevski par, Alfonso XIII. i škotska kraljevna Victoria Eugenie, po povratku s vjenčanja, zamalo izbjegao pogubni ishod atentata katalonskoga anarhista Matea Morrala Roca, čija je bomba u buketu cvijeća bačena na kraljevsku kočiju usmrtila 23 prolaznika i sudionika kraljevske povorke u Madridu), do ponovno pogrešnog naziva drugog kinematografa (Edison je treće stalno kino u Puli). No, još ćemo susresti nepouzdana kinoizvikača, imbonitora, Nina Giorgesija i njegov neozbiljni kinematografski dnevnik, dugo vremena jedinoga izvora (pogrešnih) podataka početaka kinoprikazivačke djelatnosti u Puli.
Prešućena Pula
Prema dosada poznatim relevantnim izvorima, Pula je drugi grad u Hrvatskoj sa stalnim kinom, a vrlo brzo otvoren je i treći stalni kinematograf na prostoru današnje Hrvatske. Nešto ranije, sedam tjedana prije pulskoga kina Internazionale, 13. travnja 1906., otvoren je prvi stalni hrvatski kinematograf u Rijeci, Salone Edison u prizemlju kuće Adamić na Fiumari 2 (danas Fiumara 14)11, a Zagreb s Pathé bioskopom (električnim kazalištem, kako u najavi stoji), kasnije preimenovanim u kino Union, u Gajevoj 1, to čini tek u studenome (nepoznata datuma) iste godine.
No, jedina povijest kinematografije u Hrvata, već spomenuta “101 godina filma u Hrvatskoj: 1896.-1997.”12 purgerski bilježi: “Iste godine kad i Zagreb (1906.) dobivaju svoj prvi kino Pula i Rijeka; Split, Zadar, Sušak 1907., dakle svega godinu dana kasnije, a Dubrovnik 1908. godine.”13 Ponovno je Ivo Škrabalo zaslijepljen Zagrebom (opet epski opisi otvorenja prvog zagrebačkog kina), slučajno zapostavlja i zanemaruje, namjerno ili nenamjerno svejedno, izostavlja pravi redoslijed pojavljivanja stalnih kinematografa u Hrvatskoj, blago rečeno zaboravlja zapisati datume Rijeke i Pule (a vrela su mu na stolu prema nabrojenim izvorima u bibliografiji) gdje su do tada (dakle, studeni 1906.) već otvorena tri stalna kinematografa, prvo u Rijeci (Salone Edison) i potom dva u Puli (kino Internazionale i kino Excelsior), samo kako bi Zagreb iskočio u prvi plan.
“Uostalom, ubrzo će dvorana promijeniti ime u Union, da bi pod njim ušla u povijest kao jedan od prvih stalnih kinematografa ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i na cjelokupnom prostoru buduće jugoslavenske državne tvorevine.”14 Uistinu su neshvatljiva Škrabalova prešućivanja (ili preciznije: zanemarivanja, izostavljanja) povijesnih podataka koja su potom, da stvar bude još gora, kao vjerodostojna ušla i još uvijek ulaze u enciklopedije (primjerice: “Prve projekcije većinom se izvode u prostorijama s drugom namjenom, a prvi stalni kinematograf otvara se 1906. u Zagrebu; slijede dvorane u Puli (iste godine), te 1907. i u Dubrovniku, Splitu, Sušaku, Rijeci i Zadru, pa se sredina prvog desetljeća smatra razdobljem početka kinofikacije Hrvatske.”15, ili: “prva stalna dvorana otvorena je 1906. u Zagrebu, a zatim iste godine u Puli, pa 1907. u Dubrovniku, Splitu, Rijeci, na Sušaku i u Zadru”16) i knjige (primjerice: “Prvi stalni kinematograf otvoren je u Pittsburgu 1905., u Zagrebu samo s jednom godinom, a u Splitu, Zadru, Sušaku i Rijeci – s dvije godine zakašnjenja.”17 ili: “Prvo stalno kino u Hrvatskoj, Pathé bioskop (‘električno kazalište’), otvoreno je u studenome 1906 u Gajevoj ulici br. 1 u Zagrebu, godinu dana prije uvođenja električne struje u cijelom gradu; iste godine otvorena su stalna kina i u Puli te Rijeci, a iduće godine i u drugim gradovima pa se kratka dominacija putujućih komercijalnih prikazivača filmova približila svome kraju.”18).
Valja jasno istaknuti, samo su Rijeka i Pula prednjačile u kinematoprikazivačkoj djelatnosti u stalnim kinematografima prvoga desetljeća dvadesetoga stoljeća u današnjoj Hrvatskoj. “Početkom stoljeća Rijeka je, zahvaljujući svom posebnom političkom položaju i strateškom značaju sve većeg tranzitno-lučkog grada, otvorena svim novinama koje dolaze iz razvijenog svijeta. Pogodni uvjeti, naročito porezne i carinske olakšice za sve koji ulažu u razvoj grada i njegove privrede, dovode do koncentracije kapitala i intenzivnog doseljavanja stanovništva (uglavnom dobro stojećeg) iz svih krajeva Europe, koje sa sobom donosi i svoje navike. Godine 1900. Rijeka ima oko 40.000 stanovnika, da bi 1910. (zajedno sa Sušakom) dosegla oko 55.000. Solidno situirano riječko građanstvo kao i brojni prolazni gosti luke – mornari i putnici omogućili su stvaranje nadgradnje u vidu bogatog kulturnog i zabavnog života grada, ostvareno kroz brojne objekte ove namijene. Kapital uložen u kazalište, varijete i kinematograf vrlo se brzo isplatio, stoga su investitori bili sve brojniji. Prvi stalni kinematograf otvoren u Rijeci u travnju 1906. Salone Edison ujedno je i prvi na teritoriju današnje Hrvatske. Nešto kasnije iste godine otvorit će se kinematografi u Puli (Internazionale, Edison) i Zagrebu (Union), a 1907. u Zadru (Radium), Splitu (Karaman), Dubrovniku.”19 Gotovo jednake, vrlo slične ili još uznesenije sadržajne retke ovdje zapisane za Rijeku mogu se pripisati i Puli, uz jednu ispravku: drugi stalni kinematograf u Puli nije Edison (on je treći po redu), već kino Excelsior.
Kino Excelsior (1906-1908)
Drugi stalni kinematograf u Puli, i treći u današnjoj Hrvatskoj, kino Excelsior (ponekad zvan i Salon Excelsior) otvoreno je 23. rujna 1906. u sali pored Slavoluka Sergijevaca, Zlatnih vrata (danas potalijančena naziva, Portarata), onoj istoj sali u kojoj je gostovao nekoliko mjeseci ranije (od 25. travnja do 31. svibnja) putujući kinematograf Edison pa kasnije, za ljetnih mjeseci kinematograf, istog naziva, Excelsior20. “U ovom kinematografu sinoć je prikazan prekrasan novi program…, a za koji dan bit će otvorena i posebna čekaonica za posjetitelje ovoga kina.”21 Vlasnik kina je, kako bilježe pulski dnevnici, gospodin Covini (spomenuto gostovanje u Politeami) o kome se malo toga zna (čak ni ime), ili možda gospodin slična prezimena Oreste Corvini, za koga talijanski povjesničar filma Aldo Bernardini napominje da je iz Pule.22 Kino Excelsior, iako recentna repertoara s kvalitetnim, suvremenim projektorima i projekcijama koje prati živa klavirska pratnja, a utorkom i mali sastav orkestra Carsko-kraljevske mornarice, te promociju prvoga onodobno ozvučenog filma od 25. travnja do 16. lipnja 1908. (sinkroni uređaj prikaza filma i glazbe s gramofonskih ploča, većinom, Puljanima omiljenih, operetnih i opernih arija ili popularnih skladbi, belcanta)23, već 22. listopada 1908. mijenja naziv u kino Minerva, kada ga od otkupljuje puljski ugostitelj Karlo Matelić (Matelich)…
“Uspoređujući s drugim gradovima, nailazimo na zapanjujuće podatke: u Rijeci je do kraja 1911. otvoreno čak devet kinematografa, a u znatno većem Zagrebu svega dva (Union i Kinematograf ćirilo-metodskih zidara, otvoren 1907.). Zanimljiv je, također, primjer Pule u kojoj su do 1912. otvorena četiri kinematografa (Internazionale, Excelsior, Internazionale (novi), Edison).”24 Istine radi, te 1911. godine u Puli djeluju samo tri kinematografa: Minerva, Edison i Leopold, dok ih je ukupno bilo, do navedene 1911., otvoreno sedam od kojih su tri promijenila prijašnje nazive (novi vlasnici, nova imena) i jedan se ugasio, prvi puljski stalni kinematograf Internazionale u paviljonu na tržnici, kasniji Edison, a u dobrano kinoficiranoj Rijeci tada su: Salone Edison, kino Sušak, Kinematografička dvorana Elektra, Cinematografo Progresso, Cinematografo Olimpo, Nuovo cinema Plasse, Cinematografo Centrale, Cinema-teatar Argentina i Grande cinematografo Parigi koji već 1910. pokreće, svaka tri-četiri dana, vlastito glasilo Cinema giornale di Parigi (uređivao ih je Camilo Fiorello, tiskao Emidio Mohovich), što je prva zabilježena filmska revija (kino-novine) tiskana u Hrvatskoj. “Novine su tiskane na dva lista (42 cm) bez oznake godišta, bez paginacije i bez slika. Sadržaj je bio ujednačen, te je u svim sačuvanim primjercima na prvoj stranici najava novog filma, na drugoj stranici pripovijetka (ili filmska novela u nastavcima), poneka pjesma i humor, a na trećoj i četvrtoj stranici objavljivane su reklame i oglasi riječkih gospodarstvenika.”25
1 “I cinematografi”, Il Dalmata, 28. prosinca 1907., u: Duško Kečkemet: “Počeci kinematografije i filma u Dalmaciji (1897-1918)”, n. dj., str. 110.
2 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 222.
3 Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, n. dj., str. 81.
4 Polaer Morgneblatt, 30., 31. svbnja i 1. lipnja 1906., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 39.
5 Polaer Morgneblatt, 3. lipnja 1906., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 39.
6 “Cinematografo Tominz”, Il giornaletto di Pola, 4. lipnja 1906.
7 “Cinematografo Tominz”, Il giornaletto di Pola, 5. lipnja 1906.
8 Dejan Kosanović u “Kinematografskim delatnostima u Puli…” ne zapisuje izvorno ime kina već samo srpsku (fonetsku) inačicu za cinema Internazionale – kinematograf (ili bioskop) Internacional, koji se još ranije pojavljuje i u napisu Marijana Grakalića: “Pula: od ‘Internacionala’ do Festivala jugoslavenskog filma”, Filmska kultura, br. 46-47, Epoha, Zagreb 1965., str. 179-183, a Albin Čehić pak u “Nino Giorgesi: filmski kroničar Pule”, Filmska kultura, br. 72, Epoha, Zagreb 1970., str. 77-79, potpuno pogrešno citira i interpretira varljiva sjećanja Nina Giorgesija i zapisuje ga kao “Bioscop International”. Naravno, i u “Istarskoj enciklopediji” pod jedinicom “Kinematografija” (str. 387) autorskoga dvojca Mate Ćurića i Giuseppe Orbanicha (talijanizirani Orbanić nije se dosjetio da Puležani ne bi baš tako zapisali ime kina), koji su, ne provjeravajući izvore (ne pada im napamet), doslovce prepisali Kosanovića, piše netočno, Internacional.
9 “Teatro delle Follie (già Cinematografo)”, Il giornaletto di Pola, 9. rujna 1906.
10 Albin Čehić: “Nino Giorgesi: filmski kroničar Pule”, Filmska kultura, br. 72, Epoha, Zagreb 1970., str. 77-78.
11 Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa – prvi stalni kinematografi: Salone Edison, Elektra, Progresso”, Dometi, br. 7-12, Matica hrvatska – Rijeka, Rijeka 1997., str. 97-110.
12 Proširena, nadopunjena i izmijenjena verzija prethodne samoupravnom socijalizmu nepodobne knjige, Ivo Škrabalo: “Između publike i države: povijest hrvatske kinematografije 1896-1980”, Znanje, Zagreb 1984.
13 Ivo Škrabalo: “101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997…”, n. dj., str. 32.
14 Ivo Škrabalo: “101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997…”, n. dj., str. 26.
15 Ante Peterlić: “Jugoslavija, Hrvatska”, u: Ante Peterlić (gl. ur.): “Filmska enciklopedija”, sv. 1 (A-K), n. dj., str. 633.
16 “Hrvati, film”, u August Kovačec (gl. ur.): “Hrvatska enciklopedija”, sv. 4 (Fr-Ht), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2002., str. 701.
17 Laura Šakaja: “Kultura i prostor: prostorna organizacija kulturnih djelatnosti u Hrvatskoj”, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1999., str. 96.
18 Nikica Gilić: “Filmski medij”, u: Zrinjka Peruško (ur.): “Uvod u medije”, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb 2011., str. 92.
19 Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa – prvi stalni kinematografi…”, n. dj., str. 98.
20 “Cinematografo Excelsior”, Il giornaletto di Pola, 16. srpnja 1906.
21 “Cinematografo Excelsior”, Il giornaletto di Pola, 23. rujna 1906.
22 Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 42.
23 Polaer Tagblatt, 6., 10. 15. svibnja 1908., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 50.
24 Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa – prvi stalni kinematografi…”, n. dj., str. 98.
25 Vjekoslav Majcen: “Hrvatski filmski tisak do 1945. godine”, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Zagreb 1998., str. 58.