Ponekad mislim da je nama
Što zakletva nam nije mobitel
I k tom živimo u pređanjem
Nesvršenome, ko u bogazu,
Sa rječnicima SANU i JAZU,
Stog i na Marsu učimo lički –
Da nam je lako, i da nam je lašnje
Svaki dan, mada, u sibirskom mrazu,
Kašto ličimo na obitelj
Što, s mjesnim kartonom u rukama,
Ulazi u život izbjeglički
Kako bi barem pokoja varnica
Sveštena bila od smrti spašena
Mada je mašta sad, ko zvjezdarnica
Grinička, muzejem proglašena.
Stoga njihov stih je – škripanje tarnica.
I dok se predajem slušanju arija
Moja četiri maternja jezika,
Ne znam koja je od koje starija.
Njima se dozivlju Cetinje i Lika,
Zagorje postaje sujsed Luke Orje,
Sašaptavaju se muslimanski nišan
I djetinjasta bespadženost Niša.
I nije jednom, nego možda stoput,
Obasjala mi njinu baru
Dječjeg spomena svjetlost jaka:
Pjesme im često budu poput
Presanih biljki u herbaru –
Posiđelici nalik svaka.
7.
Jest, volim pjesme sa rimama
Što zastarješe poput rala:
S njima traženje svetog grala
Lašnje se čini, svim zimama
I sibirima svim uprkos,
Lašnje je, ali nije manje,
Znam, ni beznadno, niti grko,
Jer sve ljudsko je – sijevanje
Jalovih munja nad Vranešom.
Ipak slobodni stih nadmeni
Prepuštam onim koji s prešom
Vještice love. A kad meni
Naupadne moj svijet davnji
Učini mi se da u rimi
Ima nečega nalik glavnji
Što na zgarištu još se dimi.
8.
______Не потому, что от Нее светло, ____А потому, что с Ней не надо света. ___________Inokentij Anjenski
Metaforama duša se obraća
Kad ništavilo kadi kao cvijet
Ne zato što joj svaka svijet vraća
Već stoga štos njima ne treba joj svijet.
I sve dok budu me mamile
(Mirisom majčine dušice)
Da dosita provlačim kamile
Kroz iglene ušice –
Biću živ. A odakle su – iz mozga, srca li –
Svejedno je: od njinog blijesa
Jednako su (ne)važni plijesan
Sa kace i lice što mi se zrcali
U lakiranom poklopcu lijesa.
U carstvu sam Titiringi
Koje branim, bez siringi
I gusala, o svom hljebu:
Ponajbolji stih se kuje
Kada duša čardakuje
Ni na zemlji ni na nebu.
9.
Tada, ničim zakritu, zlobu
Pokazuje mi, zaludu, globus
Jer može stati u jednu čašu
Mlijeka – sva planina.
Istina gruba je kao tkanina
Za konjsku hašu.
I vidi duša, iz mesnih tralja,
Da ipak bio jesam,
Čak da često život bijaše detaljan
Ko zvjezdana, iznad Gradine, nebesa.
Od toga ushit
Postaje ustih.
I možebiti estetika
Jest etika.
10.
Zalazak sunca: to s vinom vrč
Prevrnula je nečija noga.
Prečesto pjesma bješe mi grč
Sa lica obješenoga.
Prečesto strofe bjehu ptice
Koje sam tek noću hranio.
Prečesto ne znah, usred tmice,
Šta sam u njima ranio.
Prečesto pitah, kad sna nije,
Nad recima koje sam pisao:
Je li to možda besmislen blijes,
Ili blještavi besmisao?
Prečesto, u njima, pred svim sam predao
Jer ova zemlja luda je.
Ali sam kašto sve zemno gledao
Ko oči željne udaje.
I nikad ne prečuh žut zov cvijeća
S forzicijinog grmlja
A iz opsade sve čega se sjećam
To mogu tek da mrmljam.
Rosa iz džehenema/2
(bilješke za poemu)
*
6.
Ponekad mislim da je nama
Što zakletva nam nije mobitel
I k tom živimo u pređanjem
Nesvršenome, ko u bogazu,
Sa rječnicima SANU i JAZU,
Stog i na Marsu učimo lički –
Da nam je lako, i da nam je lašnje
Svaki dan, mada, u sibirskom mrazu,
Kašto ličimo na obitelj
Što, s mjesnim kartonom u rukama,
Ulazi u život izbjeglički
Kako bi barem pokoja varnica
Sveštena bila od smrti spašena
Mada je mašta sad, ko zvjezdarnica
Grinička, muzejem proglašena.
Stoga njihov stih je – škripanje tarnica.
I dok se predajem slušanju arija
Moja četiri maternja jezika,
Ne znam koja je od koje starija.
Njima se dozivlju Cetinje i Lika,
Zagorje postaje sujsed Luke Orje,
Sašaptavaju se muslimanski nišan
I djetinjasta bespadženost Niša.
I nije jednom, nego možda stoput,
Obasjala mi njinu baru
Dječjeg spomena svjetlost jaka:
Pjesme im često budu poput
Presanih biljki u herbaru –
Posiđelici nalik svaka.
7.
Jest, volim pjesme sa rimama
Što zastarješe poput rala:
S njima traženje svetog grala
Lašnje se čini, svim zimama
I sibirima svim uprkos,
Lašnje je, ali nije manje,
Znam, ni beznadno, niti grko,
Jer sve ljudsko je – sijevanje
Jalovih munja nad Vranešom.
Ipak slobodni stih nadmeni
Prepuštam onim koji s prešom
Vještice love. A kad meni
Naupadne moj svijet davnji
Učini mi se da u rimi
Ima nečega nalik glavnji
Što na zgarištu još se dimi.
8.
______Не потому, что от Нее светло,
____А потому, что с Ней не надо света.
___________Inokentij Anjenski
Metaforama duša se obraća
Kad ništavilo kadi kao cvijet
Ne zato što joj svaka svijet vraća
Već stoga što s njima ne treba joj svijet.
I sve dok budu me mamile
(Mirisom majčine dušice)
Da dosita provlačim kamile
Kroz iglene ušice –
Biću živ. A odakle su – iz mozga, srca li –
Svejedno je: od njinog blijesa
Jednako su (ne)važni plijesan
Sa kace i lice što mi se zrcali
U lakiranom poklopcu lijesa.
U carstvu sam Titiringi
Koje branim, bez siringi
I gusala, o svom hljebu:
Ponajbolji stih se kuje
Kada duša čardakuje
Ni na zemlji ni na nebu.
9.
Tada, ničim zakritu, zlobu
Pokazuje mi, zaludu, globus
Jer može stati u jednu čašu
Mlijeka – sva planina.
Istina gruba je kao tkanina
Za konjsku hašu.
I vidi duša, iz mesnih tralja,
Da ipak bio jesam,
Čak da često život bijaše detaljan
Ko zvjezdana, iznad Gradine, nebesa.
Od toga ushit
Postaje ustih.
I možebiti estetika
Jest etika.
10.
Zalazak sunca: to s vinom vrč
Prevrnula je nečija noga.
Prečesto pjesma bješe mi grč
Sa lica obješenoga.
Prečesto strofe bjehu ptice
Koje sam tek noću hranio.
Prečesto ne znah, usred tmice,
Šta sam u njima ranio.
Prečesto pitah, kad sna nije,
Nad recima koje sam pisao:
Je li to možda besmislen blijes,
Ili blještavi besmisao?
Prečesto, u njima, pred svim sam predao
Jer ova zemlja luda je.
Ali sam kašto sve zemno gledao
Ko oči željne udaje.
I nikad ne prečuh žut zov cvijeća
S forzicijinog grmlja
A iz opsade sve čega se sjećam
To mogu tek da mrmljam.