Ima tome oko mjesec dana kako sam tražeći nešto, u stanu, po prenatrpanim ladicama, u jednoj od njih naišao na uokvirenu fotografiju u koloru, s koje me je gledalo lijepo nasmijano dijete veselih okica i punačkih rumenih obraščića. Sjedilo je na nekakvoj velikoj drvenoj kocki. Bila je to moja slika snimljena kad mi je bilo oko godinu dana. Promatrao sam je nekoliko minuta pokušavajući sebe uvjeriti da smo to djetence i ja, osamdesetogodišnjak, ista osoba. Ne sasvim siguran da sam u tome uspio, vratio sam sliku na njeno mjesto i zaboravio na to.
Ali jedne od sljedećih noći, pored mog kreveta, dok sam spavao, pojavilo se Dijete. Njegovu sam prisutnost tako snažno osjetio da sam se probudio. Bilo je isto tako lijepo kao ono davno ja, ono dijete s fotografije. Ali ovo Dijete bilo je starije; moglo je imati dvije ili tri godine. Obrazi mu nisu bili ni rumeni ni punački, niti su mu nogice bile onako debeljuškaste. Ni oči mu se nisu mogle nazvati “okicama”: bile su to ogromne tužne oči koje bi, da iznad njih nije bilo velikog čela, zauzimale skoro trećinu lica.
To me je Dijete dugo promatralo, nijemo, u tišini, u polumraku u kojemu njegove oči kao da su svijetlile, a njegov mi je pogled govorio: “Pratit ću te.”
Ujutro, probudivši se, pomislio sam: “Kako sam čudan san usnio.”
Međutim, izašavši na ulicu da prošetam, primijetio sam kako pedesetak metara iza mene, među prolaznicima kojih je bilo dosta na pločniku, ide Dijete. Ono Dijete koje sam vidio prošle noći. Okrenuvši se, u nevjerici, pošao sam k njemu, ali ono kao da je istog trena nestalo, izgubilo se među svijetom kojim je bilo okruženo. Ipak, činilo mi se da su njegove oči, ogromne oči, tu negdje ostale, i da me još gledaju.
To isto ponavljalo se i sljedećih dana. Dijete me je pratilo, a oči su mu svakog dana bivale sve veće. Primijetio sam također i da mu ruke i noge bivaju sve tanje. Viđao sam ga samo kad smo bili u mnoštvu u kojemu bi se ono izgubilo čim bih mu se pokušao približiti.
Sanjam li budan? pitao sam se. Ali to Dijete, bilo ono dio sna ili stvarnosti čudnije od sna, govorilo mi je, na svoj nijemi način, o sudbini. Govorilo mi je tako da me je to punilo strašnim nemirom, nemirom koji je iz dna u dan rastao kao što je mršavost Djeteta bivala iz dana u dan sve veća: njegove su se oči širile na sve užem licu, njegovo se tijelo tanjilo, a kosti su mu skoro probijale kožu. Ono više nije bilo u stanju ni da me prati. Pojavilo bi se na jednom mjestu i tu ostalo dok ja ne bih pošao k njemu, a zatim bi, kao uvijek, iščezlo.
Onda se jednog dana prestalo pojavljivati. Da li je ovo priviđenje nestalo iz mog života? upitao sam se.
Ta moja upitanost trajala je do onog dana kad mi je palo na um da je ovaj moj košmarni doživljaj vjerojatno u nekakvoj vezi s onom mojom dječjom fotografijom koju sam našao, skoro zaboravljenu, u nekoj ladici.
Otvorio sam ladicu da opet vidim tu sliku. I ugledao dječji kostur s ogromnim očnim dupljama, kako sjedi na velikoj drvenoj kocki.
Dijete
Ima tome oko mjesec dana kako sam tražeći nešto, u stanu, po prenatrpanim ladicama, u jednoj od njih naišao na uokvirenu fotografiju u koloru, s koje me je gledalo lijepo nasmijano dijete veselih okica i punačkih rumenih obraščića. Sjedilo je na nekakvoj velikoj drvenoj kocki. Bila je to moja slika snimljena kad mi je bilo oko godinu dana. Promatrao sam je nekoliko minuta pokušavajući sebe uvjeriti da smo to djetence i ja, osamdesetogodišnjak, ista osoba. Ne sasvim siguran da sam u tome uspio, vratio sam sliku na njeno mjesto i zaboravio na to.
Ali jedne od sljedećih noći, pored mog kreveta, dok sam spavao, pojavilo se Dijete. Njegovu sam prisutnost tako snažno osjetio da sam se probudio. Bilo je isto tako lijepo kao ono davno ja, ono dijete s fotografije. Ali ovo Dijete bilo je starije; moglo je imati dvije ili tri godine. Obrazi mu nisu bili ni rumeni ni punački, niti su mu nogice bile onako debeljuškaste. Ni oči mu se nisu mogle nazvati “okicama”: bile su to ogromne tužne oči koje bi, da iznad njih nije bilo velikog čela, zauzimale skoro trećinu lica.
To me je Dijete dugo promatralo, nijemo, u tišini, u polumraku u kojemu njegove oči kao da su svijetlile, a njegov mi je pogled govorio: “Pratit ću te.”
Ujutro, probudivši se, pomislio sam: “Kako sam čudan san usnio.”
Međutim, izašavši na ulicu da prošetam, primijetio sam kako pedesetak metara iza mene, među prolaznicima kojih je bilo dosta na pločniku, ide Dijete. Ono Dijete koje sam vidio prošle noći. Okrenuvši se, u nevjerici, pošao sam k njemu, ali ono kao da je istog trena nestalo, izgubilo se među svijetom kojim je bilo okruženo. Ipak, činilo mi se da su njegove oči, ogromne oči, tu negdje ostale, i da me još gledaju.
To isto ponavljalo se i sljedećih dana. Dijete me je pratilo, a oči su mu svakog dana bivale sve veće. Primijetio sam također i da mu ruke i noge bivaju sve tanje. Viđao sam ga samo kad smo bili u mnoštvu u kojemu bi se ono izgubilo čim bih mu se pokušao približiti.
Sanjam li budan? pitao sam se. Ali to Dijete, bilo ono dio sna ili stvarnosti čudnije od sna, govorilo mi je, na svoj nijemi način, o sudbini. Govorilo mi je tako da me je to punilo strašnim nemirom, nemirom koji je iz dna u dan rastao kao što je mršavost Djeteta bivala iz dana u dan sve veća: njegove su se oči širile na sve užem licu, njegovo se tijelo tanjilo, a kosti su mu skoro probijale kožu. Ono više nije bilo u stanju ni da me prati. Pojavilo bi se na jednom mjestu i tu ostalo dok ja ne bih pošao k njemu, a zatim bi, kao uvijek, iščezlo.
Onda se jednog dana prestalo pojavljivati. Da li je ovo priviđenje nestalo iz mog života? upitao sam se.
Ta moja upitanost trajala je do onog dana kad mi je palo na um da je ovaj moj košmarni doživljaj vjerojatno u nekakvoj vezi s onom mojom dječjom fotografijom koju sam našao, skoro zaboravljenu, u nekoj ladici.
Otvorio sam ladicu da opet vidim tu sliku. I ugledao dječji kostur s ogromnim očnim dupljama, kako sjedi na velikoj drvenoj kocki.