Pričana na hladan i bezdušan način, onako kako se u nas uglavnom i priča o Drugome, priča o Almiru Smajiću bila bi ispričana ovako. Rođen i odrastao u Bijeljini, malo prije rata završava vojnu akademiju, inženjerijski smjer, i u ranu jesen 1991. kao potporučnik JNA biva poslan na Vukovar. Gine u studenom, od snajperskog metka, dok zapovijeda postavljanjem minskog polja negdje na prilazima gradu. Desetoga travnja 1992. bijeljinske vlasti Ulicu braće Jakšića preimenuju u Ulicu potporučnika Smajića. Deset dana ranije srpske paravojne jedinice, predvođene Željkom Ražnjatovićem Arkanom, izvršile su u gradu pokolj nad muslimanima. Poimenični spisak broji 48 žrtava. Iz Bijeljine i iz Semberije protjerana je, u travnju i svibnju, većina ljudi s muslimanskim imenima, i započelo je rušenje džamija. Iz Bijeljine je protjerana i obitelj Almira Smajića. Ostala je samo ulica.
U tako ispričanoj priči, sve odgovara činjenicama, ništa nije izmišljeno i krivo interpretirano, a opet ništa tu nije istina. U tako ispričanoj priči svi zaključci i sve presude već su doneseni: i o Almiru Smajiću, i o njegovoj obitelji. Oni koje priča u istome pravcu dalje ponese, već donose zaključke i o bijeljinskim muslimanima iz studenog 1991, i o istim tim ljudima iz travnja 1992. I to onda postaje nacionalizam i šovinizam. Odsustvo empatije i razumijevanja za one koji nisu mi. Ali kad, zapravo, priča ispričana na hladan i bezdušan način postaje šovinistička? Kada biva riječ o svim bijeljinskim muslimanima, ili je ona šovinistička još ranije, dok se tiče samo te jedne obitelji čiji je sin poginuo kao neprijatelj na Vukovaru? I da, nismo to još rekli: Almira je na ateističkoj sahrani, uz počasne plotune i sve vojne počasti, ispratio cijeli grad, Muslimani skupa sa Srbima.
Adisa Bašić (1979.) sarajevska je pjesnikinja, docentica na Komparativnoj književnosti tamošnjega Filozofskog fakulteta, među je cjenjenijim piscima svoje generacije, regionalno prisutna i poštovana. Njezin muž, po zanimanju liječnik, koji je za ratnog izbjeglištva od medicine odustao, vlasnik je prodavaonice visokokvalitetnih čajeva i čajdžinice Franz&Sophie i certificirani sommelier za čaj. Veoma predan i pažljiv u svom poslu, stvorio je jedno od onih mjesta za kojima putujete po svijetu. I tako onda u New Yorku, na Manhattanu, u Warren Street 10, za mene postoji Fountain Pen Hospital, a u Sarajevu, u Petrakijinoj, na broju 6, prodavaonica je visokokvalitetnih čajeva Franz&Sophie. Dok sam tamo dolazio, i dok sam u tom savršenom i neopterećujućem miru njušio i pio te čajeve, nisam znao, niti sam trebao znati, ono što danas znam. Vlasnik tog mjesta, sommelier za čaj, rođeni je brat Almira Smajića.
Kada se u neku kuću udaješ ili ženiš, uz nešto što je po srodnosti izabirano pripadne ti i mnogo toga na što nemaš utjecaja. Pa se onda snalaziš među zatečenim sudbinama i pričama, koje do određene mjere prihvaćaš jer ti se čini da naprosto idu uz onoga ili onu koju si sam birao. Ali postoji i ono što neće tako lako ići, i s čime ćeš se nositi u skladu s vlastitim karakterom, onako kako se nosiš i s onim što ti je, mimo tvoje volje, određeno rođenjem. To je, otprilike, ona pozicija u kojoj se Adisa Bašić našla stekavši prirođenjem i tu priču o bratu koji je 1991. poginuo na Vukovaru.
Važno je i to spominjati. Važno je reći sve ono što je prethodilo prvom napisanom slovu u ovoj knjizi, jer su ovakve knjige iz mnoštva razloga u pravilu nemoguće i nenapisive. Najprije, bližnji onih koji su u ratovima stradali na način Almira Smajića, kao neprijateljski vojnici, ne samo iz perspektive zajednice, nego i iz aktualne perspektive tih bližnjih, u pravilu šute kao zaliveni. Pogotovo ako ih muči savjest jer nisu nešto učinili da zaustave kotač sudbine. Drugo, svakom izgovorenom riječju oni se izlažu nerazumijevanju okoline i novom povređivanju. Na kraju, kada i ne bi bilo te muke sa samim sobom i sa svijetom koji ništa ne razumije, ostaje to da ljudi ne vole da njihova nevolja bude opričana, pogotovu kad im je jasno da u takvoj priči neće biti utjehe, niti će oni biti nagrađeni ulogom žrtava i pravednika.
Međutim, mati Almira Smajića i njegov brat, autoričin muž, dopustili su joj da ispriča priču. To je, u ljudskom smislu, stvar toliko velika koliko je i na svaki način riskantna. Zašto su to učinili? Čitatelju nijedno drugo objašnjenje ne pada na pamet osim da su oboje to učinili iz ljubavi i iz nekog plemenitog nonkonformizma.
Svake godine o godišnjici mati Almirova odlazi sinu na grob. Od toga započinje priča, koja će, većim svojim dijelom, proteći kao duga reportaža o jednom putovanju u Bijeljinu. “Svake godine Majka nekoliko dana ranije obavi telefonske pozive, podsjeti prijatelje u svom nekadašnjem gradu da dolazi i utanači s njima sat kad ćemo se svi sresti na groblju. Majka jedina odlazi svake godine. Mi, ostali, kako kad. Nekad nam je auto na popravku, nekad smo bolesni, zatrpani poslom ili nam je hladno. Sad sam u porodici već toliko dugo da osjetim kad se godišnjica približava, iako nikad nisam zapamtila tačan datum. Znam da to bude u vrijeme kad školska godina odmakne, šume se prošaraju, a ujutro i navečer se počne pojavljivati prvi mraz. Na radiju ili na televiziji obično uhvatim pokoji prizor iz Vukovara, neko uvijek organizuje prigodan program i odslušam barem nekoliko potresnih priloga o tome. Mi priloge gledamo na HRT-u i o njegovoj smrti tamo nikad nema ni pomena. One koje bi pomenuli njegovu smrt, mi na televiziji ne pratimo.”
U posljednje dvije rečenice izrečen je sav paradoks jedne doživotne žalosti. Onaj koga se žali pao je za nešto što je njegovim bližnjima tuđe i neprijateljsko. I što je tuđe i neprijateljsko cjelokupnom njihovom svijetu. Tu žalost u racionalnim je okvirima nemoguće artikulirati. O njoj se može samo šutjeti, a ništa čovjekovo toliko ne traži da nekako bude ispričano kao ono o čemu se sa samo može šutjeti. “Knjiga o Almiru” roman je o životu i smrti vojnika koji je poginuo u zločinačkoj vojsci, onoj koja je osvajala i rušila tuđi grad i ubijala tuđe sinove. To što ta vojska nije bila zločinačka kada je on postao njezin vojnik i oficir, i to što u to vrijeme grad i ljudi u njemu nisu za nju bili tuđi, ne znači ništa. Postala je zločinačka, a grad je postao tuđi, kada je po njemu zapucala. Nijedna vojska nije nastala kao zločinačka i neprijateljska. Svaka je to morala postati u ratu. U toj vojsci on nije bio ni kuhar, ni muzičar, ni oficir iz ureda. Postavljao je protupješadijske mine i projektirao polje u kojem će u ratu i miru ljudi umirati.
Sve to o Almiru u knjizi biva izrečeno i napisano. Autorica ništa ne prešuti i ne ublaži. Od toga ionako ne može biti nikakve koristi. Istovremeno, Almir je bio divan dječak i mladić. Znatiželjan i pedantan. Gutao je knjige, sve koje bi mu došle pod ruku, čitao je i u rokovnik bilježio naslove koje je pročitao. Izračunavao je koliko je knjiga pročitao, planirao koliko će ih pročitati do 1999. Bio je druželjubiv, imao je dobre prijatelje, kojima je ostavio mnoštvo lijepih uspomena. Htio je poput starijeg brata studirati medicinu, ali ga nisu primili, pa se preko knjiga zapalio za vojsku. Tamo su ga primili. Osim što je bio dobar sin i brat, u onome što se o njemu zna ne postoji ništa što bi ga činilo istim i jednakim sa zločinačkom i neprijateljskom vojskom. Ništa osim uniforme koju je imao na sebi i minskog polja koje je postavljao kad ga je u vrat pogodio metak ispaljen sa silosa.
Mnogi su roditelji, braća i rođaci 1991. glavinjali naokolo po raspadajućoj zemlji i iz kasarni izvlačili i spašavali svoje bližnje. Almirovi to nisu učinili. I to je ono što će im zauvijek biti na savjesti, što će ih mučiti u svakom svjesnom trenutku života, čim na Almira pomisle ili čim ga netko spomene. Tu krivnju, jer nisu učinili ništa, nitko ne može razumjeti. Nitko ih od nje ne može osloboditi. O njoj se ni sa kim ne može razgovarati, jer se tiče nečega po čemu su oni različiti od svijeta među kojim žive, te od svih društvenih običaja u vremenu u kojem žive. Identitet obitelji neprijateljskog vojnika drugi je identitet.
“‘Nismo mi mislili da je to pravi rat, da se to gine’, rekla je Majka u jednom od prvih razgovora koje smo vodile o tome zašto nije išla po njega.” Ovo je jedna od ključnih rečenica. Poznata nam je, kao da smo je već više puta čuli od majki neprijateljskih vojnika u prethodnim našim ratovima. Nikad je ne izgovaraju majke vojnika koji su pali na našoj strani, tojest na onoj strani na čijoj je borbi zajednica zasnovala sljedeću državu.
Ceremonijalni odlasci u Bijeljinu, na Almirov grob, pripadaju jednom majčinskom i obiteljskom žanru, koji nam je blizak. Moja Nona godinama je poslije rata išla u Donje Andrijevce, na Mladenov grob. Zatim je nešto u njoj prepuklo, pa više nije išla. Poslije je dugo išla moja majka, Mladenova sestra Javorka. Bilo je to za socijalizma, išle su na grob iz zasjede ustrijeljenom njemačkom vojniku. Međutim, ovo je još malo drukčiji slučaj. Odlazeći u Bijeljinu, na groblje, Almirova mati se istovremeno vraća kući, u svoj prethodni život i svijet.
Tako je onda i “Knjiga o Almiru” još i roman o progonstvu, o onome što je ostalo na mjestu odakle smo protjerati, i o onima koji su živi svjedoci našeg bivanja tu. Ujedno, oni su i živi Almirovi drugovi. Sve to vezano je u čvor koji je nemoguće razvezati i koji čini jedan nemoguć život. Adisa Bašić u tom se životu, ili u svojoj priči, snalazi na jedini mogući način. Tako što nikome i ničemu ne sudi, nikoga ne opravdava, ništa ne zastupa. Ona u čudu promatra svijet koji nigdje, ni na kakav način nije opserviran, niti je uopće rečeno da je takav svijet moguć.
Na put je, u Bijeljinu, pošla sa svojim i Adinim malim dječačićem, Rejhanom. Oboje su roditelji u godinama, ona je – tako barem čitatelj sudi – pomalo šeprtljava mati. I dok se svud naokolo odvija jedna strašna, ali jedva čujna, svakogodišnja drama, ona se istovremeno bavi Rejhanom i igra ulogu promatrača. Užasavajuće tačno opisuje atmosferu jednoga etnički čistog bosanskog grada, sa spomenikom Draži Mihailoviću, opisuje, ne bez humora, i taj spomenik, donosi atmosferu groblja, ugostiteljskih objekata u koje sjedaju ili u kojima se nalaze s ljudima. Čuje se s mužem na telefon, on će tek doći u Bijeljinu, i s njim se dogovara gdje će prespavati. On se opire tome da se u njegovome rodnom gradu ide u hotel, a ona nekako ne bi spavala po kućama…
Sve što se tu zbiva, cijeli taj tamni i u se zatvoreni bijeljinski kosmos, upliće dalje dvije priče: onu o Almiru i onu o progonstvu. Samo je taj mali Rejhan izvan svega. Njega treba nahraniti. On je nemiran. “Žalujemo za civilima, a vojnicima je smrt u opisu posla. Neki spomenici su za naše momke, neki za njihove. Vjerujemo da su jedni ispravniji od drugih i da je borba naših momaka bila časnija. Od nekih spomenika nas hvata jeza. A svi mrtvi momci za sobom su ostavili propusnice za disko Noć i dan, telefonske kartice i vozačke dozvole koje su vrijedile još godinama nakon njihove smrti. Svakoga od njih majke su odbijale od prsa, presvlačile, njegovale, hranile, ljutile se na njih. Svakome od njih majka u posljednjem razgovoru nije stigla reći da ga voli. Neko joj je uzeo slušalicu prije toga ili telefona nigdje u blizini nije ni bilo.
Ljubim Rejhanove male šake, pa ruke. Ljubim njegova stopala. To ga škaklja, sviđa mu se, napušta nakratko igru da bi se mazio sa mnom. Uzimam ga u naručje i vrtim se ukrug s njim dok nam se oboma ne zamanta. On se glasno smije i udara ručicama po mom ramenu. Onda me u oduševljenju hvata za nadlakticu i u nju zariva svoja četiri oštra mala zuba. Ujed me boli i raduje. – Ni na paintball, čuješ li – vičem mu – majku ti tvoju, ni na paintball ti meni nećeš…“
Ali negdje u Bijeljini, rekli smo, treba prespavati. Ado telefonski rješava stvar, pa po ženu i sina dolazi frizerka Milica, vodi ih k sebi u stan. Adisu to čini zlovoljnom, moglo bi se reći i bijesnom. Ništa tu ne valja, ništa nije po njenom, a čitatelj će savršeno dobro razumjeti njezinu ljutnju. Međutim, tu počinje možda i ključna, velika živa priča “Knjige o Almiru”. Milica je, naime, Meliha. Kada su bijeljinski muslimani protjerivani, ona je ostala, udala se za Srbina i postala Milica.
Od njega joj je na kraju ostao sin, i ništa se, kako to majstorski opisuje Adisa Bašić, u njoj i s njezinim identitetima nije promijenilo. Premda je postala Milica, ona pred sobom i pred onima koji je oduvijek poznaju očito nema nikakav problem što je Meliha. Ako je ime išta više od znaka, ona je onda Meliha koja je Milica i Milica koja je Meliha. U Adisi to u prvi mah stvara odbojnost. Kao što i u čitatelju to stvara odbojnost. Prevjeravanje, mijenjanje imena i identiteta u našem je bosanskom, ali i ne samo bosanskom svijetu obično povezano s nečim prljavim. Povezano je s nekim vrlo posebnim oportunizmom na kakav su spremni ljudi koji lako pregaze i sebe, i sva svoja imena. Ali naravno da je, na kraju svih krajeva, možda i to samo još jedna ružna predrasuda…
Pripovijest o Milici i njezinom prevelikom pustom stanu, o tom čudnom namještaju, o njezinom sinu, o frizerskom salonu, o Miličinom držanju, o darovanoj bočici preparata za kosu, na neki vrlo neobičan način biva središnja, možda i najvažnija u romanu. S Melihom, nakon što je postala Milica, njezini prijeratni drugovi i drugarice ne žale imati ništa. O njoj govore s potpunim prezirom. “U ratu je ime značilo razliku između života i smrti. Bošnjaci su protjerivani zbog imena. Melihu koja je promijenila svoje ime da bi ostala u rodnom gradu, oni su protjerali iz svojih života i iz svoga pamćenja.” I tako su, nastavlja čitatelj, ljudi namirivali dug. U tome ne samo da ih se može razumjeti, nego je u sebi lako pronaći tačku identifikacije s bilo kim od onih koji su mislili i postupali tako. Čitatelj bi čak mogao reći da je u tridesetak godina, koliko je proteklo od rata, više puta tako namirivao dugove vlastitih stradavanja. A da se s nekim poput Milice za svo to vrijeme nije mogao poistovjetiti. Zašto? I zašto bi to uopće bilo važno? Zašto, na kraju svih krajeva, Almirov brat i Adisin muž Ado nije lijepo ženu i sina spremio u hotel, nego ih je poslao Milici? “Biti hotelski gost u gradu iz kojeg si protjeran je otužno. Praktično, ali otužno. Time priznaješ da si definitivno poražen i da tu više ne poznaješ nikoga ko bi ti se mogao obradovati. Ako nemaš kod koga prenoćiti, onda taj grad definitivno više nije tvoj.” Tako autorica tumači muževljevo opiranje. Čitatelj, pak, koji je, dok je još išao u Sarajevo, stekao prilično bogato iskustvo noćivanja po hotelima, mogao bi do određene mjere potvrditi njezine riječi. Ali mora tu postojati još nešto. I doista postoji.
Jedini od svih njezinih prijeratnih drugova, poznanika, prijatelja, komšija muslimanskih imena i prezimena, koji je zadržao neokrnjen odnos s njom, takav da joj na kraju u goste šalje ženu i sina, je Ado. Osim što je on, možda, trpeljiviji od ostalih, njegove rane drukčije su raspoređene. Njegova patnja od drugih je, možda strašnijih, rana sastavljena. I što je neprocjenjivo važno: on svoju patnju savršeno dobro poznaje! I onda kao brat potporučnika JNA, koji je poginuo u neprijateljskoj uniformi na Vukovaru, postavljajući minsko polje, drukčije gleda na Melihu koja je postala Milica. On vrlo precizno zna toliko toga što će drugima, srećom po njih, zauvijek ostati zatajeno, ili barem suštinski nevažno u životu. Zna to da je taj neprijateljski vojnik koji je postavljao minsko polje bio divan, dobar i ispravan mladić. I da je on, njegov brat, po vlastitom doživljaju, mnogo gori, snalažljiviji i lukaviji od njega, odgovoran i kriv za Almirovo stradanje. Tako, naime, funkcionira ljudska savjest, i tako izgleda neprebolna žalost za nespašenom braćom i sinovima.
Naravno da takav preživjeli brat prema Milici nikako ne može imati odnos kakav imaju svi drugi. Ne neki neobičan način Milica je, i Meliha, netko na čijoj strani on mora ostati da bi bio na strani mrtvoga brata. Ona je u najdubljem smislu njegova, jer su njezini sudbina i stradanje na takav način jedinstveni, a istovremeno i odbojni, kakvi su i Almirovi sudbina i stradanje. Samo što je ona živa, a on je mrtav.
Almir Smajić je kao srednjoškolac postao član Saveza komunista Jugoslavije. Njegova jedina životna ljubav bila je kći pravoslavnog popa. I ta će se žena pojaviti u knjizi. Pa prijatelji s kojima je kampirao, sudjelovao u dječačkim avanturama, s kojima je živio u doba kada baš ništa – barem iz njihove perspektive – nije najavljivalo rat. Jedan od njih izgovara ovakve rečenice: “Ja se samo pitam, zna li taj snajperista koga je gađao. Zna li kako je to biće bilo.” Autorica besprijekorno pažljivo bilježi ove riječi. I nadograđuje taj nerazrješivi paradoks od koje je načinjena bol majke, brata. Prijatelji, drugovi, susjedi lako će živjeti sa svojim paradoksom i sa svojom tugom, načinjenom od ovakvih pitanja, na koja bi im, s druge strane nevidljive fronte, prijatelji, drugovi i susjedi snajperista mogli odgovoriti da snajperist nije pucao ni u kakvo biće, nego u neprijateljskog vojnika koji postavlja minsko polje. I mogli bi im uzvraćati s tom besmislenom, vječnom floskulom o pravoj, dobroj, ispravnoj strani povijesti s koje je vatreno djelovao snajperist sa silosa i o pogrešnoj, zločinačkoj i krivoj strani povijesti na kojoj se zatekao Almir Smajić. Na taj način u miru se nastavljaju ratovi, i to traje dok god ima onih koji se tih ratova sjećaju, ili još duže, dok god ima onih koji žive u mitovima i legendama o tim ratovima. S poviješću to nema veze.
“Knjiga o Almiru” Adise Bašić je među nekoliko najvažnijih knjiga o ratovima devedesetih, napisanih i objavljenih na jezicima onih koji su u tim ratovima sudjelovali. Uza sve drugo, ako bi je dobro i precizno pročitali, mogla bi to biti i knjiga o pomirenju, ili barem o razumijevanju onih koje je najteže razumjeti i za koje nam se katkad učini da nisu naši, ili da se mi baš nikako i nikada ne bismo mogli zateći na njihovom mjestu.
Roman o voljenom dječaku, neprijateljskom vojniku
Pričana na hladan i bezdušan način, onako kako se u nas uglavnom i priča o Drugome, priča o Almiru Smajiću bila bi ispričana ovako. Rođen i odrastao u Bijeljini, malo prije rata završava vojnu akademiju, inženjerijski smjer, i u ranu jesen 1991. kao potporučnik JNA biva poslan na Vukovar. Gine u studenom, od snajperskog metka, dok zapovijeda postavljanjem minskog polja negdje na prilazima gradu. Desetoga travnja 1992. bijeljinske vlasti Ulicu braće Jakšića preimenuju u Ulicu potporučnika Smajića. Deset dana ranije srpske paravojne jedinice, predvođene Željkom Ražnjatovićem Arkanom, izvršile su u gradu pokolj nad muslimanima. Poimenični spisak broji 48 žrtava. Iz Bijeljine i iz Semberije protjerana je, u travnju i svibnju, većina ljudi s muslimanskim imenima, i započelo je rušenje džamija. Iz Bijeljine je protjerana i obitelj Almira Smajića. Ostala je samo ulica.
U tako ispričanoj priči, sve odgovara činjenicama, ništa nije izmišljeno i krivo interpretirano, a opet ništa tu nije istina. U tako ispričanoj priči svi zaključci i sve presude već su doneseni: i o Almiru Smajiću, i o njegovoj obitelji. Oni koje priča u istome pravcu dalje ponese, već donose zaključke i o bijeljinskim muslimanima iz studenog 1991, i o istim tim ljudima iz travnja 1992. I to onda postaje nacionalizam i šovinizam. Odsustvo empatije i razumijevanja za one koji nisu mi. Ali kad, zapravo, priča ispričana na hladan i bezdušan način postaje šovinistička? Kada biva riječ o svim bijeljinskim muslimanima, ili je ona šovinistička još ranije, dok se tiče samo te jedne obitelji čiji je sin poginuo kao neprijatelj na Vukovaru? I da, nismo to još rekli: Almira je na ateističkoj sahrani, uz počasne plotune i sve vojne počasti, ispratio cijeli grad, Muslimani skupa sa Srbima.
Adisa Bašić (1979.) sarajevska je pjesnikinja, docentica na Komparativnoj književnosti tamošnjega Filozofskog fakulteta, među je cjenjenijim piscima svoje generacije, regionalno prisutna i poštovana. Njezin muž, po zanimanju liječnik, koji je za ratnog izbjeglištva od medicine odustao, vlasnik je prodavaonice visokokvalitetnih čajeva i čajdžinice Franz&Sophie i certificirani sommelier za čaj. Veoma predan i pažljiv u svom poslu, stvorio je jedno od onih mjesta za kojima putujete po svijetu. I tako onda u New Yorku, na Manhattanu, u Warren Street 10, za mene postoji Fountain Pen Hospital, a u Sarajevu, u Petrakijinoj, na broju 6, prodavaonica je visokokvalitetnih čajeva Franz&Sophie. Dok sam tamo dolazio, i dok sam u tom savršenom i neopterećujućem miru njušio i pio te čajeve, nisam znao, niti sam trebao znati, ono što danas znam. Vlasnik tog mjesta, sommelier za čaj, rođeni je brat Almira Smajića.
Kada se u neku kuću udaješ ili ženiš, uz nešto što je po srodnosti izabirano pripadne ti i mnogo toga na što nemaš utjecaja. Pa se onda snalaziš među zatečenim sudbinama i pričama, koje do određene mjere prihvaćaš jer ti se čini da naprosto idu uz onoga ili onu koju si sam birao. Ali postoji i ono što neće tako lako ići, i s čime ćeš se nositi u skladu s vlastitim karakterom, onako kako se nosiš i s onim što ti je, mimo tvoje volje, određeno rođenjem. To je, otprilike, ona pozicija u kojoj se Adisa Bašić našla stekavši prirođenjem i tu priču o bratu koji je 1991. poginuo na Vukovaru.
Važno je i to spominjati. Važno je reći sve ono što je prethodilo prvom napisanom slovu u ovoj knjizi, jer su ovakve knjige iz mnoštva razloga u pravilu nemoguće i nenapisive. Najprije, bližnji onih koji su u ratovima stradali na način Almira Smajića, kao neprijateljski vojnici, ne samo iz perspektive zajednice, nego i iz aktualne perspektive tih bližnjih, u pravilu šute kao zaliveni. Pogotovo ako ih muči savjest jer nisu nešto učinili da zaustave kotač sudbine. Drugo, svakom izgovorenom riječju oni se izlažu nerazumijevanju okoline i novom povređivanju. Na kraju, kada i ne bi bilo te muke sa samim sobom i sa svijetom koji ništa ne razumije, ostaje to da ljudi ne vole da njihova nevolja bude opričana, pogotovu kad im je jasno da u takvoj priči neće biti utjehe, niti će oni biti nagrađeni ulogom žrtava i pravednika.
Međutim, mati Almira Smajića i njegov brat, autoričin muž, dopustili su joj da ispriča priču. To je, u ljudskom smislu, stvar toliko velika koliko je i na svaki način riskantna. Zašto su to učinili? Čitatelju nijedno drugo objašnjenje ne pada na pamet osim da su oboje to učinili iz ljubavi i iz nekog plemenitog nonkonformizma.
Svake godine o godišnjici mati Almirova odlazi sinu na grob. Od toga započinje priča, koja će, većim svojim dijelom, proteći kao duga reportaža o jednom putovanju u Bijeljinu. “Svake godine Majka nekoliko dana ranije obavi telefonske pozive, podsjeti prijatelje u svom nekadašnjem gradu da dolazi i utanači s njima sat kad ćemo se svi sresti na groblju. Majka jedina odlazi svake godine. Mi, ostali, kako kad. Nekad nam je auto na popravku, nekad smo bolesni, zatrpani poslom ili nam je hladno. Sad sam u porodici već toliko dugo da osjetim kad se godišnjica približava, iako nikad nisam zapamtila tačan datum. Znam da to bude u vrijeme kad školska godina odmakne, šume se prošaraju, a ujutro i navečer se počne pojavljivati prvi mraz. Na radiju ili na televiziji obično uhvatim pokoji prizor iz Vukovara, neko uvijek organizuje prigodan program i odslušam barem nekoliko potresnih priloga o tome. Mi priloge gledamo na HRT-u i o njegovoj smrti tamo nikad nema ni pomena. One koje bi pomenuli njegovu smrt, mi na televiziji ne pratimo.”
U posljednje dvije rečenice izrečen je sav paradoks jedne doživotne žalosti. Onaj koga se žali pao je za nešto što je njegovim bližnjima tuđe i neprijateljsko. I što je tuđe i neprijateljsko cjelokupnom njihovom svijetu. Tu žalost u racionalnim je okvirima nemoguće artikulirati. O njoj se može samo šutjeti, a ništa čovjekovo toliko ne traži da nekako bude ispričano kao ono o čemu se sa samo može šutjeti. “Knjiga o Almiru” roman je o životu i smrti vojnika koji je poginuo u zločinačkoj vojsci, onoj koja je osvajala i rušila tuđi grad i ubijala tuđe sinove. To što ta vojska nije bila zločinačka kada je on postao njezin vojnik i oficir, i to što u to vrijeme grad i ljudi u njemu nisu za nju bili tuđi, ne znači ništa. Postala je zločinačka, a grad je postao tuđi, kada je po njemu zapucala. Nijedna vojska nije nastala kao zločinačka i neprijateljska. Svaka je to morala postati u ratu. U toj vojsci on nije bio ni kuhar, ni muzičar, ni oficir iz ureda. Postavljao je protupješadijske mine i projektirao polje u kojem će u ratu i miru ljudi umirati.
Sve to o Almiru u knjizi biva izrečeno i napisano. Autorica ništa ne prešuti i ne ublaži. Od toga ionako ne može biti nikakve koristi. Istovremeno, Almir je bio divan dječak i mladić. Znatiželjan i pedantan. Gutao je knjige, sve koje bi mu došle pod ruku, čitao je i u rokovnik bilježio naslove koje je pročitao. Izračunavao je koliko je knjiga pročitao, planirao koliko će ih pročitati do 1999. Bio je druželjubiv, imao je dobre prijatelje, kojima je ostavio mnoštvo lijepih uspomena. Htio je poput starijeg brata studirati medicinu, ali ga nisu primili, pa se preko knjiga zapalio za vojsku. Tamo su ga primili. Osim što je bio dobar sin i brat, u onome što se o njemu zna ne postoji ništa što bi ga činilo istim i jednakim sa zločinačkom i neprijateljskom vojskom. Ništa osim uniforme koju je imao na sebi i minskog polja koje je postavljao kad ga je u vrat pogodio metak ispaljen sa silosa.
Mnogi su roditelji, braća i rođaci 1991. glavinjali naokolo po raspadajućoj zemlji i iz kasarni izvlačili i spašavali svoje bližnje. Almirovi to nisu učinili. I to je ono što će im zauvijek biti na savjesti, što će ih mučiti u svakom svjesnom trenutku života, čim na Almira pomisle ili čim ga netko spomene. Tu krivnju, jer nisu učinili ništa, nitko ne može razumjeti. Nitko ih od nje ne može osloboditi. O njoj se ni sa kim ne može razgovarati, jer se tiče nečega po čemu su oni različiti od svijeta među kojim žive, te od svih društvenih običaja u vremenu u kojem žive. Identitet obitelji neprijateljskog vojnika drugi je identitet.
“‘Nismo mi mislili da je to pravi rat, da se to gine’, rekla je Majka u jednom od prvih razgovora koje smo vodile o tome zašto nije išla po njega.” Ovo je jedna od ključnih rečenica. Poznata nam je, kao da smo je već više puta čuli od majki neprijateljskih vojnika u prethodnim našim ratovima. Nikad je ne izgovaraju majke vojnika koji su pali na našoj strani, tojest na onoj strani na čijoj je borbi zajednica zasnovala sljedeću državu.
Ceremonijalni odlasci u Bijeljinu, na Almirov grob, pripadaju jednom majčinskom i obiteljskom žanru, koji nam je blizak. Moja Nona godinama je poslije rata išla u Donje Andrijevce, na Mladenov grob. Zatim je nešto u njoj prepuklo, pa više nije išla. Poslije je dugo išla moja majka, Mladenova sestra Javorka. Bilo je to za socijalizma, išle su na grob iz zasjede ustrijeljenom njemačkom vojniku. Međutim, ovo je još malo drukčiji slučaj. Odlazeći u Bijeljinu, na groblje, Almirova mati se istovremeno vraća kući, u svoj prethodni život i svijet.
Tako je onda i “Knjiga o Almiru” još i roman o progonstvu, o onome što je ostalo na mjestu odakle smo protjerati, i o onima koji su živi svjedoci našeg bivanja tu. Ujedno, oni su i živi Almirovi drugovi. Sve to vezano je u čvor koji je nemoguće razvezati i koji čini jedan nemoguć život. Adisa Bašić u tom se životu, ili u svojoj priči, snalazi na jedini mogući način. Tako što nikome i ničemu ne sudi, nikoga ne opravdava, ništa ne zastupa. Ona u čudu promatra svijet koji nigdje, ni na kakav način nije opserviran, niti je uopće rečeno da je takav svijet moguć.
Na put je, u Bijeljinu, pošla sa svojim i Adinim malim dječačićem, Rejhanom. Oboje su roditelji u godinama, ona je – tako barem čitatelj sudi – pomalo šeprtljava mati. I dok se svud naokolo odvija jedna strašna, ali jedva čujna, svakogodišnja drama, ona se istovremeno bavi Rejhanom i igra ulogu promatrača. Užasavajuće tačno opisuje atmosferu jednoga etnički čistog bosanskog grada, sa spomenikom Draži Mihailoviću, opisuje, ne bez humora, i taj spomenik, donosi atmosferu groblja, ugostiteljskih objekata u koje sjedaju ili u kojima se nalaze s ljudima. Čuje se s mužem na telefon, on će tek doći u Bijeljinu, i s njim se dogovara gdje će prespavati. On se opire tome da se u njegovome rodnom gradu ide u hotel, a ona nekako ne bi spavala po kućama…
Sve što se tu zbiva, cijeli taj tamni i u se zatvoreni bijeljinski kosmos, upliće dalje dvije priče: onu o Almiru i onu o progonstvu. Samo je taj mali Rejhan izvan svega. Njega treba nahraniti. On je nemiran. “Žalujemo za civilima, a vojnicima je smrt u opisu posla. Neki spomenici su za naše momke, neki za njihove. Vjerujemo da su jedni ispravniji od drugih i da je borba naših momaka bila časnija. Od nekih spomenika nas hvata jeza. A svi mrtvi momci za sobom su ostavili propusnice za disko Noć i dan, telefonske kartice i vozačke dozvole koje su vrijedile još godinama nakon njihove smrti. Svakoga od njih majke su odbijale od prsa, presvlačile, njegovale, hranile, ljutile se na njih. Svakome od njih majka u posljednjem razgovoru nije stigla reći da ga voli. Neko joj je uzeo slušalicu prije toga ili telefona nigdje u blizini nije ni bilo.
Ljubim Rejhanove male šake, pa ruke. Ljubim njegova stopala. To ga škaklja, sviđa mu se, napušta nakratko igru da bi se mazio sa mnom. Uzimam ga u naručje i vrtim se ukrug s njim dok nam se oboma ne zamanta. On se glasno smije i udara ručicama po mom ramenu. Onda me u oduševljenju hvata za nadlakticu i u nju zariva svoja četiri oštra mala zuba. Ujed me boli i raduje. – Ni na paintball, čuješ li – vičem mu – majku ti tvoju, ni na paintball ti meni nećeš…“
Ali negdje u Bijeljini, rekli smo, treba prespavati. Ado telefonski rješava stvar, pa po ženu i sina dolazi frizerka Milica, vodi ih k sebi u stan. Adisu to čini zlovoljnom, moglo bi se reći i bijesnom. Ništa tu ne valja, ništa nije po njenom, a čitatelj će savršeno dobro razumjeti njezinu ljutnju. Međutim, tu počinje možda i ključna, velika živa priča “Knjige o Almiru”. Milica je, naime, Meliha. Kada su bijeljinski muslimani protjerivani, ona je ostala, udala se za Srbina i postala Milica.
Od njega joj je na kraju ostao sin, i ništa se, kako to majstorski opisuje Adisa Bašić, u njoj i s njezinim identitetima nije promijenilo. Premda je postala Milica, ona pred sobom i pred onima koji je oduvijek poznaju očito nema nikakav problem što je Meliha. Ako je ime išta više od znaka, ona je onda Meliha koja je Milica i Milica koja je Meliha. U Adisi to u prvi mah stvara odbojnost. Kao što i u čitatelju to stvara odbojnost. Prevjeravanje, mijenjanje imena i identiteta u našem je bosanskom, ali i ne samo bosanskom svijetu obično povezano s nečim prljavim. Povezano je s nekim vrlo posebnim oportunizmom na kakav su spremni ljudi koji lako pregaze i sebe, i sva svoja imena. Ali naravno da je, na kraju svih krajeva, možda i to samo još jedna ružna predrasuda…
Pripovijest o Milici i njezinom prevelikom pustom stanu, o tom čudnom namještaju, o njezinom sinu, o frizerskom salonu, o Miličinom držanju, o darovanoj bočici preparata za kosu, na neki vrlo neobičan način biva središnja, možda i najvažnija u romanu. S Melihom, nakon što je postala Milica, njezini prijeratni drugovi i drugarice ne žale imati ništa. O njoj govore s potpunim prezirom. “U ratu je ime značilo razliku između života i smrti. Bošnjaci su protjerivani zbog imena. Melihu koja je promijenila svoje ime da bi ostala u rodnom gradu, oni su protjerali iz svojih života i iz svoga pamćenja.” I tako su, nastavlja čitatelj, ljudi namirivali dug. U tome ne samo da ih se može razumjeti, nego je u sebi lako pronaći tačku identifikacije s bilo kim od onih koji su mislili i postupali tako. Čitatelj bi čak mogao reći da je u tridesetak godina, koliko je proteklo od rata, više puta tako namirivao dugove vlastitih stradavanja. A da se s nekim poput Milice za svo to vrijeme nije mogao poistovjetiti. Zašto? I zašto bi to uopće bilo važno? Zašto, na kraju svih krajeva, Almirov brat i Adisin muž Ado nije lijepo ženu i sina spremio u hotel, nego ih je poslao Milici? “Biti hotelski gost u gradu iz kojeg si protjeran je otužno. Praktično, ali otužno. Time priznaješ da si definitivno poražen i da tu više ne poznaješ nikoga ko bi ti se mogao obradovati. Ako nemaš kod koga prenoćiti, onda taj grad definitivno više nije tvoj.” Tako autorica tumači muževljevo opiranje. Čitatelj, pak, koji je, dok je još išao u Sarajevo, stekao prilično bogato iskustvo noćivanja po hotelima, mogao bi do određene mjere potvrditi njezine riječi. Ali mora tu postojati još nešto. I doista postoji.
Jedini od svih njezinih prijeratnih drugova, poznanika, prijatelja, komšija muslimanskih imena i prezimena, koji je zadržao neokrnjen odnos s njom, takav da joj na kraju u goste šalje ženu i sina, je Ado. Osim što je on, možda, trpeljiviji od ostalih, njegove rane drukčije su raspoređene. Njegova patnja od drugih je, možda strašnijih, rana sastavljena. I što je neprocjenjivo važno: on svoju patnju savršeno dobro poznaje! I onda kao brat potporučnika JNA, koji je poginuo u neprijateljskoj uniformi na Vukovaru, postavljajući minsko polje, drukčije gleda na Melihu koja je postala Milica. On vrlo precizno zna toliko toga što će drugima, srećom po njih, zauvijek ostati zatajeno, ili barem suštinski nevažno u životu. Zna to da je taj neprijateljski vojnik koji je postavljao minsko polje bio divan, dobar i ispravan mladić. I da je on, njegov brat, po vlastitom doživljaju, mnogo gori, snalažljiviji i lukaviji od njega, odgovoran i kriv za Almirovo stradanje. Tako, naime, funkcionira ljudska savjest, i tako izgleda neprebolna žalost za nespašenom braćom i sinovima.
Naravno da takav preživjeli brat prema Milici nikako ne može imati odnos kakav imaju svi drugi. Ne neki neobičan način Milica je, i Meliha, netko na čijoj strani on mora ostati da bi bio na strani mrtvoga brata. Ona je u najdubljem smislu njegova, jer su njezini sudbina i stradanje na takav način jedinstveni, a istovremeno i odbojni, kakvi su i Almirovi sudbina i stradanje. Samo što je ona živa, a on je mrtav.
Almir Smajić je kao srednjoškolac postao član Saveza komunista Jugoslavije. Njegova jedina životna ljubav bila je kći pravoslavnog popa. I ta će se žena pojaviti u knjizi. Pa prijatelji s kojima je kampirao, sudjelovao u dječačkim avanturama, s kojima je živio u doba kada baš ništa – barem iz njihove perspektive – nije najavljivalo rat. Jedan od njih izgovara ovakve rečenice: “Ja se samo pitam, zna li taj snajperista koga je gađao. Zna li kako je to biće bilo.” Autorica besprijekorno pažljivo bilježi ove riječi. I nadograđuje taj nerazrješivi paradoks od koje je načinjena bol majke, brata. Prijatelji, drugovi, susjedi lako će živjeti sa svojim paradoksom i sa svojom tugom, načinjenom od ovakvih pitanja, na koja bi im, s druge strane nevidljive fronte, prijatelji, drugovi i susjedi snajperista mogli odgovoriti da snajperist nije pucao ni u kakvo biće, nego u neprijateljskog vojnika koji postavlja minsko polje. I mogli bi im uzvraćati s tom besmislenom, vječnom floskulom o pravoj, dobroj, ispravnoj strani povijesti s koje je vatreno djelovao snajperist sa silosa i o pogrešnoj, zločinačkoj i krivoj strani povijesti na kojoj se zatekao Almir Smajić. Na taj način u miru se nastavljaju ratovi, i to traje dok god ima onih koji se tih ratova sjećaju, ili još duže, dok god ima onih koji žive u mitovima i legendama o tim ratovima. S poviješću to nema veze.
“Knjiga o Almiru” Adise Bašić je među nekoliko najvažnijih knjiga o ratovima devedesetih, napisanih i objavljenih na jezicima onih koji su u tim ratovima sudjelovali. Uza sve drugo, ako bi je dobro i precizno pročitali, mogla bi to biti i knjiga o pomirenju, ili barem o razumijevanju onih koje je najteže razumjeti i za koje nam se katkad učini da nisu naši, ili da se mi baš nikako i nikada ne bismo mogli zateći na njihovom mjestu.