Kada god bih s Akcem pričao o proslavama Nove godine, uvijek bismo na kraju došli ili do derneka koji je on sasvim zaboravio, ili do depresivne ratne noći u kojoj se smrzavah na ledinama Kozograda iznad Fojnice. Naša prva tema, zaživjela kao stalni izvor Akcovog iščuđavanja, pa odatle i potreba više puta kazivati, svodila se na tvrdnju da je bio na novogodišnjem derneku kojeg se ama baš nimalo ne sjeća.
„I nisi se zapio?“, naginjem se preko stola znatiželjno.
„Ma jok!“
„Kako znaš da nisi bio pijan?“, uskačem kao detektiv koji provjerava alibi sumnjivca. „Tvrdiš da se ničega ne sjećaš!?“
„Rekao sam ti već da su mi potvrdili ljudi koji tu noć dobro pamte. Kunu se da nisam ni pomirisao alkohol. Drugo, znaš da nikada nisam bio ni sklon razbijanju od pića…“
„Okej, nisi bio pijan“, gestikuliram da nastavi.
Kaže da je sve počelo par godina poslije rata kad mu se komšija naklatio pričom o nekakvoj predratnoj novogodišnjoj zabavi u zgradi do njegove. Evocirao je situacije uvijek započinjući rečenice sa: „A sjećaš se kad smo…“ ili „Znaš da je onda…“ i slično. Akac mu poslije nekog vremena priznaje da pojma nema o čemu ovaj priča. Komšija ne može vjerovati, nervira ga što se Akac kao ničega ne sjeća a bio je tu. Pita ga šta glumi i zašto se pravi budala.
„I onda sam, šta ću drugo, pomislio isto što i ti“, kaže Akac zamišljeno prevrćući po rukama sićušni limunsko žuti BiC upaljač koji ne pamtim da je ikada upalio iz prve.
„Šta to? Da je komšija zavario na derneku?“
„Ma ja. Čovjek otresao par novogodišnjih žestica. Poslije treće runde ko da je teško namisliti da sam i ja bio na tamo.“
Ipak se pokazuje da komšijine tvrdnje, koje je smatrao totalnim budalaštinama, neće moći baš tako lako osporiti. Komšija počinje, sada već odlučan istjerati stvari na čistac, okupljati svjedoke koji dobro pamte događaje s derneka i potvrđuju da je Akac bio prisutan.
„Tada je već postalo ozbiljnije?“
„Nije u početku“, odmahuje pokretom ruke koji čini da je upaljač u jednom trenutku usmjeren prema nebu kao dirigentska palica. „Mislio sam da komšija stalnim dokazivanjem svoje istine vremenom postaje sugestivan tim nazovi svjedocima pa se oni sjećaju nepostojećih stvari. Drugo, nije isključeno da su i oni malkice pihnuli pa se zamaglilo pamćenje. Konačno, Nova godina je bila…“ Onda još dodaje: „Moj stav se, doduše, sasvim promijenilo kad se pojavila slika.“
Jednog dana, dok je nešto deverao ispred zgrade, prišao mu je komšija i po stoti put ga pitao sjeća li se nečega s derneka. Akac mu je po stoti put ležerno odbrusio šta mu pripada – nije bio tamo i sva ta njegova priča je pijano trabunjanje ili dokona konstrukcija. Kako je u međuvremenu komšija uspijevao pronalaziti sve više ljudi što potvrđuju njegove navode, misli da se cijela ekipa komedijaša iz kvarta urotila našaliti s njim. Međutim, ovaj put je susjed umjesto izvođenja svjedoka trijumfalno potegnuo materijalni dokaz gurnuvši pod nos Akcu crno-bijelu fotografiju.
„I gledam, zaista je to taj dernek“, mršti se Akac. „I stvarno sam ja tu…“
S druge strane stola jedno vrijeme nisam rekao ništa, možda se samo malo pomaknuh u stolici. Znam da će nastavak ispričati bez strasti i s distancom davno naučenog govora. I uvijek će njegove riječi zvučati poput recitacije koju kasno noću ponavljamo u glavi, kao uspavanka za noć poslije koje se nemoguće sjetiti šta smo sanjali.
„I nije te ta slika nekako podsjetila na tu Novu godinu?! Prizvala barem djelić sjećanja?“
„Nimalo!“, uvjerava me razočarano. „Stvar i jeste toliko čudna jer… Kako je moguće tako nešto zaboraviti?! Da mi ama baš ni najmanji trag te večeri ne ostane u pamćenju, koliko god gledao fotografiju ili mi govorili šta smo radili? Na derneku je kažu bilo svakojakih pikanterija, ali se i dalje ničega ne sjećam.“
Priznaje da nikada ne bi povjerovao, ma i da se cijeli svijet zaklinjao u suprotno, samo da komšije ne iskopaše tu fotografiju. Poslije toga opisuje kako ga je ta mala crno-bijela slika ostavila bez teksta i natjerala da promjeni percepciju o pouzdanosti ljudske memorije.
„Znaš da smo na barem dva primjera ustanovili kako ne briljiraš ni u pamćenju nekih naših zajedničkih doživljaja?“, kažem nakon pauze u kojoj nije odlučio dodati još nešto priči o zabavi što misteriozno iščezava iz sjećanja.
„Ma znam. Misliš na Saju Belgijanca i utakmicu na Koševu…“, potvrđuje Akac.
U prvom slučaju se radilo o mom verbalnom sukobu s navodno opasnim likom u pola rata. Ne znajući ni ko je ni šta je uvalih se u nekakvo bespotrebno prepucavanje s njim. Kada saznadosmo o kome se radi, Akac je u par dana spustio tenzije i poput vrhunskog medijatora razriješio situaciju. Desetak godina kasnije bilo mi je uzalud podsjećati ga na tog Seju Belgijanca koji je, doduše, bio tek jedan od mnogobrojnih i ni po čemu posebnih naoružanih idiota koji su nam mogli doći glave u ratnom Sarajevu. Ispostavilo se da je Akac taj događaj zaboravio. Druga stvar, dugo mu dokazivah da smo zajedno gledali dvije utakmice na Koševu: Željo protiv Newcastle i BiH protiv Danske. Za Želju sam ga nekako kao i uspio uvjeriti, ali za reprezentaciju nije bilo šanse.
„Vidi, ti slučajevi su drugačiji“, govori nakon što je srknuo gutljaj kafe. „Ono što kažeš za tog Saju Belgijanca, spreman sam povjerovati da se desilo. Kada si ga prvi put spomenuo, kao da sam imao nekakvo maglovito sjećanje, ako ništa barem mi taj njegov nadimak nije zvučao totalno nepoznato. Dalje, utakmicu Želje smo možda gledali zajedno. Za reprezentaciju sam siguran da nismo. Tu je tebe prevarilo pamćenje.“
„Okej, nebitno. Ali, kako su ti naši slučajevi drugačiji od te tvoje predratne Nove godine? Ni jedno ni drugo ne pamtiš?“, mrgodim se.
„Totalno je drugačije! Njih prepoznajem kao nešto što se moglo desiti i poslije ispariti iz sjećanja. Dernek na kojem sam bio je nešto drugo. Totalna praznina koja…“, zastao je pokušavajući pronaći pravo objašnjenje. „Valjda postoje različiti stepeni na koje stvari mogu biti zaboravljene.“
Tome se više nije imalo šta reći.
Ljudi su ulazili u sportsku kladionicu naslonjenu na kafić gdje smo sjedili, kretali se između stolova mašući s listićima u koje se upisuju rezultati ili naslonjeni na šank jedni druge savjetovali šta odigrati. Drugi su primakli stolice okruglim metalnim stolovima i svako malo, kao da strahuju da će zaboraviti dnevnu ponudu, iznova zagledali odštampane stranice sportskih natjecanja. Neko vrijeme smo u tišini ispijali kafe i zamišljeno pušili cigarete.
Različiti stepeni zaboravljanja
Kada god bih s Akcem pričao o proslavama Nove godine, uvijek bismo na kraju došli ili do derneka koji je on sasvim zaboravio, ili do depresivne ratne noći u kojoj se smrzavah na ledinama Kozograda iznad Fojnice. Naša prva tema, zaživjela kao stalni izvor Akcovog iščuđavanja, pa odatle i potreba više puta kazivati, svodila se na tvrdnju da je bio na novogodišnjem derneku kojeg se ama baš nimalo ne sjeća.
„I nisi se zapio?“, naginjem se preko stola znatiželjno.
„Ma jok!“
„Kako znaš da nisi bio pijan?“, uskačem kao detektiv koji provjerava alibi sumnjivca. „Tvrdiš da se ničega ne sjećaš!?“
„Rekao sam ti već da su mi potvrdili ljudi koji tu noć dobro pamte. Kunu se da nisam ni pomirisao alkohol. Drugo, znaš da nikada nisam bio ni sklon razbijanju od pića…“
„Okej, nisi bio pijan“, gestikuliram da nastavi.
Kaže da je sve počelo par godina poslije rata kad mu se komšija naklatio pričom o nekakvoj predratnoj novogodišnjoj zabavi u zgradi do njegove. Evocirao je situacije uvijek započinjući rečenice sa: „A sjećaš se kad smo…“ ili „Znaš da je onda…“ i slično. Akac mu poslije nekog vremena priznaje da pojma nema o čemu ovaj priča. Komšija ne može vjerovati, nervira ga što se Akac kao ničega ne sjeća a bio je tu. Pita ga šta glumi i zašto se pravi budala.
„I onda sam, šta ću drugo, pomislio isto što i ti“, kaže Akac zamišljeno prevrćući po rukama sićušni limunsko žuti BiC upaljač koji ne pamtim da je ikada upalio iz prve.
„Šta to? Da je komšija zavario na derneku?“
„Ma ja. Čovjek otresao par novogodišnjih žestica. Poslije treće runde ko da je teško namisliti da sam i ja bio na tamo.“
Ipak se pokazuje da komšijine tvrdnje, koje je smatrao totalnim budalaštinama, neće moći baš tako lako osporiti. Komšija počinje, sada već odlučan istjerati stvari na čistac, okupljati svjedoke koji dobro pamte događaje s derneka i potvrđuju da je Akac bio prisutan.
„Tada je već postalo ozbiljnije?“
„Nije u početku“, odmahuje pokretom ruke koji čini da je upaljač u jednom trenutku usmjeren prema nebu kao dirigentska palica. „Mislio sam da komšija stalnim dokazivanjem svoje istine vremenom postaje sugestivan tim nazovi svjedocima pa se oni sjećaju nepostojećih stvari. Drugo, nije isključeno da su i oni malkice pihnuli pa se zamaglilo pamćenje. Konačno, Nova godina je bila…“ Onda još dodaje: „Moj stav se, doduše, sasvim promijenilo kad se pojavila slika.“
Jednog dana, dok je nešto deverao ispred zgrade, prišao mu je komšija i po stoti put ga pitao sjeća li se nečega s derneka. Akac mu je po stoti put ležerno odbrusio šta mu pripada – nije bio tamo i sva ta njegova priča je pijano trabunjanje ili dokona konstrukcija. Kako je u međuvremenu komšija uspijevao pronalaziti sve više ljudi što potvrđuju njegove navode, misli da se cijela ekipa komedijaša iz kvarta urotila našaliti s njim. Međutim, ovaj put je susjed umjesto izvođenja svjedoka trijumfalno potegnuo materijalni dokaz gurnuvši pod nos Akcu crno-bijelu fotografiju.
„I gledam, zaista je to taj dernek“, mršti se Akac. „I stvarno sam ja tu…“
S druge strane stola jedno vrijeme nisam rekao ništa, možda se samo malo pomaknuh u stolici. Znam da će nastavak ispričati bez strasti i s distancom davno naučenog govora. I uvijek će njegove riječi zvučati poput recitacije koju kasno noću ponavljamo u glavi, kao uspavanka za noć poslije koje se nemoguće sjetiti šta smo sanjali.
„I nije te ta slika nekako podsjetila na tu Novu godinu?! Prizvala barem djelić sjećanja?“
„Nimalo!“, uvjerava me razočarano. „Stvar i jeste toliko čudna jer… Kako je moguće tako nešto zaboraviti?! Da mi ama baš ni najmanji trag te večeri ne ostane u pamćenju, koliko god gledao fotografiju ili mi govorili šta smo radili? Na derneku je kažu bilo svakojakih pikanterija, ali se i dalje ničega ne sjećam.“
Priznaje da nikada ne bi povjerovao, ma i da se cijeli svijet zaklinjao u suprotno, samo da komšije ne iskopaše tu fotografiju. Poslije toga opisuje kako ga je ta mala crno-bijela slika ostavila bez teksta i natjerala da promjeni percepciju o pouzdanosti ljudske memorije.
„Znaš da smo na barem dva primjera ustanovili kako ne briljiraš ni u pamćenju nekih naših zajedničkih doživljaja?“, kažem nakon pauze u kojoj nije odlučio dodati još nešto priči o zabavi što misteriozno iščezava iz sjećanja.
„Ma znam. Misliš na Saju Belgijanca i utakmicu na Koševu…“, potvrđuje Akac.
U prvom slučaju se radilo o mom verbalnom sukobu s navodno opasnim likom u pola rata. Ne znajući ni ko je ni šta je uvalih se u nekakvo bespotrebno prepucavanje s njim. Kada saznadosmo o kome se radi, Akac je u par dana spustio tenzije i poput vrhunskog medijatora razriješio situaciju. Desetak godina kasnije bilo mi je uzalud podsjećati ga na tog Seju Belgijanca koji je, doduše, bio tek jedan od mnogobrojnih i ni po čemu posebnih naoružanih idiota koji su nam mogli doći glave u ratnom Sarajevu. Ispostavilo se da je Akac taj događaj zaboravio. Druga stvar, dugo mu dokazivah da smo zajedno gledali dvije utakmice na Koševu: Željo protiv Newcastle i BiH protiv Danske. Za Želju sam ga nekako kao i uspio uvjeriti, ali za reprezentaciju nije bilo šanse.
„Vidi, ti slučajevi su drugačiji“, govori nakon što je srknuo gutljaj kafe. „Ono što kažeš za tog Saju Belgijanca, spreman sam povjerovati da se desilo. Kada si ga prvi put spomenuo, kao da sam imao nekakvo maglovito sjećanje, ako ništa barem mi taj njegov nadimak nije zvučao totalno nepoznato. Dalje, utakmicu Želje smo možda gledali zajedno. Za reprezentaciju sam siguran da nismo. Tu je tebe prevarilo pamćenje.“
„Okej, nebitno. Ali, kako su ti naši slučajevi drugačiji od te tvoje predratne Nove godine? Ni jedno ni drugo ne pamtiš?“, mrgodim se.
„Totalno je drugačije! Njih prepoznajem kao nešto što se moglo desiti i poslije ispariti iz sjećanja. Dernek na kojem sam bio je nešto drugo. Totalna praznina koja…“, zastao je pokušavajući pronaći pravo objašnjenje. „Valjda postoje različiti stepeni na koje stvari mogu biti zaboravljene.“
Tome se više nije imalo šta reći.
Ljudi su ulazili u sportsku kladionicu naslonjenu na kafić gdje smo sjedili, kretali se između stolova mašući s listićima u koje se upisuju rezultati ili naslonjeni na šank jedni druge savjetovali šta odigrati. Drugi su primakli stolice okruglim metalnim stolovima i svako malo, kao da strahuju da će zaboraviti dnevnu ponudu, iznova zagledali odštampane stranice sportskih natjecanja. Neko vrijeme smo u tišini ispijali kafe i zamišljeno pušili cigarete.