Sarajevo ima centar i periferiju. Mnogi gradovi imaju samo ovo drugo. Zato će ovaj grad opstati, zahvaljujući ovoj dihotomiji.
S petog sprata silazim na recepciju. Bajram je. Čekam rođaka da dođe po mene. Kišne kapi cure niz staklena vrata hotela. Radićeva pusta, samo jedan čovjek u crnom užurbanim korakom prođe zaklonjen kišobranom. Onda se vratio, ušao u hotel i pogledao me svojim izrazito plavim očima:
“Znao sam da si ti. Bio sam siguran da to možeš biti samo ti.”
Robert s Aneksa. Nisam ga vidio od četvrtog osnovne. Prepoznao me, nakon toliko godina. Kroz kapljice koje se slivaju niz hotelska vrata vidio je obris mog lica i bio je siguran. To je on, 4c, učiteljica Zdenka.
Kako posljednjih nekoliko decenija živim u Kanadi, već sam se bio navikao da ne postojim. Ovdje postojim.
Robert je bio dokaz mog postojanja. Ovdje sretnem Roberta, i onda život ima smisla.
Jutro provodim kod tetke koja stanuje blizu sarajevskog kina koje više ne postoji. Sve čisto i uredno kao i uvijek. Lift renoviran, haustor friško okrečen. Pita me za mamu. Ja pitam za rodbinu. Preko ceste je Otoka. Nikad više tamo ne idem. Kao da je neko srušio most. Drago mi što imam tetku u Sarajevu.
Dvaput taj dan kršim striktni režim ishrane. Prvo baklava kod Aidine mame Amire i tetke Mube, a onda u povratku zeljanica.
U baklavi osjetiš iskustvo od stotinu Bajrama. Pijemo crnu kafu iz porculanskih šoljica. Kažu, priče su ti odlične, ono, ma baš pravo sarajevski. Iako znam da one ne mogu biti objektivne jer me puno vole, ipak mi je drago. Ako iko zna šta je to pravo sarajevski, onda su to teta Muba i teta Amira.
Ne javljam se Kerimu. Nek proslavi praznik s familijom. Ima nešto posebno u svemu ovome. Kad hodam sam Titovom, ko da me sve vrijeme neko tapše po ramenu i kaže: “E nek si, vala, doš’o!” Neiskaziva je ta dobrodošlica koju osjetim samo u ovom gradu. Neki bi posmislili da sam ćaknut jer se osmjehujem prozorima i haustorima.
Jedan trokrilni prozor iznad slastičarnice na sunčanoj strani ulice, u kojoj smo jeli žito sa šlagom, posebno mi je drag.
Tanja i ja smo se selili 18 puta. Nikad me ništa nije vezivalo za te stanove ili kuće. To su bile samo adrese našeg boravka. Nijednog prozora se ne sjećam.
Frtalj kile zeljanice u buregdžinici preko puta Parkuše. Iznad buregdžinice je živio moj najdraži profesor. O njemu sam već pisao. Sad mi padaju na pamet te njegove cipele od antilopa. Kad ih je našao u Italiji i uvjerio se u kvalitet prozračnog baršunastog materijala, kad su zadovoljile kriterije elegantne udobnosti i estetike, kupio je odmah 14 pari. Zato mu je crnogorski carinik rekao da je stonoga.
Kad god uđem u prodavnicu obuće, uvijek tražim te prozračne, baršunaste, boje meda. I sutra ću kad se otvore radnje.
Promućkam jogurt kao nekad. Niko u buregdžinici ne zuri u mene. Sve je, naprosto, prirodno.
Naprosto prirodno
Sarajevo ima centar i periferiju. Mnogi gradovi imaju samo ovo drugo. Zato će ovaj grad opstati, zahvaljujući ovoj dihotomiji.
S petog sprata silazim na recepciju. Bajram je. Čekam rođaka da dođe po mene. Kišne kapi cure niz staklena vrata hotela. Radićeva pusta, samo jedan čovjek u crnom užurbanim korakom prođe zaklonjen kišobranom. Onda se vratio, ušao u hotel i pogledao me svojim izrazito plavim očima:
“Znao sam da si ti. Bio sam siguran da to možeš biti samo ti.”
Robert s Aneksa. Nisam ga vidio od četvrtog osnovne. Prepoznao me, nakon toliko godina. Kroz kapljice koje se slivaju niz hotelska vrata vidio je obris mog lica i bio je siguran. To je on, 4c, učiteljica Zdenka.
Kako posljednjih nekoliko decenija živim u Kanadi, već sam se bio navikao da ne postojim. Ovdje postojim.
Robert je bio dokaz mog postojanja. Ovdje sretnem Roberta, i onda život ima smisla.
Jutro provodim kod tetke koja stanuje blizu sarajevskog kina koje više ne postoji. Sve čisto i uredno kao i uvijek. Lift renoviran, haustor friško okrečen. Pita me za mamu. Ja pitam za rodbinu. Preko ceste je Otoka. Nikad više tamo ne idem. Kao da je neko srušio most. Drago mi što imam tetku u Sarajevu.
Dvaput taj dan kršim striktni režim ishrane. Prvo baklava kod Aidine mame Amire i tetke Mube, a onda u povratku zeljanica.
U baklavi osjetiš iskustvo od stotinu Bajrama. Pijemo crnu kafu iz porculanskih šoljica. Kažu, priče su ti odlične, ono, ma baš pravo sarajevski.
Iako znam da one ne mogu biti objektivne jer me puno vole, ipak mi je drago. Ako iko zna šta je to pravo sarajevski, onda su to teta Muba i teta Amira.
Ne javljam se Kerimu. Nek proslavi praznik s familijom. Ima nešto posebno u svemu ovome. Kad hodam sam Titovom, ko da me sve vrijeme neko tapše po ramenu i kaže: “E nek si, vala, doš’o!” Neiskaziva je ta dobrodošlica koju osjetim samo u ovom gradu. Neki bi posmislili da sam ćaknut jer se osmjehujem prozorima i haustorima.
Jedan trokrilni prozor iznad slastičarnice na sunčanoj strani ulice, u kojoj smo jeli žito sa šlagom, posebno mi je drag.
Tanja i ja smo se selili 18 puta. Nikad me ništa nije vezivalo za te stanove ili kuće. To su bile samo adrese našeg boravka. Nijednog prozora se ne sjećam.
Frtalj kile zeljanice u buregdžinici preko puta Parkuše. Iznad buregdžinice je živio moj najdraži profesor. O njemu sam već pisao. Sad mi padaju na pamet te njegove cipele od antilopa. Kad ih je našao u Italiji i uvjerio se u kvalitet prozračnog baršunastog materijala, kad su zadovoljile kriterije elegantne udobnosti i estetike, kupio je odmah 14 pari. Zato mu je crnogorski carinik rekao da je stonoga.
Kad god uđem u prodavnicu obuće, uvijek tražim te prozračne, baršunaste, boje meda. I sutra ću kad se otvore radnje.
Promućkam jogurt kao nekad. Niko u buregdžinici ne zuri u mene. Sve je, naprosto, prirodno.