Zidovi kuće

Čovek je ušao u kuću. I od tog momenta svetlost se u toj prostoriji izmenila. Čovek je stajao u praznoj kući koja je pričala priču toga čoveka, koja je emitovana na zidovima posrnule kuće na kraju jedne provincije… Čovek je gledao slajdove. Fajlovi njegove memorije, leteli su po zidinama njegove sudbine. Čovek je sve to posmatrao i nije osetio nikakvu grižu savesti, čak je verovao da je upravo ovaj život, onaj koji je odživeo, dobar život jednog čoveka na kraju provincije kojoj nije čak ni ime bitno. To je provincija nad provincijama, eto tako možemo reći da pojednostavimo. U toj dokumentaciji njegovog življenja na zemlji među drugim provincijalcima nije ništa naročito ni od velike važnosti za ovu priču. Možda je nešto drugo bitnije… Osećaj čovekov. A osećaji umeju da prevare čoveka na zemlji. Eto, ovo bi mogao biti uvod za priču o čoveku sa osećajima.

Priča je počela u Vojvodini, na rubu varoši kockastog plana. U tu je varoš doselio učitelj. I eto vam priče… Čovek je ušao u učionicu. Đaci su to posmatrali ravnodušno, no ljudi iz varoši, na rubu varoši kockastog plana, nisu. Morali su istražiti slučaj. Istraga je išla po planu uz pomoć činovnika UDBE, i čovek-učitelj je bio pročitan. Njega je u toj varoši čekala teška sudbina. Morao je naučiti nove osećaje. Od tog dana on uči u Vojvodini, na rubu varoši. Nije ni sumnjao da ću ga uvesti u priču, a on je bitan lik u ovoj storiji i kasnije će se često pojavljivati u njoj, kako ga budemo na mrežnatim putevima stvarnim i izmaštanim tehnikom našeg doba, sretali.

Drugi čovek je žena. I žena je čovek, i to mnogo veći od čoveka muškarca. Ta žena je čekala sa ocem u redovima, raznim redovima administrativne mreže provincije. Mreža je bila do te mere razvijena, a građanima uporno predstavljana kao neefikasna, da su građani tj. provincijalci poverovali u to, i u to veruju i dan danas. Elem, ta je žena shvatila da su te mreže efikasni oduzimači ljudskih sloboda i osećaja i onda je svoje osećaje podredila tome kako bi sačuvala već duboko okrnjene, osećaje svoga ostarelog oca profesora klavira u penziji. Njegova priča, čoveka-oca je uskladištena u memoriji ovoga pisca koji ispisuje redove ove priče kojoj nema sredine a početka i kraja ima, jer se početak i kraj u njoj stalno smenjuju i podređuju jedan drugom.

Priča oca, profesora klavira u penziji

Njegov je život takođe vezan za Vojvodinu, iako ga je put vodio i do balkanskih vrleti. Službovao je u svom, drugačijom tehnikom, stvaranom svetu. Njegov je svet sebe oblikovao tonovima provincija u kojima je proveo život. Bio je poput leptira, povodljiv i zaljubljen u svoj put. Mogao je biti i pesnik, mnogi će s pravom pomisliti. Jedne je teške večeri, u blatu svoje provincije, bilo je kišno zimsko veče, susreo čoveka koji je želeo da razgovara sa njim. Primio ga je u kuću. Čovek je ušao u kuću, i u toj kući se sve promenilo, u njoj je počela istorija. Ljudi su pričali u mraku kuće, u kutu dnevne sobe. Tinjala je samo lampa kraj ostarelog prozora. Kasnije, čovek koji je profesor klavira u penziji o tom slučaju ulaska drugog čoveka u kuću nije nikome pričao. Izgubio se u tekstu, nastavio je službovati kao profesor klavira u provinciji dalekoj od svih ostalih svetskih provincija, ali je u tom njegovom službovanju pokatkad bilo i dobrih trenutaka, onih nalik sreći. Možda su to upravo oni trenutci kada čovek u jednom običnom danu, hajmo reći da je to utorak, krene u pekaru ili kafanu i onda usput doživi osećaj sreće. To je dobar trenutak, koji nažalost ume da zavara čoveka u provinciji. I taj se čovek jednostavno ne sme predati tome osećaju. Mora biti pažljiv, jer dan je dug a njegov put nije u sredini, on je uvek na početku i kraju življenja.

Eto, dosta o čoveku profesoru klavira u penziji. Treba otići i do nekih drugih, ovde se mora naglasiti NAŠIH provincija. Možda evo u neku od provincija na jugu.

Živeo je tamo, u provinciji na jugu čovek zanatlija. Držao je radnju u centru čaršije. Provodio je život u muhabetu sa drugim ljudima iz iste provincije. Ponekad je nešto i radio. Onda se zaratilo, a u našim se provincijama često ratuje zaradi međe, i taj je čovek-zanatlija propisao. Pisao je danima i noćima, poeziju, prozu, romane, eseje… Rat je prolazio nekako mimo njega. Jednog se jutra probudio i shvatio da je u svom pisanju došao do granice opisivog, pa je jednostavno poludeo i od tog momenta on više ne živi u provinciji. Na istom je on mestu ali se jednostavno izmestio tako da je prevario sistem. Našao je grešku u Matriksu, otkrio ju je u dubokoj kara-tamnoj mreži teksta koji je ispisivao. Sad živi u romanu koji piše, i za njega je još uvek rat. On je tako poželeo, i on to upravo i živi. On je čovek koji je prestao biti provincijalac… Potražite ga u tekstu ponekad. Sigurno je tamo. Ostavićemo ga sada da miruje u svojoj istini. Treba je napisati, zar ne? Nije to posao tek tako.

Nastavak ovog teksta ispuniće poezija… Pisac je shvatio da jedino u formi poezije može izraziti svoje osećaje vezane za ovu priču za koju ćete pomisliti da se završila bez kraja, da je ostala u sredini i nedorečena. No, varate se. Ona je uvek na početku i kraju, to sam vam gore i napisao. On, čovek koji ovo piše, više ne može pisati prozu jer proza traži život uokviren u poeziju da bi bila lakše podnošljiva. Da bi ste je mogli videti kada šetate ulicom, kao slučajnog čoveka koji puši cigaru na rubu svoga prozora, i vi mu šetajući trotoarom dodirnete žar laktom. Prozor je u visini lakta čoveka koji šeta, i žar pada na tamni beton. Taj je čovek, onaj koji na prozoru puši, upravo ušao u priču. I pesma se promenila.

Gusinje

Ušli smo u grad na jugu
gotovo u zemlji crvenih
zastava koje krase crni
orlovi

Ovde je na muslimanskom
groblju želeo da počiva
Vešović Marko

Ušli smo, stali pokraj Prokletija
I tada se ništa više nije dogodilo

Na jugu, gde se već vijore
albanske zastave
disao je vetar
a onda je odnosio
nekud proleće

Tamo sam bio blizu rodnog
kraja i dalje
nisam mogao 

bilo bi besmisleno
bez proleća u grudima

putovati
ući u kuću



Srđan Sekulić 12. 02. 2024.