U komandi grada u posljednje su dvije ratne godine bila dvojica pukovnika, Bauer i Matić.
Nisu se podnosili, onako kako je, valjda, i prirodno da se ne podnose dvojica muškaraca s istim činom.
Pukovnik Bauer podrijetlom bio je Austrijanac, domaći čovjek, iz dobre činovničke kuće, major u starojugoslavenskoj vojsci. Pukovnik Matić, ustaša-povratnik, rodom iz Gorskog kotara, slabo obrazovan, ali vrlo inteligentan, jedan od onih koji cijeloga života prirodno teže propasti, i nizašto drugo osim za propast nisu spremni.
Pukovnik Bauer bio je visok, plavokos čovjek, vedre naravi, i rado se ogledao u očima čaršije. Pukovnik Matić radije je ostajao neprimijećen. Bio je prosječne visine, neupadljiv, tamnokos, sumoran.
Bauer potiho je pomagao partizanima. Ali kako se primicala propast, ili bolje rečeno preokret, kako se primicao trenutak kada će svi, kao pred Bogom i pred strogim školskim učiteljem, ispovijedati gdje su bili i što su radili u ova ratna vremena, tako je to njegovo bilo sve manje potiho. Zapravo, svi su znali što Bauer radi.
Znao je i Matić, pa je šutio.
Bauer je imao sina jedinca, gimnazijalca i odlikaša. Mladića nesretnog što mu je otac ustaški pukovnik. A kako se preokret bližio, bivao je sve nesretniji, pa je odlučio da učini nešto veliko, nešto što će ga iskupiti u očima drugova i drugarica, jer će im pokazati da on nije kao njegov otac.
Uhvaćen je s lecima na kojima je bila petokraka zvijezda.
Prijetila mu je smrtna kazna.
Tad Matić nudi Baueru ovakav dogovor: potpisat će niz od sedam zapovijedi, kojim se u protekle četiri godine naređuju likvidacije ili transporti u koncentracijske logore državnih neprijatelja, kao i odmazde nad njihovim obiteljima, a on, Matić, pobrinut će se da Bauerov sin pobjegne iz zatvora i sretno stigne u šumu. Sve je već gotovo, mrtvi su već mrtvi, logoraši su u logorima, tako da će njegov potpis biti samo formalan.
Druga je mogućnost, Matić govori Baueru, da mladić bude suđen na smrt, i možda posljednji likvidiran pred ulazak partizana u grad i uspostavu nove vlasti, a da on, njegov otac, od te vlasti i od naroda, jer narod je prevrtljiv, bude prihvaćen kao pravednik, premda to, naravno, nije, jer se nesretni dječak ne bi igrao s petokrakama da nije imao oca ustašu.
Natočio mu je rakiju, stavio pred njega kutiju s cigaretama i ostavio Bauera da razmisli i da do večeri odluči.
Pukovnici
U komandi grada u posljednje su dvije ratne godine bila dvojica pukovnika, Bauer i Matić.
Nisu se podnosili, onako kako je, valjda, i prirodno da se ne podnose dvojica muškaraca s istim činom.
Pukovnik Bauer podrijetlom bio je Austrijanac, domaći čovjek, iz dobre činovničke kuće, major u starojugoslavenskoj vojsci. Pukovnik Matić, ustaša-povratnik, rodom iz Gorskog kotara, slabo obrazovan, ali vrlo inteligentan, jedan od onih koji cijeloga života prirodno teže propasti, i nizašto drugo osim za propast nisu spremni.
Pukovnik Bauer bio je visok, plavokos čovjek, vedre naravi, i rado se ogledao u očima čaršije. Pukovnik Matić radije je ostajao neprimijećen. Bio je prosječne visine, neupadljiv, tamnokos, sumoran.
Bauer potiho je pomagao partizanima. Ali kako se primicala propast, ili bolje rečeno preokret, kako se primicao trenutak kada će svi, kao pred Bogom i pred strogim školskim učiteljem, ispovijedati gdje su bili i što su radili u ova ratna vremena, tako je to njegovo bilo sve manje potiho. Zapravo, svi su znali što Bauer radi.
Znao je i Matić, pa je šutio.
Bauer je imao sina jedinca, gimnazijalca i odlikaša. Mladića nesretnog što mu je otac ustaški pukovnik. A kako se preokret bližio, bivao je sve nesretniji, pa je odlučio da učini nešto veliko, nešto što će ga iskupiti u očima drugova i drugarica, jer će im pokazati da on nije kao njegov otac.
Uhvaćen je s lecima na kojima je bila petokraka zvijezda.
Prijetila mu je smrtna kazna.
Tad Matić nudi Baueru ovakav dogovor: potpisat će niz od sedam zapovijedi, kojim se u protekle četiri godine naređuju likvidacije ili transporti u koncentracijske logore državnih neprijatelja, kao i odmazde nad njihovim obiteljima, a on, Matić, pobrinut će se da Bauerov sin pobjegne iz zatvora i sretno stigne u šumu. Sve je već gotovo, mrtvi su već mrtvi, logoraši su u logorima, tako da će njegov potpis biti samo formalan.
Druga je mogućnost, Matić govori Baueru, da mladić bude suđen na smrt, i možda posljednji likvidiran pred ulazak partizana u grad i uspostavu nove vlasti, a da on, njegov otac, od te vlasti i od naroda, jer narod je prevrtljiv, bude prihvaćen kao pravednik, premda to, naravno, nije, jer se nesretni dječak ne bi igrao s petokrakama da nije imao oca ustašu.
Natočio mu je rakiju, stavio pred njega kutiju s cigaretama i ostavio Bauera da razmisli i da do večeri odluči.
Pukovnik Bauer nije dugo razmišljao.