(Čitajući poetski rukopis “Belkisa”) Goran Samardžić, jedinstven i neobičan prozni pisac i pjesnik koji podjednako pripada i beogradskom i sarajevskom književnom krugu, ima onu vrstu istinskog talenta da nikad i nikoga ne mora oponašati i kopirati, ili, pak, prepričavati; to je, jednostavno, onaj pjesnik koji svakom pjesmom šalje, između ostalog, i poruku da pisanje nije za svakoga, i nije za onoga kome se nije toliko toga izdešavalo u životu ružnog i neružnog. A prije svega nije za onoga kome nije direktno s neba spušten dar u naručje, dar kojega valja nositi.
Iako, po mnogima, najbolje što je izašlo iz pera Gorana Samardžića jeste njegov roman “Šumski duh” – ja ne mislim tako.
Iako nemam niti jednu primjedbu na tu knjigu niti bih znao kako bih drugačije pisao o onome o čemu on govori u “Šumskom duhu”, ja duboko vjerujem da je većina Goranovih pjesama nadrasla “Duha”, a tu su i novele koje već skoro trideset godina čitam sa posebnim uživanjem.
Danas sam imao privilegiju čitati najnoviju Samardžićevu knjigu poezije u rukopisu “Belkisa”, posvećenu njegovoj, nedavno preminuloj, majci Belkisi.
“Ja fleke više ne pravim, O ne pravim Same se prave I lijepe po meni Ko etikete na sniženju.”
(PISMO HARVEYJU WEINSTEINU) Evo kako se svjedoči o vremenu gdje je devalviralo sve što se ljudskim zove. Nevidljive etikete se svakodnevno lijepe po najsvjetlijim ljudskim vrijednostima. Iz iste pjesme:
“Ti valjak – ja pero. Ti đule Ja meka teniska loptica Zarasla u tri dana brige i brade.” Ljudska naivnost, zatečenost, uspavanost pred gorkom sudbinom namijenjenoj jednom prostoru zemaljske kugle pretvara se u mekotu teniske loptice.
Evo pjesme “Red” u kojoj je, tako se doima, Samardžić izlio sve svoje emocije, svoju dušu, iako se bojim da je ne oskrnavim svojom analizom i prepričavanjem, ipak je objavljujemo: Red Još malo majko. Strpi se u toj mračnoj stalaži Gdje su te ubacili golu i bez zlatnine.
Ja sad pričam s tvojim ostacima Nadnesen ko znak pitanja Nema nam rastanka.
Pupkovina je tanja od konca za zube Il lastiša kojeg si preskakala ko mala. Ne boj se mama. To te samo sin drži za ruku dok mu od nje Ne ostane gola rukavica.
Mi smo ti isto ono dijete i ista ona majka Što zaheftani odlaze i u WC Puštajuć vodopade za sobom.
Jedno lijepo i skladno čudovište Za kojim su se ulicom zakretali I najpristojniji.
Šaputalo se po gradu Lijepa ko ti, voljen ko ja. Tupe makaze bjehu u babice Dok nas je razdvajala I mislila svoje misli.
Ne boj se dušo Samo polako Kroz pamuk i lišće.
To su ti livade, ma to su ti livade Pune nasmijanih patuljaka S licem ostarjelih beba. I cvijeće, pa da i cvijeće Kud bi mi bez njega.
Teolozi lažu Filozofija sumnja A ja očajan nagađam. Prisutna na pijaci u pozorištu Na baletskim vježbama s visuljkom na boku, Mnome. Radimo špagu i propinjemo se do plafona Dok nam prsti ne poplave.
Nikad na me kandža samo šapica Samo šapica majko.
Ne boj se više. Pa ti si samo ono dijete U bundici i kapici s fotografije iz četrdesete Što s loptom pod miškom čeka svoj red.
Svoj red.
U drugoj strofi imamo “znak pitanja” izoštrena poetska slika i simbol koji nam osvjetljava svu našu zapitanost o postojanju u kosmosu. Poziv svojoj majci koja nepomično leži je zapravo pokušaj da se prodre do njenih čula da se još jednom, kao ono davno preko pupkovine, uspostavi ona veza koju ništa, osim smrti, ne može raskinuti. Krik ili, pak, šapat “ne daj se mama” je ohrabrivanje, istiskanje iz sebe zadnjih atoma snage ne bi li ovim sinovljevim bolnim zovom preturio i u crni ambis sjurio smrt. Pupkovina je tanja od konca za zube Il lastiša kojeg si preskakala ko mala. Ne boj se mama. U ovoj strofi imamo prožimanje poređenja i metafore: Poređenje – “pupkovina je tanja od konca za zube” i “To te samo sin drži za ruku dok mu od nje/Ne ostane gola rukavica“ – metafora kao najsnažnije stilsko sredstvo beskrajne pjesnikove mašte. Cijela pjesma je jedno slikovno polje zasađeno cvijećem duše koja se cijepa pred mrtvom majkom.
A da je poezija moćno izražajno sredstvo govore nam i ovi stihovi: Tupe makaze bjehu u babice Dok nas je razdvajala I prevrtala svoje misli. Pjesnik skenira situaciju i u jednom mikro iskazu obasja cijelu prirodu ljudi, aktera u događaju; ono što je jednom sveto, drugom je sporedna stvar i rutina. I tako do u nedogled.
I, kako kaže Hugo Friedrich, njemački romanopisac i književni teoretičar: Moderna je lirika nalik velikoj, osamljenoj, nikad slušanoj bajci; u njezinu vrtu ima cvijeća, ali i kamenja i hemijskih boja – plodova, ali i opasnih droga; naporno je živjeti sred njezinih noći i pod njezinim ekstremnim temperaturama…
Ima li ekstremnije temperature od saznanja da pred tobom leži tvoja mrtva majka koja zauvijek nestaje sa ovoga svijeta i ostaje da živi jedino u sjećanjima.
Naslov “Red” je znalački i s puno senzibiliteta i tuge odabran, jer – svi smo u dugom redu, iz kojeg, jedan po jedan, nestajemo. A evo pjesnikovog dijaloga sa prijateljem iz Beograda poslije majčine smrti koja govori i o filozofiji života i mudrim prešućivanjima loših vijesti.
PISMO JOCI (1961–2020) U BEOGRAD
Sutra brate Jovane ustaje Umiva se i pere zube Jedno siroče Od 60 leta.
Puši, pije i poplakuje. Učestvuje malo poljuljano I dalje u životu.
U zemlji rata, grobova I masovnih silovanja Najzad nešto Što me se lično tiče.
Umrla mi majka Jole. Ovaj bol ovde tolko ne važi Pa nek me tamo sačeka. Dolazim da se isplačem.
PISMO JOVANA IZ BEOGRADA
Žao mi je Gogo. Znam koliko ste bili vezani. Ja Saveti neću ništa da govorim Da ne pomisli da je Došo i na nju red. Nismo samo ti i ja vršnjaci Već i naše majke. Ima se još mnogo toga reći o poeziji Gorana Samardžića. Možda je najbolje ostaviti čitaocima da oni sami pronađu još onih zlatnih zrnaca u ovom rukopisu onoga dana kada bude preselio među korice knjige.
Često razmišljam:
poezija se piše, poezija se čita, poezija se živi… A, eto, poneko se osmjeli da o njoj ponešto i zapiše.
Lirska potentnost Gorana Samardžića
(Čitajući poetski rukopis “Belkisa”)
Goran Samardžić, jedinstven i neobičan prozni pisac i pjesnik koji podjednako pripada i beogradskom i sarajevskom književnom krugu, ima onu vrstu istinskog talenta da nikad i nikoga ne mora oponašati i kopirati, ili, pak, prepričavati; to je, jednostavno, onaj pjesnik koji svakom pjesmom šalje, između ostalog, i poruku da pisanje nije za svakoga, i nije za onoga kome se nije toliko toga izdešavalo u životu ružnog i neružnog. A prije svega nije za onoga kome nije direktno s neba spušten dar u naručje, dar kojega valja nositi.
Iako, po mnogima, najbolje što je izašlo iz pera Gorana Samardžića jeste njegov roman “Šumski duh” – ja ne mislim tako.
Iako nemam niti jednu primjedbu na tu knjigu niti bih znao kako bih drugačije pisao o onome o čemu on govori u “Šumskom duhu”, ja duboko vjerujem da je većina Goranovih pjesama nadrasla “Duha”, a tu su i novele koje već skoro trideset godina čitam sa posebnim uživanjem.
Danas sam imao privilegiju čitati najnoviju Samardžićevu knjigu poezije u rukopisu “Belkisa”, posvećenu njegovoj, nedavno preminuloj, majci Belkisi.
“Ja fleke više ne pravim,
O ne pravim
Same se prave
I lijepe po meni
Ko etikete na sniženju.”
(PISMO HARVEYJU WEINSTEINU)
Evo kako se svjedoči o vremenu gdje je devalviralo sve što se ljudskim zove. Nevidljive etikete se svakodnevno lijepe po najsvjetlijim ljudskim vrijednostima.
Iz iste pjesme:
“Ti valjak – ja pero.
Ti đule
Ja meka teniska loptica
Zarasla u tri dana brige i brade.”
Ljudska naivnost, zatečenost, uspavanost pred gorkom sudbinom namijenjenoj jednom prostoru zemaljske kugle pretvara se u mekotu teniske loptice.
Evo pjesme “Red” u kojoj je, tako se doima, Samardžić izlio sve svoje emocije, svoju dušu, iako se bojim da je ne oskrnavim svojom analizom i prepričavanjem, ipak je objavljujemo:
Red
Još malo majko.
Strpi se u toj mračnoj stalaži
Gdje su te ubacili golu i bez zlatnine.
Ja sad pričam s tvojim ostacima
Nadnesen ko znak pitanja
Nema nam rastanka.
Pupkovina je tanja od konca za zube
Il lastiša kojeg si preskakala ko mala.
Ne boj se mama.
To te samo sin drži za ruku dok mu od nje
Ne ostane gola rukavica.
Mi smo ti isto ono dijete i ista ona majka
Što zaheftani odlaze i u WC
Puštajuć vodopade za sobom.
Jedno lijepo i skladno čudovište
Za kojim su se ulicom zakretali
I najpristojniji.
Šaputalo se po gradu
Lijepa ko ti, voljen ko ja.
Tupe makaze bjehu u babice
Dok nas je razdvajala
I mislila svoje misli.
Ne boj se dušo
Samo polako
Kroz pamuk i lišće.
To su ti livade, ma to su ti livade
Pune nasmijanih patuljaka
S licem ostarjelih beba.
I cvijeće, pa da i cvijeće
Kud bi mi bez njega.
Teolozi lažu
Filozofija sumnja
A ja očajan nagađam.
Prisutna na pijaci u pozorištu
Na baletskim vježbama s visuljkom na boku,
Mnome.
Radimo špagu i propinjemo se do plafona
Dok nam prsti ne poplave.
Nikad na me kandža samo šapica
Samo šapica majko.
Ne boj se više.
Pa ti si samo ono dijete
U bundici i kapici s fotografije iz četrdesete
Što s loptom pod miškom čeka svoj red.
Svoj red.
U drugoj strofi imamo “znak pitanja” izoštrena poetska slika i simbol koji nam osvjetljava svu našu zapitanost o postojanju u kosmosu.
Poziv svojoj majci koja nepomično leži je zapravo pokušaj da se prodre do njenih čula da se još jednom, kao ono davno preko pupkovine, uspostavi ona veza koju ništa, osim smrti, ne može raskinuti.
Krik ili, pak, šapat “ne daj se mama” je ohrabrivanje, istiskanje iz sebe zadnjih atoma snage ne bi li ovim sinovljevim bolnim zovom preturio i u crni ambis sjurio smrt.
Pupkovina je tanja od konca za zube
Il lastiša kojeg si preskakala ko mala.
Ne boj se mama.
U ovoj strofi imamo prožimanje poređenja i metafore: Poređenje – “pupkovina je tanja od konca za zube” i
“To te samo sin drži za ruku dok mu od nje/Ne ostane gola rukavica“ – metafora kao najsnažnije stilsko sredstvo beskrajne pjesnikove mašte. Cijela pjesma je jedno slikovno polje zasađeno cvijećem duše koja se cijepa pred mrtvom majkom.
A da je poezija moćno izražajno sredstvo govore nam i ovi stihovi:
Tupe makaze bjehu u babice
Dok nas je razdvajala
I prevrtala svoje misli.
Pjesnik skenira situaciju i u jednom mikro iskazu obasja cijelu prirodu ljudi, aktera u događaju; ono što je jednom sveto, drugom je sporedna stvar i rutina. I tako do u nedogled.
I, kako kaže Hugo Friedrich, njemački romanopisac i književni teoretičar: Moderna je lirika nalik velikoj, osamljenoj, nikad slušanoj bajci; u njezinu vrtu ima cvijeća, ali i kamenja i hemijskih boja – plodova, ali i opasnih droga; naporno je živjeti sred njezinih noći i pod njezinim ekstremnim temperaturama…
Ima li ekstremnije temperature od saznanja da pred tobom leži tvoja mrtva majka koja zauvijek nestaje sa ovoga svijeta i ostaje da živi jedino u sjećanjima.
Naslov “Red” je znalački i s puno senzibiliteta i tuge odabran, jer – svi smo u dugom redu, iz kojeg, jedan po jedan, nestajemo.
A evo pjesnikovog dijaloga sa prijateljem iz Beograda poslije majčine smrti koja govori i o filozofiji života i mudrim prešućivanjima loših vijesti.
PISMO JOCI (1961–2020) U BEOGRAD
Sutra brate Jovane ustaje
Umiva se i pere zube
Jedno siroče
Od 60 leta.
Puši, pije i poplakuje.
Učestvuje malo poljuljano
I dalje u životu.
U zemlji rata, grobova
I masovnih silovanja
Najzad nešto
Što me se lično tiče.
Umrla mi majka Jole.
Ovaj bol ovde tolko ne važi
Pa nek me tamo sačeka.
Dolazim da se isplačem.
PISMO JOVANA IZ BEOGRADA
Žao mi je Gogo.
Znam koliko ste bili vezani.
Ja Saveti neću ništa da govorim
Da ne pomisli da je
Došo i na nju red.
Nismo samo ti i ja vršnjaci
Već i naše majke.
Ima se još mnogo toga reći o poeziji Gorana Samardžića. Možda je najbolje ostaviti čitaocima da oni sami pronađu još onih zlatnih zrnaca u ovom rukopisu onoga dana kada bude preselio među korice knjige.
Često razmišljam:
poezija se piše, poezija se čita, poezija se živi… A, eto, poneko se osmjeli da o njoj ponešto i zapiše.