Nedavno su, oko one odlučujuće utakmice za plasman na Svjetsko prvenstvo, koja se igrala u Zenici s Italijom, neki stranci izbornika reprezentacije Bosne i Hercegovine Sergeja Barbareza nazvali kockarom. To je trebalo biti uvredljivo, podcjenjivački. Ne zanima nas što stoji, ili stoji li išta iza te objede, ali često nam je na um padala posljednjih dana. Najprije, kad smo ga na ekranima vidjeli u insertima prvog poluvremena utakmice s Kanadom, u modrom odijelu, u sakou na dvoredno zakopčavanje, bosanskih modnih dizajnera Maestro Suits, iz Brijesnice Male, blizu Doboja, u bijeloj majici i bijelim tenisicama, s izrazom lica muškarca koji u trenucima opće opasnosti sve ima pod kontrolom, a onda i za vrijeme te utakmice Kanadom, kad nam se najednom rasvijetlilo kako u toj uvredi ima nekog smisla, sasvim mimo onog na što je mislio onaj koji je uvredu uputio. Barbarez, naime, u svom prvom trenerskom poslu u životu nastupa kao igrač pokera, koji u ruci ima slabije karte od svojih protivnika. Tako je bio primoran igrati protiv Walesa, tako će igrati protiv Italije, isto i protiv Kanade i Švicarske. U tim utakmicama, ili u većini njih, pojedini njegovi igrači bit će bolji i perspektivniji od igrača njegovih protivnika. Protiv Walesa i Kanade, možda će biti i tako da Bosna i Hercegovina ima više darovitih igrača od protivnika. U svakoj od tih utakmica, pa i ovoj protiv Švicarske, unutrašnja socijalna kohezija u svakom će trenutku biti na strani Barbarezove ekipe. Ti ljudi, od dvadesetogodišnjaka do četrdesetogodišnjeg Džeke, spremni su, tako se činilo, izginuti jedni za druge. Ono što oni igraju nije samo nogomet, nego je nešto što je usporedivo s onim što su Ćirini sinovi igrali 1996. i 1998, pa još mnogo jače od toga. Zašto jače? Zato što je beznadno, zato što iza Barbarezove djece ne stoje država ni politički režim, zato što nije izgledno da će ikad itko od njih biti izuzet od plaćanja poreza na svoje prihode, zato što nikome od njih nikada neće biti oprošteno bude li lagao pred sudom. Ta Barbarezova djeca igraju za neku imaginarnu ideju zavičaja i domovine, koju većina njih stvarno u životu nije nikad ni vidjela. Njihova socijalna kohezija, njihovo zajedništvo, imaju tek neke maglovite veze s patriotizmom. Ta veza možda je ona pjesma Dubioze kolektiva.
Što njih, međutim, čini tako ranjivim, zašto su na kraju tako grozno izgubili od Švicarske, jer rezultat 4:1 na kraju naprosto jako je loš? Ranjivim čini ih to što su svi oni dobri igrači, ali nisu do kraja ozbiljan nogometni tim, jer ne mogu zadržati loptu u nogama. Oni su poput organizma s presađenim srcem, igraju refleksno i reaktivno, tako da prežive. Igraju onako kako moraju i kako im protivnik odredi. Igraju uglavnom tako što se brane. Već smo na ovom mjestu spomenuli Grčku Otta Rehhagela, koja je 2004. upravo na taj način postala senzacionalni prvak Europe. No, osnovna razlika između Barbarezove Bosne i Hercegovine i Rehhagelove Grčke u tome je što Bosna u sebi nema onog balkanskog bezobrazluka, ne provocira protivnika, ne zlostavlja ga svojom neigrom, ne koristi svoje izvannogometne moći, nego se brani očajnički. Barbarezova Bosna i Hercegovina brani se onako kako se Titova vojska 1943. branila na Sutjesci.
U toj svojoj igri Barbarez drži se izvanredno. Kad ga je vidio, novinar britanskog Guardiana Charles Antaki bio je oduševljen, proglasio ga je ikonom stila, mogućom najavom retro trenda sakoa s dvorednim kopčanjem, koji su bili moderni pedesetih. Antaki je inače ozbiljan lik, nije bezveznjak. Premda nije do kraja u pravu kada je riječ o muškim sakoima s dvorednim kopčanjem. Naći ćete ih, istina u ponešto opuštenijim oversize varijantama, recimo i među Dieselovom konfekcijom, no istina je da u toj krojačkoj izvedbi iz Brijesnice Male ima nekog čuda. Samo što ni čuda ne bi bilo da nije karizme u manekena. Barbarez naprosto je faca, i ono što on postiže sa svojom reprezentacijom ima u sebi nešto od magije velikog pokeraša. Njegovi igrači u njega se uzdaju znajući da ih je upravo on izveo na to nogometno igralište. Oni su sigurniji, jer se osjećaju kao karte u njegovoj ruci.
Što toj reprezentaciji nedostaje? Njezini igrači, skoro svi redom, na igralištu djeluju lošije nego kad nogomet igraju u timu s nekim drugim. To je paradoksalno, jer su istovremeno neviđeno solidarna socijalna zajednica. Međutim, oni naprosto nisu cjelovit nogometni tim. Nedostaje im igrač, ustvari barem dvojica takvih, koji bi, starinskim jezikom rečeno, mogli odigrati ulogu poslovođe. Onu ulogu koju je, da ostanemo pri bosanskohercegovačkim stranama, u nekom drugom nogometu prije pola stoljeća u Veležu igrao Franjo Vladić.
Protiv Švicaraca Barbarezova djeca u prva su tri kruga izgledala dobro i sigurno. Moćniji protivnik nego što je prethodno bila Kanada nije imao većih prilika za gol. Čak ni švicarska dominacija u posjedu nije bila onakva, pa su Sergijevci za posljednjega hidratacijskog brejka zračili optimizmom. Izbornik je grlio golmana Nikolu Vasilja, svog Hercegovca, i sve je bilo dobro pred potpunu propast. Kao da je u naletu prevelikog i neopravdanog optimizma iščezao sav onaj prethodni oprez, pa je odmah primljen gol, nakon čega je Tarik Muharemović skrivio penal i dobio crveni karton, i tada je sve već bilo gotovo. Slom se dogodio onako kako je u ovakvim prilikama suđeno i kako bi, recimo, bilo i na onoj mitskoj utakmici s Italijom, e samo da se prije vremena povjerovalo u veliku iluziju. Tada se, srećom, sve odvilo po nekom drugom planu i dramaturgiji, tako da je Sergej Barbarez dobio partiju života.
Potom pada i treći gol, stiže već najava velikog nevremena, Švicarce je ponijelo pa im najednom sve uspijeva. Tada rezervist Ermin Mahmić, dvadesetogodišnjak, rođen u Austriji, zabija gol – lijep, skoro kao onaj Baturinin, a jednako uzaludan! – nakon čega ga režiser prijenosa dugo drži u kadru kako dugo odmahuje glavom, jer se u njemu lome međusobno suprotstavljeni osjećaji. Bosanski portali će, onako površno i olako, ustvrditi da je to mali mahao glavom prema klupi i selektoru, biva: što me ranije nisi uveo u igru! No, prije će biti da se Erminova nevoljkost ticala toga što su mu se kolege i drugovi usrali u ćeif! O kako bi samo bilo dobro, morao je pomisliti, da je rezultat ostao 0:0, i da je on evo sad zabio gol za pobjedu. Samo što se golovi kakav je on dao ne zabijaju u takvim prilikama i raspoloženjima, nego se daju samo kad je sve gotovo.
I naravno da se nakon te 75. minute, u kojoj započinje bosanskohercegovački pad pod Hollywoodom, Sergej Barbarez od narodnog junaka i ponosa u najkraćem roku preobražen u diletanta koji ne umije sastaviti reprezentaciju. Otkako je nestalo pravih nogometnih novinara i novinskih stratega, a igra prepuštena je deluziji patriotizma i šupljoglavom navijaštvu, tako obično završavaju stvari. U Bosni i Hercegovini svaki je izbornik već nakon prvog suočenja s ograničenjima reprezentacije završio u blatu, ili bi ga uvaljali u katran, posuli perjem i potjerali kroz čaršiju. Bila je to sudbina i Safeta Sušića, i Ćire Blaževića, a o ostalima koji su reprezentacijom protutnjali kao kratkotrajni namjesnici da se i ne govori. Za Sergeja Barbareza bila bi iz više razloga grehota da završi kao svi oni. Najprije, uz Edina Džeku i Zvjezdana Misimovića on je najbolji igrač i najmarkantnija figura nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine u tridesetak godina njezine povijesti. Barbarez zna kako u toj neobičnoj družini stvari stoje, koja su njezina stvarna, igračka, društvena, pa i politička ograničenja, a koje su joj prednosti. Na kraju, valja imati svijest o tome da je upravo on uspostavio takvu socijalnu koheziju ove malene zajednice, i da će ta kohezija, potjeraju li Barbareza, bez njega nestati. Jer je nije bilo ni prije. Nisu patriotizam ni domotužje ono što igrače vezuje za bosanskohercegovačku ili hrvatsku reprezentaciju. Ili igrajući za svoje imaš ozbiljnoga materijalnog i financijskog interesa, pa si recimo fiskalno savršeno relaksiran, pogoduju ti u trgovini sumnjivim nekretninama, izuzet si od mnogih zakonskih ograničenja u svojoj zemlji – na što sve skupa igrači Bosne i Hercegovine ne mogu računati – ili ti dok igraš za svoje raste cijena na europskom i svjetskom klupskom tržištu igrača, pa igraš kao lutak u izlogu jeftinih nogometnih slatkiša. Sergej Barbarez svojoj je nogometnoj djeci omogućio barem to da im ovo drugo djeluje kao neka bajka.
Protiv Švicaraca, Bosna je dobila po tamburi i iznijela gaće na štapu. Barbarez je, da ostanemo pri početnoj metafori, prokockao golemu paru, i sad se mahmuran i glavoboljan, bronhija iziritiranih duhanskim dimom, u ranu zoru vraća u hotel. U onom svom divnom odijelu krojača iz Brijesnice Male, s vazda zakopčanim gornjim dugmetom, jer pravi muškarac ne tumara naokolo raskopčanog sakoa, na njemu je sad samo to da oporavi glave svojoj djeci, da ih natjera da zaborave sve što im se dogodilo, i da pobijede Katar. Više od toga ne treba, a Barba to može…
Protiv Švicaraca, Bosna je dobila po tamburi i iznijela gaće na štapu. Ali je dovoljno da pobijedi Katar
Nedavno su, oko one odlučujuće utakmice za plasman na Svjetsko prvenstvo, koja se igrala u Zenici s Italijom, neki stranci izbornika reprezentacije Bosne i Hercegovine Sergeja Barbareza nazvali kockarom. To je trebalo biti uvredljivo, podcjenjivački. Ne zanima nas što stoji, ili stoji li išta iza te objede, ali često nam je na um padala posljednjih dana. Najprije, kad smo ga na ekranima vidjeli u insertima prvog poluvremena utakmice s Kanadom, u modrom odijelu, u sakou na dvoredno zakopčavanje, bosanskih modnih dizajnera Maestro Suits, iz Brijesnice Male, blizu Doboja, u bijeloj majici i bijelim tenisicama, s izrazom lica muškarca koji u trenucima opće opasnosti sve ima pod kontrolom, a onda i za vrijeme te utakmice Kanadom, kad nam se najednom rasvijetlilo kako u toj uvredi ima nekog smisla, sasvim mimo onog na što je mislio onaj koji je uvredu uputio. Barbarez, naime, u svom prvom trenerskom poslu u životu nastupa kao igrač pokera, koji u ruci ima slabije karte od svojih protivnika. Tako je bio primoran igrati protiv Walesa, tako će igrati protiv Italije, isto i protiv Kanade i Švicarske. U tim utakmicama, ili u većini njih, pojedini njegovi igrači bit će bolji i perspektivniji od igrača njegovih protivnika. Protiv Walesa i Kanade, možda će biti i tako da Bosna i Hercegovina ima više darovitih igrača od protivnika. U svakoj od tih utakmica, pa i ovoj protiv Švicarske, unutrašnja socijalna kohezija u svakom će trenutku biti na strani Barbarezove ekipe. Ti ljudi, od dvadesetogodišnjaka do četrdesetogodišnjeg Džeke, spremni su, tako se činilo, izginuti jedni za druge. Ono što oni igraju nije samo nogomet, nego je nešto što je usporedivo s onim što su Ćirini sinovi igrali 1996. i 1998, pa još mnogo jače od toga. Zašto jače? Zato što je beznadno, zato što iza Barbarezove djece ne stoje država ni politički režim, zato što nije izgledno da će ikad itko od njih biti izuzet od plaćanja poreza na svoje prihode, zato što nikome od njih nikada neće biti oprošteno bude li lagao pred sudom. Ta Barbarezova djeca igraju za neku imaginarnu ideju zavičaja i domovine, koju većina njih stvarno u životu nije nikad ni vidjela. Njihova socijalna kohezija, njihovo zajedništvo, imaju tek neke maglovite veze s patriotizmom. Ta veza možda je ona pjesma Dubioze kolektiva.
Što njih, međutim, čini tako ranjivim, zašto su na kraju tako grozno izgubili od Švicarske, jer rezultat 4:1 na kraju naprosto jako je loš? Ranjivim čini ih to što su svi oni dobri igrači, ali nisu do kraja ozbiljan nogometni tim, jer ne mogu zadržati loptu u nogama. Oni su poput organizma s presađenim srcem, igraju refleksno i reaktivno, tako da prežive. Igraju onako kako moraju i kako im protivnik odredi. Igraju uglavnom tako što se brane. Već smo na ovom mjestu spomenuli Grčku Otta Rehhagela, koja je 2004. upravo na taj način postala senzacionalni prvak Europe. No, osnovna razlika između Barbarezove Bosne i Hercegovine i Rehhagelove Grčke u tome je što Bosna u sebi nema onog balkanskog bezobrazluka, ne provocira protivnika, ne zlostavlja ga svojom neigrom, ne koristi svoje izvannogometne moći, nego se brani očajnički. Barbarezova Bosna i Hercegovina brani se onako kako se Titova vojska 1943. branila na Sutjesci.
U toj svojoj igri Barbarez drži se izvanredno. Kad ga je vidio, novinar britanskog Guardiana Charles Antaki bio je oduševljen, proglasio ga je ikonom stila, mogućom najavom retro trenda sakoa s dvorednim kopčanjem, koji su bili moderni pedesetih. Antaki je inače ozbiljan lik, nije bezveznjak. Premda nije do kraja u pravu kada je riječ o muškim sakoima s dvorednim kopčanjem. Naći ćete ih, istina u ponešto opuštenijim oversize varijantama, recimo i među Dieselovom konfekcijom, no istina je da u toj krojačkoj izvedbi iz Brijesnice Male ima nekog čuda. Samo što ni čuda ne bi bilo da nije karizme u manekena. Barbarez naprosto je faca, i ono što on postiže sa svojom reprezentacijom ima u sebi nešto od magije velikog pokeraša. Njegovi igrači u njega se uzdaju znajući da ih je upravo on izveo na to nogometno igralište. Oni su sigurniji, jer se osjećaju kao karte u njegovoj ruci.
Što toj reprezentaciji nedostaje? Njezini igrači, skoro svi redom, na igralištu djeluju lošije nego kad nogomet igraju u timu s nekim drugim. To je paradoksalno, jer su istovremeno neviđeno solidarna socijalna zajednica. Međutim, oni naprosto nisu cjelovit nogometni tim. Nedostaje im igrač, ustvari barem dvojica takvih, koji bi, starinskim jezikom rečeno, mogli odigrati ulogu poslovođe. Onu ulogu koju je, da ostanemo pri bosanskohercegovačkim stranama, u nekom drugom nogometu prije pola stoljeća u Veležu igrao Franjo Vladić.
Protiv Švicaraca Barbarezova djeca u prva su tri kruga izgledala dobro i sigurno. Moćniji protivnik nego što je prethodno bila Kanada nije imao većih prilika za gol. Čak ni švicarska dominacija u posjedu nije bila onakva, pa su Sergijevci za posljednjega hidratacijskog brejka zračili optimizmom. Izbornik je grlio golmana Nikolu Vasilja, svog Hercegovca, i sve je bilo dobro pred potpunu propast. Kao da je u naletu prevelikog i neopravdanog optimizma iščezao sav onaj prethodni oprez, pa je odmah primljen gol, nakon čega je Tarik Muharemović skrivio penal i dobio crveni karton, i tada je sve već bilo gotovo. Slom se dogodio onako kako je u ovakvim prilikama suđeno i kako bi, recimo, bilo i na onoj mitskoj utakmici s Italijom, e samo da se prije vremena povjerovalo u veliku iluziju. Tada se, srećom, sve odvilo po nekom drugom planu i dramaturgiji, tako da je Sergej Barbarez dobio partiju života.
Potom pada i treći gol, stiže već najava velikog nevremena, Švicarce je ponijelo pa im najednom sve uspijeva. Tada rezervist Ermin Mahmić, dvadesetogodišnjak, rođen u Austriji, zabija gol – lijep, skoro kao onaj Baturinin, a jednako uzaludan! – nakon čega ga režiser prijenosa dugo drži u kadru kako dugo odmahuje glavom, jer se u njemu lome međusobno suprotstavljeni osjećaji. Bosanski portali će, onako površno i olako, ustvrditi da je to mali mahao glavom prema klupi i selektoru, biva: što me ranije nisi uveo u igru! No, prije će biti da se Erminova nevoljkost ticala toga što su mu se kolege i drugovi usrali u ćeif! O kako bi samo bilo dobro, morao je pomisliti, da je rezultat ostao 0:0, i da je on evo sad zabio gol za pobjedu. Samo što se golovi kakav je on dao ne zabijaju u takvim prilikama i raspoloženjima, nego se daju samo kad je sve gotovo.
I naravno da se nakon te 75. minute, u kojoj započinje bosanskohercegovački pad pod Hollywoodom, Sergej Barbarez od narodnog junaka i ponosa u najkraćem roku preobražen u diletanta koji ne umije sastaviti reprezentaciju. Otkako je nestalo pravih nogometnih novinara i novinskih stratega, a igra prepuštena je deluziji patriotizma i šupljoglavom navijaštvu, tako obično završavaju stvari. U Bosni i Hercegovini svaki je izbornik već nakon prvog suočenja s ograničenjima reprezentacije završio u blatu, ili bi ga uvaljali u katran, posuli perjem i potjerali kroz čaršiju. Bila je to sudbina i Safeta Sušića, i Ćire Blaževića, a o ostalima koji su reprezentacijom protutnjali kao kratkotrajni namjesnici da se i ne govori. Za Sergeja Barbareza bila bi iz više razloga grehota da završi kao svi oni. Najprije, uz Edina Džeku i Zvjezdana Misimovića on je najbolji igrač i najmarkantnija figura nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine u tridesetak godina njezine povijesti. Barbarez zna kako u toj neobičnoj družini stvari stoje, koja su njezina stvarna, igračka, društvena, pa i politička ograničenja, a koje su joj prednosti. Na kraju, valja imati svijest o tome da je upravo on uspostavio takvu socijalnu koheziju ove malene zajednice, i da će ta kohezija, potjeraju li Barbareza, bez njega nestati. Jer je nije bilo ni prije. Nisu patriotizam ni domotužje ono što igrače vezuje za bosanskohercegovačku ili hrvatsku reprezentaciju. Ili igrajući za svoje imaš ozbiljnoga materijalnog i financijskog interesa, pa si recimo fiskalno savršeno relaksiran, pogoduju ti u trgovini sumnjivim nekretninama, izuzet si od mnogih zakonskih ograničenja u svojoj zemlji – na što sve skupa igrači Bosne i Hercegovine ne mogu računati – ili ti dok igraš za svoje raste cijena na europskom i svjetskom klupskom tržištu igrača, pa igraš kao lutak u izlogu jeftinih nogometnih slatkiša. Sergej Barbarez svojoj je nogometnoj djeci omogućio barem to da im ovo drugo djeluje kao neka bajka.
Protiv Švicaraca, Bosna je dobila po tamburi i iznijela gaće na štapu. Barbarez je, da ostanemo pri početnoj metafori, prokockao golemu paru, i sad se mahmuran i glavoboljan, bronhija iziritiranih duhanskim dimom, u ranu zoru vraća u hotel. U onom svom divnom odijelu krojača iz Brijesnice Male, s vazda zakopčanim gornjim dugmetom, jer pravi muškarac ne tumara naokolo raskopčanog sakoa, na njemu je sad samo to da oporavi glave svojoj djeci, da ih natjera da zaborave sve što im se dogodilo, i da pobijede Katar. Više od toga ne treba, a Barba to može…