Ponekad su i ove društvene mreže od koristi. Nije sve sama “Sodoma i Gomora”. Desi se taj famozni izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Eto, prije par godina me upravo na tim vražjim mrežama našao neki dalji rođak. Od tad se nadovezo, vocapuje me svako malo…
Baš me juče nazvo da me nešto priupita. Jedna stvar ga je silno zanimala.
– De mi reci, rođo, gledaju li ti tvoji jarani, Ameri, svjetsko?
– Iskreno da ti kažem, niko ga ne spominje, a ja ne želim da ih tušim s tim.
– A jebo ih ćaća, glupe!!!
– Ma nije sad da ne vole sport (pokušavam ja kao njihov advokat), eto moj jedan prijatelj povremeno dobije karte od firme, ode na košarkašku utakmicu, NBA, povede i djec….
– Ma kakav NBA (prekida me on nestrpljivo), znaš šta ti je to, to ti je cirkus! Sve sam vidio, protivnički navijači, svako u dresu svog tima, sjede jedan do drugog, mirno gledaju utakmicu. Jedu one hamburgere i piju pivo. Djeca kraj njih jedu kokice.
– Pa šta trebaju?
– Pa da jebu jedan drugom mater! Da se koškaju, malo i šake da prorade. Čakija. Krv! Da se napravi atmosfera. Ovako, ko da operu gledaju, ćaća ih njiov! Ponekad nešto tiho, ko fol navijaju “Di-fens! Di-fens!” Jes vidio kod nas kad se pjesma zaori! Kad zagrmi iz grla junačkih! Pa ona ikonografija iz Drugog svjetskog! Ne smije neprijatelj ni doć u dvoranu, opasno po život! Ha ha ha! To je, majstore ono pravo, ono naše, iskonsko!
– Ovaj drugi moj prijatelj Amerikanac (pokušavam ja neumorno) voli bejzbol. Znaš li ti koliko je to komplikovana igra, koliku tu taktik…
– Ono s palijama? Ha ha ha! De ba Zoka, nemoj me zajebavat! Tebi je Amerika mozak popila. Šta ima tu komplikovano, kaka taktika, jedan baca loptu, drugi je ošine, treći vata! Nemoj ba biti budala! Nego ajd zdravo, počinje mi utakmica, moram i nju malo pogledati.
– Koja utakmica, sad je kod tebe iza ponoći!
– Škotska – Haiti! Derbi grupe!
– Dobro, onda, ajd budi mi pozdravljen! Pozdravi ženu, kako je ona? (Upitah, reda radi.)
– Ah, kako će biti, sjedi kod kuće, znaš kako je kad živiš s pogrešnim imenom i kad se moliš pogrešnom Bogu u državi koja to ne oprašta. A i treba mi tako, Bog me kaznio što sam se, budala, oženio iz ljubavi. Džaba je i ekonomiju završila.Traži ona poso već dvajest godina. Kažu (našo ja neku vezu) može čistačica u školi, al da se prvo učlani u stranku. A ona, tvrdoglava, neće. Plače, pa mi veli, ne mogu, ubij me, al ne mogu! Obe ćerke su nam, fala ti Bože, otišle u Njemačku. Peru švapskim babama guzice, vidimo ih ili o Božiću ili o Uskrsu. Ne da gazda Hans urlauba. A i ja ti imam tu neku platicu, crkavicu, kuburimo s njom, ne znam ni ja dokle ću. I u firmi, a i na ovom dunjaluku. Pored visokog pritiska, holesterola, triglicerida i sam sveti Petar zna čega još, nešto me, iskreno da ti kažem, žiga oko gušterače, a snimanje sam dobio u maju 2027. Valjda ću izdurat dotle.
– E baš mi je žao za to (pokušavam da ga utješim), jesi li probao kod privatnog doktora?
– Šta? Snimanje? Ma otkud mi para za to! Nisam ti ja tajkun. Mi smo ti kokuzi, jarane! Neki dan sam baco smeće, dignem poklopac onog kontejnera, kad vidim neko rokno po glavice zelene salate. A ona nako dobra, ništa joj ne fali. Osvrnem se malo oko sebe, vidim niko ne nailazi, pa izvadim onu salatu iz smeća, znaš kako je pukla uz musaku… Nego ajd zdravo! Počinje utakmica… pozdravi mi ti tvoje glupe Amere. Tupamarose! Ha ha ha. Čuj, ne prate svjetsko. Nemoj se mnogo družiti s njima, vidiš da si i ti počeo zaglupljivat! Prije si ti znao i popit, malo ošajcat i koju dobru guzicu sa strane, a gledo si i fucu redovno…Vidiš li, rodjo, u šta si se pretvorio? “Amerikanac” moj!
– Budi mi pozdravljen, odgovaram mu, čujemo se!
Završivši razgovor sa tim svojim daljim rođakom, ozbiljno se zamislih.
U jednom je u pravu. Eto, svjetsko prvenstvo je, pođem gledati utakmicu, poslije deset vraćanja lopte golmanu, sve u ime taktike, igra mi postane dosadna i nezanimljiva. Ništa se pod milim Bogom ne dešava, osim onih valova na tribinama. Na prvom hajdrešn brejku, obično napravim i ja trajni brejk. Ugasim televizor.
Šta mi je, majko mila? Da li stvarno ludim? Zaglupljujem?
Brže bolje uzmem neku pametnu knjigu, zgrabim prvu iz vitrine, Kami, Dostojevski, pa pročitam desetak stranica, da vidim dokle je taj stepen ludila došao. I stvarno, ne primijetim ni sekundu dosade dok držim knjigu u ruci i čitam. Katastrofa! Sad bi mi rođo likujući saopštio:
– Aha, jesam ti reko!!!
I moram mu priznati da je u pravu. I ova dvojica mojih prijatelja Amerikanaca što ih spomenuh, oni isto čitaju. I više od mene. To su, izgleda, još teži slučajevi. Neizlječivi, reko bi mi rođo.
Jedan od njih bavi se redovno sportom, sad praktikuje onaj mali tenis, ne znam kako se to zove, garantujem da će ga uskoro uvrstiti i na olimpijadu. Čovjek gazi šezdesetu, a puca od zdravlja. Juče se, nakon tri nedjelje, s porodicom vratio sa Havaja. Ima isto dvije kćerke. Studiraju na prestižnim univerzitetima.
Ovaj drugi je uspješan vlasnik IT kompanije. Ima desetak radnika, mladih inžinjera. Kuća od tristo kvadrata, žena, djeca pozavršavala koledže, svoji ljudi. On, što bi mi Bosanci rekli za more, voli na “vodu”. Ima poveliku jahtu, često me zove da mu se pridružim, ponekad i odem. On je taj koji voli bejzbol. Ali ništa ozbiljno, kad naleti na televiziji. Ide tri puta nedjeljno u teretanu. Često mu kažem da je lako tako, kad imaš svoju privatnu u kući.
I sad kontam…
Zaista je lijepo je kad ti neko sa strane ukaže na neke slabosti, negativne pojave. Sve se to mnogo bolje ocrtava i primjećuje kad nisi u toj mašini. I stvarno sam zahvalan svome rođi koji mi je ukazao u kakvom “balonu” ja živim ovdje u Americi. Koliko “mi” Amerikanci nismo svjesni svojih izbora i prioriteta.
Kako smo, nakon što smo nedavno, eto, jedino mi na svijetu fulali i ispali glupi, pa izabrali pogrešnog predsjednika, napravili opet krivu odluku u izboru.
Kako smo umjesto nogometa izabrali da živimo… život. Taj neki lažni, prividni.
I nije to nikakvo čudo. Šta zna Amer šta je fudbal? Šta zna Amer šta je pravi život?? Kako će i znat, kad nikad nije ni čuo onu Njegoševu: “Jebeš život koji soccera nema!”
Jebeš život koji soccera nema!
Ponekad su i ove društvene mreže od koristi. Nije sve sama “Sodoma i Gomora”. Desi se taj famozni izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Eto, prije par godina me upravo na tim vražjim mrežama našao neki dalji rođak. Od tad se nadovezo, vocapuje me svako malo…
Baš me juče nazvo da me nešto priupita. Jedna stvar ga je silno zanimala.
– De mi reci, rođo, gledaju li ti tvoji jarani, Ameri, svjetsko?
– Iskreno da ti kažem, niko ga ne spominje, a ja ne želim da ih tušim s tim.
– A jebo ih ćaća, glupe!!!
– Ma nije sad da ne vole sport (pokušavam ja kao njihov advokat), eto moj jedan prijatelj povremeno dobije karte od firme, ode na košarkašku utakmicu, NBA, povede i djec….
– Ma kakav NBA (prekida me on nestrpljivo), znaš šta ti je to, to ti je cirkus! Sve sam vidio, protivnički navijači, svako u dresu svog tima, sjede jedan do drugog, mirno gledaju utakmicu. Jedu one hamburgere i piju pivo. Djeca kraj njih jedu kokice.
– Pa šta trebaju?
– Pa da jebu jedan drugom mater! Da se koškaju, malo i šake da prorade. Čakija. Krv! Da se napravi atmosfera. Ovako, ko da operu gledaju, ćaća ih njiov! Ponekad nešto tiho, ko fol navijaju “Di-fens! Di-fens!” Jes vidio kod nas kad se pjesma zaori! Kad zagrmi iz grla junačkih! Pa ona ikonografija iz Drugog svjetskog! Ne smije neprijatelj ni doć u dvoranu, opasno po život! Ha ha ha! To je, majstore ono pravo, ono naše, iskonsko!
– Ovaj drugi moj prijatelj Amerikanac (pokušavam ja neumorno) voli bejzbol. Znaš li ti koliko je to komplikovana igra, koliku tu taktik…
– Ono s palijama? Ha ha ha! De ba Zoka, nemoj me zajebavat! Tebi je Amerika mozak popila. Šta ima tu komplikovano, kaka taktika, jedan baca loptu, drugi je ošine, treći vata! Nemoj ba biti budala! Nego ajd zdravo, počinje mi utakmica, moram i nju malo pogledati.
– Koja utakmica, sad je kod tebe iza ponoći!
– Škotska – Haiti! Derbi grupe!
– Dobro, onda, ajd budi mi pozdravljen! Pozdravi ženu, kako je ona? (Upitah, reda radi.)
– Ah, kako će biti, sjedi kod kuće, znaš kako je kad živiš s pogrešnim imenom i kad se moliš pogrešnom Bogu u državi koja to ne oprašta. A i treba mi tako, Bog me kaznio što sam se, budala, oženio iz ljubavi. Džaba je i ekonomiju završila.Traži ona poso već dvajest godina. Kažu (našo ja neku vezu) može čistačica u školi, al da se prvo učlani u stranku. A ona, tvrdoglava, neće. Plače, pa mi veli, ne mogu, ubij me, al ne mogu! Obe ćerke su nam, fala ti Bože, otišle u Njemačku. Peru švapskim babama guzice, vidimo ih ili o Božiću ili o Uskrsu. Ne da gazda Hans urlauba. A i ja ti imam tu neku platicu, crkavicu, kuburimo s njom, ne znam ni ja dokle ću. I u firmi, a i na ovom dunjaluku. Pored visokog pritiska, holesterola, triglicerida i sam sveti Petar zna čega još, nešto me, iskreno da ti kažem, žiga oko gušterače, a snimanje sam dobio u maju 2027. Valjda ću izdurat dotle.
– E baš mi je žao za to (pokušavam da ga utješim), jesi li probao kod privatnog doktora?
– Šta? Snimanje? Ma otkud mi para za to! Nisam ti ja tajkun. Mi smo ti kokuzi, jarane! Neki dan sam baco smeće, dignem poklopac onog kontejnera, kad vidim neko rokno po glavice zelene salate. A ona nako dobra, ništa joj ne fali. Osvrnem se malo oko sebe, vidim niko ne nailazi, pa izvadim onu salatu iz smeća, znaš kako je pukla uz musaku… Nego ajd zdravo! Počinje utakmica… pozdravi mi ti tvoje glupe Amere. Tupamarose! Ha ha ha. Čuj, ne prate svjetsko. Nemoj se mnogo družiti s njima, vidiš da si i ti počeo zaglupljivat! Prije si ti znao i popit, malo ošajcat i koju dobru guzicu sa strane, a gledo si i fucu redovno…Vidiš li, rodjo, u šta si se pretvorio? “Amerikanac” moj!
– Budi mi pozdravljen, odgovaram mu, čujemo se!
Završivši razgovor sa tim svojim daljim rođakom, ozbiljno se zamislih.
U jednom je u pravu. Eto, svjetsko prvenstvo je, pođem gledati utakmicu, poslije deset vraćanja lopte golmanu, sve u ime taktike, igra mi postane dosadna i nezanimljiva. Ništa se pod milim Bogom ne dešava, osim onih valova na tribinama. Na prvom hajdrešn brejku, obično napravim i ja trajni brejk. Ugasim televizor.
Šta mi je, majko mila? Da li stvarno ludim? Zaglupljujem?
Brže bolje uzmem neku pametnu knjigu, zgrabim prvu iz vitrine, Kami, Dostojevski, pa pročitam desetak stranica, da vidim dokle je taj stepen ludila došao. I stvarno, ne primijetim ni sekundu dosade dok držim knjigu u ruci i čitam. Katastrofa! Sad bi mi rođo likujući saopštio:
– Aha, jesam ti reko!!!
I moram mu priznati da je u pravu. I ova dvojica mojih prijatelja Amerikanaca što ih spomenuh, oni isto čitaju. I više od mene. To su, izgleda, još teži slučajevi. Neizlječivi, reko bi mi rođo.
Jedan od njih bavi se redovno sportom, sad praktikuje onaj mali tenis, ne znam kako se to zove, garantujem da će ga uskoro uvrstiti i na olimpijadu. Čovjek gazi šezdesetu, a puca od zdravlja. Juče se, nakon tri nedjelje, s porodicom vratio sa Havaja. Ima isto dvije kćerke. Studiraju na prestižnim univerzitetima.
Ovaj drugi je uspješan vlasnik IT kompanije. Ima desetak radnika, mladih inžinjera. Kuća od tristo kvadrata, žena, djeca pozavršavala koledže, svoji ljudi. On, što bi mi Bosanci rekli za more, voli na “vodu”. Ima poveliku jahtu, često me zove da mu se pridružim, ponekad i odem. On je taj koji voli bejzbol. Ali ništa ozbiljno, kad naleti na televiziji. Ide tri puta nedjeljno u teretanu. Često mu kažem da je lako tako, kad imaš svoju privatnu u kući.
I sad kontam…
Zaista je lijepo je kad ti neko sa strane ukaže na neke slabosti, negativne pojave. Sve se to mnogo bolje ocrtava i primjećuje kad nisi u toj mašini. I stvarno sam zahvalan svome rođi koji mi je ukazao u kakvom “balonu” ja živim ovdje u Americi. Koliko “mi” Amerikanci nismo svjesni svojih izbora i prioriteta.
Kako smo, nakon što smo nedavno, eto, jedino mi na svijetu fulali i ispali glupi, pa izabrali pogrešnog predsjednika, napravili opet krivu odluku u izboru.
Kako smo umjesto nogometa izabrali da živimo… život. Taj neki lažni, prividni.
I nije to nikakvo čudo. Šta zna Amer šta je fudbal? Šta zna Amer šta je pravi život?? Kako će i znat, kad nikad nije ni čuo onu Njegoševu: “Jebeš život koji soccera nema!”