Zabranjeno je prenošenje ovoga teksta na portalima
O kritici i čitanju, o književnim časopisima, a u prvom redu o Booksi i zatvaranju krugova
***
***
Uvod
***
Espi Tomičić na portalu Booksa, pod uzbudljivim naslovom “Nećete se sakrit iza poezije”, poučava me da se “pedofilija ne smije normalizirati”, i piše: “Ponovimo još jednom, čovjek doslovno tvrdi da je u pitanjima ljudskosti, nasilja i normalizacije pedofilije u javnom prostoru tvoje mišljenje potpuno nebitno i za prezir ako nisi pročitao nečiju zbirku poezije, čak i kad si u pravu!” Pitanja nasilja i pedofilije u javnom i nejavnom prostoru ja, međutim, nisam nigdje spomenuo, nego sam ustvrdio da nečitatelji ne mogu govoriti o nečemu što nisu čitali, kao što ni neznalice ne mogu govoriti o nečemu o čemu ništa ne znaju. I to sam rekao možda i bespotrebno naglašavajući da ne iznosim svoj stav o nagrađivanju i o nenagrađivanju nositelja Goranovog vijenca 2026, nego govorim o kompetencijama Dorte Jagić naspram nekompetencija njezinih opadača.
I tako me je Espi Tomičić na portalu Booksa naveo da istražujem i ispočetka čitam ponešto što mi se možda i ne čita. Recimo, hvalospjeve romanu Milka Valenta, nekadašnjeg književnog kritičara Matka Vladanovića iz 2009, kao i vječitog dječaka Booksine književne kritike Vladimira Arsenića. I tu sam, recimo, pronašao ponešto od onog što bi Espiju Tomičiću moglo poslužiti dobra pouka zašto ponekad treba malo i čitati prije nego što se propiše. Recimo, ovakvu rečenicu: “’Mala klaonica nježnosti’ (prvotno objavljena u časopisu Tvrđa iz 2007.) prikazuje ono što Valent naziva totalnom ljubavi – incestuoznu ljubav između brata i sestre koja se završava konačnim činom predaje – kanibalizmom i ritualnim samoubojstvom.” Pa, zaboga Tomičiću, zar me vi to na pravdi boga optužiste za “normalizaciju pedofilije u javnom prostoru” baš na portalu koji slavi “totalnu ljubav” i normalizira “incestuoznu ljubav između brata i sestre koja se završava konačnim činom predaje – kanibalizmom i ritualnim samoubojstvom”, to naziva “svojevrsnom književnom avangardom”, pa se pita, s ustreptalom nadom, tko će sve sad u hrvatskoj književnosti krenuti za Valentovim avangardizmom? Što mislite, Tomičiću, kako bi bilo da se sad ja razgnjevim i raspametim, pa u vašem cijenjenom duhu sav zgađen postavim pitanje o javnom gradskom i državnom financiranju tog nekog ugostiteljsko-književnog kluba i portala koji se bavi “normalizacijom incesta u javnom prostoru”? I kanibalizmom. Ili da još malo po toj svojoj čudnoj navici svašta čitam, pa da priču proširim i na normaliziranje pedofilije? Ali ne trebate se plašiti, ni vi, ni vaše simpatično društvo iz kluba, samo budite oprezniji u praksama nečitanja.
Javni dosje Milka Valenta ogroman je, javno dostupan i u svakom trenutku vidljiv i izložen. Njegov glavni akter četrdesetak je godina dosljedan u ponavljanju i recikliranju svojih erotskih i pseudoerotskih opsesija. Dao je vjerojatno stotine intervjua, bio angažiran u prosudbenim komisijama Ministarstva kulture i od književnih je kritičara, uglavnom onih koji participiraju na lijevoj strani hrvatske scene, jedan od najslavljenijih hrvatskih književnika u proteklih trideset godina. I jedan od najnagrađenijih, kako pod lijevom, tako i pod desnom vlašću. Neko vrijeme Milko Valent spominjan je i kao budući akademik, ali to se izgleda izjalovilo. No, sve ovo za sobom ostavlja ogromnog, zastrašujuće upečatljivog traga. U tom tragu, na svoju žalost, itekako su participirali oni koji su Valentu dodijelili pa oduzeli još jednu njegovu nagradu.
I još malo o Booksi, još malo i o Modernim vremenima – još jednom zagrebačkom književnom fensi mjestu, na žalost još uvijek bez kafića – u međuvremenu iščezli kritičar Vladanović i mlađahni Arsenić, u svom su slavljenju Valentovih stilskih zahvata i tematskih odabira nalazili su vječno istog antipoda tom svom piscu i njegovom djelu, čije knjige su zločin prema hrvatskoj kulturi i posječenom drveću. Mene je Tomičiću, vidite, njihova opsesija veselila, jer ih nisam preozbiljno shvaćao. Nezgodno je, međutim, kad se na neozbiljnom mjestu nađu ozbiljne potvore. Tad moram čitati i ono što mi se ne čita…
Prilog broj 1. Matko Vladanović, Booksa 2009. godine:
‘Mala klaonica nježnosti’ (prvotno objavljena u časopisu Tvrđa iz 2007.) prikazuje ono što Valent naziva totalnom ljubavi – incestuoznu ljubav između brata i sestre koja se završava konačnim činom predaje – kanibalizmom i ritualnim samoubojstvom. Svojom dinamikom ‘Mala klaonica nježnosti’ stoji u potpunom kontrastu s prethodnim dijelom trilogije – njen leksik je izravniji, brutalniji i ispunjen intertekstualnim citatima iz kulturne povijesti Zapada (od Biblije do pop kulture u najboljoj postmodernističkoj maniri). Izmjena je glasova brža, a kulminacija drame nalazi se u obrednom trančiranju svinje (izvedenom na pozornici) koje bi metonimijski trebalo predstavljati obredno ubojstvo sestre i njenu potpuno sjedinjenje sa vlastitim bratom, kako u duhovnom, tako i u tjelesnom smislu. … Valentov Kaos u svojoj integralnoj verziji predstavlja ambiciozan umjetnički projekt koji svojim leksikom i temama uvelike odstupa od dominantnog pravca novije hrvatske proze te je kao takav svojevrsna književna avangarda. Naravno, to samo znači kako će Kaos imati još manje čitatelja no što bi imao gledatelja. Ipak, ako na književnost ne gledamo očima menadžera ili ekonomista, tada možemo reći kako je Kaos inteligentno, zanimljivo i provokativno djelo koje hrvatsku književnost izvlači iz njene opterećenosti lokalnim tračevima i gura je prema novim pravcima. Hoće li tko krenuti za njime, ostaje da se vidi.
Prilog broj 2 Matko Vladanović, Moderna vremena 2013. godine:
Između ostaloga “Rod” je i konačna potvrda Jergovića kao Pisca. Jedino, naime, Pisca urednik ne pošalje u neku stvar kad mu dostavi ovakav rukopis. Jesmo li kao nacija mogli sretnije ispuniti tu imenicu s velikim početnim slovom? Vjerojatno i jesmo (a ništa nas ne sprječava da to i učinimo). Kako smo je i zašto ispunili baš ovako, daleko je zanimljivije pitanje. O njemu ipak neki drugi put.
Prilog broj 3 Vladimir Arsenić, Booksa 2014. godine:
Naime, gotovo nijedan lik koji se pojavljuje u romanu nije banalan, nije čak ni plošan. Tina je možda to najviše od svih, ali i ona je prikazana dovoljno kompleksnom da je ne bismo suviše olako svrstali u one koje je T.S. Eliot, govoreći o banalnosti sopstvene epohe, u istoimenoj pesmi nazvao šupljim ljudima. Ipak, Umjetne suze se svim silama bore protiv javnog (ne)ukusa, pa se tako i pljuska koju je Marko lupio Tini može nazvati šamarom svakoj malograđanskoj ideji: taj šamar će u romanu postati okidač za niz događanja i razmišljanja koja služe tome da raskrinkaju lažni moral epohe koja se bogzna koliko diči slobodom i koja je, složićemo se svi, lažna. … U tome je, po mom mišljenju, veličina Umjetnih suza. Kada je Dišan uneo pisoar u muzej, on je ukazao na trulost institucija, na lažni moral koji vlada među umetnicima i na odnos koji establišment ima prema umetnosti. Slično razmišlja i Milko Valent – napisao je romančinu koja će među čitaocima odvojiti žito od kukolja. Samo oni kojima je književnost svetinja, a takvih je, verujte mi na reč, sasvim dovoljno, uživaće u ovoj knjizi. Svi ostali je verovatno neće ni taći, a da budem iskren, i ne trebaju.
Prilog broj 4 Vladimir Arsenić, Booksa 2017. godine:
Naprosto, svaku knjigu koja vam je dosadna, koja vas ni na jedan način ne pomera, slobodni ste prosto da odbacite, ostavite na nahtkasni, poklonite nepoznatima jer moguće je da vama neomiljeno štivo negde ipak ima publiku. Varijable književnih ukusa beskrajne su. Čak i ako ste neko ko to radi profesionalno. Da rezimiram, svaki puta kad osetite da je autor/ka mrčio/la hartiju, moja topla preporuka je da se manete ćorava posla i da pređete na novu knjigu. Nije da ih nedostaje.
Utisak koji stičem čitajući Jergovićevu produkciju u poslednje vreme (nakon Oca iz 2010., na primer) jeste upravo opisano nasilje nad belom prazninom hartije/ekrana, odnosno popunjavanje i ispisivanje tekstova koji teško da imaju ikakvog smisla.
Prilog broj 5 Espi Tomičić, Booksa 2026. godine:
Na Facebooku se naravno oglasio i Miljenko Jergović. On staje u obranu Dortinog “estetskog suda”, a nas sve s ove strane naziva “krdom nečitatelja”. Piše da su mišljenja nečitatelja u pitanjima književnosti “savršeno irelevantna” te da ih je „dragocjeno zanemariti i s prijezirom odbaciti, čak i kada su ispravna”. Ponovimo još jednom, čovjek doslovno tvrdi da je u pitanjima ljudskosti, nasilja i normalizacije pedofilije u javnom prostoru tvoje mišljenje potpuno nebitno i za prezir ako nisi pročitao nečiju zbirku poezije, čak i kad si u pravu! Ozbiljno?
E pa oprostite nam, veliki pisci i „međunarodno priznate čimbenice hrvatske književnosti“, što nismo pročitali cijeli vaš opus da bismo znali da se pedofilija ne smije normalizirati. Apsolutno me nije briga za vašu estetiku kad vam je ona važnija od etike.
Prilozi zagrebačkog kluba Booksa o etici i estetici
Zabranjeno je prenošenje ovoga teksta na portalima
O kritici i čitanju, o književnim časopisima, a u prvom redu o Booksi i zatvaranju krugova
***
***
Espi Tomičić na portalu Booksa, pod uzbudljivim naslovom “Nećete se sakrit iza poezije”, poučava me da se “pedofilija ne smije normalizirati”, i piše: “Ponovimo još jednom, čovjek doslovno tvrdi da je u pitanjima ljudskosti, nasilja i normalizacije pedofilije u javnom prostoru tvoje mišljenje potpuno nebitno i za prezir ako nisi pročitao nečiju zbirku poezije, čak i kad si u pravu!” Pitanja nasilja i pedofilije u javnom i nejavnom prostoru ja, međutim, nisam nigdje spomenuo, nego sam ustvrdio da nečitatelji ne mogu govoriti o nečemu što nisu čitali, kao što ni neznalice ne mogu govoriti o nečemu o čemu ništa ne znaju. I to sam rekao možda i bespotrebno naglašavajući da ne iznosim svoj stav o nagrađivanju i o nenagrađivanju nositelja Goranovog vijenca 2026, nego govorim o kompetencijama Dorte Jagić naspram nekompetencija njezinih opadača.
I tako me je Espi Tomičić na portalu Booksa naveo da istražujem i ispočetka čitam ponešto što mi se možda i ne čita. Recimo, hvalospjeve romanu Milka Valenta, nekadašnjeg književnog kritičara Matka Vladanovića iz 2009, kao i vječitog dječaka Booksine književne kritike Vladimira Arsenića. I tu sam, recimo, pronašao ponešto od onog što bi Espiju Tomičiću moglo poslužiti dobra pouka zašto ponekad treba malo i čitati prije nego što se propiše. Recimo, ovakvu rečenicu: “’Mala klaonica nježnosti’ (prvotno objavljena u časopisu Tvrđa iz 2007.) prikazuje ono što Valent naziva totalnom ljubavi – incestuoznu ljubav između brata i sestre koja se završava konačnim činom predaje – kanibalizmom i ritualnim samoubojstvom.” Pa, zaboga Tomičiću, zar me vi to na pravdi boga optužiste za “normalizaciju pedofilije u javnom prostoru” baš na portalu koji slavi “totalnu ljubav” i normalizira “incestuoznu ljubav između brata i sestre koja se završava konačnim činom predaje – kanibalizmom i ritualnim samoubojstvom”, to naziva “svojevrsnom književnom avangardom”, pa se pita, s ustreptalom nadom, tko će sve sad u hrvatskoj književnosti krenuti za Valentovim avangardizmom? Što mislite, Tomičiću, kako bi bilo da se sad ja razgnjevim i raspametim, pa u vašem cijenjenom duhu sav zgađen postavim pitanje o javnom gradskom i državnom financiranju tog nekog ugostiteljsko-književnog kluba i portala koji se bavi “normalizacijom incesta u javnom prostoru”? I kanibalizmom. Ili da još malo po toj svojoj čudnoj navici svašta čitam, pa da priču proširim i na normaliziranje pedofilije? Ali ne trebate se plašiti, ni vi, ni vaše simpatično društvo iz kluba, samo budite oprezniji u praksama nečitanja.
Javni dosje Milka Valenta ogroman je, javno dostupan i u svakom trenutku vidljiv i izložen. Njegov glavni akter četrdesetak je godina dosljedan u ponavljanju i recikliranju svojih erotskih i pseudoerotskih opsesija. Dao je vjerojatno stotine intervjua, bio angažiran u prosudbenim komisijama Ministarstva kulture i od književnih je kritičara, uglavnom onih koji participiraju na lijevoj strani hrvatske scene, jedan od najslavljenijih hrvatskih književnika u proteklih trideset godina. I jedan od najnagrađenijih, kako pod lijevom, tako i pod desnom vlašću. Neko vrijeme Milko Valent spominjan je i kao budući akademik, ali to se izgleda izjalovilo. No, sve ovo za sobom ostavlja ogromnog, zastrašujuće upečatljivog traga. U tom tragu, na svoju žalost, itekako su participirali oni koji su Valentu dodijelili pa oduzeli još jednu njegovu nagradu.
I još malo o Booksi, još malo i o Modernim vremenima – još jednom zagrebačkom književnom fensi mjestu, na žalost još uvijek bez kafića – u međuvremenu iščezli kritičar Vladanović i mlađahni Arsenić, u svom su slavljenju Valentovih stilskih zahvata i tematskih odabira nalazili su vječno istog antipoda tom svom piscu i njegovom djelu, čije knjige su zločin prema hrvatskoj kulturi i posječenom drveću. Mene je Tomičiću, vidite, njihova opsesija veselila, jer ih nisam preozbiljno shvaćao. Nezgodno je, međutim, kad se na neozbiljnom mjestu nađu ozbiljne potvore. Tad moram čitati i ono što mi se ne čita…
Prilog broj 1.
Matko Vladanović, Booksa 2009. godine:
‘Mala klaonica nježnosti’ (prvotno objavljena u časopisu Tvrđa iz 2007.) prikazuje ono što Valent naziva totalnom ljubavi – incestuoznu ljubav između brata i sestre koja se završava konačnim činom predaje – kanibalizmom i ritualnim samoubojstvom. Svojom dinamikom ‘Mala klaonica nježnosti’ stoji u potpunom kontrastu s prethodnim dijelom trilogije – njen leksik je izravniji, brutalniji i ispunjen intertekstualnim citatima iz kulturne povijesti Zapada (od Biblije do pop kulture u najboljoj postmodernističkoj maniri). Izmjena je glasova brža, a kulminacija drame nalazi se u obrednom trančiranju svinje (izvedenom na pozornici) koje bi metonimijski trebalo predstavljati obredno ubojstvo sestre i njenu potpuno sjedinjenje sa vlastitim bratom, kako u duhovnom, tako i u tjelesnom smislu. … Valentov Kaos u svojoj integralnoj verziji predstavlja ambiciozan umjetnički projekt koji svojim leksikom i temama uvelike odstupa od dominantnog pravca novije hrvatske proze te je kao takav svojevrsna književna avangarda. Naravno, to samo znači kako će Kaos imati još manje čitatelja no što bi imao gledatelja. Ipak, ako na književnost ne gledamo očima menadžera ili ekonomista, tada možemo reći kako je Kaos inteligentno, zanimljivo i provokativno djelo koje hrvatsku književnost izvlači iz njene opterećenosti lokalnim tračevima i gura je prema novim pravcima. Hoće li tko krenuti za njime, ostaje da se vidi.
Prilog broj 2
Matko Vladanović, Moderna vremena 2013. godine:
Između ostaloga “Rod” je i konačna potvrda Jergovića kao Pisca. Jedino, naime, Pisca urednik ne pošalje u neku stvar kad mu dostavi ovakav rukopis. Jesmo li kao nacija mogli sretnije ispuniti tu imenicu s velikim početnim slovom? Vjerojatno i jesmo (a ništa nas ne sprječava da to i učinimo). Kako smo je i zašto ispunili baš ovako, daleko je zanimljivije pitanje. O njemu ipak neki drugi put.
Prilog broj 3
Vladimir Arsenić, Booksa 2014. godine:
Naime, gotovo nijedan lik koji se pojavljuje u romanu nije banalan, nije čak ni plošan. Tina je možda to najviše od svih, ali i ona je prikazana dovoljno kompleksnom da je ne bismo suviše olako svrstali u one koje je T.S. Eliot, govoreći o banalnosti sopstvene epohe, u istoimenoj pesmi nazvao šupljim ljudima. Ipak, Umjetne suze se svim silama bore protiv javnog (ne)ukusa, pa se tako i pljuska koju je Marko lupio Tini može nazvati šamarom svakoj malograđanskoj ideji: taj šamar će u romanu postati okidač za niz događanja i razmišljanja koja služe tome da raskrinkaju lažni moral epohe koja se bogzna koliko diči slobodom i koja je, složićemo se svi, lažna. … U tome je, po mom mišljenju, veličina Umjetnih suza. Kada je Dišan uneo pisoar u muzej, on je ukazao na trulost institucija, na lažni moral koji vlada među umetnicima i na odnos koji establišment ima prema umetnosti. Slično razmišlja i Milko Valent – napisao je romančinu koja će među čitaocima odvojiti žito od kukolja. Samo oni kojima je književnost svetinja, a takvih je, verujte mi na reč, sasvim dovoljno, uživaće u ovoj knjizi. Svi ostali je verovatno neće ni taći, a da budem iskren, i ne trebaju.
Prilog broj 4
Vladimir Arsenić, Booksa 2017. godine:
Naprosto, svaku knjigu koja vam je dosadna, koja vas ni na jedan način ne pomera, slobodni ste prosto da odbacite, ostavite na nahtkasni, poklonite nepoznatima jer moguće je da vama neomiljeno štivo negde ipak ima publiku. Varijable književnih ukusa beskrajne su. Čak i ako ste neko ko to radi profesionalno. Da rezimiram, svaki puta kad osetite da je autor/ka mrčio/la hartiju, moja topla preporuka je da se manete ćorava posla i da pređete na novu knjigu. Nije da ih nedostaje.
Utisak koji stičem čitajući Jergovićevu produkciju u poslednje vreme (nakon Oca iz 2010., na primer) jeste upravo opisano nasilje nad belom prazninom hartije/ekrana, odnosno popunjavanje i ispisivanje tekstova koji teško da imaju ikakvog smisla.
Prilog broj 5
Espi Tomičić, Booksa 2026. godine:
Na Facebooku se naravno oglasio i Miljenko Jergović. On staje u obranu Dortinog “estetskog suda”, a nas sve s ove strane naziva “krdom nečitatelja”. Piše da su mišljenja nečitatelja u pitanjima književnosti “savršeno irelevantna” te da ih je „dragocjeno zanemariti i s prijezirom odbaciti, čak i kada su ispravna”. Ponovimo još jednom, čovjek doslovno tvrdi da je u pitanjima ljudskosti, nasilja i normalizacije pedofilije u javnom prostoru tvoje mišljenje potpuno nebitno i za prezir ako nisi pročitao nečiju zbirku poezije, čak i kad si u pravu! Ozbiljno?
E pa oprostite nam, veliki pisci i „međunarodno priznate čimbenice hrvatske književnosti“, što nismo pročitali cijeli vaš opus da bismo znali da se pedofilija ne smije normalizirati. Apsolutno me nije briga za vašu estetiku kad vam je ona važnija od etike.