Priče o piscima / 1

LULAŠI

 

Stajali su oko okruglog stolića u uglu. Svaki je u desnoj ruci držao lulu. 

– Ja sam pišući o vragolanina Tomu Sojeru i Haklberiju Finu nastojao da brišem rasne i socijalne granice među ljudima – rekao je Mark Tven, nervozno vrteći lulu u  ruci. 

– To je – Žan Pol Sartr je punio lulu fino rezanim namirisanim duvanom – neka vrsta egzistencijalizma. 

– Da nisu izumrli, Hazari bi bili velike pristalice egzistencijalističkih ideja – rekao je Milorad Pavić stavljajući lulu među zube.

Livrejisani konobari poslužili su piće, ali su njih trojica, zaneseni razgovorom, zaboravili da uzmu čaše. Malo kasnije su se kucnuli lulama i nazdravili.

Tven je prvi prinio upaljeno palidrvce napunjenoj luli. Odmah za njim to su učinili Sartr i Pavić.

Gotovo nevidljiv, šef sale im je prišao na prstima i učtivo rekao da je u salonu zabranjeno pušenje.

Tri pisca su se od bijesa nadula kao baloni i eksplodirala.

Nije ga probudila ta eksplozija, nego zveket riječi koje su iz njihovih malopređašnjih tijela, kao žito iz rašivenih vreća, sipile na pod. 

Ranko Pavlović 01. 01. 2020.