Tijekom oluje grom je lupio u naše dvorište i iz korijena izvalio veliko stablo dunje. Čudom drvo je preživjelo i nastavilo rasti onako izvaljeno, s horizontalno položenim granama. U prizemljenoj krošnji napravile smo svoju kućicu na drvetu. Bilo je to jedino drvo na koje sam se i ja mogla popeti. Zbog svoje nespretnosti obično bih jedina ostala na tlu dok su se ostali penjali po visokim granama. Inspirirane svojom poratnom okolinom stavile smo pred dunju tablu s natpisom „minirano“, željele smo da zamišljene mine čuvaju našu privatnost. Na razmeđi između djetinjstva i odraslosti dunja je bila mjesto povjerljivih razgovora i istraživanja. Neka od nas je donijela erotske časopise svog tate te smo uzbuđeno i ustrašeno otkrivale tajne odraslih. Nakon nekoliko godina moji su odlučili počistiti dvorište, uklonili su staru dunju i završili s našim djetinjstvom.
Godinama kasnije u voćnjaku sadim dunju. U međuvremenu one su rijetke, nestale su mi iz vidokruga pa kada uberem prve plodove s našeg stabla preplavi me s tim baršunastim plodovima nostalgija. U trenu se vrate slike i sjećanje na ona prva uzbuđenja i životna iščekivanja.
Jorgovan (Syringa vulgaris)
Prijateljici za rođendan nosim buket jorgovana. Ništa glamurozno nema u njemu, vidi se da sam ga nabrala ispred kuće i složila u nespretnu buketu. Rođendan je 16. ili 17. ali ja i dalje djetinjasto volim jorgovan. Ona ga nehajno stavlja u neku maminu vazu gotovo ga i ne pogledavši, no mene godinama kasnije jorgovan i dalje podsjeti na njen rođendan.
Ponekad naiđem na neki podivljali grm jorgovana uz napuštenu kuću pa otrgnem granu i uživam u njoj dok i zadnji cvjetić ne uvene. Sadnicu jorgovana sadim na našoj parceli, gnojim je i zaljevam, ali ona strada kada malčer priprema zemlju za sadnju oraha. I dalje ću morati tražiti divlje jorgovane. Po tome me je lako prepoznati. Ako vidim jorgovan u vašem vrtu, nagnut ću se preko ograde da bar na tren zagnjurim lice u grozdove njegovih cvjetova. Tek poslije ću primijetiti vaš začuđen pogled.
Forzicija (Forsythia)
Voljela sam obrezivati grmlje po roditeljskoj okućnici, uzeti škare i porezati ocvale ruže, orezati kupine, bazgu ili oblikovati cvjetne grmove. Jedan od najbrže rastućih bila je forzicija, koju sam uvijek krivo zvala žutikom. Jedan proljetni vikend uzela sam škare i krenula obrezivati zid žutike. Ovaj put je mama umjesto da se veseli teško prikrivala ljutnju i razočaranje: „pa to se ne reže sada, ove godine neće imati cvijeta!“
Bilo mi je žao, od tada sam uvijek prvo pitala smijem li nešto orezati umjesto da se samo prepustim entuzijazmu. Naučila sam da sve ima svoje vrijeme.
Na faksu sam nesretno zaljubljena. Pokušavam mu ukrasti malo pažnje iako je očito da ga ne zanimam. Posljednji put dolazim k njemu i nosim mu grančicu forzicije, proljetno rascvalu. Njeni žuti cvijetovi mi uvijek razvuku smješak na licu pa sam je ubrala usput, prolazeći kraj nje negdje među neboderima Novog Zagreba. On grančicu umjesto u vazu nemarno odbacuje na stol. Tužno promatram grančicu koja će neprimijećeno uvenuti i znam da se više ne trebam vraćati.
Priče o biljkama/3
Dunja (Cydonia oblonga)
Tijekom oluje grom je lupio u naše dvorište i iz korijena izvalio veliko stablo dunje. Čudom drvo je preživjelo i nastavilo rasti onako izvaljeno, s horizontalno položenim granama. U prizemljenoj krošnji napravile smo svoju kućicu na drvetu. Bilo je to jedino drvo na koje sam se i ja mogla popeti. Zbog svoje nespretnosti obično bih jedina ostala na tlu dok su se ostali penjali po visokim granama. Inspirirane svojom poratnom okolinom stavile smo pred dunju tablu s natpisom „minirano“, željele smo da zamišljene mine čuvaju našu privatnost. Na razmeđi između djetinjstva i odraslosti dunja je bila mjesto povjerljivih razgovora i istraživanja. Neka od nas je donijela erotske časopise svog tate te smo uzbuđeno i ustrašeno otkrivale tajne odraslih. Nakon nekoliko godina moji su odlučili počistiti dvorište, uklonili su staru dunju i završili s našim djetinjstvom.
Godinama kasnije u voćnjaku sadim dunju. U međuvremenu one su rijetke, nestale su mi iz vidokruga pa kada uberem prve plodove s našeg stabla preplavi me s tim baršunastim plodovima nostalgija. U trenu se vrate slike i sjećanje na ona prva uzbuđenja i životna iščekivanja.
Jorgovan (Syringa vulgaris)
Prijateljici za rođendan nosim buket jorgovana. Ništa glamurozno nema u njemu, vidi se da sam ga nabrala ispred kuće i složila u nespretnu buketu. Rođendan je 16. ili 17. ali ja i dalje djetinjasto volim jorgovan. Ona ga nehajno stavlja u neku maminu vazu gotovo ga i ne pogledavši, no mene godinama kasnije jorgovan i dalje podsjeti na njen rođendan.
Ponekad naiđem na neki podivljali grm jorgovana uz napuštenu kuću pa otrgnem granu i uživam u njoj dok i zadnji cvjetić ne uvene. Sadnicu jorgovana sadim na našoj parceli, gnojim je i zaljevam, ali ona strada kada malčer priprema zemlju za sadnju oraha. I dalje ću morati tražiti divlje jorgovane. Po tome me je lako prepoznati. Ako vidim jorgovan u vašem vrtu, nagnut ću se preko ograde da bar na tren zagnjurim lice u grozdove njegovih cvjetova. Tek poslije ću primijetiti vaš začuđen pogled.
Forzicija (Forsythia)
Voljela sam obrezivati grmlje po roditeljskoj okućnici, uzeti škare i porezati ocvale ruže, orezati kupine, bazgu ili oblikovati cvjetne grmove. Jedan od najbrže rastućih bila je forzicija, koju sam uvijek krivo zvala žutikom. Jedan proljetni vikend uzela sam škare i krenula obrezivati zid žutike. Ovaj put je mama umjesto da se veseli teško prikrivala ljutnju i razočaranje: „pa to se ne reže sada, ove godine neće imati cvijeta!“
Bilo mi je žao, od tada sam uvijek prvo pitala smijem li nešto orezati umjesto da se samo prepustim entuzijazmu. Naučila sam da sve ima svoje vrijeme.
Na faksu sam nesretno zaljubljena. Pokušavam mu ukrasti malo pažnje iako je očito da ga ne zanimam. Posljednji put dolazim k njemu i nosim mu grančicu forzicije, proljetno rascvalu. Njeni žuti cvijetovi mi uvijek razvuku smješak na licu pa sam je ubrala usput, prolazeći kraj nje negdje među neboderima Novog Zagreba. On grančicu umjesto u vazu nemarno odbacuje na stol. Tužno promatram grančicu koja će neprimijećeno uvenuti i znam da se više ne trebam vraćati.