Please do not tell me there is no voodoo,
For, if so, how then do you
Explain that a photograph of a head
Always tells if the person is living or dead.
Always. I have never known it to fail.
There is something misted in the eyes, something pale,
If not in the lips, then in the hair –
It’s hard to put your finger on, but there.
A kind of third dimension settles in:
A blur, a kiss of otherness, a milky film.
If, while you hold a snapshot of Aunt Flo,
Her real heart stops, you will know.
———————————-John Updike
***
Ekspozicija
Nisu bez vraga vudu vradžbine,
Da to je tako čoveku sine
Kad shvati da se po licu s fotografije
Vidi je li ta osoba živa ili nije.
Uvek se vidi, bez izuzetka.
Po očima na slici sumaglica retka,
Nešto bledo na usnama il po kosi stoji –
Teško je reći šta je to, ali postoji.
Nešto iz treće dimenzije tu stvara fleku,
Onostrani poljubac, ko kajmak po mleku.
Ako, baš dok sliku tetka-Ruže gledaš,
Nju strefi infarkt – odmah ćeš da znaš.
———————————— John Updike
Među brojnim jezičkim zadovoljstvima koja čovjeku mogu uljepšati život, prevođenje poezije definitivno nije najmanje. I prevođenje samo po sebi, ono češće i pragmatičnije, dakle prevođenje proze (umjetničke ili neumjetničke), spada među skrajnute i podcijenjene poslove, a to što se njime toliki vrijedni ljudi ipak bave, dokaz je valjda bogate unutrašnje satisfakcije koju takav posao može donijeti.
Kod prevođenja poezije, međutim, postoji jedan neusporediv trenutak, onaj kad se pjesma otvori. Može se pjesma čovjeku sviđati, može je savršeno dobro razumjeti, ali je možda, pa makar bio prevodilac od dara i iskustva, nikad neće moći prevesti. Neke se pjesme otvore brže, neke sporije, neke prije, neke kasnije, a neke se valjda nikad i ne otvore, barem nekom. A prije nego se otvore, ne možeš znati kako će se otvoriti.
Updikeova pjesma Exposure meni se do kraja otvorila tek kad je Aunt Flo postala tetka-Ruža. Ne volim, inače, praksu prevođenja imena; ne volim kad neka engleska ili američka Hope postane Nada, kad Faith postane Vera, neka budu Houp i Fejt, a ako je baš nužno pojasniti značenje imena, tu je mogućnost fusnote, makar i nju ne treba prečesto (zlo)upotrebljavati. Updikeova Flo se, jasno je, zapravo zove Florence, što će reći Florens. Ali, brate, Aunt Florence bi u našem jeziku potpuno ubila pjesmu. Jer prvo šta ćemo s tim Aunt? Izvan konteksta, a pjesma ga ne daje, nemoguće je znati je li Florence – tetka, strina ili ujna. Tetka Florence? Strica Florence? Ujna Florence? Ne znaš šta je gluplje. Updike želi da čitalac pomisli na nekog bliskog, ne baš roditelja, ali nekog porodično bliskog, a ko kod nas ima tetku, strinu ili ujnu Florence? (Da ne i pominjem mogućnost političkog čitanja, gdje bi neko pomislio na Florence Hartmann.) Dobro, neka onda bude Cvijeta, pomislio sam i u tom trenu mi se pjesma, valjda zbog Duška Radovića i njegove Vasiljević Cvete, otvorila na ekavici. Neće biti Cvijeta, nego Cveta, kažem samom sebi i počnem da prevodim prvu strofu.
Sad, kako je ispalo, nije na meni da sudim (makar sam prilično zadovoljan prvim stihom, recimo). Hoću samo pokušati da objasnim kako je tetka/strina/ujna Cveta postala tetka-Ruža. Jasno je, mislim, da mi promjena imena nije trebala zbog rime. Pjesma je faktički bila prevedena i ostalo mi je da odlučim treba li Cveta biti tetka, strina ili ujna. Bunilo me, međutim, veliko početno A kod Updikeovog Aunt. Uz nadimačku skraćenicu, to veliko slovo dodatno intimizira odnos sa dotičnom Florence. Tetka Cveta, Strina Cveta, Ujna Cveta – ništa mi nije zvonilo kao bolje, ništa se nije izdvajalo. A i smetalo mi je to veliko slovo kod oznake srodstva, nekako je slalo pogrešan signal. Dobro, mislio sam, izabraću bilo koje od ta tri rješenja, eci-peci-pec, šta god izabrao, činilo mi se, prevod neće biti promašen. Ali neće, bojao sam se, biti ni posve pogođen.
I onda mi, out of the blue, valjda od tog silnog tetkanja u glavi, sine rješenje: tetka-Ruža! I to baš tako, sa crticom! Ruža je za Florence podjednako dobar ekvivalent kao i Cveta. A Ruža može biti samo tetka, ne strina i ne ujna. I to sa crticom: tetka-Ruža. Ta mi se crtica učinila kao signal intimizacije, ono što je Updikeu veliko početko A u Aunt.
Ubacim tetka-Ružu u prevod, pročitam i pomislim: to je to. Meni izgleda pogođeno. Ali zašto mi to rješenje djeluje tako prirodno? Nisam se odmah sjetio. Tek kasnije te noći sam se sjetio Dragoslava Mihailovića i Kad su cvetale tikve. Otvorim knjigu, pri kraju, dvadeset drugo poglavlje, kad majka Stoleta Apaša dolazi Ljubi u avliju, a on je pozdravlja: Dobar dan, tetka-Ružo. U ovom kratkom poglavlju, na jedva dvije stranice malog formata, Ljuba, kao dobro odgojeno dijete, svaki put kad se obrati starijoj ženi, kaže joj tetka-Ružo. Deset puta, u tom kratkom poglavlju, odjekne vokativ: tetka-Ružo. I zbog tog refrenskog (lajtmotivskog) zazivanja tetka-Ruže, zbog onog što je u našem jeziku i našoj kulturi roman Kad su cvetale tikve, to je rješenje koje jedino ima smisla; Aunt Flo mora biti tetka-Ruža.
Prevodilačka sveska/1
Updikeova tetka Ruža
***
Exposure
Please do not tell me there is no voodoo,
For, if so, how then do you
Explain that a photograph of a head
Always tells if the person is living or dead.
Always. I have never known it to fail.
There is something misted in the eyes, something pale,
If not in the lips, then in the hair –
It’s hard to put your finger on, but there.
A kind of third dimension settles in:
A blur, a kiss of otherness, a milky film.
If, while you hold a snapshot of Aunt Flo,
Her real heart stops, you will know.
———————————-John Updike
***
Ekspozicija
Nisu bez vraga vudu vradžbine,
Da to je tako čoveku sine
Kad shvati da se po licu s fotografije
Vidi je li ta osoba živa ili nije.
Uvek se vidi, bez izuzetka.
Po očima na slici sumaglica retka,
Nešto bledo na usnama il po kosi stoji –
Teško je reći šta je to, ali postoji.
Nešto iz treće dimenzije tu stvara fleku,
Onostrani poljubac, ko kajmak po mleku.
Ako, baš dok sliku tetka-Ruže gledaš,
Nju strefi infarkt – odmah ćeš da znaš.
———————————— John Updike
Među brojnim jezičkim zadovoljstvima koja čovjeku mogu uljepšati život, prevođenje poezije definitivno nije najmanje. I prevođenje samo po sebi, ono češće i pragmatičnije, dakle prevođenje proze (umjetničke ili neumjetničke), spada među skrajnute i podcijenjene poslove, a to što se njime toliki vrijedni ljudi ipak bave, dokaz je valjda bogate unutrašnje satisfakcije koju takav posao može donijeti.
Kod prevođenja poezije, međutim, postoji jedan neusporediv trenutak, onaj kad se pjesma otvori. Može se pjesma čovjeku sviđati, može je savršeno dobro razumjeti, ali je možda, pa makar bio prevodilac od dara i iskustva, nikad neće moći prevesti. Neke se pjesme otvore brže, neke sporije, neke prije, neke kasnije, a neke se valjda nikad i ne otvore, barem nekom. A prije nego se otvore, ne možeš znati kako će se otvoriti.
Updikeova pjesma Exposure meni se do kraja otvorila tek kad je Aunt Flo postala tetka-Ruža. Ne volim, inače, praksu prevođenja imena; ne volim kad neka engleska ili američka Hope postane Nada, kad Faith postane Vera, neka budu Houp i Fejt, a ako je baš nužno pojasniti značenje imena, tu je mogućnost fusnote, makar i nju ne treba prečesto (zlo)upotrebljavati. Updikeova Flo se, jasno je, zapravo zove Florence, što će reći Florens. Ali, brate, Aunt Florence bi u našem jeziku potpuno ubila pjesmu. Jer prvo šta ćemo s tim Aunt? Izvan konteksta, a pjesma ga ne daje, nemoguće je znati je li Florence – tetka, strina ili ujna. Tetka Florence? Strica Florence? Ujna Florence? Ne znaš šta je gluplje. Updike želi da čitalac pomisli na nekog bliskog, ne baš roditelja, ali nekog porodično bliskog, a ko kod nas ima tetku, strinu ili ujnu Florence? (Da ne i pominjem mogućnost političkog čitanja, gdje bi neko pomislio na Florence Hartmann.) Dobro, neka onda bude Cvijeta, pomislio sam i u tom trenu mi se pjesma, valjda zbog Duška Radovića i njegove Vasiljević Cvete, otvorila na ekavici. Neće biti Cvijeta, nego Cveta, kažem samom sebi i počnem da prevodim prvu strofu.
Sad, kako je ispalo, nije na meni da sudim (makar sam prilično zadovoljan prvim stihom, recimo). Hoću samo pokušati da objasnim kako je tetka/strina/ujna Cveta postala tetka-Ruža. Jasno je, mislim, da mi promjena imena nije trebala zbog rime. Pjesma je faktički bila prevedena i ostalo mi je da odlučim treba li Cveta biti tetka, strina ili ujna. Bunilo me, međutim, veliko početno A kod Updikeovog Aunt. Uz nadimačku skraćenicu, to veliko slovo dodatno intimizira odnos sa dotičnom Florence. Tetka Cveta, Strina Cveta, Ujna Cveta – ništa mi nije zvonilo kao bolje, ništa se nije izdvajalo. A i smetalo mi je to veliko slovo kod oznake srodstva, nekako je slalo pogrešan signal. Dobro, mislio sam, izabraću bilo koje od ta tri rješenja, eci-peci-pec, šta god izabrao, činilo mi se, prevod neće biti promašen. Ali neće, bojao sam se, biti ni posve pogođen.
I onda mi, out of the blue, valjda od tog silnog tetkanja u glavi, sine rješenje: tetka-Ruža! I to baš tako, sa crticom! Ruža je za Florence podjednako dobar ekvivalent kao i Cveta. A Ruža može biti samo tetka, ne strina i ne ujna. I to sa crticom: tetka-Ruža. Ta mi se crtica učinila kao signal intimizacije, ono što je Updikeu veliko početko A u Aunt.
Ubacim tetka-Ružu u prevod, pročitam i pomislim: to je to. Meni izgleda pogođeno. Ali zašto mi to rješenje djeluje tako prirodno? Nisam se odmah sjetio. Tek kasnije te noći sam se sjetio Dragoslava Mihailovića i Kad su cvetale tikve. Otvorim knjigu, pri kraju, dvadeset drugo poglavlje, kad majka Stoleta Apaša dolazi Ljubi u avliju, a on je pozdravlja: Dobar dan, tetka-Ružo. U ovom kratkom poglavlju, na jedva dvije stranice malog formata, Ljuba, kao dobro odgojeno dijete, svaki put kad se obrati starijoj ženi, kaže joj tetka-Ružo. Deset puta, u tom kratkom poglavlju, odjekne vokativ: tetka-Ružo. I zbog tog refrenskog (lajtmotivskog) zazivanja tetka-Ruže, zbog onog što je u našem jeziku i našoj kulturi roman Kad su cvetale tikve, to je rješenje koje jedino ima smisla; Aunt Flo mora biti tetka-Ruža.