Pet zadnjih dana ožujka u Berlinu: i kiša je padala, i vjetar je razmahivao, onaj ozbiljni studeni berlinski vjetar što hvata široko i ne šali se, nebo je bilo depresivno nisko, i tek posljednje jutro, kad smo se već neopozivo vozili put aerodroma, sinulo je sunce i pokazalo nam se nebo boje iz udžbenika: berliner blau! Svejedno: ima mnogo ljepših mjesta na svijetu u kojima sam bio, udobnijih za život također, ima ih pitomijih, savladljivijih i podatnijih, koja ti se ulagivački prilagođavaju, pa ti izgleda kao da samo na te čekaju, ali pred Berlinom sve to pada.
Možda ću jednom uspjeti razabrati i fiksirati svu uzbudljivu vibrantnost, kojom nas je – dok smo u njemu neuspješno pokušavali skloniti glavu za mučnih mjeseci ’94. i ’95. – ovo ogromno čudo od grada zauvijek zatravilo i virtualno vezalo uza se. Za sad to i ne pokušavam, dovoljna je trajnost doživljaja.
Posebna je pak priča taj Istočni Berlin, kojega, kao, više nema, a tako je stvaran u svojoj ogromnoj razlici. Cijeli trodnevni književno-filmski happening (Balkan Brücken: Sarajevo), zbog kojega nas je sakupilo, odigrava se u Pankowu, duboko u bivšem Istočnom Berlinu. Adresa domaćina: LiteraturWERKstatt Berlin (gradska tvornica književnosti, tako nekako) na Majakowskiringu, odmah do ulica Tschaikowski i Boris Pasternak… Mjesto vrijedno opisa! Pankow je po ovoj kiši i studeni orvelijanski sivo ogromno naselje, još uvijek ozbiljnije nedotaknuto “Köhlovim milijardama”, investiranim u redizajn bivše Istočne Njemačke, o kojima se ispredaju basnoslovne priče. U pojedinim sekvencama, što ti promiču pred očima dok se voziš beskrajnom tramvajskom linijom od Tschaikowskistrasse do Hackescher Markta blizu legendarnoga Alexander-platza, Pankow je tako frapantno nalik Sarajevu iz ranoga proljeća 1996, kada si s jezom ulazio u još neintegriranu Grbavicu… Da stvar opet – čini ti se gotovo zakonomjerno! – bude berlinska, bilo je to u fantastičnoj režiji doktora Sebastijana, mladoga istočnoberlinskoga liječnika na humanitarnom “stažu” u Sarajevu, s imageom hard-rokera, koji zaslužuje drugu, sasvim posebnu priču.
Usred Pankowa, zatvoren za gradski promet i sneruke svakodnevnom prolazniku – Majakowskiring, oaza idiličnih vila, bašči, nogostupa od kaldrme. Prvo proljetno žuto cvijeće već procvalo, u potpunom disakordu s hladnoćom koja nas je zatekla, a još više nas iznenađuje silan i masovan ptičji pjev, usred noći kao i usred dana, o ranom jutru da i ne govorim!
Tu je naš LiteraturWERKstatt, a dva zavijutka dalje i naš konak, u malom pansionu, kojim završava Rudolf-Ditzen-Weg, lijepi, mirni ćorsokačić. Do Berlina, “pravoga” Berlina ima ići kao u staroj balkanskoj poslovici: “U Solunu somun za marijaš, a do Soluna sto somuna!”
Naš domaćin u tvornici književnosti, Thomas Wolfart, objašnjava nam historiju mjesta. Elem, u našim terminima rečeno, Majakowskiring bio je Dedinje istočnonjemačke komunističke nomenklature. Na svakoj drugoj kući stoji memorijalna ploča: ovdje je od te do te godine živio Wilhelm Pieck, ovdje Walter Ulbricht, tamo ovaj, ondje onaj, s uredno navedenim državnim i političkim funkcijama. U kući sadašnjega LiteraturWERKstatta živio je jedan od najvažnijih – Otto Grotewohl, prvi ministar-predsjednik Njemačke Demokratske Republike. No, priča naš domaćin, nisu u tom socijalističkom raju prebivali samo političari; prvi komšiluk činili su im uvaženi pisci i pjesnici, intelektualci. Naravno, oni pravovjerni. I oni imaju ploče. Na prvoj kući uz naš pansion, na primjer, otkrivam ploču s imenom, koje niti sam čuo, niti sam ga izgovorio još od dalekoga socijalističkog djetinjstva i maničnoga gutanja svih dostupnih knjiga iz školske biblioteke: Hans Falada. I danas mogu osjetiti očaravajući zvuk, kojim je malu maštu iz bosanske mahale palila ta neobična njemačko-španjolska kombinacija imena i prezimena. U svakom slučaju, ona je sama djelovala mnogo sugestivnije od svega što sam od toga pisca socijalističkog realizma i internacionalizma pročitao, jer se ne sjećam ama baš nijednoga retka.
Bivšu Grotewohlovu kuću, priča Wolfart dalje, dobili su u kasnijim, nešto mekšim vremenima na raspolaganje pisci. Naravno, dodaje uz skoro neprimjetan ironični osmijeh, oni što su javno napadali svoje kolege pisce, koji su se usuđivali izraziti kritički stav spram vlasti. Nakon pada Zida (ovo se još uvijek izgovara s posebnom notom u glasu!) i ujedinjenja zemlje, malo pomalo stvorena je koncepcija otvorene kuće kulture i književnosti, i za sad je to namjena ove vile, koja svašta pamti… Pet je takvih kuća književnosti u Berlinu, među njima, naprimjer, elitni Literatur-haus u Fasanenstrasse, paLiterarisches Colloqium na prelijepom Wansee, itd.
Slušajući ovu kratku povijest kvarta i kuće, toliko mnogo toga ti bude poznato, pa bez obzira na ledene žmarce što na tren laznu niz kičmu, jer bez ikakvih poteškoća možeš zamisliti mrak i muk mnogih sudbina, javi se neki makar i autosarkastičan a ono opet familijaran osjećaj: bili smo dio istoga svijeta.
Za književnih i debatnih večeri na Majakowskiringu zdušno smo se trudili objasniti njemačkoj publici ono što je i nama samima sve manje jasno u vezi s našim vlastitim kontekstom: odnos nacionalne i opće kulture, nacionalizam i politička sudbina Bosne i Hercegovine, jezična kvadratura kruga, posebno, kako su domaćini naglasili u svom pozivu-programu, s obzirom na ulogu jezika kao “nositelja kulturnoga naslijeđa i kolektivnoga pamćenja, ali koji je također uvijek u opasnosti da bude ideologiziran…”
Da nisam, baš nipošto, propustio popiti kafu u Streseman Caféu s pogledom na memorijalnu ruševinu Anhalter Banhofa, te u Adler Caféu na uglu Zimmerstrasse i Friedrichstrasse, na kojemu još stoji golemi pano s četverojezičnim natpisom: OVDJE NAPUŠTATE AMERIČKI SEKTOR, uz ogromnu sliku dječački mladoga ruskoga oficira pod šapkom, koja je na čeličnom užetu razapeta visoko posred ulice – to već spada u neku privatnu berlinsku mitotopologiju. Ako se ne ustručavam iznositi i takav podatak, to je zbog beskrajnoga svevremenog šarma tih kafana i potrebe da ih makar i ovako skraja spomenem i proslavim. Što bi tek kakav Berlinčanin mojega godišta, upućen u povijest ovakvih mjesta, mogao ispričati o sudbinama svojih sugrađana, koji su u kavani Adler, na primjer, ispijali posljednje piće, ili naprosto stiskali posljednji strah, pred skori, uspjeli ili, češće, neuspjeli bijeg na onu stranu!…
Ima, pak, u Berlinu mnogo toga što ti ne da zaboraviti, ni na trenutak, tko si i odakle si. Gledam, tako, sve provjeravajući pamćenje, na Witttenberg-platzu, u najužemu cityju: još prije dvije godine toga nije bilo, a danas stoji visoka, impresivna, ozbiljna ploča. Na njoj piše kako postoji nekoliko stvari, pojmova, događaja, koji nikad ne smiju biti zaboravljeni, a ispod toga se u nadaleko čitljivom verzalu nižu imena dvanaest najgorih konclogora iz Drugoga svjetskog rata: Auschwitz, Treblinka, Bergen-Belzen, Mauthausen, Dachau… Pomišljaš na naše običaje tepanja našim zločincima, i, naravno, biva ti jasan i uzrok ogromne moći ovoga svijeta ovdje, i našega progresivnoga propadanja.
Pet dana na Majakowskiringu
Pet zadnjih dana ožujka u Berlinu: i kiša je padala, i vjetar je razmahivao, onaj ozbiljni studeni berlinski vjetar što hvata široko i ne šali se, nebo je bilo depresivno nisko, i tek posljednje jutro, kad smo se već neopozivo vozili put aerodroma, sinulo je sunce i pokazalo nam se nebo boje iz udžbenika: berliner blau! Svejedno: ima mnogo ljepših mjesta na svijetu u kojima sam bio, udobnijih za život također, ima ih pitomijih, savladljivijih i podatnijih, koja ti se ulagivački prilagođavaju, pa ti izgleda kao da samo na te čekaju, ali pred Berlinom sve to pada.
Možda ću jednom uspjeti razabrati i fiksirati svu uzbudljivu vibrantnost, kojom nas je – dok smo u njemu neuspješno pokušavali skloniti glavu za mučnih mjeseci ’94. i ’95. – ovo ogromno čudo od grada zauvijek zatravilo i virtualno vezalo uza se. Za sad to i ne pokušavam, dovoljna je trajnost doživljaja.
Posebna je pak priča taj Istočni Berlin, kojega, kao, više nema, a tako je stvaran u svojoj ogromnoj razlici. Cijeli trodnevni književno-filmski happening (Balkan Brücken: Sarajevo), zbog kojega nas je sakupilo, odigrava se u Pankowu, duboko u bivšem Istočnom Berlinu. Adresa domaćina: LiteraturWERKstatt Berlin (gradska tvornica književnosti, tako nekako) na Majakowskiringu, odmah do ulica Tschaikowski i Boris Pasternak… Mjesto vrijedno opisa! Pankow je po ovoj kiši i studeni orvelijanski sivo ogromno naselje, još uvijek ozbiljnije nedotaknuto “Köhlovim milijardama”, investiranim u redizajn bivše Istočne Njemačke, o kojima se ispredaju basnoslovne priče. U pojedinim sekvencama, što ti promiču pred očima dok se voziš beskrajnom tramvajskom linijom od Tschaikowskistrasse do Hackescher Markta blizu legendarnoga Alexander-platza, Pankow je tako frapantno nalik Sarajevu iz ranoga proljeća 1996, kada si s jezom ulazio u još neintegriranu Grbavicu… Da stvar opet – čini ti se gotovo zakonomjerno! – bude berlinska, bilo je to u fantastičnoj režiji doktora Sebastijana, mladoga istočnoberlinskoga liječnika na humanitarnom “stažu” u Sarajevu, s imageom hard-rokera, koji zaslužuje drugu, sasvim posebnu priču.
Usred Pankowa, zatvoren za gradski promet i sneruke svakodnevnom prolazniku – Majakowskiring, oaza idiličnih vila, bašči, nogostupa od kaldrme. Prvo proljetno žuto cvijeće već procvalo, u potpunom disakordu s hladnoćom koja nas je zatekla, a još više nas iznenađuje silan i masovan ptičji pjev, usred noći kao i usred dana, o ranom jutru da i ne govorim!
Tu je naš LiteraturWERKstatt, a dva zavijutka dalje i naš konak, u malom pansionu, kojim završava Rudolf-Ditzen-Weg, lijepi, mirni ćorsokačić. Do Berlina, “pravoga” Berlina ima ići kao u staroj balkanskoj poslovici: “U Solunu somun za marijaš, a do Soluna sto somuna!”
Naš domaćin u tvornici književnosti, Thomas Wolfart, objašnjava nam historiju mjesta. Elem, u našim terminima rečeno, Majakowskiring bio je Dedinje istočnonjemačke komunističke nomenklature. Na svakoj drugoj kući stoji memorijalna ploča: ovdje je od te do te godine živio Wilhelm Pieck, ovdje Walter Ulbricht, tamo ovaj, ondje onaj, s uredno navedenim državnim i političkim funkcijama. U kući sadašnjega LiteraturWERKstatta živio je jedan od najvažnijih – Otto Grotewohl, prvi ministar-predsjednik Njemačke Demokratske Republike. No, priča naš domaćin, nisu u tom socijalističkom raju prebivali samo političari; prvi komšiluk činili su im uvaženi pisci i pjesnici, intelektualci. Naravno, oni pravovjerni. I oni imaju ploče. Na prvoj kući uz naš pansion, na primjer, otkrivam ploču s imenom, koje niti sam čuo, niti sam ga izgovorio još od dalekoga socijalističkog djetinjstva i maničnoga gutanja svih dostupnih knjiga iz školske biblioteke: Hans Falada. I danas mogu osjetiti očaravajući zvuk, kojim je malu maštu iz bosanske mahale palila ta neobična njemačko-španjolska kombinacija imena i prezimena. U svakom slučaju, ona je sama djelovala mnogo sugestivnije od svega što sam od toga pisca socijalističkog realizma i internacionalizma pročitao, jer se ne sjećam ama baš nijednoga retka.
Bivšu Grotewohlovu kuću, priča Wolfart dalje, dobili su u kasnijim, nešto mekšim vremenima na raspolaganje pisci. Naravno, dodaje uz skoro neprimjetan ironični osmijeh, oni što su javno napadali svoje kolege pisce, koji su se usuđivali izraziti kritički stav spram vlasti. Nakon pada Zida (ovo se još uvijek izgovara s posebnom notom u glasu!) i ujedinjenja zemlje, malo pomalo stvorena je koncepcija otvorene kuće kulture i književnosti, i za sad je to namjena ove vile, koja svašta pamti… Pet je takvih kuća književnosti u Berlinu, među njima, naprimjer, elitni Literatur-haus u Fasanenstrasse, paLiterarisches Colloqium na prelijepom Wansee, itd.
Slušajući ovu kratku povijest kvarta i kuće, toliko mnogo toga ti bude poznato, pa bez obzira na ledene žmarce što na tren laznu niz kičmu, jer bez ikakvih poteškoća možeš zamisliti mrak i muk mnogih sudbina, javi se neki makar i autosarkastičan a ono opet familijaran osjećaj: bili smo dio istoga svijeta.
Za književnih i debatnih večeri na Majakowskiringu zdušno smo se trudili objasniti njemačkoj publici ono što je i nama samima sve manje jasno u vezi s našim vlastitim kontekstom: odnos nacionalne i opće kulture, nacionalizam i politička sudbina Bosne i Hercegovine, jezična kvadratura kruga, posebno, kako su domaćini naglasili u svom pozivu-programu, s obzirom na ulogu jezika kao “nositelja kulturnoga naslijeđa i kolektivnoga pamćenja, ali koji je također uvijek u opasnosti da bude ideologiziran…”
Da nisam, baš nipošto, propustio popiti kafu u Streseman Caféu s pogledom na memorijalnu ruševinu Anhalter Banhofa, te u Adler Caféu na uglu Zimmerstrasse i Friedrichstrasse, na kojemu još stoji golemi pano s četverojezičnim natpisom: OVDJE NAPUŠTATE AMERIČKI SEKTOR, uz ogromnu sliku dječački mladoga ruskoga oficira pod šapkom, koja je na čeličnom užetu razapeta visoko posred ulice – to već spada u neku privatnu berlinsku mitotopologiju. Ako se ne ustručavam iznositi i takav podatak, to je zbog beskrajnoga svevremenog šarma tih kafana i potrebe da ih makar i ovako skraja spomenem i proslavim. Što bi tek kakav Berlinčanin mojega godišta, upućen u povijest ovakvih mjesta, mogao ispričati o sudbinama svojih sugrađana, koji su u kavani Adler, na primjer, ispijali posljednje piće, ili naprosto stiskali posljednji strah, pred skori, uspjeli ili, češće, neuspjeli bijeg na onu stranu!…
Ima, pak, u Berlinu mnogo toga što ti ne da zaboraviti, ni na trenutak, tko si i odakle si. Gledam, tako, sve provjeravajući pamćenje, na Witttenberg-platzu, u najužemu cityju: još prije dvije godine toga nije bilo, a danas stoji visoka, impresivna, ozbiljna ploča. Na njoj piše kako postoji nekoliko stvari, pojmova, događaja, koji nikad ne smiju biti zaboravljeni, a ispod toga se u nadaleko čitljivom verzalu nižu imena dvanaest najgorih konclogora iz Drugoga svjetskog rata: Auschwitz, Treblinka, Bergen-Belzen, Mauthausen, Dachau… Pomišljaš na naše običaje tepanja našim zločincima, i, naravno, biva ti jasan i uzrok ogromne moći ovoga svijeta ovdje, i našega progresivnoga propadanja.
(2000)