Ulomak iz rukopisa “Gromova djeca”/roman o Školi za snove
Čin treći: Samoća žudnje
2. poglavlje
Odjednom, kao prizvana portirovim mislima, na vratima Škole ukaže se velika sjena, baš kao da je netko gore nebeskim prekidačem isključio jutarnje sunce. A tko drugi nego nasmijani Lutalica, ipak nešto bljeđi nego inače. Dobro je, na nogama je! Znao je Ivek da će se njegov dragi kum danas pojaviti. Pa iako mu je zadnji dan na poslu od ranog jutra krenuo loše, ovo slavodobitno ukazanje shvatio je portir kao božju milost. Nakon dugih godina, baš toga travanjskoga dana, svratio je stari glumac na Školu zagrliti svoga kuma pred odlazak u penziju jer veli, na te njihove pijanke ne bi ni mrtav kročio.
Jer ja idem sam U godinama svojim još na megdan…
S tim obojici poznatim Goetheovim jambima i sa suzama u očima, Lutalica zgrabi portira svojim kvrgavim rukama odmah na ulazu, kao nekad, kao da mu je rod rođeni. Pozdrav je pun suza s obje strane jer, iako se često čuju, nisu se vidjeli barem pet godina. Ivek to zna po svojoj plavoj kuti. Naime, dobivao bi ganc novu za svaku petoljetku, a ovu, već jako staru koju rado nosi jer ima i unutrašnje džepove, nije imao kad je posljednji put uživo vidio i zagrlio svoga Lutalicu koji najprije upita za svog sina. Krenuo je mladi Lutalica očevim stopama – bit će glumac.
– Tko će mi kume moj, paziti na mog junaka kad tebe tu ne bude… Ima talenta, ali je lijenčina, progutat će ga mediokriteti i miljenici školskih glavonja…, osebujnim će tonom Lutalica, ma kako bolestan bio, prodrmati čak i zrak u školskom predvorju. Potom kvrgavom desnicom izvadi iz dubokog džepa zgužvani paketić, a iz njega malu drvenu pticu raširenih krila koju postavi na portirov banak. Mirisom friško izdjeljanog drveta odjednom zamiriše hodnik.
– Evo ti, kume, da mi ne cmizdriš za ovom smrdljivom rupom već da raširiš penzionerska krila! Vidi mene, ne stignem te od snimanja obići godinama, baš sam k’o neka guba… A radio sam na njoj cijelu noć, jebem ti sunce uplakano da ti jebem…!
Lutalica senior je za razliku od sina bio kao od kamena odvaljen, snažan i vatren poput Boga Svaroga, kao da ga je svojim rukama u stijeni izdubio nitko drugi nego nebeski vrhovnik Perun. Seljak je, iz ravnice kojom se ponosi, sa srcem velikim kao njegova Slavonija. Voli od malena obrađivati drvo i kamen od čega su mu se još u mladosti počele kočiti šake. Kad bi klonuo u očaju, misleći na mediokritete oko sebe, a naročito u svojoj profesiji koja kanda da je njega izabrala, a ne on nju, izgledalo je kao da mu glava spava među velikim i oštrim seoskim vilama. Ivek ga je obožavao od prvoga dana, još od davne 1952. kad se ovaj prvi put ukazao na Školi, sasvim dezorijentiran što je Gromu bilo dovoljno da ga nazove Lutalicom. Nadimak koji velikom glumcu ostade zauvijek. Ocijenio je portir već tada, iako još neuk, ali već prilično zreo u razmišljanju o glumi i o glumcima, da je Lutalica po svemu daleko iznad svih. Razumio ga je u svemu, a nazvao ga je odmah kumom, tako i ovaj njega.
A samo je naoko taj gorostas bio dekoncentriran i nediscipliniran. Često bi pomiješao komad u kojem nastupa, čin ili prizor, a u stvari je sve kontrolirao i tako se distancirao od dosadnjakovića oko sebe. Istina, kasnio je najviše od svih, od prvoga dana, na vlak, u Školu, na probe i predstave, na snimanja, ženi na ručak, često i na spavanje lumpajući do jutra po krčmama… Nikako, ali, nikada nigdje stići na vrijeme. Za vlakovima je trčao još kao mladac preko beskrajnih slavonskih njiva, u trku ulijetao u vagone. Da mu vrijeme do Zagreba brže prođe, sve je na putu prebrojavao… daleke oranice, livade i šume, željezničko stupovlje, drveće, krave na paši, potleušice nakrivljenih krovova iz kojih se dimi čađ, seljake na poljima, snaše rumenih obraza u prolazu, blatne puteljke koji ne vode nikamo, suncokrete na jesenskim poljima, makove po onim proljetnim… I kad bi ga netko tamo gdje je stigao upitao koliko je dugo putovao, ne bi znao, ali bi izgovorio cijeli niz podataka o broju, izgledu, ljepoti i važnosti takvih prizora – sve bi to memorirao pa potom na pozornici u redom glavnim ulogama oslikavao nekim svojim imaginarnim mentalnim kistom punim boja, nijansi i sjenki…
Nekidan je, pišu novine, najavio svoj definitivni oproštaj od profesije, a dogodilo se to nakon incidenta na predstavi na koju je došao iz kreveta, bolestan, a koja se zbog njega morala prekinuti… pala mu je glava na klavijaturu raštimanog pijanina i tako ostala, uspavana, više od pet minuta. Glavna glumica je te večeri završila na psihijatriji, rekla je da je tamo manje stresno nego s Lutalicom na sceni.
– Nikoga nisam pazil’ kak’ tvoje dete, kume moj najmiliji, a ptica bu z menom u grob!, sa suzama u očima portir Ivek, nedavno prometnut u podvornika, zagrli svoga najdražeg Lutalicu, popevši se na prste jer ovaj bijaše div prema njemu. Zagrli ga div još jednom pa mu se nasmije onim osmijehom, još uvijek, godinama usprkos, punim pravilnih bijelih zuba, širim od njegove Drave kad uz nizove bijelih breza onako mazno, a moćno zavije kod Belog Manastira. Promrsi div ispod glasa, samo za podvornika, da ne čuju hodnici, njihov tajni znak, u stvari omiljeni stih iz Ifigenije…
I staru krunu na glavu mi metne…
…pa digne kvrgave šake prema nebesima, zastane uz šeretski osmijeh na pragu, da nakratko ošaca novu portirku, ogrnut pletenom narodnom surkom, sa selskim škrlakom na velikoj pametnoj glavi, ukrašenim obvezatnom trobojnicom.
– Hoću li ga ikada više vidjeti, zapita se Ivek svoga zadnjega dana na poslu u Školi za snove pa odmah pomisli – vražji je Lutalica junior, vražji princ Svarožić, ali karizma mu se tatekova još ne nazire, to još čekamo… teško da bi se mogla kod ikoga ponoviti, nemoguće, nije to nasljedno…
Svarožiću, Svarožiću, po po po…, zapjeva Ivek na sav glas kao nekad, uhvativši pod ruku novu portirku koja tu, ispred portirnice zapleše sa svojim dobrim šefom u neočekivanoj ekstazi jer je prvi put vidjela uživo poznato lice s ekrana. Lice joj se usto i šeretski nasmijalo pa na izlazu preko ramena dobacilo…
– Curo lipa, ne daj se ovim gelipterima na Školi, dobro pazi na se, dunjo mirisna… drž’ se Ivekova nauka, on je glavni za dobrotu!
Pa odmah, ne dočekavši odgovora, mahne desnicom po zraku kao velika ptica s nebesa koja pozdravlja i visoke breze i sve što vidi oko stare austrougarske zgrade. Onda zapjeva na sav glas, hodeći polako s noge na nogu prema svom bivšem Teatru…
O jeseni, jeseni, moj se dragi oženi, žuto lišće pada s grana, srce moje puno rana…
Ivek pršti od ponosa i sreće jer ga lijepa portirka sad drugačije gleda.
– Ma jel moguće, gospon Ivek, da takav velikan vas grli i ljubi pred svima, a profesore jedva da i pogleda? Nije, brate mili, nikog drugog ni pozdravio u ovih frtalj sata osim vas i mene… ma, tko će mi u to povjerovati!?
Otrči sva sretna ispripovijedati veliku novost čistačicama. A Ivek izađe iz zgrade, zapali jednu iz zgužvane kutije Opatije, sjedne na klupu pred ulazom i vrati se u lijepe, davne dane. Ma znao je Grom još 1952. kome daje igrati kralja i praoca Arkada, sina Zeusova koju ovaj zače s lijepom Kalistom. Mogao je Lutalicu lako zamisliti u lovu, kako progoni medvjedicu, zapravo vlastitu majku Kalistu, koju je ljubomorna Hera pretvorila u medvjedicu, nakon čega ih je Zeus oboje podigne na nebo kao zvijezde Velikoga i Malog medvjeda.
– Glumac se bori na sceni sa zvijerima nebeskim, s velikom površinom neba, sa oblacima punim teške kiše…, govorio je Lutalica u svojim intervjuima, rijetkima, a nadahnutima, iako su ga od svega u njegovu poslu baš razgovori za medije najviše nervirali. Ma, sve ga je nerviralo, Škola najviše. Jednom je u teatru s brežuljka glumio u nekoj brodvejskoj komediji i bio toliko iznerviran publikom koja se nije ni jednom nasmijala, da je pao u depresiju pa pomiješao replike, u njima riječi, a u ovima slova. Umjesto da partnerici izgovori poslao sam moje žute hlače na popravak… izgovorio je posrao sam moje žute hlače…
Publici ni to nije bilo smiješno.
Očajavao je Lutalica stalno nad svojom tužnom repertoarnom sudbinom.
Iako je tek koju godinu mlađi od njega, Ivek ga je još od prvoga dana zvao praocem jer je iz ovoga kuljalo ono nešto drevno, magnetično, iskonsko, čak božansko. No, ta je riječ za Iveka bila opasna. Mač njegova pravog Boga-oca, paloga među vragove, stajao mu je tik iznad glave. Morao je na njega dobro paziti sve ove godine, a sad visi na zadnjoj niti koja će eto, puknuti baš danas.
Iz nemirna sanjarenja na klupi pred Školom portira prene preglasni zvuk telefona. To je sigurno dekanat, treba pospremiti sobu nakon odlaska horde s domjenka tobože u čast radnika. Pomisli nestati odavde bez pozdrava, istoga trena. Otkine prstima čik i pospremi ostatak cigarete u gornji džep kute. I s njom će se danas morati oprostiti. Sjeti se one prve, crne, koju je prije četrdeset godina preuzeo iz ruku moćne tajnice Zlate Vilenice. Taj će, za njega najsvečaniji trenutak u životu, pamtiti zauvijek.
Kad Lutalica umre prerano, o Božiću zadnje milenijske godine, Ivek će plakati cijelu noć. Na sprovod će otići, biti kao i svaki penzioner neprimijećen u masi koja se ridajući gura oko odra velikana. Čak se i Lutalica junior pravio da ga ne poznaje, a zbog oca ga je Ivek pazio i bio mu godinama na usluzi. Iste večeri, iznad prozorčića u podrumskom stanu najveće zgrade na zagrebačkom zelenom valu, zasvijetlit će najblistavije nebesko sazviježđe Maloga medvjeda. Ivek će kroz suze prepoznati jasni znak Sjevernjače koja mu odozgo zatrepće na vlas isto kao kad bi mu Lutalica šeretski namignuo desnim okom i pripadajućom gustom obrvom, želeći mu reći…
– Kume moj, tu sam ja, uvijek blizu tebe…
Istina živa, ukazat će se, ravno gore, iznad Ivekova prozorčića u ravnini pločnika, najpošteniji od svih poštenih svatova koji su ikad prošli kraj njegove odavno i na brzinu sklepane porte.
A nije da poštenih i dobrih nema i da ih nije bilo, samo se o njima ne priča onoliko koliko se priča o nepoštenima i zlima čiji „trud“ na Školi ostavlja na mladim ljudima dublje i bolnije tragove. Tako je mislio i u svemu osamljeni Eugen Vilenik kad je ono preko noći, prije ravno trideset godina, nakon teških borbi prsa o prsa, više tužan nego ljutit, ali i teško iscrpljen – demisionirao. Na kraju im je preko ramena dobacio stih iz nekog novog francuskog komada koji je baš prevodio za dramsko kazalište, a koji je Ivek dobro upamtio, iako mu tada nije bio odveć jasan, no, odavno već jest…
Pa vi uopće nemate mašte! Kad bi vas bacili u Pakao, svi biste odreda i mislili da ste u Paklu!
Posljednje Lutaličino ukazanje
Ulomak iz rukopisa “Gromova djeca”/roman o Školi za snove
Čin treći: Samoća žudnje
2. poglavlje
Odjednom, kao prizvana portirovim mislima, na vratima Škole ukaže se velika sjena, baš kao da je netko gore nebeskim prekidačem isključio jutarnje sunce. A tko drugi nego nasmijani Lutalica, ipak nešto bljeđi nego inače. Dobro je, na nogama je! Znao je Ivek da će se njegov dragi kum danas pojaviti. Pa iako mu je zadnji dan na poslu od ranog jutra krenuo loše, ovo slavodobitno ukazanje shvatio je portir kao božju milost. Nakon dugih godina, baš toga travanjskoga dana, svratio je stari glumac na Školu zagrliti svoga kuma pred odlazak u penziju jer veli, na te njihove pijanke ne bi ni mrtav kročio.
Jer ja idem sam
U godinama svojim još na megdan…
S tim obojici poznatim Goetheovim jambima i sa suzama u očima, Lutalica zgrabi portira svojim kvrgavim rukama odmah na ulazu, kao nekad, kao da mu je rod rođeni. Pozdrav je pun suza s obje strane jer, iako se često čuju, nisu se vidjeli barem pet godina. Ivek to zna po svojoj plavoj kuti. Naime, dobivao bi ganc novu za svaku petoljetku, a ovu, već jako staru koju rado nosi jer ima i unutrašnje džepove, nije imao kad je posljednji put uživo vidio i zagrlio svoga Lutalicu koji najprije upita za svog sina. Krenuo je mladi Lutalica očevim stopama – bit će glumac.
– Tko će mi kume moj, paziti na mog junaka kad tebe tu ne bude… Ima talenta, ali je lijenčina, progutat će ga mediokriteti i miljenici školskih glavonja…, osebujnim će tonom Lutalica, ma kako bolestan bio, prodrmati čak i zrak u školskom predvorju. Potom kvrgavom desnicom izvadi iz dubokog džepa zgužvani paketić, a iz njega malu drvenu pticu raširenih krila koju postavi na portirov banak. Mirisom friško izdjeljanog drveta odjednom zamiriše hodnik.
– Evo ti, kume, da mi ne cmizdriš za ovom smrdljivom rupom već da raširiš penzionerska krila! Vidi mene, ne stignem te od snimanja obići godinama, baš sam k’o neka guba… A radio sam na njoj cijelu noć, jebem ti sunce uplakano da ti jebem…!
Lutalica senior je za razliku od sina bio kao od kamena odvaljen, snažan i vatren poput Boga Svaroga, kao da ga je svojim rukama u stijeni izdubio nitko drugi nego nebeski vrhovnik Perun. Seljak je, iz ravnice kojom se ponosi, sa srcem velikim kao njegova Slavonija. Voli od malena obrađivati drvo i kamen od čega su mu se još u mladosti počele kočiti šake. Kad bi klonuo u očaju, misleći na mediokritete oko sebe, a naročito u svojoj profesiji koja kanda da je njega izabrala, a ne on nju, izgledalo je kao da mu glava spava među velikim i oštrim seoskim vilama. Ivek ga je obožavao od prvoga dana, još od davne 1952. kad se ovaj prvi put ukazao na Školi, sasvim dezorijentiran što je Gromu bilo dovoljno da ga nazove Lutalicom. Nadimak koji velikom glumcu ostade zauvijek. Ocijenio je portir već tada, iako još neuk, ali već prilično zreo u razmišljanju o glumi i o glumcima, da je Lutalica po svemu daleko iznad svih. Razumio ga je u svemu, a nazvao ga je odmah kumom, tako i ovaj njega.
A samo je naoko taj gorostas bio dekoncentriran i nediscipliniran. Često bi pomiješao komad u kojem nastupa, čin ili prizor, a u stvari je sve kontrolirao i tako se distancirao od dosadnjakovića oko sebe. Istina, kasnio je najviše od svih, od prvoga dana, na vlak, u Školu, na probe i predstave, na snimanja, ženi na ručak, često i na spavanje lumpajući do jutra po krčmama… Nikako, ali, nikada nigdje stići na vrijeme. Za vlakovima je trčao još kao mladac preko beskrajnih slavonskih njiva, u trku ulijetao u vagone. Da mu vrijeme do Zagreba brže prođe, sve je na putu prebrojavao… daleke oranice, livade i šume, željezničko stupovlje, drveće, krave na paši, potleušice nakrivljenih krovova iz kojih se dimi čađ, seljake na poljima, snaše rumenih obraza u prolazu, blatne puteljke koji ne vode nikamo, suncokrete na jesenskim poljima, makove po onim proljetnim… I kad bi ga netko tamo gdje je stigao upitao koliko je dugo putovao, ne bi znao, ali bi izgovorio cijeli niz podataka o broju, izgledu, ljepoti i važnosti takvih prizora – sve bi to memorirao pa potom na pozornici u redom glavnim ulogama oslikavao nekim svojim imaginarnim mentalnim kistom punim boja, nijansi i sjenki…
Nekidan je, pišu novine, najavio svoj definitivni oproštaj od profesije, a dogodilo se to nakon incidenta na predstavi na koju je došao iz kreveta, bolestan, a koja se zbog njega morala prekinuti… pala mu je glava na klavijaturu raštimanog pijanina i tako ostala, uspavana, više od pet minuta. Glavna glumica je te večeri završila na psihijatriji, rekla je da je tamo manje stresno nego s Lutalicom na sceni.
– Nikoga nisam pazil’ kak’ tvoje dete, kume moj najmiliji, a ptica bu z menom u grob!, sa suzama u očima portir Ivek, nedavno prometnut u podvornika, zagrli svoga najdražeg Lutalicu, popevši se na prste jer ovaj bijaše div prema njemu. Zagrli ga div još jednom pa mu se nasmije onim osmijehom, još uvijek, godinama usprkos, punim pravilnih bijelih zuba, širim od njegove Drave kad uz nizove bijelih breza onako mazno, a moćno zavije kod Belog Manastira. Promrsi div ispod glasa, samo za podvornika, da ne čuju hodnici, njihov tajni znak, u stvari omiljeni stih iz Ifigenije…
I staru krunu na glavu mi metne…
…pa digne kvrgave šake prema nebesima, zastane uz šeretski osmijeh na pragu, da nakratko ošaca novu portirku, ogrnut pletenom narodnom surkom, sa selskim škrlakom na velikoj pametnoj glavi, ukrašenim obvezatnom trobojnicom.
– Hoću li ga ikada više vidjeti, zapita se Ivek svoga zadnjega dana na poslu u Školi za snove pa odmah pomisli – vražji je Lutalica junior, vražji princ Svarožić, ali karizma mu se tatekova još ne nazire, to još čekamo… teško da bi se mogla kod ikoga ponoviti, nemoguće, nije to nasljedno…
Svarožiću, Svarožiću, po po po…, zapjeva Ivek na sav glas kao nekad, uhvativši pod ruku novu portirku koja tu, ispred portirnice zapleše sa svojim dobrim šefom u neočekivanoj ekstazi jer je prvi put vidjela uživo poznato lice s ekrana. Lice joj se usto i šeretski nasmijalo pa na izlazu preko ramena dobacilo…
– Curo lipa, ne daj se ovim gelipterima na Školi, dobro pazi na se, dunjo mirisna… drž’ se Ivekova nauka, on je glavni za dobrotu!
Pa odmah, ne dočekavši odgovora, mahne desnicom po zraku kao velika ptica s nebesa koja pozdravlja i visoke breze i sve što vidi oko stare austrougarske zgrade. Onda zapjeva na sav glas, hodeći polako s noge na nogu prema svom bivšem Teatru…
O jeseni, jeseni, moj se dragi oženi, žuto lišće pada s grana, srce moje puno rana…
Ivek pršti od ponosa i sreće jer ga lijepa portirka sad drugačije gleda.
– Ma jel moguće, gospon Ivek, da takav velikan vas grli i ljubi pred svima, a profesore jedva da i pogleda? Nije, brate mili, nikog drugog ni pozdravio u ovih frtalj sata osim vas i mene… ma, tko će mi u to povjerovati!?
Otrči sva sretna ispripovijedati veliku novost čistačicama. A Ivek izađe iz zgrade, zapali jednu iz zgužvane kutije Opatije, sjedne na klupu pred ulazom i vrati se u lijepe, davne dane. Ma znao je Grom još 1952. kome daje igrati kralja i praoca Arkada, sina Zeusova koju ovaj zače s lijepom Kalistom. Mogao je Lutalicu lako zamisliti u lovu, kako progoni medvjedicu, zapravo vlastitu majku Kalistu, koju je ljubomorna Hera pretvorila u medvjedicu, nakon čega ih je Zeus oboje podigne na nebo kao zvijezde Velikoga i Malog medvjeda.
– Glumac se bori na sceni sa zvijerima nebeskim, s velikom površinom neba, sa oblacima punim teške kiše…, govorio je Lutalica u svojim intervjuima, rijetkima, a nadahnutima, iako su ga od svega u njegovu poslu baš razgovori za medije najviše nervirali. Ma, sve ga je nerviralo, Škola najviše. Jednom je u teatru s brežuljka glumio u nekoj brodvejskoj komediji i bio toliko iznerviran publikom koja se nije ni jednom nasmijala, da je pao u depresiju pa pomiješao replike, u njima riječi, a u ovima slova. Umjesto da partnerici izgovori poslao sam moje žute hlače na popravak… izgovorio je posrao sam moje žute hlače…
Publici ni to nije bilo smiješno.
Očajavao je Lutalica stalno nad svojom tužnom repertoarnom sudbinom.
Iako je tek koju godinu mlađi od njega, Ivek ga je još od prvoga dana zvao praocem jer je iz ovoga kuljalo ono nešto drevno, magnetično, iskonsko, čak božansko. No, ta je riječ za Iveka bila opasna. Mač njegova pravog Boga-oca, paloga među vragove, stajao mu je tik iznad glave. Morao je na njega dobro paziti sve ove godine, a sad visi na zadnjoj niti koja će eto, puknuti baš danas.
Iz nemirna sanjarenja na klupi pred Školom portira prene preglasni zvuk telefona. To je sigurno dekanat, treba pospremiti sobu nakon odlaska horde s domjenka tobože u čast radnika. Pomisli nestati odavde bez pozdrava, istoga trena. Otkine prstima čik i pospremi ostatak cigarete u gornji džep kute. I s njom će se danas morati oprostiti. Sjeti se one prve, crne, koju je prije četrdeset godina preuzeo iz ruku moćne tajnice Zlate Vilenice. Taj će, za njega najsvečaniji trenutak u životu, pamtiti zauvijek.
Kad Lutalica umre prerano, o Božiću zadnje milenijske godine, Ivek će plakati cijelu noć. Na sprovod će otići, biti kao i svaki penzioner neprimijećen u masi koja se ridajući gura oko odra velikana. Čak se i Lutalica junior pravio da ga ne poznaje, a zbog oca ga je Ivek pazio i bio mu godinama na usluzi. Iste večeri, iznad prozorčića u podrumskom stanu najveće zgrade na zagrebačkom zelenom valu, zasvijetlit će najblistavije nebesko sazviježđe Maloga medvjeda. Ivek će kroz suze prepoznati jasni znak Sjevernjače koja mu odozgo zatrepće na vlas isto kao kad bi mu Lutalica šeretski namignuo desnim okom i pripadajućom gustom obrvom, želeći mu reći…
– Kume moj, tu sam ja, uvijek blizu tebe…
Istina živa, ukazat će se, ravno gore, iznad Ivekova prozorčića u ravnini pločnika, najpošteniji od svih poštenih svatova koji su ikad prošli kraj njegove odavno i na brzinu sklepane porte.
A nije da poštenih i dobrih nema i da ih nije bilo, samo se o njima ne priča onoliko koliko se priča o nepoštenima i zlima čiji „trud“ na Školi ostavlja na mladim ljudima dublje i bolnije tragove. Tako je mislio i u svemu osamljeni Eugen Vilenik kad je ono preko noći, prije ravno trideset godina, nakon teških borbi prsa o prsa, više tužan nego ljutit, ali i teško iscrpljen – demisionirao. Na kraju im je preko ramena dobacio stih iz nekog novog francuskog komada koji je baš prevodio za dramsko kazalište, a koji je Ivek dobro upamtio, iako mu tada nije bio odveć jasan, no, odavno već jest…
Pa vi uopće nemate mašte! Kad bi vas bacili u Pakao, svi biste odreda i mislili da ste u Paklu!