Luigi i Bepina

Za Miljenka Smoju

Gluho doba noći.
Ne spavam.
Prebacim joj ruku preko kuka,
a ona prošapta:
“Nemoj. Teška je.”

Dugo smo,
dugo skupa.

Ložnice prozor
vazda otvoren.
Po savršenoj tišini
vani, slutim,
ulica još uvijek
zametena snijegom.

Putevi sna me onda
odvedu u Spalato,
do njih dvoje:
on sa onom smiješnom kapom,
kićankom na glavi,
a ona 
u dugoj spavaćici
na cvjetiće.
Svijeća na ormariću.

Svaki bi trgić,
svaka kala
oko Dioklecijana –
namjesto onih ružnih,
“domoljubnih” –
morali imati
bar jedan njihov zagrljaj
u bračkom kamenu.

Da,
zanavijek isprepleteni,
bdiju nad njihovim,
i njegovim gradom.