Portir

Zbunjivao ga je snijeg koji je padao. Malene, oštre pahulje, prije komadići nemarno otkinuta leda, nešto iz visine, s vjetrom, nešto što bi osvijetlilo noć, probilo kroz rolete i probudilo ga, uvijek oko dva ujutro, a onda konačno, oko pet, kad su tramvaji već jurnuli tračnicama, a nemirni šetači pasa već obišli travnjake pred školama. Već je nekoliko mjeseci živio u Zagrebu, u malenoj kućici na Žitnjaku, studirao veterinu na koju se bio prebacio sa splitskog Ekonomskog fakulteta nakon što se posvadio s nekoliko profesora koji mu nisu htjeli odgovoriti na jednostavno pitanje: Kome je Amerika dužna te silne bilijarde? Fondovima, bio je odgovor. A čiji su fondovi, bilo je pitanje. Pa, američki, glasio je već nervozan odgovor. Ustvari je tražio nekakav razlog da se makne. Sve je češće, pred sam odlazak, osjećao da se kamena kutija oko njega steže, da ga sabija u neprirodan položaj, nešto između klečanja i koluta naprijed, da se grad smanjuje na mjeru u kojoj se ne može ispraviti.

Veterinu je lako upisao, lako ju je i studirao, ostajalo je vremena koje je trebalo nečim ispuniti. Nije poznavao nikoga, nisu ga zanimale utakmice, kladionice niti sjedenja u kafićima i gledanja prolaznika. Pokupio je nedavno neko štene na cesti, odnjegovao ga i podigao do puberteta, a onda ga u jednoj šetnji kvartom poklonio jednoj mladoj obitelji čija se kćerka u invalidskim kolicima rasplakala od sreće kad joj je Bučnica skočila u krilo. Volio je bučnice, gibanice, stvari koje prije nije probao.

Većinu vremena provodio je u svojoj prizemnici, s vrlo uskim dvorištem, okruženoj istim takvim kućicama, natiskanim preko svake mjere i, kako se čini, spremnima za rušenje, u još jednoj od gradskih akcija širenja, urbanizacije i popravljanja stvari koje ne treba popravljati. Tramvajska pruga šikljala je uz same zidove, drhtale su kave u šalicama, ljudi su se budili, prespavljivali, sanjali, buljili, poput njega, u knjige. U goleme likovne enciklopedije što ih je vlasnik kuće ovdje uskladištio, skupljale su previše prašine, za moju astmu to je pogubno, rekao je. U hrpu kataloga, velikih crno bijelih tiskovina na kojima se vidjelo gdje je krenula i gdje je nestala jugoslavenska avangarda. Nije razumio mnogo, čitao je i one na slovenskom, nekad bi iz zabave ispremiješao imena, tako da bi se na jednoj izložbi našli i živi i mrtvi, a što je najbolje, i umjetnički nespojivi likovi. Kako je imao vremena, zamišljao je i prepirke koje bi tada nastajale.

Oh, otkud vi? Pa vi ste mrtvi! Istina, već deset godina, dakle dvostruko manje od vas, ali imam nove radove pa…

Tako je živio.

I da, prisluškivao je.

Njegov susjed, pekar, odlazio je oko dva ujutro u neku neobičnu smjenu, znao je to jer bi ga probudila škripa nepodmazanih metalnih vrata na njihovom dvorištu, svjetlo koje bi upalio da si skuha kavu. Tad bi ustajao, odlazio k njegovoj ženi, tamnokosoj, nemirnoj i veseloj. Prošao bi tiho kroz dvorište, zakucao na prozor njihove spavaće sobe, ušao kroz odškrinuta vrata.

Prošla je tako cijela jesen, cijeli prvi semestar, a da osim žene svog susjeda nije ništa upoznao, niti išta vidio. Često je mislio da bi ovako mogao živjeti ne jedan, nego tri duga, neumorna života.

U njegovim noćnim izlascima, sve se podesilo, pojednostavilo, san je pratio tuđi san, vrijeme se uklapalo u tuđe vrijeme.

Jednog ga je utorka oko ponoći, možda je bio i jedan sat, uznemirila buka, komešanje koje je dolazilo iz susjedne kuće, provirio je kroz zavjesu, preko puta, pekar se užurbano presvlačio iz trenerke, navlačio jaknu i uz poljubac žurno izlazio kroz dvorište, žena je izašla na ulazna vrata, polugola, zabrinuta, mahnula mu je i viknula da se ne brine. Što se događa? Kroz nekoliko minuta već je kuckao na poznati prozor, ulazio kroz poznata vrata, poznate ruke su padale po njemu, kosa čiji mu se miris urezao u čelo i oči, udarala ga je po prsima. Ništa, neki problem u Tvornici kruha, ništa što moj Dario ne može srediti, rekla je.

Kad se oko četiri vraćao u svoju kućicu, nešto ga je pritisnulo uza zid, neki ga je hladan val udario, pljusnuo njime o pusti mol u pustom gradu.

Bio se zaljubio.

Zima u Zagrebu predugo traje, nikad kraja, govori svojoj majci u slušalicu.

Dođi doli na par dana, uzvraća mama.

Ali njemu se ne ide, ni u Split, niti na fakultet, premda voli tih nekoliko šarenih krava i konja u širem centru grada, lijepo njegovanih i spokojnih, nekad bi ih poslije predavanja otišao iščetkati, a susjeda bi mu u tim noćima zamjerila smrad po konjskoj dlaci. Ljepše miriše brašno, znaš, rekla bi.

Njegov se život stao kretati oko pekarskih smjena u Tvornici kruha, njegov se ritam podesio po velikim pećima u koje su se na pomičnim gumenim trakama vozile istovjetne štruce tijesta, neumitno, nezaustavljivo.

Iščekivao je Darijov odlazak, strepio je nad svakom minutom koja bi se otegla, noći su mu postajale prekratke. A samo je njih imao.

Jednog utorka, pekara nije bilo cijeli dan, tek oko devet uvečer, njegov se srebrni passat zavukao u dvorište, Dario je izašao, zalupio vrata, nešto je nosio u ruci, ali odavde nije vidio što. Prebacio se na stolicu uz prozor, u susjednoj kući čuo je – tanjuri se stavljaju na stol, zvecka pribor za jelo, netko stišava kviz koji buči s televizora.

Sjedaju za stol, puše nad čistim tanjurima i smiju se. Pekar vadi nešto iz platnene vrećice i pokazuje, ona sklapa ruke na prsima, vrisne, smiju se ponovno.

Na stolu je polovina kruha, u njoj, u tijestu, zarobljen maleni, sivi miš. Ugušio se u tijestu i dospio u kruh koji je kupila žena suca Upravnog suda, poludjela, prijavila, izbila je cijela frka. Zbog tog je cijeli dan u Tvornici opsadno stanje, zato nije bilo Darija i zato on noćas neće nigdje, kako stvari stoje, pekara se čisti i šprica nekakvim otrovima.

Miš izgleda živo, čini se da će svaki čas otrčati iz tog kruha i spasiti se, oči su mu još uvijek nemirne i prestrašene, repić ispružen, a nožice zastale u trku. Ali neće on nigdje, na stolu je, pred njima, u svom kruhu, u svojoj smrti.

Njih dvoje smiju se i nazdravljaju već drugom čašom vina, ona često pruža ruku, gladi Darija po obrazu, svaki put kad ustaje, obgrli ga na toj stolici, spušta mu svoju kosu na ramena, ljubi ga.

Cijelu noć proveo je hodajući po sobi, osluškujući, upijajući zvukove koji su ga činili nesretnim i nemirnim. Vrtio se nerazumno, u potpunom mraku, u toj sobi kao u kruhu. I zraka je ponestajalo.

Izašao je na kišu i dugo hodao. Noć je trajala, činilo mu se, cijelu vječnost. Obišao je ograđene torove svog fakulteta, uspeo se do katedrale, zavrnuo preko Cvjetnog trga na zapad. Kišica se pretvarala u rijetki snijeg, bio je sve dalje od kuće, ali je još jasno čuo smijeh, hihotanje, odobravanje i zveckanje pribora za jelo, škripu kreveta, udaranje bosih nogu po parketu, pomicanja zavjesa, razgovor. Svaka ga je koščica boljela.

Zaboravio se i sad već hodao sredinom ceste, nije bilo nikoga, grad je spavao, a hodanje po pločniku sad mu nikako nije odgovaralo, imao je osjećaj da će mu se zgrade srušiti na glavu, ili se to već dogodilo, nije bio siguran.

Zatrubio mu je bijeli, golemi kombi i on je odskočio ustranu. Iz kombija ga je netko zazvao:

– Dečko, ej dečko, kuda ćeš, oćeš da te povezemo?

Nije ništa odgovorio, osvrnuo se i ugledao dva duboka, dobronamjerna plava oka, jednu ruku s limenkom pive, vozača koji se smiješio. Ušao je i zahvalio.

Slikar na suvozačkom mjestu uskoro otvara izložbu, kombi je pun njegovih slika, deset njegovih godina u stranoj zemlji i gradu, deset godina na kojima se još nije ni boja osušila kako treba. Vozač je stariji čovjek, šutljiv, krenuli su oko podne, voze cijeli dan i cijelu noć, sad će ravno u galeriju iskrcati slike.

Ispred osvijetljene zgrade s velikim staklenim zidovima, pod kišobranom cupka jedan čovjek, stajemo, slikar i on se ljube, on je vlasnik ove galerije, tako je shvatio. Iz dubine zgrade pojavljuju se ljudi, otvaraju kombi i oprezno iznose. On stoji uz vrata i prstima pucka one mjehuriće na zaštitnoj foliji. Čini to predano, možda se nakon dugo vremena po prvi put opušta. Pomisli na miša u onoj štruci, nasmije se. Sviće, mokar je,

– Trebate li noćnog portira, pita onog čovjeka.

Ivica Prtenjača 11. 05. 2012.