Između današnjega Danteova trga i Ulice Sergijevaca uz crkvu Gospe od Milosrđa, zaslugom pulskoga građevinskog poduzetnika i dobrotvora Pietra Ciscuttija, sagrađeno je prvo suvremeno kazalište u Puli, mala kazališna zgrada Teatro Nuovo (kapaciteta manje od tristotinjak mjesta, što je sasvim zadovoljavalo ondašnje puljske potrebe za scenskom zabavom), otvoreno 28. prosinca 1854.1 Teatro Nuovo već za petnaest-dvadeset godina zastarijeva, postaje neprimjereno i neprikladno za tadašnju recentnu kulturno-zabavnu ponudu, premalo i pretijesno za ubrzani rast urbane, kulturne i demografske slike Pule.
Dobrohotni Ciscutti (tipično američkog obrasca uspjeha: došao je u Pulu 1847. kao dvadesetpetogodišnjak zaposlivši se kao kovač, no kmalu započinje s unosnim poduzetničkim poslovima i stječe golemi imetak kojeg neštedimice daruje urbanoj i kulturnoj viziji Pule) posve o svojemu trošku, prema projektu mladoga arhitekte Ruggera Berlama2 (i kasnijem voditelju izgradnje), podiže na današnjem mjestu Istarskoga narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula, krajem 70-ih (kamen temeljac položen je 22. kolovoza 1879.) i početkom 80-ih godina devetnaestog stoljeća veće kazališno zdanje za približno osamsto gledatelja: parter, dva reda loža, balkon i stajaća galerija.
“Iduće, 1880. godine, na dan 2. prosinca, mnogobrojno je općinstvo nahrupilo u svečano otvoren Thalijin hram, impresivan po svojim dimenzijama koliko i po dekoracijama što ih je detaljno i uznosito opisao stanoviti Alfonso Pozzatti, suradnik dvotjednika za kulturu L’Arte, u broju od 16. prosinca iste godine. Nakon što je preko svake mjere nahvalio plemenitu namjeru gospodina Ciscuttija (parafraziram: koji potiče iz radničke porodice, sve što ima stekao je sam, jedan je od onih koji su se ni iz čega uzdigli do ‘olimpskih visina’, a zdanje što ga je tome svemu u slavu podigao posve je dostojno njegova kapitala!) i do sitnice popisao ograde, lože i svjetiljke, marljivi je kritičar uskliknuo: ‘Dakle, što je zapravo ta Politeama Ciscutti? Generalno jedno sastajalište, čije će postojanje najzad rastjerati večernje dosade i svim Puljanima omogućiti da u njemu provedu mnoge svečane i zanimljive sate!'”3 Nedugo potom gledalište je namješteno i opremljena je sa svim pratećim elementima pozornica za svečanu inauguraciju kazališna programa, prvu predstavu u novom kazalištu 24. rujna 1881., operu “Ruy Blas” Filippa Marchettija (sljedećih večeri uslijedile su Verdijeva “Traviata” i “Rigoletto” te Donizettijeva “Poliuta”)4. “Nijedan grad sadašnje Hrvatske prije 125 godina nije imao tako veliko gledalište; tek su kasnije Rijeka (1884.), Split (1893.) i Zagreb (1895.) dobili kazališta u koja se moglo natrpati približno toliko posjetilaca. A što se širine otvora pozornice tiče, pulski teatar je bio i do dana današnjeg ostao neprikosnoveni državni rekorder.”5
Višenamijenska dvorana, polivalentne forme i sadržaja, kako mu sam ondašnji naziv kazuje u čast pulskoga mecene, Politeama Ciscutti, nije ugošćavala samo kazališne predstave (pulski dramski ansambl nije oformljen do 1949.) i glazbene programe (opere, operete, koncerte, razne orkestre, zborove…), već i plesne i dobrotvorne zabave, stranačke promocije i političke zborove, gradske svečanosti, cirkuske priredbe, varijeteske i kabaretske predstave, vodvilje, burleske, svakojake spektakle i atrakcije: dresirane životinje, akrobati, mađioničari, iluzionisti, najjači ljudi na svijetu, bradate žene, umjetnici vatre…, čak i boksačka, hrvačka i mačevalačka natjecanja.6 Potencijalna, još nenapisana faktografska i dokumentarna kronologija svih zbivanja i događanja u kazalištu Politeami Ciscutti7 (uz prethodni, uvodni Teatro Nuovo) i kasnijeg Istarskog narodnog kazališta ne bi samo u najširem smislu bila kulturna (ili kulturalna) povijest Pule (kazališna, filmska, glazbena, zabavna, festivalska, pa i sportska, likovna…), već i politička i socijalna, i najvažnije, urbano-povijesna slika Pule, u neku ruku zamalo sveobuhvatna povijest grada (od kada Pula ponovno postaje socijalna i arhitektonska urbana cjelina) 19. i 20. stoljeća.
Od subote, 21. studenoga 1896., samo deset mjeseci i tri tjedna nakon Pariza (Luis i Auguste Lumiére u Indijskom salonu Grand Caféa, 28. prosinca 1895.), Politeama Ciscutti na programu ima još jednu za ono doba posvema novu, fantastičnu atrakciju – kinematograf (cinématographie). “Politeama Ciscutti – Danas, u subotu, i sutra, u nedjelju, otvaraju se vrata našega kazališta kako bi prihvatila kinematograf koji dolazi iz Trsta. Profesor vitez de Horney dolazi prvi put ovdje, u Pulu, i nada se da će biti počašćen mnogobrojnom posjetom.”8 Posjeta je doista bila mnogobrojna, Puljani su, naravno, nahrupili u Ciscutti jer imali su priliku po prvi puta i među prvima u Europi prisustvovati projekciji “živućih fotografija” ili “pokretnih slika” (kako se tada nazivao film), popularnom znanstveno-tehničkom čudu, tehnološkoj atrakciji bez premca koja je netom preplavila gotovo sve veće europske gradove i tek ušla u Hrvatsku.
Zvučne i laskave znanstvene titule izmišljena imena, “profesora viteza de Horneya, profesora fizike Akademije znanosti u Madridu, počasnoga člana Društva prirodnih znanosti u New Yorku i Peterburgu, nositelja Medalje za zasluge u znanosti (Pour les Merites des Sciences)…”9, kriju šarlatane, prevarante i varalice iz Trsta, trgovca ogrjevnim drvom i ugljenom Maxa Karreitera10 te novinara i redaktora Angela Curiela11, vlasnike putujućeg kinematografa koji, u potrazi za brzim zgrtanjem novca, putuju Carevinom i prodaju kvaziznanstvena predavanja popraćena osvijetljenim fotografijama na staklu, “fotoplastičnim panoramama” kako ih tada nazivahu, ondašnjim dijapozitivima, i prvim filmskim projekcijama. Tako su i Puli, 21. studenog 1896., podvalili tobože stručan program sastavljen od tematskih predavanja o arheološkim iskapanjima i čovječjem tijelu koja je pulska publika dobrano izviždala i sočnim upadicama ismijala, nestrpljivo iščekujući ono zbog čega su došli, projekciju “živućih fotografija”. I dočekali su prijevaru. Prva pulska kinematografska projekcija ispala je totalni fijasko, Karreiterovo i Curielovo projiciranje pokretnih slika bilo je nejasno, tamno, nedovoljno osvijetljeno, neoštro, neuredno, isprekidano, pokatkad okrenut naglavce, pa su gledatelji s gunđanjem i negodovanjem napustili Ciscutti tražeći povrat novca. Najavljena nedjeljna repriza, nije preostalo drugo, otkazana je.
“Što se tiče tehničkog promašaja u Politeami Ciscutti primili smo dva pisma, jedno od gospodina Madesnyja, rukovoditelja kinematografa, kojim se ispričava gledateljima, i gdje napominje da je upozorio svoje impresarije gospodu Karreitera i Curiela kako će aparatura zatajiti i da svjetlost neće imati dovoljnu snagu za predstavu od tri sata (najmanje 15 ampera). Gospoda su ipak inzistirala, a kada je predstava propala, odbili su isplatiti gospodina Madesnyja koji je specijalno došao iz Pariza rukovati kinematografom. U pismu dodaje i da profesor de Horney, toliko razglašen na plakatima, nikada nije ni postojao. Drugo pismo, impresarija Politeama Ciscuttija gospodina Alberta Verneira, odgovara na napis pulskoga dopisnika (tršćanskog) tjednika ‘Piccolo della sera’ upitom: ‘Tko u svom životu nije bio barem jednom prevaren?’. On je to bio prošle subote i pretrpio štetu, jer cijeli je utržak spontano predao Ženskom dobrotvornom društvu.”12 Ako već nisu, u prvim gibljivim fotografijama iz tehničkih razloga, mogli uživali budući pulski filmofili, ipak su profitirale emancipirane pulske dame.
Enciklopedijski propusti
Mora se ovdje napomenuti (neoprostive) sramotne propuste (faktične i svakome provjerljive) u “Istarskoj enciklopediji”. Niti pod enciklopedijskom jedinicom “Film”13 koju potpisuje Mate Ćurić, ni pod jedinicom “Kinematografija”14 koju zajedno potpisuju Giuseppe Orbanich i Mate Ćurić, niti ikojoj drugoj, ne postoji datum prve filmske projekcije u Puli (naravno, i Istri): 21. studeni 1896. godine. Nedopustiv šlamperaj! Premda se uskolokalni filmski kritičar i publicist, veliki zagovornik filmske Pule, Mate Ćurić (novinar i urednik lokalnog dnevnika Glasa Istre) obilato koristio knjigom Dejana Kosanovića u navođenju (novinarski površno i pogrešno) potrebitih mu podataka nigdje ne spominje “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.” (bibliografija ne postoji), iznimno objektivno, studiozno i povijesno dokumentirano djelo (pregledano je 12, mahom puljskih, dnevnih i tjednih novina na talijanskom, njemačkom i hrvatskome jeziku od 1896. do 1918.: Il giornaletto di Pola, L’Eco di Pola, Gazetta del popolo, L’indipendente, La fiamma, Idea italiana, Il giovine pensiero, Il popolo istriano, Polaer Morgneblatt, Polaer Tagblatt, Hrvatski list i Naša sloga, pored drugih vrela) koje potanko obrađuje početno razdoblje pulske kinematografije (arheologiju filma), vjerojatno samo zato jer je pisana srpskim jezikom, dok je Giuseppe Orbanichu (točnije, Josipu Orbaniću, homodupleksu koji se “iz nepoznata razloga” različito potpisuje od zgode do zgode) znanstvena bibliografska aparatura potpuno nepoznata činjenica (što pak posredno ide na dušu i urednicima enciklopedije).
Nije pretjerivanje, naime, Mate je Ćurić imao prigodu ispraviti uočene greške, propuste i netočnosti u spomenutim tekstovima kad ih je ponovno otisnuou samo njemu potrebnom zborniku svojih tekstova, aljkavo prikupljenih, ponajviše dnevno novinarskih, filmskih napisa i zapisa: “Kino Pistola: filmska Pula”15. Dakle, bilo je vremena, ni manje ni više nego pet godina, provjeriti podatke i ukloniti greške, no Mate ne samo da ponavlja iste propuste i pogreške već ostavlja još i veće (one koje su redaktori “Istarske enciklopedije” ipak uklonili).
U neredaktoriranome tekstu “Kinematografija” (u knjizi), doslovce stoji: “U Istri je najprije započela prikazivačka djelatnost s putujućim kinematografom i bioskopom s prvim snimljenim pokretnim slikama, i to već 21. XI. 1896. u Politeami Ciscutti (danas INK), koji je iz Trsta donio tzv. vitez de Horney i – jako je razočarao gledatelje. Prvi istarski operater je gospodin Medesny, a distributer je izvjesni Curiel, pa se pretpostavlja da bi jedan od njih mogao biti zagonetni de Horney.”16, dok u tekstu “Dvorane” (kojega, naravski, nema pod tom leksikografskom jedinicom u “Istarskoj enciklopediji”, ali ga Mate svejedno potpisuje s IE) navodi: “Prva kinodvorana u Istri je u Politeami Ciscutti, današnjem Istarskom narodnom kazalištu u Puli, gdje je 28. studenog 1896. prikazan prvi film.”17
Netočnosti na volju: prije svega dva različita datuma prve puljske kinematografske predstave, 21. i 28. studeni 1896.; fraza “istarski operater” dvostruka je glupost: zanimanje (kino)operater (i filmski distributer) 1896. godine?, k tomu još istarski, a čovjek je iz Pariza (a prevaranti iz Trsta) poslom u Puli; i nije gospodin “Medesny” već Madesny (stara Ćurićeva boljka, ne uspjeva točno prepisati strana prezimena); možda će u nekom dopunjenom izdanju nakon pažljiva istraživanja (čitanju još neotkrivenih vrela) Mate Ćurić otkriti važnu enigmu i uspjeti konačno odgonetnuti tko je zapravo bio taj profesor fizike, veliki znanstvenik i akademik, vitez de Horney; slijedeći logiku Mate Ćurića (dakle, lokalnog novinara i urednika kulture istarskoga dnevnika koji ne poznaje ni povijest Pule, ni kinematografiju, ni film, iako formalno ima status člana Hrvatskoga društva filmskih kritičara, samo zato jer šturo novinarski izvještava s festivala i povremeno zađe u puljsko kino, što više govori o Društvu negoli o članu Mate Ćuriću) Politeama Ciscutti prva je kinodvorana na svijetu, desetak godina prije svih ostalih…
To je tek početak nepotrebnoga novinarskog knjižuljka “Kino Pistola”, poput onoga desetak godina ranije, još nepotrebnijeg, “Rađanje & obnavljanje”18, Matinih mahom filmskih i festivalskih, bez srama i stida, nepovezanih, neozbiljnih i zbrkanih novinarskih zapisa i tričarija, kojega nekritički, panegirički i krajnje ulizivački hvale samo kolege iz Glasa Istre (po uredničkom nagovoru i poltronskoj kolegijalnosti19), neupućeni članovi Matice hrvatske (na dosadnim afirmativnim promocijama20) i nekolicina prijetvornih poznanika po ispraznoj nacionalnoj osnovi angažiranih Hrvata (napose pisci mu predgovora Stjepan Ćuić21 i Ivo Škrabalo22). Samohvaljenoga i samoprozvanoga poznavatelja filmske i festivalske Pule: “Budući da Festival igranog filma u Puli već 25 godina nema monografiju, ovi se moji tekstovi mogu koristiti kao skica ili vodič za sve one koji se tom tematikom žele detaljnije baviti”23, ili: “Na Mikulacovo pitanje o budućim posvetama tog segmenta pulske povijesti, Ćurić veli da nema poseban izazov za nastavak obrade takvih tema, da ‘kino Pistola’ zaokružuje jedno njegovo razdoblje koje ne vapi za produbljivanjem”24, stručna je filmska kritika sasjekla do nogu.
“Prije je spomenut Ćurićev filmski diletantizam. Evo nekoliko primjera koji to dokazuju, iako je štošta jasno iz već navedenog. Po Ćuriću poljska kinematografija tek nakon češke dobiva na značaju, mada je poznato da su Wayda i drugovi (među kojima i Polanski s ‘Nožem u vodi’) prethodili velikom češkom uspjehu; Kieslowskijev ‘Kratki film o ubijanju’ u Ćurićevoj verziji postaje ‘Kratki tečaj o ubijanju’, a za ‘Tri boje: Plavo’ misli da je poljski film. Za Ćurića je uloga ‘našeg’ Johna Malkovicha u filmu ‘Na vatrenoj liniji’ slična Tommy Lee Jonesovoj u ‘Bjeguncu’ (!?), a ‘Nepomirljivi’ su po njemu Oscara dobili prije Demmeovog ‘Kad jaganjci utihnu’ (situacija je obratna); spominje Waynove ‘Zelene beretke’, ali ipak zaključuje kako ‘Amerika nije snimala filmove o svom ratu u Vijetnamu dok je on trajao, a trajao je prilično’. Oni su to činili tek poslije, a mi Hrvati, tj. Hrvatice (Oja Kodar) to smo hrabro izveli još za vrijeme trajanja Domovinskog rata, a on je trajao puno kraće od vijetnamskog, poručuje Ćurić. Dakako, nije Oja Kodar učinila ništa hrabro snimivši jedan nenamjerno smiješan film (moglo bi se reći edwoodovski) u vrijeme rata, a uostalom spomenute ‘Zelene beretke’ snimljene su 1968., u jeku rata u Vijetnamu. Mate Ćurić ne zna da su Tom Jerry mačak i miš, nego misli da su to dva miša… Za kraj treba upozoriti i na više ili manje katastrofalnu razinu Ćurićeve pismenosti. Doista je enervantna količina njegovih krajnje besmislenih rečenica, sa sintaksom u kojoj se gramatika ruši s nogu od snažnih vrtoglavih napadaja (to da gotovo nijedno strano prezime ne zna točno napisati druga je priča), no još je iritantniji predgovor Stjepana Ćuića, znakovito nazvan ‘Pismena ležernost’. Po Ćuiću je Ćurić ‘uzorito pismen’ (sic!), ‘nije impresioniran umišljenim veličinama’ (nego valjda samo stvarnima, poput Tenžere i Predsjednika Republike kojima se do poda klanja), ‘preča mu je pravda od politike, istina od ideologije’ (pa je zato u svojim tekstovima izrazito političan, a istinu svodi na ideološku kategoriju ‘naše’ i ‘njihove’), ‘podastire činjenice’ (o njihovoj pouzdanosti bilo je ranije riječi), ‘jer lako je polemizirati verbalno, s dotičnim autorom, ali je teško s činjenicama’, ‘činjenice, naime, može provjeriti svaki čitatelj’ (i bolje bi mu bilo da ih provjeri kad je riječ o Ćuriću i Ćuiću).”25
“Povremeno sklon lakomislenom pretjerivanju (spomenuto pomicanje povijesti kinematografije na hrvatskom tlu, proglašavanje naturščika Dubravka Šimeka, inače člana tamburaškog sastava Agrameri koji je glumački debitirao 1999. u ‘Garciji’ Dejana Šorka, hrvatskim Roberom de Nirom), pri osvrtima na pojedine filmove, koji kao i većina tekstova u knjizi ostavljaju dojam meandriranja kroz bujicu misli, Ćurić se mahom bavi interpretacijama značenja sadržaja priče i ponajprije se oslanja na (društveno) politički kontekst te će neke filmove (primjerice, ‘Čudnu noć’, 1990, Milana Jelića, ili ‘Ljeto za sjećanje’, 1990, Bruna Gamulina) tumačiti isključivo kroz političku optiku, dok onome filmskome u njima posvećuje minimalnu pažnju. Zbog toga se nerijetko čini kako autor više iznosi vlastita razmišljanja i stavove o izvanfilmskim pojavama negoli o samim djelima. Određene zamjerke valja uputiti i uređivačkoj obradi izdanja ‘Kina Pistola’, kako zbog navedene nečitljivosti sustava i koncepcije cjeline, dakle zbog prečesto zbunjujućeg rasporeda tekstova (primjerice, u sekciji posvećenoj Danima hrvatskog filma, ničim će izazvan iskrsnuti tekst o Puli), tako i zbog njihove nemarne prilagodbe ukoričenom formatu zbog čega knjiga vrvi tiskarskim greškama te pogrešno napisanim imenima, nazivima i pojmovima (npr. vitez de Horney, pa nekoliko rečenica kasnije de Honorey, Penelope Cruiz, Jean-Luc Goddard, Michelle Picoli, Stanly Kubrick, Pinck Floyd, CD room, film noire, višekratno Tobacco Factory, Arsen Antun Ostojić, Jim Jarmousch, ad hock…), a čak je moguće naići na tekstove u kojima uopće nije navedeno o kojoj se manifestaciji u njima radi. Također, mada se s višekratnim retrospektivnim osvrtima na njegovu povijest te nizom tekstova vezanog uza nj kao osnovna tema ‘Kina Pistola’ provlači Festival igranog filma u Puli, čitatelj koji o rečenoj manifestaciji otprije ne zna koješta, iz ove će knjige o njoj steći razmjerno nejasnu sliku.”26
Tko bi se poslije ovakvih redaka uopće latio tipkovnice i pisao o filmu, filmskoj i festivalskoj Puli osim Mate Ćurića. Jasna je i sasvim očita preporuka za “Kino Pistolu” i prethodno “Rađanje & obnavljanje”: svakako ne čitati i ni po koju cijenu koristiti!
Počeci kinematografije u Hrvatskoj
Vratimo se počecima kinematografije u Puli i Hrvatskoj. Prema dosadašnjim raspoloživim arhivskim podacima i novinskim izvješćima samo su četiri grada u današnjoj Hrvatskoj 1896. godine imali prve filmske projekcije, a tri su projicirali “gibljive slike” prije Pule: Zagreb, Karlovac i Varaždin. “Najava za prve filmske projekcije u Hrvatskoj objavljena je 20. rujna 1896. u Rijeci, koja je pod mađarskom upravom, u lokalnom tjedniku na mađarskom jeziku Magyar Tengerpart, ali predstavljanje nije održano zbog kvara na uređaju. (…) Izvjesno je da su prve filmske projekcije u Hrvatskoj, koje su održane u Zagrebu nedugo nakon riječke najave, organizirali zagrebački fotografi i poduzetnici Rudolf Mosinger i Lavoslav Breyer. Prva filmska projekcija priređena je u četvrtak 8. listopada 1896. godine u maloj dvorani hrvatskog pjevačkog društva Kolo, u zgradi u kojoj je danas smještena Akademija dramske umjetnosti. Za prikazivanje filmova dobivena je dozvola Odjela za unutarnje poslove Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, a filmovi se prikazuju sve do 18. listopada. Poduzetnik i vjerojatno vlasnik uređaja bio je Samuel Hoffman iz Austrije. (…) Rudolf Mosinger i Lavoslav Breyer u idućim danima organiziraju projekcije izvan Zagreba te je Samuel Hoffman s programom filmova tvrtke Lumiére bio u Karlovcu 22. i 23. listopada, a potom od 4. do 6. studenog 1896. u Varaždinu. U studenome iste godine održane su filmske projekcije i u Politeami Ciscutti, što je danas Istarsko narodno kazalište u Puli…”27
Ostaje otvorena mogućnost (koju valja istražiti) jesu li najavljene projekcije Vincenza Giadorona28 iz Milana koji je tada bio u Rijeci ipak održane (ali tisak ih nije popratio), “budući da dva dana kasnije riječka La Bilancia navodi kako se ‘iz motiva jednog manjeg kvara na mašini kinematografa eksperimenti s vrlo zanimljivim aparatom odgađaju za nekoliko dana, o čemu će posjetitelji biti obaviješteni posebnim letkom’.”29 “Bez obzira na nedostatak potpunijih podataka o boravku i radu Giadorona u Rijeci, možemo skoro s potpunom sigurnošću ustvrditi da je on krajem rujna 1896. godine održao prve filmske projekcije u Rijeci.”30
Ivo Škrabalo u posvuda citiranoj i po svemu zagrebocentričnoj “101 godini filma u Hrvatskoj 1896-1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografije”31 samo uzgred spominje Rijeku, a uopće ne spominje prvu filmsku projekciju u Puli (kao ni u većini ostalih hrvatskih gradova, osim naširoko i potanko u Zagrebu), mada u bibliografiji navodi spomenutu studiju “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.” Dejana Kosanovića.
___
1 Jelena Lužina: “Teatro nuovo”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Niz hrvatske regije i gradovi, Zagreb 2005., str. 801.
2 Milica Đilas: “Berlam”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, n. dj., str. 71.
3 Jelena Lužina-Sladonja: “Obnova scenskog života u NOB-u i nakon oslobođenja, do danas”, Prilozi o zavičaju, sv. 4, Čakavski sabor – Katedra Pula, Pula 1986., str. 30.
4 Marcello Bogneri: “Il Politeama Ciscutti nella storia di Pola: vita di un teatro dal 1880 all’esodo nei testi dell’epoca”, L’Arena di Pola, Trieste 1987., str. 9 i 15.
5 Franc Ancelj: “Sto godina pulskih vizura (1/40): Najveće malo kazalište”, Glas Istre, 13. siječnja 2007.
6 Marcello Bogneri: “Il Politeama Ciscutti nella storia di Pola”, n. dj.
7 Poviše spomenuta Bognerijeva jednostrana (poput svih nostalgičarskih optanata Marcello prati samo talijanska događanja), nestručna i površna monografija “Il Politeama Ciscutti nella storia di Pola” daleko je od povijesno objektivnog prikaza zbivanja u kazalištu.
8 “Cronaca citadina”, L’Eco di Pola, 21. studenog 1896., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.” Institut za film, Festival jugoslavenskog igranog filma, Beograd-Pula 1988., str. 15.
9L’Eco di Pola, 28. studenog 1896., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 15.
10Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma i filmskih stvaralaca na tlu jugoslavenskih zemalja 1896-1945.”, Institut za film, Jugoslavenska kinoteka, Feniks film, Beograd 2000., str. 108; Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, La Cineteca del Friuli, Gemona (Udine) 1995., str. 27-29.
11 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 122; Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, n. dj., str. 27-29.
12Il giovine pensiero, 28. studenog 1896., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 16.
13 Mate Ćurić: “Film”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, n. dj., str. 224.
14 Giuseppe Orbanich, Mate Ćurić: “Kinematografija”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, n. dj., str. 387-388.
15 Mate Ćurić: “Kino Pistola: filmska Pula”, Matica hrvatska Pula, Pula 2009.
18 Mate Ćurić: “Rađanje & obnavljanje (ogledi, kritike, eseji, polemike) – izbor tekstova”, Kordinacija istarskih ogranaka Matice hrvatske, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pazin-Pula 1998.
19 Boris Vincek: “Kino Pistola – Pula kao filmsko izvorište”, Glas Istre, 26. studenog 2009.; Nataša Hauser: “Kino Pistola kao identitet filmske Pule”, Glas Istre, 16. prosinca 2009.; Elvis Lenić: “Štovanje vlastitog nasljeđa”, Glas Istre, 18. ožujka 2010.; Maja Hrgović: “Temperamentni kritičar sa stilom”, Glas Istre, 10. travnja 2010.
20 Na Danima Matice hrvatske u Puli 14. prosinca 2009. kada ga je predstavljao samo njegov urednik, predsjednik pulske Matice hrvatske, Daniel Mikulaco i 9. travnja 2010. na Danima hrvatskoga filma u Zagrebu kad su ga predstavljali predsjednik Matice, Igor Zidić i redatelj Arsen A. Ostojić.
21 Stjepan Ćuić: “Pismena ležernost”, u Mate Ćurić: “Rađanje & obnavljanje”, n. dj., str. 357-358.
22 Ivo Škrabalo: “Neumorni kroničar filmskoga grada”, u Mate Ćurić: “Kino Pistola…”, n. dj., str. 281-283.
23 Boris Vincek: “Kino Pistola – Pula kao filmsko izvorište “, Glas Istre, 26. studenog 2009.
24 Nataša Hauser: “Kino Pistola kao identitet filmske Pule”, Glas Istre, 16. prosinca 2009.
25 Damir Radić: “Knjige M. Ćurića, S. Hundića i J. Heidla, D. Ilinčića i A. Oremovića”, Hrvatski filmski ljetopis, br. 14, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Hrvatski filmski savez, Zagreb 1998., str. 70-71.
26Janko Heidl: “Osobni pogled: Mate Ćurić, 2010, Kino Pistola (Filmska Pula), Pula: Matica hrvatska”, Hrvatski filmski ljetopis, br. 63, Hrvatski filmski savez, Zagreb 2010., str. 162.
27 Enes Midžić: “Živuće fotografije i pokretne slike: razvoj kinematografske tehnike”, Školska knjiga, Zagreb 2009., str. 300-301.
28 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 61.
29 Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa: od prvih filmskih projekcija do otvaranja prvog stalnog kinematografa, 1896-1906. (100. obljetnica kinematografa u Rijeci)”, Dometi, br. 1-6, Matica hrvatska – Rijeka, Rijeka 1997., str. 11.
30 Dejan Kosanović: “Prvi koraci filma u Rijeci: 1896-1918”, u: Ervin Dubrović (ur.): “Kinematografija u Rijeci”, Muzej grada Rijeke, Rijeka 1997., str. 22-23.
31 Ivo Škrabalo: “101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografije”, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1998., str. 19-25.
Kronika pulskih festivala/2
Neslavni početak u Politeami Ciscutti
Između današnjega Danteova trga i Ulice Sergijevaca uz crkvu Gospe od Milosrđa, zaslugom pulskoga građevinskog poduzetnika i dobrotvora Pietra Ciscuttija, sagrađeno je prvo suvremeno kazalište u Puli, mala kazališna zgrada Teatro Nuovo (kapaciteta manje od tristotinjak mjesta, što je sasvim zadovoljavalo ondašnje puljske potrebe za scenskom zabavom), otvoreno 28. prosinca 1854.1 Teatro Nuovo već za petnaest-dvadeset godina zastarijeva, postaje neprimjereno i neprikladno za tadašnju recentnu kulturno-zabavnu ponudu, premalo i pretijesno za ubrzani rast urbane, kulturne i demografske slike Pule.
Dobrohotni Ciscutti (tipično američkog obrasca uspjeha: došao je u Pulu 1847. kao dvadesetpetogodišnjak zaposlivši se kao kovač, no kmalu započinje s unosnim poduzetničkim poslovima i stječe golemi imetak kojeg neštedimice daruje urbanoj i kulturnoj viziji Pule) posve o svojemu trošku, prema projektu mladoga arhitekte Ruggera Berlama2 (i kasnijem voditelju izgradnje), podiže na današnjem mjestu Istarskoga narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula, krajem 70-ih (kamen temeljac položen je 22. kolovoza 1879.) i početkom 80-ih godina devetnaestog stoljeća veće kazališno zdanje za približno osamsto gledatelja: parter, dva reda loža, balkon i stajaća galerija.
“Iduće, 1880. godine, na dan 2. prosinca, mnogobrojno je općinstvo nahrupilo u svečano otvoren Thalijin hram, impresivan po svojim dimenzijama koliko i po dekoracijama što ih je detaljno i uznosito opisao stanoviti Alfonso Pozzatti, suradnik dvotjednika za kulturu L’Arte, u broju od 16. prosinca iste godine. Nakon što je preko svake mjere nahvalio plemenitu namjeru gospodina Ciscuttija (parafraziram: koji potiče iz radničke porodice, sve što ima stekao je sam, jedan je od onih koji su se ni iz čega uzdigli do ‘olimpskih visina’, a zdanje što ga je tome svemu u slavu podigao posve je dostojno njegova kapitala!) i do sitnice popisao ograde, lože i svjetiljke, marljivi je kritičar uskliknuo: ‘Dakle, što je zapravo ta Politeama Ciscutti? Generalno jedno sastajalište, čije će postojanje najzad rastjerati večernje dosade i svim Puljanima omogućiti da u njemu provedu mnoge svečane i zanimljive sate!'”3 Nedugo potom gledalište je namješteno i opremljena je sa svim pratećim elementima pozornica za svečanu inauguraciju kazališna programa, prvu predstavu u novom kazalištu 24. rujna 1881., operu “Ruy Blas” Filippa Marchettija (sljedećih večeri uslijedile su Verdijeva “Traviata” i “Rigoletto” te Donizettijeva “Poliuta”)4. “Nijedan grad sadašnje Hrvatske prije 125 godina nije imao tako veliko gledalište; tek su kasnije Rijeka (1884.), Split (1893.) i Zagreb (1895.) dobili kazališta u koja se moglo natrpati približno toliko posjetilaca. A što se širine otvora pozornice tiče, pulski teatar je bio i do dana današnjeg ostao neprikosnoveni državni rekorder.”5
Višenamijenska dvorana, polivalentne forme i sadržaja, kako mu sam ondašnji naziv kazuje u čast pulskoga mecene, Politeama Ciscutti, nije ugošćavala samo kazališne predstave (pulski dramski ansambl nije oformljen do 1949.) i glazbene programe (opere, operete, koncerte, razne orkestre, zborove…), već i plesne i dobrotvorne zabave, stranačke promocije i političke zborove, gradske svečanosti, cirkuske priredbe, varijeteske i kabaretske predstave, vodvilje, burleske, svakojake spektakle i atrakcije: dresirane životinje, akrobati, mađioničari, iluzionisti, najjači ljudi na svijetu, bradate žene, umjetnici vatre…, čak i boksačka, hrvačka i mačevalačka natjecanja.6 Potencijalna, još nenapisana faktografska i dokumentarna kronologija svih zbivanja i događanja u kazalištu Politeami Ciscutti7 (uz prethodni, uvodni Teatro Nuovo) i kasnijeg Istarskog narodnog kazališta ne bi samo u najširem smislu bila kulturna (ili kulturalna) povijest Pule (kazališna, filmska, glazbena, zabavna, festivalska, pa i sportska, likovna…), već i politička i socijalna, i najvažnije, urbano-povijesna slika Pule, u neku ruku zamalo sveobuhvatna povijest grada (od kada Pula ponovno postaje socijalna i arhitektonska urbana cjelina) 19. i 20. stoljeća.
Od subote, 21. studenoga 1896., samo deset mjeseci i tri tjedna nakon Pariza (Luis i Auguste Lumiére u Indijskom salonu Grand Caféa, 28. prosinca 1895.), Politeama Ciscutti na programu ima još jednu za ono doba posvema novu, fantastičnu atrakciju – kinematograf (cinématographie). “Politeama Ciscutti – Danas, u subotu, i sutra, u nedjelju, otvaraju se vrata našega kazališta kako bi prihvatila kinematograf koji dolazi iz Trsta. Profesor vitez de Horney dolazi prvi put ovdje, u Pulu, i nada se da će biti počašćen mnogobrojnom posjetom.”8 Posjeta je doista bila mnogobrojna, Puljani su, naravno, nahrupili u Ciscutti jer imali su priliku po prvi puta i među prvima u Europi prisustvovati projekciji “živućih fotografija” ili “pokretnih slika” (kako se tada nazivao film), popularnom znanstveno-tehničkom čudu, tehnološkoj atrakciji bez premca koja je netom preplavila gotovo sve veće europske gradove i tek ušla u Hrvatsku.
Zvučne i laskave znanstvene titule izmišljena imena, “profesora viteza de Horneya, profesora fizike Akademije znanosti u Madridu, počasnoga člana Društva prirodnih znanosti u New Yorku i Peterburgu, nositelja Medalje za zasluge u znanosti (Pour les Merites des Sciences)…”9, kriju šarlatane, prevarante i varalice iz Trsta, trgovca ogrjevnim drvom i ugljenom Maxa Karreitera10 te novinara i redaktora Angela Curiela11, vlasnike putujućeg kinematografa koji, u potrazi za brzim zgrtanjem novca, putuju Carevinom i prodaju kvaziznanstvena predavanja popraćena osvijetljenim fotografijama na staklu, “fotoplastičnim panoramama” kako ih tada nazivahu, ondašnjim dijapozitivima, i prvim filmskim projekcijama. Tako su i Puli, 21. studenog 1896., podvalili tobože stručan program sastavljen od tematskih predavanja o arheološkim iskapanjima i čovječjem tijelu koja je pulska publika dobrano izviždala i sočnim upadicama ismijala, nestrpljivo iščekujući ono zbog čega su došli, projekciju “živućih fotografija”. I dočekali su prijevaru. Prva pulska kinematografska projekcija ispala je totalni fijasko, Karreiterovo i Curielovo projiciranje pokretnih slika bilo je nejasno, tamno, nedovoljno osvijetljeno, neoštro, neuredno, isprekidano, pokatkad okrenut naglavce, pa su gledatelji s gunđanjem i negodovanjem napustili Ciscutti tražeći povrat novca. Najavljena nedjeljna repriza, nije preostalo drugo, otkazana je.
“Što se tiče tehničkog promašaja u Politeami Ciscutti primili smo dva pisma, jedno od gospodina Madesnyja, rukovoditelja kinematografa, kojim se ispričava gledateljima, i gdje napominje da je upozorio svoje impresarije gospodu Karreitera i Curiela kako će aparatura zatajiti i da svjetlost neće imati dovoljnu snagu za predstavu od tri sata (najmanje 15 ampera). Gospoda su ipak inzistirala, a kada je predstava propala, odbili su isplatiti gospodina Madesnyja koji je specijalno došao iz Pariza rukovati kinematografom. U pismu dodaje i da profesor de Horney, toliko razglašen na plakatima, nikada nije ni postojao. Drugo pismo, impresarija Politeama Ciscuttija gospodina Alberta Verneira, odgovara na napis pulskoga dopisnika (tršćanskog) tjednika ‘Piccolo della sera’ upitom: ‘Tko u svom životu nije bio barem jednom prevaren?’. On je to bio prošle subote i pretrpio štetu, jer cijeli je utržak spontano predao Ženskom dobrotvornom društvu.”12 Ako već nisu, u prvim gibljivim fotografijama iz tehničkih razloga, mogli uživali budući pulski filmofili, ipak su profitirale emancipirane pulske dame.
Enciklopedijski propusti
Mora se ovdje napomenuti (neoprostive) sramotne propuste (faktične i svakome provjerljive) u “Istarskoj enciklopediji”. Niti pod enciklopedijskom jedinicom “Film”13 koju potpisuje Mate Ćurić, ni pod jedinicom “Kinematografija”14 koju zajedno potpisuju Giuseppe Orbanich i Mate Ćurić, niti ikojoj drugoj, ne postoji datum prve filmske projekcije u Puli (naravno, i Istri): 21. studeni 1896. godine. Nedopustiv šlamperaj! Premda se uskolokalni filmski kritičar i publicist, veliki zagovornik filmske Pule, Mate Ćurić (novinar i urednik lokalnog dnevnika Glasa Istre) obilato koristio knjigom Dejana Kosanovića u navođenju (novinarski površno i pogrešno) potrebitih mu podataka nigdje ne spominje “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.” (bibliografija ne postoji), iznimno objektivno, studiozno i povijesno dokumentirano djelo (pregledano je 12, mahom puljskih, dnevnih i tjednih novina na talijanskom, njemačkom i hrvatskome jeziku od 1896. do 1918.: Il giornaletto di Pola, L’Eco di Pola, Gazetta del popolo, L’indipendente, La fiamma, Idea italiana, Il giovine pensiero, Il popolo istriano, Polaer Morgneblatt, Polaer Tagblatt, Hrvatski list i Naša sloga, pored drugih vrela) koje potanko obrađuje početno razdoblje pulske kinematografije (arheologiju filma), vjerojatno samo zato jer je pisana srpskim jezikom, dok je Giuseppe Orbanichu (točnije, Josipu Orbaniću, homodupleksu koji se “iz nepoznata razloga” različito potpisuje od zgode do zgode) znanstvena bibliografska aparatura potpuno nepoznata činjenica (što pak posredno ide na dušu i urednicima enciklopedije).
Nije pretjerivanje, naime, Mate je Ćurić imao prigodu ispraviti uočene greške, propuste i netočnosti u spomenutim tekstovima kad ih je ponovno otisnuo u samo njemu potrebnom zborniku svojih tekstova, aljkavo prikupljenih, ponajviše dnevno novinarskih, filmskih napisa i zapisa: “Kino Pistola: filmska Pula”15. Dakle, bilo je vremena, ni manje ni više nego pet godina, provjeriti podatke i ukloniti greške, no Mate ne samo da ponavlja iste propuste i pogreške već ostavlja još i veće (one koje su redaktori “Istarske enciklopedije” ipak uklonili).
U neredaktoriranome tekstu “Kinematografija” (u knjizi), doslovce stoji: “U Istri je najprije započela prikazivačka djelatnost s putujućim kinematografom i bioskopom s prvim snimljenim pokretnim slikama, i to već 21. XI. 1896. u Politeami Ciscutti (danas INK), koji je iz Trsta donio tzv. vitez de Horney i – jako je razočarao gledatelje. Prvi istarski operater je gospodin Medesny, a distributer je izvjesni Curiel, pa se pretpostavlja da bi jedan od njih mogao biti zagonetni de Horney.”16, dok u tekstu “Dvorane” (kojega, naravski, nema pod tom leksikografskom jedinicom u “Istarskoj enciklopediji”, ali ga Mate svejedno potpisuje s IE) navodi: “Prva kinodvorana u Istri je u Politeami Ciscutti, današnjem Istarskom narodnom kazalištu u Puli, gdje je 28. studenog 1896. prikazan prvi film.”17
Netočnosti na volju: prije svega dva različita datuma prve puljske kinematografske predstave, 21. i 28. studeni 1896.; fraza “istarski operater” dvostruka je glupost: zanimanje (kino)operater (i filmski distributer) 1896. godine?, k tomu još istarski, a čovjek je iz Pariza (a prevaranti iz Trsta) poslom u Puli; i nije gospodin “Medesny” već Madesny (stara Ćurićeva boljka, ne uspjeva točno prepisati strana prezimena); možda će u nekom dopunjenom izdanju nakon pažljiva istraživanja (čitanju još neotkrivenih vrela) Mate Ćurić otkriti važnu enigmu i uspjeti konačno odgonetnuti tko je zapravo bio taj profesor fizike, veliki znanstvenik i akademik, vitez de Horney; slijedeći logiku Mate Ćurića (dakle, lokalnog novinara i urednika kulture istarskoga dnevnika koji ne poznaje ni povijest Pule, ni kinematografiju, ni film, iako formalno ima status člana Hrvatskoga društva filmskih kritičara, samo zato jer šturo novinarski izvještava s festivala i povremeno zađe u puljsko kino, što više govori o Društvu negoli o članu Mate Ćuriću) Politeama Ciscutti prva je kinodvorana na svijetu, desetak godina prije svih ostalih…
To je tek početak nepotrebnoga novinarskog knjižuljka “Kino Pistola”, poput onoga desetak godina ranije, još nepotrebnijeg, “Rađanje & obnavljanje”18, Matinih mahom filmskih i festivalskih, bez srama i stida, nepovezanih, neozbiljnih i zbrkanih novinarskih zapisa i tričarija, kojega nekritički, panegirički i krajnje ulizivački hvale samo kolege iz Glasa Istre (po uredničkom nagovoru i poltronskoj kolegijalnosti19), neupućeni članovi Matice hrvatske (na dosadnim afirmativnim promocijama20) i nekolicina prijetvornih poznanika po ispraznoj nacionalnoj osnovi angažiranih Hrvata (napose pisci mu predgovora Stjepan Ćuić21 i Ivo Škrabalo22). Samohvaljenoga i samoprozvanoga poznavatelja filmske i festivalske Pule: “Budući da Festival igranog filma u Puli već 25 godina nema monografiju, ovi se moji tekstovi mogu koristiti kao skica ili vodič za sve one koji se tom tematikom žele detaljnije baviti”23, ili: “Na Mikulacovo pitanje o budućim posvetama tog segmenta pulske povijesti, Ćurić veli da nema poseban izazov za nastavak obrade takvih tema, da ‘kino Pistola’ zaokružuje jedno njegovo razdoblje koje ne vapi za produbljivanjem”24, stručna je filmska kritika sasjekla do nogu.
“Prije je spomenut Ćurićev filmski diletantizam. Evo nekoliko primjera koji to dokazuju, iako je štošta jasno iz već navedenog. Po Ćuriću poljska kinematografija tek nakon češke dobiva na značaju, mada je poznato da su Wayda i drugovi (među kojima i Polanski s ‘Nožem u vodi’) prethodili velikom češkom uspjehu; Kieslowskijev ‘Kratki film o ubijanju’ u Ćurićevoj verziji postaje ‘Kratki tečaj o ubijanju’, a za ‘Tri boje: Plavo’ misli da je poljski film. Za Ćurića je uloga ‘našeg’ Johna Malkovicha u filmu ‘Na vatrenoj liniji’ slična Tommy Lee Jonesovoj u ‘Bjeguncu’ (!?), a ‘Nepomirljivi’ su po njemu Oscara dobili prije Demmeovog ‘Kad jaganjci utihnu’ (situacija je obratna); spominje Waynove ‘Zelene beretke’, ali ipak zaključuje kako ‘Amerika nije snimala filmove o svom ratu u Vijetnamu dok je on trajao, a trajao je prilično’. Oni su to činili tek poslije, a mi Hrvati, tj. Hrvatice (Oja Kodar) to smo hrabro izveli još za vrijeme trajanja Domovinskog rata, a on je trajao puno kraće od vijetnamskog, poručuje Ćurić. Dakako, nije Oja Kodar učinila ništa hrabro snimivši jedan nenamjerno smiješan film (moglo bi se reći edwoodovski) u vrijeme rata, a uostalom spomenute ‘Zelene beretke’ snimljene su 1968., u jeku rata u Vijetnamu. Mate Ćurić ne zna da su Tom Jerry mačak i miš, nego misli da su to dva miša… Za kraj treba upozoriti i na više ili manje katastrofalnu razinu Ćurićeve pismenosti. Doista je enervantna količina njegovih krajnje besmislenih rečenica, sa sintaksom u kojoj se gramatika ruši s nogu od snažnih vrtoglavih napadaja (to da gotovo nijedno strano prezime ne zna točno napisati druga je priča), no još je iritantniji predgovor Stjepana Ćuića, znakovito nazvan ‘Pismena ležernost’. Po Ćuiću je Ćurić ‘uzorito pismen’ (sic!), ‘nije impresioniran umišljenim veličinama’ (nego valjda samo stvarnima, poput Tenžere i Predsjednika Republike kojima se do poda klanja), ‘preča mu je pravda od politike, istina od ideologije’ (pa je zato u svojim tekstovima izrazito političan, a istinu svodi na ideološku kategoriju ‘naše’ i ‘njihove’), ‘podastire činjenice’ (o njihovoj pouzdanosti bilo je ranije riječi), ‘jer lako je polemizirati verbalno, s dotičnim autorom, ali je teško s činjenicama’, ‘činjenice, naime, može provjeriti svaki čitatelj’ (i bolje bi mu bilo da ih provjeri kad je riječ o Ćuriću i Ćuiću).”25
“Povremeno sklon lakomislenom pretjerivanju (spomenuto pomicanje povijesti kinematografije na hrvatskom tlu, proglašavanje naturščika Dubravka Šimeka, inače člana tamburaškog sastava Agrameri koji je glumački debitirao 1999. u ‘Garciji’ Dejana Šorka, hrvatskim Roberom de Nirom), pri osvrtima na pojedine filmove, koji kao i većina tekstova u knjizi ostavljaju dojam meandriranja kroz bujicu misli, Ćurić se mahom bavi interpretacijama značenja sadržaja priče i ponajprije se oslanja na (društveno) politički kontekst te će neke filmove (primjerice, ‘Čudnu noć’, 1990, Milana Jelića, ili ‘Ljeto za sjećanje’, 1990, Bruna Gamulina) tumačiti isključivo kroz političku optiku, dok onome filmskome u njima posvećuje minimalnu pažnju. Zbog toga se nerijetko čini kako autor više iznosi vlastita razmišljanja i stavove o izvanfilmskim pojavama negoli o samim djelima. Određene zamjerke valja uputiti i uređivačkoj obradi izdanja ‘Kina Pistola’, kako zbog navedene nečitljivosti sustava i koncepcije cjeline, dakle zbog prečesto zbunjujućeg rasporeda tekstova (primjerice, u sekciji posvećenoj Danima hrvatskog filma, ničim će izazvan iskrsnuti tekst o Puli), tako i zbog njihove nemarne prilagodbe ukoričenom formatu zbog čega knjiga vrvi tiskarskim greškama te pogrešno napisanim imenima, nazivima i pojmovima (npr. vitez de Horney, pa nekoliko rečenica kasnije de Honorey, Penelope Cruiz, Jean-Luc Goddard, Michelle Picoli, Stanly Kubrick, Pinck Floyd, CD room, film noire, višekratno Tobacco Factory, Arsen Antun Ostojić, Jim Jarmousch, ad hock…), a čak je moguće naići na tekstove u kojima uopće nije navedeno o kojoj se manifestaciji u njima radi. Također, mada se s višekratnim retrospektivnim osvrtima na njegovu povijest te nizom tekstova vezanog uza nj kao osnovna tema ‘Kina Pistola’ provlači Festival igranog filma u Puli, čitatelj koji o rečenoj manifestaciji otprije ne zna koješta, iz ove će knjige o njoj steći razmjerno nejasnu sliku.”26
Tko bi se poslije ovakvih redaka uopće latio tipkovnice i pisao o filmu, filmskoj i festivalskoj Puli osim Mate Ćurića. Jasna je i sasvim očita preporuka za “Kino Pistolu” i prethodno “Rađanje & obnavljanje”: svakako ne čitati i ni po koju cijenu koristiti!
Počeci kinematografije u Hrvatskoj
Vratimo se počecima kinematografije u Puli i Hrvatskoj. Prema dosadašnjim raspoloživim arhivskim podacima i novinskim izvješćima samo su četiri grada u današnjoj Hrvatskoj 1896. godine imali prve filmske projekcije, a tri su projicirali “gibljive slike” prije Pule: Zagreb, Karlovac i Varaždin. “Najava za prve filmske projekcije u Hrvatskoj objavljena je 20. rujna 1896. u Rijeci, koja je pod mađarskom upravom, u lokalnom tjedniku na mađarskom jeziku Magyar Tengerpart, ali predstavljanje nije održano zbog kvara na uređaju. (…) Izvjesno je da su prve filmske projekcije u Hrvatskoj, koje su održane u Zagrebu nedugo nakon riječke najave, organizirali zagrebački fotografi i poduzetnici Rudolf Mosinger i Lavoslav Breyer. Prva filmska projekcija priređena je u četvrtak 8. listopada 1896. godine u maloj dvorani hrvatskog pjevačkog društva Kolo, u zgradi u kojoj je danas smještena Akademija dramske umjetnosti. Za prikazivanje filmova dobivena je dozvola Odjela za unutarnje poslove Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, a filmovi se prikazuju sve do 18. listopada. Poduzetnik i vjerojatno vlasnik uređaja bio je Samuel Hoffman iz Austrije. (…) Rudolf Mosinger i Lavoslav Breyer u idućim danima organiziraju projekcije izvan Zagreba te je Samuel Hoffman s programom filmova tvrtke Lumiére bio u Karlovcu 22. i 23. listopada, a potom od 4. do 6. studenog 1896. u Varaždinu. U studenome iste godine održane su filmske projekcije i u Politeami Ciscutti, što je danas Istarsko narodno kazalište u Puli…”27
Ostaje otvorena mogućnost (koju valja istražiti) jesu li najavljene projekcije Vincenza Giadorona28 iz Milana koji je tada bio u Rijeci ipak održane (ali tisak ih nije popratio), “budući da dva dana kasnije riječka La Bilancia navodi kako se ‘iz motiva jednog manjeg kvara na mašini kinematografa eksperimenti s vrlo zanimljivim aparatom odgađaju za nekoliko dana, o čemu će posjetitelji biti obaviješteni posebnim letkom’.”29 “Bez obzira na nedostatak potpunijih podataka o boravku i radu Giadorona u Rijeci, možemo skoro s potpunom sigurnošću ustvrditi da je on krajem rujna 1896. godine održao prve filmske projekcije u Rijeci.”30
Ivo Škrabalo u posvuda citiranoj i po svemu zagrebocentričnoj “101 godini filma u Hrvatskoj 1896-1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografije”31 samo uzgred spominje Rijeku, a uopće ne spominje prvu filmsku projekciju u Puli (kao ni u većini ostalih hrvatskih gradova, osim naširoko i potanko u Zagrebu), mada u bibliografiji navodi spomenutu studiju “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.” Dejana Kosanovića.
___
1 Jelena Lužina: “Teatro nuovo”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Niz hrvatske regije i gradovi, Zagreb 2005., str. 801.
2 Milica Đilas: “Berlam”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, n. dj., str. 71.
3 Jelena Lužina-Sladonja: “Obnova scenskog života u NOB-u i nakon oslobođenja, do danas”, Prilozi o zavičaju, sv. 4, Čakavski sabor – Katedra Pula, Pula 1986., str. 30.
4 Marcello Bogneri: “Il Politeama Ciscutti nella storia di Pola: vita di un teatro dal 1880 all’esodo nei testi dell’epoca”, L’Arena di Pola, Trieste 1987., str. 9 i 15.
5 Franc Ancelj: “Sto godina pulskih vizura (1/40): Najveće malo kazalište”, Glas Istre, 13. siječnja 2007.
6 Marcello Bogneri: “Il Politeama Ciscutti nella storia di Pola”, n. dj.
7 Poviše spomenuta Bognerijeva jednostrana (poput svih nostalgičarskih optanata Marcello prati samo talijanska događanja), nestručna i površna monografija “Il Politeama Ciscutti nella storia di Pola” daleko je od povijesno objektivnog prikaza zbivanja u kazalištu.
8 “Cronaca citadina”, L’Eco di Pola, 21. studenog 1896., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.” Institut za film, Festival jugoslavenskog igranog filma, Beograd-Pula 1988., str. 15.
9 L’Eco di Pola, 28. studenog 1896., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 15.
10 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma i filmskih stvaralaca na tlu jugoslavenskih zemalja 1896-1945.”, Institut za film, Jugoslavenska kinoteka, Feniks film, Beograd 2000., str. 108; Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, La Cineteca del Friuli, Gemona (Udine) 1995., str. 27-29.
11 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 122; Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, n. dj., str. 27-29.
12 Il giovine pensiero, 28. studenog 1896., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 16.
13 Mate Ćurić: “Film”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, n. dj., str. 224.
14 Giuseppe Orbanich, Mate Ćurić: “Kinematografija”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, n. dj., str. 387-388.
15 Mate Ćurić: “Kino Pistola: filmska Pula”, Matica hrvatska Pula, Pula 2009.
16 Mate Ćurić: “Kino Pistola…”, n. dj., str. 18.
17 Mate Ćurić: “Kino Pistola…”, n. dj., str. 20.
18 Mate Ćurić: “Rađanje & obnavljanje (ogledi, kritike, eseji, polemike) – izbor tekstova”, Kordinacija istarskih ogranaka Matice hrvatske, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pazin-Pula 1998.
19 Boris Vincek: “Kino Pistola – Pula kao filmsko izvorište”, Glas Istre, 26. studenog 2009.; Nataša Hauser: “Kino Pistola kao identitet filmske Pule”, Glas Istre, 16. prosinca 2009.; Elvis Lenić: “Štovanje vlastitog nasljeđa”, Glas Istre, 18. ožujka 2010.; Maja Hrgović: “Temperamentni kritičar sa stilom”, Glas Istre, 10. travnja 2010.
20 Na Danima Matice hrvatske u Puli 14. prosinca 2009. kada ga je predstavljao samo njegov urednik, predsjednik pulske Matice hrvatske, Daniel Mikulaco i 9. travnja 2010. na Danima hrvatskoga filma u Zagrebu kad su ga predstavljali predsjednik Matice, Igor Zidić i redatelj Arsen A. Ostojić.
21 Stjepan Ćuić: “Pismena ležernost”, u Mate Ćurić: “Rađanje & obnavljanje”, n. dj., str. 357-358.
22 Ivo Škrabalo: “Neumorni kroničar filmskoga grada”, u Mate Ćurić: “Kino Pistola…”, n. dj., str. 281-283.
23 Boris Vincek: “Kino Pistola – Pula kao filmsko izvorište “, Glas Istre, 26. studenog 2009.
24 Nataša Hauser: “Kino Pistola kao identitet filmske Pule”, Glas Istre, 16. prosinca 2009.
25 Damir Radić: “Knjige M. Ćurića, S. Hundića i J. Heidla, D. Ilinčića i A. Oremovića”, Hrvatski filmski ljetopis, br. 14, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Hrvatski filmski savez, Zagreb 1998., str. 70-71.
26 Janko Heidl: “Osobni pogled: Mate Ćurić, 2010, Kino Pistola (Filmska Pula), Pula: Matica hrvatska”, Hrvatski filmski ljetopis, br. 63, Hrvatski filmski savez, Zagreb 2010., str. 162.
27 Enes Midžić: “Živuće fotografije i pokretne slike: razvoj kinematografske tehnike”, Školska knjiga, Zagreb 2009., str. 300-301.
28 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 61.
29 Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa: od prvih filmskih projekcija do otvaranja prvog stalnog kinematografa, 1896-1906. (100. obljetnica kinematografa u Rijeci)”, Dometi, br. 1-6, Matica hrvatska – Rijeka, Rijeka 1997., str. 11.
30 Dejan Kosanović: “Prvi koraci filma u Rijeci: 1896-1918”, u: Ervin Dubrović (ur.): “Kinematografija u Rijeci”, Muzej grada Rijeke, Rijeka 1997., str. 22-23.
31 Ivo Škrabalo: “101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografije”, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1998., str. 19-25.