Postoji greška u svim biografijama.
Ne tražite Miladina Šobića u Nikšiću.
Tamo je samo jednom bio rođen.
Kasnije se preselio u neku našu stvarnost.
I otad svi pomalo stanujemo između Džempera za vinograd i Starih novina.
Ako produžimo malo dalje, naići ćemo na ulicu Svetozara Markovića 39.
Tamo za sve nas lift i dalje radi samo na dolje.
Na četvrtom spratu već godinama stoji grafit, ispisan svijetloplavom bojom:
„Ne daj da tebe mijenja neko, budi do kraja ono što jesi.“
Samo malo niže, niz sokak, ašik Ajša još uvijek ne zna da je on pjesnik.
Poslije put vodi od druga do druga.
A onda skrećemo nizbrdo, od lajka do lajka. Tako, neprimjetno, niz ulicu prolazi vijek.
U povratku nas dočekaju cipele nove,
taman toliko izgažene da se u njima može prepoznati svaki prethodni život.
Na prvoj raskrsnici pokvaren je telefon.
Iza ugla čeka prvi jutarnji.
Malo dalje počinju Željezničke tuge.
Rasuti u komade,
povezani mrežama,
sebi i životu tražimo smisao i lijek.
Na trgu se svakog popodneva okuplja Četa luđaka.
Oni jedini još hrane golubove mrvama djetinjstva.
Na kraju grada stoji Svetionik.
Sve se ulice, prije ili kasnije, uliju u Hram ljubavi.
Tamo neko, u prolazu, tiho kaže: „Sunce tebi, sunce meni.“
Neko drugi još uvijek čeka da dođe Marija.
Ovim ulicama je svako bar jednom bio novembar.
Na izlazu iz grada stoji jedna stara tabla,
jedva čitljiva od kiše i godina.
Na njoj, sitnim slovima, piše:
„A zašto ne bit’ običan, voljet’ male stvari.“
Ne znaš da li napuštaš grad ili pjesmu.
Samo se jednom osvrneš.
I shvatiš da si cijelo vrijeme bio prolaznik u tuđim stihovima.
I još uvijek se pitaš: ima li tih para za naše cijene?
A na kraju, dok vrijeme ide dalje,
s tu i tamo ponekim ožiljkom,
samo si prošao gradom.
Pod prozorom našeg svijeta
Postoji greška u svim biografijama.
Ne tražite Miladina Šobića u Nikšiću.
Tamo je samo jednom bio rođen.
Kasnije se preselio u neku našu stvarnost.
I otad svi pomalo stanujemo između Džempera za vinograd i Starih novina.
Ako produžimo malo dalje, naići ćemo na ulicu Svetozara Markovića 39.
Tamo za sve nas lift i dalje radi samo na dolje.
Na četvrtom spratu već godinama stoji grafit, ispisan svijetloplavom bojom:
„Ne daj da tebe mijenja neko, budi do kraja ono što jesi.“
Samo malo niže, niz sokak, ašik Ajša još uvijek ne zna da je on pjesnik.
Poslije put vodi od druga do druga.
A onda skrećemo nizbrdo, od lajka do lajka. Tako, neprimjetno, niz ulicu prolazi vijek.
U povratku nas dočekaju cipele nove,
taman toliko izgažene da se u njima može prepoznati svaki prethodni život.
Na prvoj raskrsnici pokvaren je telefon.
Iza ugla čeka prvi jutarnji.
Malo dalje počinju Željezničke tuge.
Rasuti u komade,
povezani mrežama,
sebi i životu tražimo smisao i lijek.
Na trgu se svakog popodneva okuplja Četa luđaka.
Oni jedini još hrane golubove mrvama djetinjstva.
Na kraju grada stoji Svetionik.
Sve se ulice, prije ili kasnije, uliju u Hram ljubavi.
Tamo neko, u prolazu, tiho kaže: „Sunce tebi, sunce meni.“
Neko drugi još uvijek čeka da dođe Marija.
Ovim ulicama je svako bar jednom bio novembar.
Na izlazu iz grada stoji jedna stara tabla,
jedva čitljiva od kiše i godina.
Na njoj, sitnim slovima, piše:
„A zašto ne bit’ običan, voljet’ male stvari.“
Ne znaš da li napuštaš grad ili pjesmu.
Samo se jednom osvrneš.
I shvatiš da si cijelo vrijeme bio prolaznik u tuđim stihovima.
I još uvijek se pitaš: ima li tih para za naše cijene?
A na kraju, dok vrijeme ide dalje,
s tu i tamo ponekim ožiljkom,
samo si prošao gradom.