Dvije pjesme o ljubavi

prva pjesma o ljubavi

penju se na vrh
muzejskog tenka;
odozgo se vide
crveni dani, plavi dani,
spomenik sa zvijezdom,
zastava sa zvijezdama;
i možda bi pomislili
kako će ih taj pristojni pruski
grad brzo zaboraviti,
da joj on nije obećao:
brinut ću se
o tvojim onemoćalim roditeljima;
nikada nitko nikome
nije rekao više –

druga pjesma o ljubavi

kad se sklupčaš u katranu,
i tareš se kožom o zidove,

a tvoja je glava bunar,
tvoja je glava močvarni bunar

i pitaš je: mušice, čudo prirode,
kako uspijevaš mahati krilima
dvjesto puta u sekundi, kako uspijevaš,
mušice, živjeti u ovom stanu
bez zraka, sunca, i gledaš, gledaš,

ali tada te netko uzme za ruku
i tren prije nego što se
popiškiš u posteljinu,
odvede te prvi put
toga dana u kupaonicu

prevela Đurđica Čilić