Ulazimo neki dan u beogradsku pizzeriju Majstor i Margarita, uz zagrebački Franco’s zacijelo najbolju pizzeriju u našemu svijetu, i zatičemo osoblje u vrlo žustroj prepirci oko noćašnjih rezultata na Svjetskom prvenstvu. Tu shvaćamo da i oni, tu u Majstoru i Margariti, imaju svoju internu kladionicu, i da im se, kao i kod drugih, rezultati s kladionice na zanimljive i ponekad iritantne načine upliću u njihovu malu društvenu dinamiku.
Ako dobro pamtim, ili ako sam do kraja upućen, interna klađenja po kvartovskim kafićima, u stambenim zgradama, radnim kolektivima i novinskim redakcijama započinju u Zagrebu pred Svjetsko prvenstvu 1998, nakon što je hrvatska reprezentacija dvije godine ranije ostvarila neočekivan uspjeh na Europskom prvenstvu u Engleskoj, ali i nakon što je Ćiro Blažević svojom raskošnom zabavljačkom i sitnopoduzetničkom gestom uvjerio građane da je nogomet igra za svakog, a da su rezultati nacionalne reprezentacije važniji za afirmaciju nacije od svega drugog, dobrog ili lošeg, što pojedinac ili skupina mogu učiniti.
Pred Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji i sam se prvi put kladim, na internoj kladionici u Globusu. U igri su, kako će biti i svaki sljedeći put, svi rezultati prvog kruga natjecanja. Možda sam još bio mlad, možda mi je bilo stalo do afirmacije u toj čudnoj skupini žena i muškaraca unutar redakcije Globusa, te sam dugo, uz puno razmišljanja, ispunjavao fotokopirani list sa svim parovima. Na tom prvenstvu sudjelovale su 32 reprezentacije, raspoređene u osam skupina, što znači da je odigrano 48 utakmica. U svojim prognozama vodio sam računa o snazi pojedinih reprezentacija, predviđao sam moguća iznenađenja, tipovao sam na neočekivane rezultate, kakvi nikome ne bi na um pali, i naravno da sam neslavno propao, završivši negdje u donjem dijelu liste, među najvećim diletantima i ignorantima nogometne igre.
No, već pred sljedeće Svjetsko prvenstvo, koje se 2006. odigravalo u Njemačkoj, shvatio sam, barem donekle, u čemu je bila moja greška. Valja zaboraviti na iznenađenja, izbjegavati neočekivane ishode, po strani ostaviti čak i trendove, pa rezultate predviđati na najkonzervativniji, a samim tim i najdosadniji mogući način, tako da uvijek tipuješ na onog za kojeg je najvjerojatnije da će pobijediti. Neriješenih rezultata u tvojim predviđanjima treba biti najmanje, jer oni u ovoj vrsti turnirskog natjecanja ne odgovaraju nikome, osim možda samo totalnim gubitnicima, i ono što je najvažnije, za mene dugo i najteže – moraš potisnuti sve svoje nogometne želje, čežnje i snove, moraš zapravo potisnuti sve zbog čega nogomet uopće i gledaš, te se kladiti na takve rezultate s kakvima ti nogomet zapravo nikad ne bi ni gledao. Zašto? Pa, naprosto zato što je u sistemu od 48 tipovanih rezultata, dakle rezultata bez mogućnosti alternative, koji se nižu unutar jednomjesečnog društvenog i natjecateljskog procesa (svako svjetsko prvenstvo u nogometu je i društveni, osim što je natjecateljski proces), izvjesno da će većina rezultata biti dosadno i gotovo tupavo predvidljiva. Drukčije ne može biti, jer igra ne može ni biti igra ukoliko nije strogo hijerarhijski organizirana, tako da se unaprijed s priličnom sigurnošću pretpostavlja tko je tu da pobijedi, a tko da izgubi. Razlika između igre, dakle nogometa, i klađenja, dakle igre na sreću, upravo se tiče pokušaja da se unutar dehijerarhiziranog sustava uspostavi hijerarhija. Kada to uspijemo, najednom shvatimo kako je nogomet (kao i život) dosadan, i kako nogomet (kao ni život) nema smisla. Sportskim klađenjem mahom se bave očajnici. Nema vedrih ovisnika o kocki.
To je, vjerojatno, i razlog što se nikad nisam kockao (osim kratko, sredinom osamdesetih, kao gimnazijalac, kad su se u Admiralu pojavili poker aparati), niti sam ispunjavao sportsku prognozu. Nikada nisam ušao u sportsku kladionicu, niti bi mi na um palo da na taj način okušavam sreću i svoj um. Jer sportsko se klađenje od lutrije razlikuje upravo po tome što u njemu neku bijednu i ponižavajuću ulogu ima upravo – um.
Ali na interne kladionice za svjetska i europska prvenstva u nogometu rado sam i spremno uvijek pristajao. Zanimala me je dvostruka društvena dinamika: ona koja se odvija za vrijeme turnira i svoj krajnji izraz dobiva u rezultatima utakmica, ali još više ona druga koja se odvija među samim kladiteljima. Naročito je to zanimljivo pratiti unutar novinskih redakcija, ili u velikim stambenim zgradama i po susjedstvima gdje se oko istog turnira radi zabave klade svi, od potpunih diletanata do znalaca. Recimo, od prvih klađenja zanimljivo mi je bilo promatrati kako prolaze nogometni i sportski novinari na velikim unutarredakcijskim klađenjima. Početak tisućljeća još bio je vrijeme kada su se i neki vrlo ozbiljni i upućeni ljudi u nas bavili pisanjem o sporu i nogometu. U Jutarnjem listu bila je to era Tomislava Židaka. Tri puta je, za zajedničkog nam vijeka u Jutarnjem, Židak sudjelovao na kladionici. Prvi put iz zezanja – i završio je uvredljivo loše. Drugi put se uozbiljio – i završio je među najgorima. Pokušao je još samo jednom, i opet nije bio dobar. A Židak doista je bio upućen čovjek, koji je nogomet poznavao, i bio je krajnje zainteresiran. Što ga je onda ometalo? Zapravo to što je od igre, ipak, očekivao više nego što je ona mogla pružiti. Bio je nogometni vjernik, koji se nikako nije mogao osloboditi želje za čudom, kao potvrdom vlastite vjere.
Na sportskim kladionicama često visok status znaju ostvarivati potpune sportske neznalice. Imamo jednu dragu znanicu s Utrinske tržnice, gospođu koja je već prevalila osamdesetu, umirovljenicu s niskim primanjima, ali u svemu uzornog građanskog stila, koja je u neka doba otkrila čari sportskog klađenja, pa bi barem jednom tjedno sitne novce ulagala u neke svoje sisteme. Katkad bi ponešto zaradila, ali uvijek se držala pozitivne nule. O sportu i o stvarnim sportskim rezultatima ona ne zna ništa, niti joj je na kraj pameti da se s time zamajava. Radni je vijek provela kao neka sitna činovnica, a da je imala sreće, ja to znam, završila bi teorijsku fiziku, radila bi u CERN-u, ili bi barem bila profesorica na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, dobra prijateljica Savke Dabčević Kučar, s kojom dijeli šarm urođenog autoriteta. Samo tako moguće je objasniti njezinu dugu umirovljeničku avanturu po sportskim kladionicama, u koju se upustila iz zabave i sigurnog nadopunjavanja svoje jadne mirovine. Ali da je ikad pristupila internom klađenju za uvodni turnir Svjetskog prvenstva u nogometu, završila bi među najgorima. Ona se, naime, kladila na sustavnost slučaja, a na turnirima riječ je o klađenju protiv slučaja unutar dosadnih sustava.
Pred ovo Svjetsko prvenstvo našao sam se u skupini od stotinjak žena i muškaraca, različitih stručnih kvalifikacija i nogometnih znanja, i pred nizom od 72 utakmice. Počelo je loše po mene, nakon rezultata prvog kola u prvih nekoliko skupina, koji su bili iritantno neočekivani, jer se favoriti još nisu uigrali, tavorio sam sa svojom strategijom bliže dnu nego vrhu ljestvice, ali kako se turnir razvijao i kako su zaredali dosadni i predvidljivi rezultati, mene je krenulo. Dugo sam za vodećim zaostajao za dva do tri pogotka, da bih se na kraju, s posljednjih rezultatom turnirskog dijela natjecanja, našao među šest pobjednika s jednakim brojem pogodaka. Lagao bih da kažem kako sam posve ravnodušan prema toj činjenici, ali ne zato što sam pogodio 47 od 72 tipa (tojest rezultata), jer to i nije neki naročit uspjeh, a još manje ponosom me ispunjava to što se pokazalo da imam iznadprosječnu moć predviđanja rezultata igre u čije praćenje ulažem ozbiljan dio svoga slobodnog vremena. Ponosan sam, međutim, na to što sam ovaj put skoro sasvim uspio da suzbijem sve svoje želje i čežnje. To je budistički i asketski ideal: bezželjno iščekivanje budućnosti! I još nešto me čini ponosnim: pogodio sam rezultate skoro svih utakmica dviju reprezentacija koje me afektivno opterećuju. Sve tri hrvatske utakmice, s lakoćom. A kod Bosne i Hercegovine pogriješio sam samo u slučaju Švicarske: tipovao sam na neriješeno.
Pri ovakvom turnirskom predviđanju rezultata postoji nešto vrlo zanimljivo, o čemu prethodno nisam razmišljao: sigurno je da će Hrvatska izgubiti od Engleske, ali se bez po muke može dogoditi da Zelenortski Otoci remiziraju sa Španjolskom. Kako je to moguće? Pa tako što će Hrvatska, bez obzira na organizaciju igre i taktiku, igrati s vjerom u pobjedu nad Engleskom, što 2026. baš i nije moguće, dok će Zelenortski Otoci protiv Španjolaca spašavati glavu. Na takav način moguće je remizirati. Kao što će i Hrvatskoj u nastavku natjecanja biti moguće da punih 120 minuta igra na spašavanje glave, i da onda svakog pobijedi na jedanaesterce. Penali za pobjednika nešto su poput klađenja naše drage znanice s Utrinske tržnice.
Kako sam pobijedio na jednoj internoj kladionici Svjetskog prvenstva 2026. u amerikama
Ulazimo neki dan u beogradsku pizzeriju Majstor i Margarita, uz zagrebački Franco’s zacijelo najbolju pizzeriju u našemu svijetu, i zatičemo osoblje u vrlo žustroj prepirci oko noćašnjih rezultata na Svjetskom prvenstvu. Tu shvaćamo da i oni, tu u Majstoru i Margariti, imaju svoju internu kladionicu, i da im se, kao i kod drugih, rezultati s kladionice na zanimljive i ponekad iritantne načine upliću u njihovu malu društvenu dinamiku.
Ako dobro pamtim, ili ako sam do kraja upućen, interna klađenja po kvartovskim kafićima, u stambenim zgradama, radnim kolektivima i novinskim redakcijama započinju u Zagrebu pred Svjetsko prvenstvu 1998, nakon što je hrvatska reprezentacija dvije godine ranije ostvarila neočekivan uspjeh na Europskom prvenstvu u Engleskoj, ali i nakon što je Ćiro Blažević svojom raskošnom zabavljačkom i sitnopoduzetničkom gestom uvjerio građane da je nogomet igra za svakog, a da su rezultati nacionalne reprezentacije važniji za afirmaciju nacije od svega drugog, dobrog ili lošeg, što pojedinac ili skupina mogu učiniti.
Pred Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji i sam se prvi put kladim, na internoj kladionici u Globusu. U igri su, kako će biti i svaki sljedeći put, svi rezultati prvog kruga natjecanja. Možda sam još bio mlad, možda mi je bilo stalo do afirmacije u toj čudnoj skupini žena i muškaraca unutar redakcije Globusa, te sam dugo, uz puno razmišljanja, ispunjavao fotokopirani list sa svim parovima. Na tom prvenstvu sudjelovale su 32 reprezentacije, raspoređene u osam skupina, što znači da je odigrano 48 utakmica. U svojim prognozama vodio sam računa o snazi pojedinih reprezentacija, predviđao sam moguća iznenađenja, tipovao sam na neočekivane rezultate, kakvi nikome ne bi na um pali, i naravno da sam neslavno propao, završivši negdje u donjem dijelu liste, među najvećim diletantima i ignorantima nogometne igre.
No, već pred sljedeće Svjetsko prvenstvo, koje se 2006. odigravalo u Njemačkoj, shvatio sam, barem donekle, u čemu je bila moja greška. Valja zaboraviti na iznenađenja, izbjegavati neočekivane ishode, po strani ostaviti čak i trendove, pa rezultate predviđati na najkonzervativniji, a samim tim i najdosadniji mogući način, tako da uvijek tipuješ na onog za kojeg je najvjerojatnije da će pobijediti. Neriješenih rezultata u tvojim predviđanjima treba biti najmanje, jer oni u ovoj vrsti turnirskog natjecanja ne odgovaraju nikome, osim možda samo totalnim gubitnicima, i ono što je najvažnije, za mene dugo i najteže – moraš potisnuti sve svoje nogometne želje, čežnje i snove, moraš zapravo potisnuti sve zbog čega nogomet uopće i gledaš, te se kladiti na takve rezultate s kakvima ti nogomet zapravo nikad ne bi ni gledao. Zašto? Pa, naprosto zato što je u sistemu od 48 tipovanih rezultata, dakle rezultata bez mogućnosti alternative, koji se nižu unutar jednomjesečnog društvenog i natjecateljskog procesa (svako svjetsko prvenstvo u nogometu je i društveni, osim što je natjecateljski proces), izvjesno da će većina rezultata biti dosadno i gotovo tupavo predvidljiva. Drukčije ne može biti, jer igra ne može ni biti igra ukoliko nije strogo hijerarhijski organizirana, tako da se unaprijed s priličnom sigurnošću pretpostavlja tko je tu da pobijedi, a tko da izgubi. Razlika između igre, dakle nogometa, i klađenja, dakle igre na sreću, upravo se tiče pokušaja da se unutar dehijerarhiziranog sustava uspostavi hijerarhija. Kada to uspijemo, najednom shvatimo kako je nogomet (kao i život) dosadan, i kako nogomet (kao ni život) nema smisla. Sportskim klađenjem mahom se bave očajnici. Nema vedrih ovisnika o kocki.
To je, vjerojatno, i razlog što se nikad nisam kockao (osim kratko, sredinom osamdesetih, kao gimnazijalac, kad su se u Admiralu pojavili poker aparati), niti sam ispunjavao sportsku prognozu. Nikada nisam ušao u sportsku kladionicu, niti bi mi na um palo da na taj način okušavam sreću i svoj um. Jer sportsko se klađenje od lutrije razlikuje upravo po tome što u njemu neku bijednu i ponižavajuću ulogu ima upravo – um.
Ali na interne kladionice za svjetska i europska prvenstva u nogometu rado sam i spremno uvijek pristajao. Zanimala me je dvostruka društvena dinamika: ona koja se odvija za vrijeme turnira i svoj krajnji izraz dobiva u rezultatima utakmica, ali još više ona druga koja se odvija među samim kladiteljima. Naročito je to zanimljivo pratiti unutar novinskih redakcija, ili u velikim stambenim zgradama i po susjedstvima gdje se oko istog turnira radi zabave klade svi, od potpunih diletanata do znalaca. Recimo, od prvih klađenja zanimljivo mi je bilo promatrati kako prolaze nogometni i sportski novinari na velikim unutarredakcijskim klađenjima. Početak tisućljeća još bio je vrijeme kada su se i neki vrlo ozbiljni i upućeni ljudi u nas bavili pisanjem o sporu i nogometu. U Jutarnjem listu bila je to era Tomislava Židaka. Tri puta je, za zajedničkog nam vijeka u Jutarnjem, Židak sudjelovao na kladionici. Prvi put iz zezanja – i završio je uvredljivo loše. Drugi put se uozbiljio – i završio je među najgorima. Pokušao je još samo jednom, i opet nije bio dobar. A Židak doista je bio upućen čovjek, koji je nogomet poznavao, i bio je krajnje zainteresiran. Što ga je onda ometalo? Zapravo to što je od igre, ipak, očekivao više nego što je ona mogla pružiti. Bio je nogometni vjernik, koji se nikako nije mogao osloboditi želje za čudom, kao potvrdom vlastite vjere.
Na sportskim kladionicama često visok status znaju ostvarivati potpune sportske neznalice. Imamo jednu dragu znanicu s Utrinske tržnice, gospođu koja je već prevalila osamdesetu, umirovljenicu s niskim primanjima, ali u svemu uzornog građanskog stila, koja je u neka doba otkrila čari sportskog klađenja, pa bi barem jednom tjedno sitne novce ulagala u neke svoje sisteme. Katkad bi ponešto zaradila, ali uvijek se držala pozitivne nule. O sportu i o stvarnim sportskim rezultatima ona ne zna ništa, niti joj je na kraj pameti da se s time zamajava. Radni je vijek provela kao neka sitna činovnica, a da je imala sreće, ja to znam, završila bi teorijsku fiziku, radila bi u CERN-u, ili bi barem bila profesorica na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, dobra prijateljica Savke Dabčević Kučar, s kojom dijeli šarm urođenog autoriteta. Samo tako moguće je objasniti njezinu dugu umirovljeničku avanturu po sportskim kladionicama, u koju se upustila iz zabave i sigurnog nadopunjavanja svoje jadne mirovine. Ali da je ikad pristupila internom klađenju za uvodni turnir Svjetskog prvenstva u nogometu, završila bi među najgorima. Ona se, naime, kladila na sustavnost slučaja, a na turnirima riječ je o klađenju protiv slučaja unutar dosadnih sustava.
Pred ovo Svjetsko prvenstvo našao sam se u skupini od stotinjak žena i muškaraca, različitih stručnih kvalifikacija i nogometnih znanja, i pred nizom od 72 utakmice. Počelo je loše po mene, nakon rezultata prvog kola u prvih nekoliko skupina, koji su bili iritantno neočekivani, jer se favoriti još nisu uigrali, tavorio sam sa svojom strategijom bliže dnu nego vrhu ljestvice, ali kako se turnir razvijao i kako su zaredali dosadni i predvidljivi rezultati, mene je krenulo. Dugo sam za vodećim zaostajao za dva do tri pogotka, da bih se na kraju, s posljednjih rezultatom turnirskog dijela natjecanja, našao među šest pobjednika s jednakim brojem pogodaka. Lagao bih da kažem kako sam posve ravnodušan prema toj činjenici, ali ne zato što sam pogodio 47 od 72 tipa (tojest rezultata), jer to i nije neki naročit uspjeh, a još manje ponosom me ispunjava to što se pokazalo da imam iznadprosječnu moć predviđanja rezultata igre u čije praćenje ulažem ozbiljan dio svoga slobodnog vremena. Ponosan sam, međutim, na to što sam ovaj put skoro sasvim uspio da suzbijem sve svoje želje i čežnje. To je budistički i asketski ideal: bezželjno iščekivanje budućnosti! I još nešto me čini ponosnim: pogodio sam rezultate skoro svih utakmica dviju reprezentacija koje me afektivno opterećuju. Sve tri hrvatske utakmice, s lakoćom. A kod Bosne i Hercegovine pogriješio sam samo u slučaju Švicarske: tipovao sam na neriješeno.
Pri ovakvom turnirskom predviđanju rezultata postoji nešto vrlo zanimljivo, o čemu prethodno nisam razmišljao: sigurno je da će Hrvatska izgubiti od Engleske, ali se bez po muke može dogoditi da Zelenortski Otoci remiziraju sa Španjolskom. Kako je to moguće? Pa tako što će Hrvatska, bez obzira na organizaciju igre i taktiku, igrati s vjerom u pobjedu nad Engleskom, što 2026. baš i nije moguće, dok će Zelenortski Otoci protiv Španjolaca spašavati glavu. Na takav način moguće je remizirati. Kao što će i Hrvatskoj u nastavku natjecanja biti moguće da punih 120 minuta igra na spašavanje glave, i da onda svakog pobijedi na jedanaesterce. Penali za pobjednika nešto su poput klađenja naše drage znanice s Utrinske tržnice.