Pitam se…

Qui est Lampedusa?

 

Onaj tko dozvoli da ga se u opravdanom bijesu zbog atentata u Parizu zaprisegne na europske vrijednosti, taj spomenutim vrijednostima radi možda i veću štetu nego što može zamisliti. Nekoliko skeptičnih prigovora.

Prolog: Političari i feljtonisti odavno više ne vjeruju da su atentati grozni i podli, jer im inače ne bi morali u svakoj prilici pridavati upravo takve atribute, i još mnogo žešće, na primjer onaj – kukavički. Činjenica da nam trebaju takvi moralni potpornji ne samo da pokazuje jezičnu i moralnu tromost nego pokazuje i da je jezik uvijek dobar indikator moralnog osiromašenja. Tko takvo što ponavlja kao papiga, taj sugerira da postoji i prekrasni, iskreni i hrabri atentat (čak kada ne misli o ubojstvu tirana), isto kao i političari koji protokolarno moraju osuditi svaki masakr, i tako otkrivaju da bi im isti masakr pod drugim uvjetima bio sasvim u redu. Grčevito kićenje pridjevima ganuća podlost i grozotu čina prikazuje bezopasnim. Možda je podlo ubiti nenaoružane ljude, ali treba hrabrosti nositi se s posljedicama. Ja se to ne bih usudio.

Šta? Osjetili ste, dragi čitatelji i čitateljice, nelagodu zbog dva zadnja retka? Jesu li se iz temeljnog blata vaše kolektivne podsvijesti uzdigli pojmovi poput bez pijeteta, provokativno i podcjenjivajuće, ili čak ljubitelj islama? To je razumljivo i to je bila moja namjera. Emocionalno ste reagirali. Kao i ja, kada sam pročitao prve kritičke glasove o elektroničnom bratimljenju dobrih protiv zločestih na Facebooku. Nehotično sam odbio onu skepsu i svrstao se u jednu zakočenu krajnost. To emocije uvijek rade, to je i razlog zašto podižu takvu prašinu, odnosno proizvode takve valove, na čijim vrhovima moć najradije jaše, što valovi iz prve i ne primijete jer se toliko dive vlastitom impozantnom talasanju. Puno srce radije ne razlikuje, ne diferencira. Ali emocije imaju i svoju dobru stranu: Onako podijeljene stvaraju zajednice, što onda opet nije dobro kada primijetiš da je svakoj zajednici potrebno ono realno ili fiktivno drugo, a kada  se u pravom trenutku ne pojavi onaj oslobađajući manevar u obliku možda najvrijednijeg alata prividnih zajedničkih vrijednosti – kritička zamisao, onda si – merde arrive! – pao na odvratnoj ideologiji.

I zato oprez!

Koliko god im se to čini duhovitim kada milijun ljudi istovremeno umisli da su redakcija satiričnog časopisa i kada preko weba konačno nađu zajednički katalog vrijednosti, budući da je Zalando odavno dosadan, a Amazon neprihvatljiv, svejedno bi ovim lajkašima iz potresenosti bilo bolje da se iz emocionalne prebace u misleću brzinu, da se ne bi zalijepili u jednu paneuropsku narodnu frontu koja bi morala, kao svaki konstruirani kolektiv sa stabilnim vanjskim neprijateljem, učvrstiti političku moć i prikrivati konflikte interesa.

Stravični čin u Parizu dogodio se u pravom trenutku. Evocirat će pooštrenja zakona protiv terora i državno nadgledavanje u cijeloj Europi – zakoni koji se neće revidirati ni nakon smirenja situacije. Političkoj sredini oni daju mogućnost da napune svoj portfolio u ime europskih vrijednosti, what ever that means, s resantimanima protiv muslimana iz fundusa radikalne desnice, i izbacit će na površinu novu rasu stručnjaka za islamska pitanja, koja više neće upozoravati na razlikovanje islama od islamizma, nego će u islamu nalaziti korijen svakog zla, kao da su sure iz Ku’rana, a ne socijalno deklasiranje krive za regrutaciju muslimanske, ali i nemuslimanske mladeži za džihadizam. I naravno, to će voditi u podizanja vrijednosti loše satirične umjetnosti s neumjetničkim alatima. Znam, zvuči cinično, bezosjećajno i miriši na preziranje ljudi: Ali i ubijeni karikaturisti su mogli crtati loše stripove. Koliko god cijenim karikature ubijenog Georgesa Wolinskog, toliko su mi nemaštovite inkrimirane naslovnice žrtve ubojstva Stéphana Charbonniera. I mislim da time izražavam više od puke ocjene ukusa. Jer su, kao i slike danskog Jyllands-Postena, ograničene na same blasfemiju – nema tu višeznačnosti, nema vrijednosti spoznaje, nema kritičkog vica. Nemam ništa protiv vrijeđanja vjerskih osjećaja u smislu samosvrhovitosti, ali je to u uglavnom sekulariziranom Zapadu, s iznimkom možda Irske, Grčke i nekih tirolskih dolina, izgubilo supverzivnu snagu, što bi moglo biti dokaz njegova uspjeha. Prekrasno djetinjasto izrugivanje vjerskih dostojanstvenika Luisa Buñuela još se i moralo bojati inkvizicije, kao što se boji i bezbroj satiričara u islamskom svijetu naših dania. Trebali smo njima prepustiti tu potrebnu vrstu provokacije i biti zahvalni da smijemo raditi na višem nivou kritičke satire. Djeluje, doduše, paternalistički i regresivno kada nemuslimanski satiričari uzurpiraju protumuslimansku blasfemiju, jer se rugaju na duhovnoj razini džihadista i tako završavaju pred njihovim optičkim nišanima. Ako prišipetlje prosvjetiteljsta baš žele imati osjećaj da su iznad vjerskih fanatika, onda bi im bolje bilo da se bave onim što ovi ne razumiju. Jer ih sve ostalo čini sumnjivim.

Kvaliteta umjetnosti, međutim, ne smije biti kriterij za njezinu opravdanost, i loša i osrednja satira mora imati pravo postojanja. Činjenica da je češće bolja satira ta koja je zabranjena nema veze sa strogim Prorokom niti s bijesnom Bogom, nego s najmoćnijem Bogom, onim kod kojeg i “Islamska država” kupuje pancer faustove: slobodnim tržištem. Njegova nevidljiva ruka (invisible hand) već će se pobrinuti da se samo ono probije do svijesti što se može dobro prodati, nakon što je tako dugo formatirano da mu se sviđa samo ono što se može kupiti. Nijedna škola Ku’rana ne može izdržati taj tempo.

Ali kada nova zajednica vjernika na svojoj virtualnoj Agori izrekne geslo da je sveta dužnost “citoyena” proslijediti karikature Charlie Hebdoa, onda se stvaraju obveze ispovijedanja i one totalitarne crte, prisutne u svakom esencijalističkom kolektivu, pretvaraju se u grimase hipstera s mekom bradom u pograničkog službenika ekskluzije. Onaj koji nije Charlie, taj je, dakle, Said ili Chérif. I onaj koji pod pojmom prosvjetiteljstva i dalje podrazumijeva Diderota, de Gougesa, Fouriera, Jaurèsa ili Bourdieua i Barthesa, a ne nepristojne slike golih osnivatelja sekta, taj će u krajnjoj konsekvenciji sloviti kao opsjedatelj Kobanêa, baš kao što je medijska propaganda uspjela razotkriti svakog kritičara zapadne politike u vezi Ukrajine kao ljubitelja Putina, kao mrzitelja pedera i mutikašu Pussy Riotsa.

Europska nauka vrijednosti

Ajmo se baviti finalom tih razmišljanja, europskim vrijednostima, onim po želji pokretljivim sistemom modula, začinjenim kršćanskom etikom, prosvjetiteljstvom i društvenog liberaliteta. Njegova višeznačnost je upravo tajna njezine pogodnosti za manipuliranje.

Moram priznati da ne držim baš do pojma vrijednosti. Vrijednosti ne samo da možeš ideološki zlouporabiti, one već jesu ideologija. Gravitacijski traže svoju vječnu validnost, poziraju kao katehizam lijepog, dobrog i istinitog, kada zapravo treba ući u trag smicalicama metamorfoze moći i laži. Nadalje bih predložio da se pridjevi zapadni i europski izbjegavaju, jer je na njima previše krvi, ne samo zgrušane krvi imperijalizma, ne, nego i one vrlo svježe. Doduše dobrohotno polazim od toga da će većina onih koji se na te vrijednosti pozivaju misliti na etičke ostatke sekularno ublaženog kršćanstva, na građanske slobode pojedinca i na ona, pogotovo od Židova ubrzana emancipacijska dostignuća prosvjetiteljstva, i to je već dosta dobro. Ponos, doduše, nije primjeren, jer on pripada jedino onim hrabrim ženama i muškarcima koji su svojim teškim otporom izborili sve to protiv one grupacije koja sada grabi njihove učinke, onaj politički sitniš, ali najviše veliku lovu, razbacajući ju malo pomalo ispod ruke.

Složit ćemo se oko toga da najbolje tradicije onog prosvjetiteljstva leže u pluralizmu, u nedjeljivim ljudskim pravama i u samoskepsi do samopredaje. Ako ne ostane što bi trebalo biti, to jest nezavršeni projekt emancipacije, onda prosvjetiteljsdtvo propada u metafiziku, i u podlu izložbu učinaka lobija koji nije ništa napravio za njega i koji će put do ispunjenja njihovih obećanja ne samo prikrivati nego i produžiti.

Najveću uslugu prosvjetiteljstvu napravili su Adorno i Horkheimer s nepopustljivom kritikom njegove prakse vladanja, njegove oholosti, njegovog podjarmljivanja višeznačnosti pod njihove apsolutne kategorije.

Ostaje otvoreno da li su to zaista europske vrijednosti. Kršćanstvo potječe, kako je poznato, iz Palestine, i da li je starogrčka kultura prva europska kultura ili najzapadnija istočnjačka, to je možda sofističko pitanje koje se mora postavljati samo ukoliko dira u samorazumljivost, a to je najljepša vrijednost onog prosvjetiteljstva, svejedno da li je zapadno ili nije; jer dijalektična metodika postojala je i u Kini, drskost prema kultu zvijezde i idola (“Ako sretneš jednog Buddhu, ubi ga!”) poučava zen-budizam, a da se ono Božje treba tražiti u današnjem trenutku, u čovjeku a ne na nebu, na tome stoji anadolijski alevitizam, a najoštrija satira se odavno iselila u SAD. Iz Europe dolaze, koliko znam, najelaboriraniji koncepti rasizma, fašizma i antisemitizma, kao i jedan ekonomski Levijatan koji svake minute tjera više ljudi u bijedu i smrt nego što uspijevaju svi božiji ratnici ovog svijeta u godini dana, zbog čega oni svoj gubitak u toj konkurenciji moraju kompenzirati s veće marcijalne teatralike. Ukratko: Onaj koji želi sadržati vrijednosti prosvjetiteljstva mora sadržavati njegovu polifoniju i disonancu, u onom trenutku kada se zalede u kanon i kada se jednoglasno pjevaju bespomoćno su izgubljene – mičite se od toga i nastavite negdje drugdje! Islam i kršćanstvo stvorili su prije nacionalizma međusobni referentni sistem, nakon navodnog svladavanja nacionalne države europske vrijednosti bile su one koje su morale preuzeti ulogu nekadašnjeg konfesionalnog ljepila kolektiva, to ljepilo, doduše, slabo drži, zbog čega smo zahvalni za sve drugo što može izvana izolirati kavez vrijednosti; i gle, još uvijek postoji dobri stari islam, iako slab u prsima, ali u pojedinačnim fanatizmima na praktični način opasan.

Put od zajednice ganuća do sudbinske zajednice je kratak, ali iza skupnog poziva na europske vrijednosti stoji najopakija preraspodjela unutar Europe nakon Drugog svjetsog rata, ekonomski lopovluk koji je od građanskog liberalizma 19. stoljeća jedino naslijedio nepoštivanje socijalnih prava, i koji tim više divlja što njegove žrtve više žive u iluziji boljih dana, da će sve dobro svršiti, samo da se Conchita digne kao feniks iz pepela i samo da tamnoputi nogometaši od dobre savjesti stvore domovinu.
Taj, koji je sada Charlie, vjerojatno ne misli biti onih 1500 samoubojica koje je Grčka od 2008. pokopala, taj ne misli biti onih 30.000 izbjeglica s brodova koje je Europa pustila da se utope, ne misli biti zatočenicima kojima CIA u poljskim podrumima trenutno gnječi očne jabučice, ne misli biti preljubnica koju naši poslovni partneri na arapskom poluotoku rado kamenuju.

Oni koji se danas punim glasom hvale pravama žena i homoseksualaca obično su isti koji su maloprije u žena cijenili samo one ritmične pokrete, i koji su pedere htjeli poslati u logore. Hans Rauscher govori: “Da otvoreno kažem: Mučno smo posvojili modernu – sekularizacija, emancipacija žena, liberalni seksualni moral i seksualno pravo, ne potpuni, ali ipak znatni odmak od starog autoritarnog mišljenja u obitelji kao i u politici.” Upitno je da li naklonost prema ginekomastiji već autorizira prisvojenje ženske emancipacije, ali vjerujem mu u riječ da je prisvojio tuđu borbu, i možemo si misliti koliko mu je bilo teško odjednom progutati sve te njihove napretke u posljednjih 200 godina.

Prisvajanje i kanonizacija emanciparorijske borbe onih protiv koje su izborene ima svrhu hvaljenja sebe kao boljega svijeta pred raznim barbarima, skretanja pažnje od socijalnog barbarstva od kojeg će Europa umrijeti. Tako dugo dok ta Europa dozvoljava različite plaće za žene i muškarce, neofašističku i antisemitsku demokraturu u svom srcu i bezobrazni privredni nacionalizam sjevernozapadno od njega, samo da spomenujemo nekoliko točaka našeg prosvjetiteljskog To-do-popisa, te europske vrijednosti ne vrijede ni toaletnog papira na koji su našvrljane po zahodima Europskog parlamenta.
*

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

Richard Schuberth 04. 02. 2015.