Imao je taj grad Šas ili Svač _crkava koliko godina dana. ________Jevrem Brković
*
U vrijeme Bulatovićeve i Đukanovićeve strahovlade nad Jevremom Brkovićem, kad je tome “najvećem crnogorskom pjesniku dvadesetog vijeka”, u šta ga je, u dnevniku Vijesti, proizveo jučerašnji novinar fabričkog lista Željko Ivanović zvani Goveče, Nepoznat Netko, sa dva kamena, polupao prozore, Jevrem je dreknuo: “Kristalna noć!”
I, u strahu da će u toj noći biti ubijeno najmanje 100 Jevrema, da će u dukljanskom gradu Šasu ili Svaču koji odavno ne postoji biti porušeno svih 365 crkava – ne nego 366, jer je godina bila prestupna – a 30 000 Jevrema biti odvedeno u koncentracione logore, pogledao je u svoje noge, odlučio da iskoristi njihovu izuzetnu duljinu, pobjegao Franji Tuđmanu pod skut, i rat proveo u “divnoj kafani Matoš na trgu Bana Jelačića u Zagrebu”, koja je bila u vlasništvu Franjinog sina Miroslava, “gdje sam ja do posljednjeg dana imao svoj sto, za koji niko drugi nije smio da sjedne”, a kad je vukovarski grof Kakoseonozvaše “pokušao da sjedne”, konobari su ga opomenuli: oprostite, grofe Tajitaj, tu sjedi Jevrem Brković, kako se u jednom tekstu taj bjegunac pohvalio po povratku u Crnu Goru, gdje je dočekan kao “veliki crnogorski mučenik”.
Stoga se pitam: možeš li u Zagrebu imati besplatan stan na Ilici, auto, i vozača-tjelohranitelja, koje ti je stavio na raspolaganje krivousti Gargamel, kako smo mi Sarajlije u ratu zvali Franju Tuđana, plus kafanski sto za koji ne pripuštaju čak ni vukovarske grofove, a biti pri tom “veliki crnogorski mučenik”? Ne možeš, osim ako imaš sreću da si Jevrem Brković, dokazani predratni saradnik dvije Udbe, prvo srpske u Beogradu, a potom crnogorske u Titogradu.
Možeš li “sedam i po godina, dugih, strašnih, bibiljskih” – kako je povratnik u Crnu Goru nazvao dane kad je bio Poglavnikov plaćenik, i Tuđman mu objavio dobar konjski tovar knjiga: Razgovori sa noćnom damom (1991), Unakaženo lice demokratije (1991), Kneževi ljudi (1992), Komitske balade (1992), Monigreni (1992), Prljavi rat (1992), Revolver pod jastukom (1992), Brđanska zemlja (1993), Brđanski Homer je mrtav (1993), Kučkini sinovi (1993), Oporuke (1993) Poezija, izbor (1993), Prokletstvo (1993); Starinska magla oko doma (1993) Glosarij (1995), Dukljanski epistolarij (1996) Glosarij, drugo izdanje, dopunjeno sa 222 glose (1996) Ljetopis Domaša Dukljanina (1997) Pjesnik s potjernice (1997), Prokletstvo, drugo dopunjeno izdanje (1997), Komitske balade, treće izdanje (1998), Pjesnik ili Hamlet u progonstvu (1998) Zidanje i razur kule Ozrovića (1998) – možeš li biblijski strašnim proglasiti godine kad si se isjeđavao po divnim kafanama na Jelačićevim trgovima, vozikao se kolima koja ti je posudio “najbogatiji Hrvat” i ganjao mlade puce, jer si se držao čuvenog crnogorskog gesla: staru kurcu mlada pička najbolja je belegija?
Ne možeš, osim ako imaš sreću da si Jevrem Brković, doušnik koji je Vjekoslava Čižeka, hrvatskog pjesnika iz Boke, poslao na robiju. Kad je Čižek u Titogradu, kao urednik omladinskog lista, odbio da po nalogu CK objavi neke članke, morao je napustiti Crnu Goru i otišao u Beograd i Jevrem Preblagi primi ga u svoju sobu u Studentskom gradu gdje je stanovao kao agent-provokator i doušnik, jer nikad nijestudirao ništa, a od školske spreme ima završenu frizersku akademiju. Čižek mu je, toga dana, čitao svoje satirične pjesme, a jedna se zvala Glava:
Svatko od nas po glavu da ima,
s kojim to pravom?
Priznajte sami, sasvim je dosta
narod sa jednom glavom!
Brković mu je pohvalio pjesmu, a izveče, kad je Čižek zaspao, ukrao mu je Glavu i odnio u policiju, držeći se gesla onoga kagebeovca iz Konradovog Gubitnika: “Druže, ovde nema doušnika. Ovde postoji samo odanost partiji, doušnici su na drugoj strani”. I Čižek bude uhapšen, i na suđenju, gdje je odani Jevrem bio jedini svjedok, dobije dvije godine zatvora, odležane u Sremskoj Mitrovici.
Iz feljtona Zatvorska razmišljanja Vjenceslava – Vjeke Čižeka, čiji je autor Želimir Bošnjak radio po zatvorima kao odgajatelj i pedagog, evo redaka koji potvrđuju da je točna ova priča koju u Crnoj Gori znaju od pedeset i neke:
“Čižek je u Podgorici uređivao list Omladinski pokret, gdje je 1955. godine publicirao neke pjesme, ali je odbio publicirati neke režimske članke, pa je morao napustiti Crnu Goru. Otišao je u Beograd, gdje ga je, kod sebe u studentsku sobu, primio crnogorski pjesnik Jevrem Brković, nakon što je pročitao njegovu pjesmu Glava: ‘Svatko od nas da glavu ima, s kojim pravom. Priznajte sami, sasvim je dosta narod s jednom glavom’. Tu je pjesmu Brković odnio u policiju, i na suđenju mu bio jedini svjedok. Kazna je bila dvije godine zatvora u Sremskoj Mitrovici”(Oslobođenje 8. jul 2011.)
Po izlasku iz zatvora, Čižek emigrira u Njemačku, ali su ga jugoslavenski agenti uhvatili u Italiji i ilegalno, u hladnjači, vratili u Jugoslaviju, gdje je 8. 8. 1978. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U Zenici je odležao 11. godina i oslijepio. Nakon pomilovanja 28. jula 1988. godine, razgovarao je sa Fadilom Lipničevićem, upravnikom zatvora koji je magnetofonsku traku sa snimljenim razgovorom poslao u Ministarstvo pravosuđa BiH, a rukopis koji je pratio magnetofonsku traku sačuvan je. Evo jedan detalj iz tog razgovora:
“Uostalom, ja sam na robiji prvi put bio već kao student u Beogradu. Tada je, zapravo, načinjena temeljna rana na mojoj duši, na mojoj savjesti, jer sam zbog nekih pjesama bio osuđen na dvije godine. Sad sam dobio petnaest godina, a te dvije su mi mnogo teže pale i mnogo više ozlijedile. Ovu kaznu sad podnosim s pjesmom. Ni jednog dana nisam bio tužan, ali onda mi je jako bilo teško: nisam mogao shvatiti da sam se ja, kao golobradi student, sukobio s jednim režimom zbog pjesme. Zbog par stihova”.
Ipak ne treba sumnjati da su Jevremove godine na Tuđmanovim jaslima bile adske, jedino upozoravam da je pakao u kojem se sedam i po godina bivši doušnik frigao bio poprilično udoban: pakao sa tri zvjezdice, najmanje.
Njegovoj agramskoj golgoti A kategorije treba dodati i velikosrbe koji mu, sve vrijeme, nisu slazili sa grbače, što uopće ne čudi, jer svi relevantni izvori kažu da, kad velikosrbin ofursati, ne zna šta je dosta:
Mene još tjera njihova tjeralica, potjernicu
S mojim imenom, srednjim slovom, prezimenom i slikom
S kratkim opisom, krivičnog djela po tri opasna člana Ima svaki policajac od Igala do Subotice, majko.
Tako Jevrem kaže u pjesmi spjevanoj nakon svršetka rata u kafani Matoš i, kad ovo čitam, ne mogu da se ne naježim: dok je Doušnik u Matošu pijuckao vinček i kibicovao mlade trebe, policajci od Igala do Subotice biskali su grm po grm tražeći “najčuvenijeg balkanskog disidenta”, titula kojom je Jevrem sam sebe počastio dok je bio u Zagrebu. Ali Jevremu ne bih, ni za sve blago svijeta, bio u koži da su ga Slobini micoši u kojem od tih grmova, nedajbože, našli.
No možda ga, i da su ga našli, ne bi uhapsili: pošto znam kakva je to kukavica, od straha se uopće ne bi sjetio da je upravo on taj koga traže. A najvjerojatnije nisu ga ni tražili, jer okle je znao da potjernicu za njim “ima svaki policajac od Igala do Subotice”? Niokle. Uobražava. To je paranoik koji je, u polemikama, svoje protivnike 77 puta proglasio paranoidnim, a njegova uobraženja sveta su zbilja, ne nego koljivo, pšenica kojim se pravoslavci pričešćuju. Doušnikove laži hrane se vjerom da je stvarnost obavezna biti u skladu sa onim što se zbiva u njegovoj glavuši: uprkos zečjem bijegu iz Crne Gore, nastavio je da o sebi govori kao o državnom neprijatelju br. 1. od kojeg bi Bulatović i Đukanović, da su ga uvatili, napravili paprikaš. Zečji.
U Dubrovniku 1992. godine Jevrem je, kao zvanična osoba u pratnji policije, sreo Čižekova brata, mislim da se zvao Velimir, i savjetovao mu tonom koji je moguć samo ako ti je Poglavnik iza pleća: “Ne bi bilo dobro da pominjemo grijehove mladosti!” Tako se blagoizvolio izaziti bivši doušnik. Tačnije: denuncijant. Ne nego cinkaroš. Uljudnije: taster. Na hrvatskom: špicl. U bosanskoj Krajini vele potajnik. Možda žbir, a možda ipak špijun. I jamačno potkazivač koji se držao onog što savjetuje Bećkovićev kazivač:
Špijaj,
danas niko nije nidočega došo da nije poneđe ponešto o ponekome reko!”
To su bili dani kad je Jevrem Brković bio u Zagrebu jedini emigrant koga je Tuđman zbrinuo: ne samo da mu je dao stan, kola, vozača-tjelohranitelja i objavio mu 20 knjiga, nego ga je stavio na platni spisak svog Ministarstva rata, a kad je Milorad Popović, u polemici, napisao da je na tom spisku imao čin bojnika, Jevrem ga je gnjevno ispravio: “Ne bojnika nego general-bojnika”. Jer Doušnik se ponosi onim čega se drugi stide: to što je bio Poglavnikov plaćenik vidi kao dokaz svoje ljudske i književne veličine. Uzgred, u dane kad je Poglavnikovu mjezimcu Jevremu u Zagrebu bilo kao bubregu u loju, oslijepjeli hrvatski pjesnik Vjenceslav Čižek, žrtva Jevrema Preblagoga, kako je samog sebe nazvao u naslovu jedne svoje knjige pjesama, u Dortmundu je živio od socijalne pomoći.
Ovaj i ovakav gad u Crnogorskom književnom listu je napisao da će sinovima “ostaviti u nasljeđe cio svoj život bez i jedne crne mrlje”. Jedan sin mu se zove Balša, drugome sam ime zaboravio, ali u Crnoj Gori još pamte da su obojica “othranjeni parama dvije Udbe”.
Ne znate vi Crnogorce. O tom narodu iz pasje zemlje, kako ju je nazvala jedna njena legenda, doprle su do vas uglavnom glasine, ali, ako mene pitate, napad na Dubrovnik, pljačka Konavla i pustošenje Hrvatske jedan je od najzvjezdanijih trenutaka svjetski čuvene etike “čojstva i junaštva”.
Prilozi za biografiju Najvećeg Živućeg
Imao je taj grad Šas ili Svač
_crkava koliko godina dana.
________Jevrem Brković
*
U vrijeme Bulatovićeve i Đukanovićeve strahovlade nad Jevremom Brkovićem, kad je tome “najvećem crnogorskom pjesniku dvadesetog vijeka”, u šta ga je, u dnevniku Vijesti, proizveo jučerašnji novinar fabričkog lista Željko Ivanović zvani Goveče, Nepoznat Netko, sa dva kamena, polupao prozore, Jevrem je dreknuo: “Kristalna noć!”
I, u strahu da će u toj noći biti ubijeno najmanje 100 Jevrema, da će u dukljanskom gradu Šasu ili Svaču koji odavno ne postoji biti porušeno svih 365 crkava – ne nego 366, jer je godina bila prestupna – a 30 000 Jevrema biti odvedeno u koncentracione logore, pogledao je u svoje noge, odlučio da iskoristi njihovu izuzetnu duljinu, pobjegao Franji Tuđmanu pod skut, i rat proveo u “divnoj kafani Matoš na trgu Bana Jelačića u Zagrebu”, koja je bila u vlasništvu Franjinog sina Miroslava, “gdje sam ja do posljednjeg dana imao svoj sto, za koji niko drugi nije smio da sjedne”, a kad je vukovarski grof Kakoseonozvaše “pokušao da sjedne”, konobari su ga opomenuli: oprostite, grofe Tajitaj, tu sjedi Jevrem Brković, kako se u jednom tekstu taj bjegunac pohvalio po povratku u Crnu Goru, gdje je dočekan kao “veliki crnogorski mučenik”.
Stoga se pitam: možeš li u Zagrebu imati besplatan stan na Ilici, auto, i vozača-tjelohranitelja, koje ti je stavio na raspolaganje krivousti Gargamel, kako smo mi Sarajlije u ratu zvali Franju Tuđana, plus kafanski sto za koji ne pripuštaju čak ni vukovarske grofove, a biti pri tom “veliki crnogorski mučenik”? Ne možeš, osim ako imaš sreću da si Jevrem Brković, dokazani predratni saradnik dvije Udbe, prvo srpske u Beogradu, a potom crnogorske u Titogradu.
Možeš li “sedam i po godina, dugih, strašnih, bibiljskih” – kako je povratnik u Crnu Goru nazvao dane kad je bio Poglavnikov plaćenik, i Tuđman mu objavio dobar konjski tovar knjiga: Razgovori sa noćnom damom (1991), Unakaženo lice demokratije (1991), Kneževi ljudi (1992), Komitske balade (1992), Monigreni (1992), Prljavi rat (1992), Revolver pod jastukom (1992), Brđanska zemlja (1993), Brđanski Homer je mrtav (1993), Kučkini sinovi (1993), Oporuke (1993) Poezija, izbor (1993), Prokletstvo (1993); Starinska magla oko doma (1993) Glosarij (1995), Dukljanski epistolarij (1996) Glosarij, drugo izdanje, dopunjeno sa 222 glose (1996) Ljetopis Domaša Dukljanina (1997) Pjesnik s potjernice (1997), Prokletstvo, drugo dopunjeno izdanje (1997), Komitske balade, treće izdanje (1998), Pjesnik ili Hamlet u progonstvu (1998) Zidanje i razur kule Ozrovića (1998) – možeš li biblijski strašnim proglasiti godine kad si se isjeđavao po divnim kafanama na Jelačićevim trgovima, vozikao se kolima koja ti je posudio “najbogatiji Hrvat” i ganjao mlade puce, jer si se držao čuvenog crnogorskog gesla: staru kurcu mlada pička najbolja je belegija?
Ne možeš, osim ako imaš sreću da si Jevrem Brković, doušnik koji je Vjekoslava Čižeka, hrvatskog pjesnika iz Boke, poslao na robiju. Kad je Čižek u Titogradu, kao urednik omladinskog lista, odbio da po nalogu CK objavi neke članke, morao je napustiti Crnu Goru i otišao u Beograd i Jevrem Preblagi primi ga u svoju sobu u Studentskom gradu gdje je stanovao kao agent-provokator i doušnik, jer nikad nije studirao ništa, a od školske spreme ima završenu frizersku akademiju. Čižek mu je, toga dana, čitao svoje satirične pjesme, a jedna se zvala Glava:
Svatko od nas po glavu da ima,
s kojim to pravom?
Priznajte sami, sasvim je dosta
narod sa jednom glavom!
Brković mu je pohvalio pjesmu, a izveče, kad je Čižek zaspao, ukrao mu je Glavu i odnio u policiju, držeći se gesla onoga kagebeovca iz Konradovog Gubitnika: “Druže, ovde nema doušnika. Ovde postoji samo odanost partiji, doušnici su na drugoj strani”. I Čižek bude uhapšen, i na suđenju, gdje je odani Jevrem bio jedini svjedok, dobije dvije godine zatvora, odležane u Sremskoj Mitrovici.
Iz feljtona Zatvorska razmišljanja Vjenceslava – Vjeke Čižeka, čiji je autor Želimir Bošnjak radio po zatvorima kao odgajatelj i pedagog, evo redaka koji potvrđuju da je točna ova priča koju u Crnoj Gori znaju od pedeset i neke:
“Čižek je u Podgorici uređivao list Omladinski pokret, gdje je 1955. godine publicirao neke pjesme, ali je odbio publicirati neke režimske članke, pa je morao napustiti Crnu Goru. Otišao je u Beograd, gdje ga je, kod sebe u studentsku sobu, primio crnogorski pjesnik Jevrem Brković, nakon što je pročitao njegovu pjesmu Glava: ‘Svatko od nas da glavu ima, s kojim pravom. Priznajte sami, sasvim je dosta narod s jednom glavom’. Tu je pjesmu Brković odnio u policiju, i na suđenju mu bio jedini svjedok. Kazna je bila dvije godine zatvora u Sremskoj Mitrovici”(Oslobođenje 8. jul 2011.)
Po izlasku iz zatvora, Čižek emigrira u Njemačku, ali su ga jugoslavenski agenti uhvatili u Italiji i ilegalno, u hladnjači, vratili u Jugoslaviju, gdje je 8. 8. 1978. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U Zenici je odležao 11. godina i oslijepio. Nakon pomilovanja 28. jula 1988. godine, razgovarao je sa Fadilom Lipničevićem, upravnikom zatvora koji je magnetofonsku traku sa snimljenim razgovorom poslao u Ministarstvo pravosuđa BiH, a rukopis koji je pratio magnetofonsku traku sačuvan je. Evo jedan detalj iz tog razgovora:
“Uostalom, ja sam na robiji prvi put bio već kao student u Beogradu. Tada je, zapravo, načinjena temeljna rana na mojoj duši, na mojoj savjesti, jer sam zbog nekih pjesama bio osuđen na dvije godine. Sad sam dobio petnaest godina, a te dvije su mi mnogo teže pale i mnogo više ozlijedile. Ovu kaznu sad podnosim s pjesmom. Ni jednog dana nisam bio tužan, ali onda mi je jako bilo teško: nisam mogao shvatiti da sam se ja, kao golobradi student, sukobio s jednim režimom zbog pjesme. Zbog par stihova”.
Ipak ne treba sumnjati da su Jevremove godine na Tuđmanovim jaslima bile adske, jedino upozoravam da je pakao u kojem se sedam i po godina bivši doušnik frigao bio poprilično udoban: pakao sa tri zvjezdice, najmanje.
Njegovoj agramskoj golgoti A kategorije treba dodati i velikosrbe koji mu, sve vrijeme, nisu slazili sa grbače, što uopće ne čudi, jer svi relevantni izvori kažu da, kad velikosrbin ofursati, ne zna šta je dosta:
Mene još tjera njihova tjeralica, potjernicu
S mojim imenom, srednjim slovom, prezimenom i slikom
S kratkim opisom, krivičnog djela po tri opasna člana
Ima svaki policajac od Igala do Subotice, majko.
Tako Jevrem kaže u pjesmi spjevanoj nakon svršetka rata u kafani Matoš i, kad ovo čitam, ne mogu da se ne naježim: dok je Doušnik u Matošu pijuckao vinček i kibicovao mlade trebe, policajci od Igala do Subotice biskali su grm po grm tražeći “najčuvenijeg balkanskog disidenta”, titula kojom je Jevrem sam sebe počastio dok je bio u Zagrebu. Ali Jevremu ne bih, ni za sve blago svijeta, bio u koži da su ga Slobini micoši u kojem od tih grmova, nedajbože, našli.
No možda ga, i da su ga našli, ne bi uhapsili: pošto znam kakva je to kukavica, od straha se uopće ne bi sjetio da je upravo on taj koga traže. A najvjerojatnije nisu ga ni tražili, jer okle je znao da potjernicu za njim “ima svaki policajac od Igala do Subotice”? Niokle. Uobražava. To je paranoik koji je, u polemikama, svoje protivnike 77 puta proglasio paranoidnim, a njegova uobraženja sveta su zbilja, ne nego koljivo, pšenica kojim se pravoslavci pričešćuju. Doušnikove laži hrane se vjerom da je stvarnost obavezna biti u skladu sa onim što se zbiva u njegovoj glavuši: uprkos zečjem bijegu iz Crne Gore, nastavio je da o sebi govori kao o državnom neprijatelju br. 1. od kojeg bi Bulatović i Đukanović, da su ga uvatili, napravili paprikaš. Zečji.
U Dubrovniku 1992. godine Jevrem je, kao zvanična osoba u pratnji policije, sreo Čižekova brata, mislim da se zvao Velimir, i savjetovao mu tonom koji je moguć samo ako ti je Poglavnik iza pleća: “Ne bi bilo dobro da pominjemo grijehove mladosti!” Tako se blagoizvolio izaziti bivši doušnik. Tačnije: denuncijant. Ne nego cinkaroš. Uljudnije: taster. Na hrvatskom: špicl. U bosanskoj Krajini vele potajnik. Možda žbir, a možda ipak špijun. I jamačno potkazivač koji se držao onog što savjetuje Bećkovićev kazivač:
Špijaj,
danas niko nije nidočega došo
da nije poneđe ponešto o ponekome reko!”
To su bili dani kad je Jevrem Brković bio u Zagrebu jedini emigrant koga je Tuđman zbrinuo: ne samo da mu je dao stan, kola, vozača-tjelohranitelja i objavio mu 20 knjiga, nego ga je stavio na platni spisak svog Ministarstva rata, a kad je Milorad Popović, u polemici, napisao da je na tom spisku imao čin bojnika, Jevrem ga je gnjevno ispravio: “Ne bojnika nego general-bojnika”. Jer Doušnik se ponosi onim čega se drugi stide: to što je bio Poglavnikov plaćenik vidi kao dokaz svoje ljudske i književne veličine. Uzgred, u dane kad je Poglavnikovu mjezimcu Jevremu u Zagrebu bilo kao bubregu u loju, oslijepjeli hrvatski pjesnik Vjenceslav Čižek, žrtva Jevrema Preblagoga, kako je samog sebe nazvao u naslovu jedne svoje knjige pjesama, u Dortmundu je živio od socijalne pomoći.
Ovaj i ovakav gad u Crnogorskom književnom listu je napisao da će sinovima “ostaviti u nasljeđe cio svoj život bez i jedne crne mrlje”. Jedan sin mu se zove Balša, drugome sam ime zaboravio, ali u Crnoj Gori još pamte da su obojica “othranjeni parama dvije Udbe”.
Ne znate vi Crnogorce. O tom narodu iz pasje zemlje, kako ju je nazvala jedna njena legenda, doprle su do vas uglavnom glasine, ali, ako mene pitate, napad na Dubrovnik, pljačka Konavla i pustošenje Hrvatske jedan je od najzvjezdanijih trenutaka svjetski čuvene etike “čojstva i junaštva”.