O Vuku ćemo, zaista, u onoj srpsko-indijskoj fusion krčmi u tvom kraju, i to barem iz dva razloga: Vuk je previše tvoja tema da bih se o njoj odvažio s tobom napismeno raspravljati. Ali reći ću samo dvije stvari: Vuk je živio u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, kada je svaka nacionalna svijest, svejedno gdje, u kom europskom plemenu, imala obrise velikonacionalnog i, iz današnje perspektive, uzurpatorskog projekta; i drugo, Vuk, za razliku od Shakespearea, upravo zato nije naš suvremenik. Tko god ga doživljava suvremenikom naprosto je budala. A što se tiče toga tko je kome, da tako kažemo, stavio jezik u usta, rekao bih da u našem slučaju nije nitko nikome, iz jednostavnog razloga što je prvo bio jezik (ili jezici), a tek su se zatim, na način po svemu sumnjiv, formirale među južnim Slavenima etnije, pa nacije. One nisu nastale na osnovu kulturnih, dakle i jezičkih razloga, nego po razlici u vjeri i Crkvi. Rođenju nacija na Balkanu pridonijela su, premda ne presudno, granice između velikih imperija, geografska konfiguracija, rijeke, planine itd. I to je sve. Tako je, barem u međusobnim razlikama, nastao jedan plitak i krvav svijet.
Da, u pravu si, Hrvatska je opet nadsrala Srbiju. Na mom malom slučaju, koji je, naravno, kao što to uvijek biva, dio nekoga većeg slučaja, ili većeg sranja. No, u čemu se sastoji hrvatsko nadserivanje? O tome moram naširoko.
Dakle, sjedimo tako mi u ljetni dan ispred caffea uz Frakturinu knjižaru, među nekim finim svijetom, u jednom od onih zagrebačkih ambijenata koji se tebi ovdje znaju svidjeti, a na koje ni ja nisam imun, i uspijevam ih još uvijek vidjeti očima nekog tko se u Zagrebu nije rodio, niti je formativne godine života u Zagrebu proživljavao. To su ona mjesta koja po svemu, ne samo slikom, scenom i prizorom, podsjećaju na ambijente bilo kojeg ozbiljnog europskog grada: Krakova, Beča, Heidelberga, Pariza, Arlesa, Trsta… nabrajam i velike, i male, ali sve ozbiljne gradove. To nešto što čini takav ambijent osjeti se u mirisu i zvuku, u onoj specifičnoj finoj tišini, koja se od naših zavičaja razlikuje, rekao bih, gotovo dramatično. I tako mi tu sjedio, gotovo anesteziranih živaca, opuštenih svih mišića, pijemo neku mentom i sirupom savršeno dorađenu limunadu s ledom, kadli nailzi jedan stariji par s psom. Ja se s milinom zagledam u psa, jer pse volim i u svakoj sam prilici otvoren prema svim psima, kad li se gospođa odvoji od gospodina i psa, unese mi se u lice i izgovori: Govno! Biva, želi mi reći da sam ja govno. I tu ja ostajem potpuno razoružan, jer su mi živci prethodno već anestezirani i opušten sam do tuposti, tako da gospođu nisam u stanju obasuti i blagosloviti širokim repertoarom svojih balkanskih prostakluka, niti je obnevidjeti najmračnijim sadržajima svoje duše. Samo sam Anu zbunjeno i pomirljivo pogledao, ali ona je već skočila, grabeći mobitel, i potrčala za gospođom da je fotografira.
Odavno, naime, Anu frustrira kad god javnim ne učinimo situacije u kojima nam se ovakvo što dogodi u javnom prostoru. Nego, da uslika počiniteljicu, pa da je uz prigodni komentar stavimo na fejsbuk. No, dok je gospođu fotografirala na javnom mjestu, tojest nasred ulice – što po zakonu nije zabranjeno, kao što takvu fotografiju po zakonu nije zabranjeno ni objaviti, pogotovu ako si novinar, a Ana je novinarka – gospođa ju je fizički napala, pokušavajući joj mobitel istrgnuti iz ruke. Kako je slabija od Ane, koja je ipak dobro utrenirana cura sa sela, nije joj uspjelo. Ali Ani bio je, ipak, priličan problem otresti je sa sebe. Nije je smjela udariti, niti srušiti na zemlju, jer tek tu bi nastali belaji. Na kraju, neočekivana je pomoć, u vidu razumnog obraćanja, stigla od slučajne prolaznice, sredovječne strankinje (kad kažemo strankinja, uvijek mislimo na osobu iz Austrije, Njemačke i sl.), pred čijim je nastupom agresivna gospođa pobjegla svom gospodinu i psu, koji su (srećom) bili negdje zaostali, jer se psu, pretpostavljam, pripišalo.
I tako je, kao nekom čarolijom, nestalo onog mirisa i zvuka, onih boja i oblika, koji su caffe ispred kojeg sjedimo, knjižaru i ulicu – nekadašnja Radišina, pedesetak metara od ulaza u zgradu u kojoj su Krleža i Bela proveli Drugi svjetski rat – činili tako ugodno i zaštitnički europskim. Sjedili smo i dalje, pili svoje limunade, ja sam već pisao fejsbučni komentar minulog događaja, Ana ga je postavljala na moju stranicu, ali sad se već osjećao miris kanalizacije (kao da je nepoznata gospođa odnekud dozvala govna), mirisi olova i hrđe, truloga lišća i ljudskog znoja, a odnekud kao da se čuo i vonj lošeg roštilja. Onog Zagreba koji volim čarolijom je za taj dan nestalo.
Objava na mojoj fejsbučnoj stranici doživjela je veliki odjek. Mnogi su razlozi tome, pa krenimo od onih formalnih i tehničkih. Kako moja službena (autorska) Facebook stranica već dugo postoji, i vrlo smo aktivni u izlaganju mojih drugdje objavljenih autorskih sadržaja na njoj, te u izlaganju ajfelovog mosta, kao našeg malog kućnog web časopisa za književnost, tako se na njoj okupilo već 98 hiljada pratitelja. To je mnogo, naročito ako se zna da se bavimo književnošću, umjetnošću i inim ezoteričnim i hermetičnim društvenim temama, od kojih opća publika društvenih mreža bježi kao od otrova. Pritom, mi je i dodatno potičemo na bijeg, jer blokiram i čistim svakoga za koga procijenim da mu nije na mojoj stranici mjesto. I nisam u tome ni strpljiv, ni velikodušan, ni ispunjen vjerom da se ljudi mogu opametiti i obrazovati. Uz tih 98 hiljada potencijalnih posjetitelja – od kojih je dio, vjerujem, i mrtvih duša (simbolički mrtvih, dakle neprisutnih) – algoritmi nam još namru i dovedu varijabilan broj druge društvenomrežne čeljadi, koju katkad blokiram, a katkad se pretvori i u stalne pratitelje. I još da napomenem: nikada nismo bustali stranicu, nismo Meti plaćali bolju vidljivost, niti smo kupovali pratitelje. Također, nismo se držali ni uputstava kako da povećamo svoju vidljivost, nismo baš puno komunicirali s pratiteljima, nismo objavljivali kratke video priloge, nismo sudjelovali u kojekakvim društvenomrežnim igricama, nismo se bavili društvenim aktualnostima, nismo se kačili na kolektivne afekte i raspoloženja virtualne svjetine itd.
Ovo sve navodim samo da bih naglasio da objavljivanje nečega relativno zapaljivog – vrijeđanje i fizički napad! – pred publikom od tako okupljenih 98 hiljada ljudi, plus algoritamski bonusi sačinjeni od slučajnih i manje slučajnih prolaznika, djeluje prilično upečatljivo. Naročito ako se zna (jer i o tome statistika uz Facebook stranicu postoji) da je naša publika izrazito mješovita i regionalna. Samo ću ti navesti kako je trenutno raspoređena po gradovima: Zagreb 25,9 posto, Beograd 23,6 posto, Sarajevo 20posto. Većinski, skoro dvotrećinski, publika moje stranice je ženska, a strašno je zanimljiva starosna statistika: oni koji imaju između 45 i 54 godine čine 31,3 posto pratitelja; između 35 i 44 ih je 22,6 posto; između 55 i 64 ih je 19,9; preko 65 godina ima ih 15,1; od 25 do 34 ih je 10,1 posto; između 18 i 24 ih je 1 posto. (Ovo je i važno, i zanimljivo, jer se, možda, ne tiče mene, a prilično jasno demantira bulažnjenja o odumiranju književne publike, kojima sam i sam katkad znao podleći. Pa kad sabereš, čak 65 posto pratitelja moje stranice mlađe je od pedeset godina. Netko će reći da stariji nisu na društvenim mrežama, što za gradski svijet nije tačno. Ili može biti upravo onoliko i onako tačno koliko je tačno da mlađi nisu na Facebooku, nego su na Instagramu, TikToku…)
Dakle, mi smo anonimnu gospođu koja se meni unijela u lice i izgovorila – Govno!, a Anu fizički napala, s njezinim fotografijama izložili na mojoj fejsbučnoj stranici. Dočekalo ju je zgražanje, često izraženo i politički nekorektnim jezikom društvenih mreža, ali i utvrđivanjem što je dopušteno u suobraćanju s ljudima, naročito onim poznatim, a što dopušteno nije. Recimo, nedopustivo je na lijepoj i tako europskoj zagrebačkoj ulici nekoga na neregularan način istjerivati iz osjećaja da se nalazi na lijepoj i tako europskoj zagrebačkoj ulici. Ako to već činiš, izlažeš se riziku da će te oni koje si pokušao/la ponižavati i maltretirati izložiti pred 98 tisuća pari očiju. Što, naravno, nije problem ako si uvjeren/a u ono što činiš, ako se inače u životu lažno ne predstavljaš i ako imaš obraza da ponižavaš i maltretiraš ljude koji iz nekog razloga nisu pod zaštitom zakona i policije. A nisu, zato što ih policija, zato što su to upravo oni, neće štititi, i zato što sudovi, zato što su to upravo oni, nikada neće presuditi u njihovu korist i protiv onih koji ih ponižavaju i maltretiraju.
Nakon kraćeg vremena, vijest o agresivnoj gospođi, kao i njezine fotografije, preuzete s moje stranice, objavili su i neki internetski mediji u Hrvatskoj i Bosni. Tada su se odnekud, iz dubine općeg mraka, pojavili njezini branitelji, što u komentarima ispod naše objave, što na drugim fejsbučnim zidovima, što u desnim internetskim medijima, tvrdeći da smo Ana i ja ustvari napadači, a gospođa je žrtva. Ona je, naime, samo izrazila svoje mišljenje o meni, a mi smo je protuzakonito fotografirali i objavili na mojoj stranici, sve uz prateći tekst. Prema hrvatskome zakonu, kao ni prema zakonima ijedne zemlje na svijetu, fotografiranje punoljetne čeljadi na javnim površinama nije protuzakonito, kao što ni objavljivanje fotografija punoljetne čeljadi na javnim mjestima, u medijima i na društvenim mrežama, nije protuzakonito. Kada bi drukčije bilo, u novinama ne bi mogla biti objavljena nijedna fotografija snimljena na ulici, na stadionu, u koncertnoj dvorani, na javnome prostoru. Međutim, desničari su i desni hejteri munjevito stvorili narativ, uspostavili su legendu, i krenuli drviti o tome da smo Ana i ja napali nedužnu zagrebačku gospođu, samo zato što ona ima svoje mišljenje.
Pet dana kasnije događa se nešto što će u prošlost potisnuti slučaj s agresivnom gospođom. Na zidu nebodera u kojem već dvadeset i dvije godine živim dočekuje nas ovakav grafit. Crnom bojom: “Jedne kolovoške noći/ Miljenko neče dobro proći! A ispod plavim: “Naša država/ naša pravila”. Tu započinje ono ozbiljno sranje, ali smo još daleko od tačke u kojoj će Hrvatska, kako si ti lijepo rekao, nadsrati Srbiju.
Fotografiram grafit, Ana vadi kompjutor, i sjedamo u auto, gdje postavljamo novu objavu, koja će, to mi je, naravno, odmah jasno, pokrenuti javni i medijski uragan koji neću imati pod kontrolom i za koji tog trenutka zaista nisam siguran na koju će se stranu okrenuti i što će raznijeti, polomiti i pokrenuti. Ali, naprosto, moram stvar učiniti javnom da me, simbolički ili stvarno, ne bi progutao mrak.
Crni dio grafita je prijetnja, izrečena nemuštim stihovanjem, pokušajem da se progovori u desetercu, ali prvi je stih u osam, a drugi u devet slogova. To je ako saberemo sedamnaest slogova, ali tako raspoređenih da se ne mogu razlomiti ni u pošten haiku. Zanimljiviji je, međutim, dodatak u plavoj boji: “Naša država/ naša pravila”. Republika Hrvatska je, dragi Basara, ustavna demokracija. Njezin Ustav je, navodno, solidno pravnički koncipiran, ali – za razliku, recimo, od njemačkog Ustava, nije literarno dojmljiv. Ali je svakako zanimljivo pročitati Izvorišne osnove Hrvatskog ustava, koje ti ovdje opsežno citiram, jer ti mogu biti važne:
“Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712;
– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške monarhije;
– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), poslije (3. listopada 1929.) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990.).
Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991-1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.
Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnog svijeta.
Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”
U Hrvatskoj iz ovako postavljenih Izvorišnih osnova Ustava čovjek bi se, je li tako dragi Basara, s veseljem odvažio živjeti. Istina, zasmetala bi mu nepotrebna baroknost u nizanju povijesnih i mitološko-povijesnih elemenata, ali to je već kič malih naroda, naročito ovih naših balkanskih, ali ne bi to nikako bio razlog da svesrdno ne prihvatimo ovakvu Hrvatsku. Ne bi čovjek mogao biti oduševljen ni nabrajanjem “autohtonih nacionalnih manjina”. Najprije, svatko bi dobronamjeran tražio i nalazio način da iz skupine pobrojanih nekako izdvoji Srbe. Ako već njihova ustavna konstitutivnost stvara tjeskobu kod pripadnika malog naroda, i ako je – pogotovu nakon rata iz 1991, premda su ovakve Izvorišne osnove postavljene prije tog rata – Ustav Republike Hrvatske postao pretijesan za konstitutivna naroda, Srbi su svejedno morali biti izdvojeni u zasebnu rečenicu, trebala im je biti nađena zasebna formula. I to ne primarno zbog eventualno povrijeđenih srpskih osjećaja, nego zbog same povijesti Hrvatske, te zbog uloge koju su hrvatski Srbi imali u njezinom stvaranju. Također, u tom nabrajanju fale barem dvije autohtone nacionalne manjine: Muslimani (kako je njihova autoidentifikacija glasila 1990. kad je Ustav pisan, a kasnije Bošnjaci), te Romi. No, i to bi se dalo popravljati i mijenjati.
Ono što, međutim, Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske čini čovjeku neporecivo prihvatljivim, i što dubinski određuje prirodu i smisao Republike Hrvatske je konstatacija da se njena državna suverenost očituje u “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990.)”. Dakle, ne samo da se Republika Hrvatska poziva na ZAVNOH i na stečevine (tako je hrvatskije kaže – tekovine) jugoslavenske narodnooslobodilačke borbe, i na sve socijalističke hrvatske ustave koji su potom uslijedili, nego postoji ta dramatično važna formulacija: “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”. Dakle, ako ćemo po Ustavu Republike Hrvatske, ili ako ćemo se držati Ustava Republike Hrvatske, onda su bit ove zemlje i smisao njezinog postojanja na zemlji ostvareni ne nasuprot Jugoslaviji, nego nasuprot samom “proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”, čijih se stečevina ovim ustavotvorac vrlo temeljito i u potpunosti odriče. Iza tog odricanja 1990. pomalo ima i odricanja od odgovornosti za ustaške zločine, i odricanja od jednog izgubljenog rata, i pokušaj da se i Srbi, i Europa, uvjere u nešto u što ni Srbi, ni Europa baš ne vjeruju. Ali unatoč i usprkos tim dnevnim prilozima nečemu što bi se trebalo ticati dugih povijesnih trajanja, to odricanje je vrlo moćno. Ustav Republike Hrvatske 21. decembra 1990, a proglašen je dan kasnije. Premda je donesen na tada već bivši Dan armije, ponio je naziv Božićni ustav. E sad, najveća zanimljivost. Tekst Ustava napisala je Redakcijska skupina, koju su sačinjavali Vladimir Šeks, Smiljko Sokol i Zdravko Tomac. A Izvorišne osnove pisao je, pogodi tko!, lično Franjo Tuđman.
Parola “Naša država/naša pravila” navodno pripada nekim ekstremnim navijačkim skupinama, no mene je, čim sam je na svom zidu vidio, podsjetila na “Načela hrvatskog ustaškog pokreta”, tekst koji je 1. juna 1933. sastavio Ante Pavelić, i neka je vrsta nacionalističkog crno-revolucionarnog manifesta. Taj će manifest u godinama postojanja NDH i formalno zamjenjivati ustav, te će se zaista svoditi na parolu “Naša država/naša pravila”. A kada neka skupina ljudi, mimo onog što je prethodno bio formalni ili neformalni civilizacijski i društveni sistem, te mimo onog što je prethodno tradirano kao javni i porodični moral, počne vladati po vlastitim pravilima, onda samo od tankog pokrova ideologije ovisi koliko će njihova vladavina biti krvava i zločinačka. Ustaška je ideologija bila nacional-šovinistički i rasistički korporativizam. Od toga, meni se čini, ipak ne može gore i krvavije. I naravno da im ni na kraj pameti nije bilo ništa mimo ovog “Naša država/naša pravila”.
Kada smo na mojoj službenoj fejsbučnoj stranici objavili što se dogodilo, nastupilo je nešto što nikad ranije nisam doživio. Svi neovisni mediji ekstenzivno su objavili i komentirali vijest, da bi se zatim izredali, na svojim društvenim mrežama, praktično svi najvažniji opozicijski političari, intelektualci, pisci, umjetnici. Potom su, ni sat kasnije, sve to ponovili oni mediji koji to inače ne bi činili, ali je pritisak bio prejak. Izdržao ga je samo HRT, koji je ostao gluh i nijem, sve do jednog trenutka. Onog u kojem je Hrvatska definitivno nadsrala Srbiju.
Naime, u mom opisu događaja, koji smo objavili uz fotografiju grafita, na kraju sam napisao sljedeće: “Ali kako je na meni riječ, onda da kažem i ovo: premda policiji neću podnijeti prijavu, naprosto zato što nemam vremena, niti u ovoj vrsti slučajeva imam povjerenja u policiju, svaki napad na sebe i svoje bližnje učinit ću javnim. I učinit ću sve da o njemu budu obaviješteni svi koji, bilo gdje na svijetu, objavljuju moje knjige ili pišu o njima.
I još nešto: policija, kad joj prijavljujete ovakve slučajeve, uvijek upita – sumnjate li na nekog. To pitanje je ponižavajuće, ali ovaj put na njega imam odgovor. Sumnjam na predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i na ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića.”
Premda taj finale tebi može zvučati kao hiperbola, nije o hiperboli riječ. Naime, niti se na mene pred praznim zidom nadigla inokosna budala, niti sam ja u prethodnim tjednima objavio u novinama i na webu išta što nisam objavljivao ranije, ili što bi inokosne budale moglo nasekirati, i to pod nevjerojatnom kondicijom da uopće pročitaju što sam napisao. Grafit na mom zidu pripremili su Hrvatska policija (ergo Ministarstvo unutarnjih poslova, uporno odbijajući da djeluje protiv desničarskih nasilnika, ili protiv onih koji provjeravaju društvenu klimu tako što pjevaju ustaško-koljačku budnicu “Jasenovac i Gradiška Stara”, nego im samo svojim prisustvom asistiraju, otprilike onako kako je redarstvo asistiralo samostalnim ustašama u ljeto 1941, i pripremio ga je, taj grafit, predsjednik Vlade Andrej Plenković kada je ljetos dovodio pred koncert svoju dječicu, da im Thompson udijeli svoj apostolski blagoslov, i kada je zatim sam blagoslovio i neograničeno korištenje ustaškog pokliča, i gnjevno napao kao nenarodne elemente, ljevičare i neprijatelje Hrvatske, sve kojima se baš nije svidio Thompsonov koncert. Nitko do te dvojice ljudi, profesora opštenarodne odbrane i bivšeg člana SKJ, te bivšeg pulskog vojnog pozivara, bivšeg šefa kabineta Stjepana Mesića, iz doba kada je ovaj bio predsjednik Hrvatske, te sadašnjeg ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, i predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, djetešca iz komunističke kuće, kojemu su roditelji nadjenuli ime ruskih pisaca i najmlađega od trojice prinčeva Karađorđevića, nitko do njih dvojice nije mogao biti odgovoran za prijetnje ispisane na fasadi mog nebodera. Na onom jedinom prostoru koji je dovoljno širok i čist da se uz njega mogu strijeljati ljudi. Ali to nipošto nije trenutak u kojem će Hrvatska definitivno nadsrati Srbiju.
Taj trenutak događa se iste večeri, kada iz Vlade stiže odgovor na pitanje jedne redakcije o prijetnjama koje su mi upućene. Taj odgovor u cjelini glasi ovako:
“Osuđujemo prijeteće poruke usmjerene protiv gospodina Jergovića.
Što se tiče njegovog ciničnog iznošenja sumnje da su ‘sporne poruke napisali premijer Plenković i ministar Božinović’, ističemo kako je sasvim izvjesno i provjereno da su upravo premijer i ministar prerušeni i pod okriljem noći išli pisati sporne poruke, kao što to i inače redovito čine.
U vezi s takvim navodima kojima se nastoji prikazati da Vlada stvara napetosti u društvu, upućujemo Vas na obraćanje predsjednika Vlade na jutrošnjoj sjednici Vlade u kojem je iznio jasan stav oko događanja u Benkovcu i Šibeniku. Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu, a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović.”
U 7 riječi tobože su “osudili” prijeteće poruke. A u sljedećih 105 riječi me, što ciničnim izvrtanjem stvari i tobožnjom šaljivošću, što mojim pozivanjem na toleranciju i stvaranje uključivog ozračja prema onima koji mi prijete smrću, dodatno ugrožavaju, dovodeći me u još opasniju situaciju od one u koju su me doveli grafiteri. Eto, to je trenutak u kojem u Hrvatska definitivno nadsrala Srbiju. Jer ja, ipak, ne uspijevam zamisliti situaciju u kojoj bi itko od srpskih plenkovića – da ih ne spominjem po imenima, ili da ne spominjem ono srpsko ime nad svakim drugim imenom, onog čiji je brat, čini mi se, Plenkovićev imenjak – na takav način odgovarao Draganu Velikiću, tebi ili nekom trećem među srpskim književnicima, tko je jednako kao vi sklon kritiziranju vlasti. Možeš li, recimo, zamisliti da neki srpski plenković izda fetvu za provođenje nasilja ili likvidaciju Ljubomira Simovića, koji se, praktično sve do kraja života nije suzdržavao od uporne i žestoke kritike vlasti? E vidiš, to je ono čime je Hrvatska (vladajući režim, HDZ, udružena ustašija…) dramatično nadsrala Srbiju. Nedostojno je diktatora, a u kulturnim zajednicama i opasno je po diktaturu, ratovati protiv pjesnika. A ja sam u ovom slučaju samo pjesnik. To je nešto čime su se bavili Staljin i Pavelić, a u današnjoj Europi time se ne bavi nitko. Osim Andreja Plenkovića i njegove Vlade. (Inače, to da je Premijer bacio fetvu na mene, dosjetka je Slobodana Šnajdera, iz njegove briljantne kolumne na Telegramu…)
Iste noći, nakon što me je Vlada Republike Hrvatske pozvala da konačno “počnem činiti” nešto na “stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu”, te da se time umilim svojim progoniteljima, u Novom Zagrebu se, malo dalje od mog nebodera, pojavio novi grafit, ispisan istim stilom i rukopisom. On doslovno glasi: “Sarajevo ispod Trebevića/ Povedite Daliju i četnika Jergoviča”. Tu je grafiter pokušao dopjevati čuvenu ustašku pjesmu, koju ja, naravno, napamet znam, a ti ćeš je, dragi Basara, meni za dušu preslušati na YouTubeu, jer je tamo imaš među Hrvatskim domoljubnim pjesmama. Izvornik, dakle, glasi ovako: “Sarajevo ispod Trebevića/ Bit ćeš opet Ante Pavelića/ Bosno moja, bistra suzo naša/ Pozdravlja te imotski ustaša/ Hercegovska grudo svakog dana/ Oduvijek si za Srbina brana/ Kad ustaša sa Širokog vrisne/ Biž’ Srbine, eto Nezavisne/ Sjajna zvijezdo iznad Metkovića/ Pozdravi nam Antu Pavelića/ I Andrija, vječna dika naša/ on je hrabri ljubuški ustaša/ Sad ću kleknut i molit se Bogu/ Da Srbiju pobijediti mogu/ Pobijediti, gubu otjerati/ i slobodu narodu svom dati”. Riječ je, kao što vidiš o desetercima, prostim ko pasulj, banalnim ko grah, koji se mogu urlati u formi bećarca i gange, mogu se guslati, tuliti na nogometnim utakmicama, pjevati pri klanju. Moja znanja o pjesništvu i književnosti, općenito moja znanja o riječima i njihovim značenjima, takva su da ne nalazim načina da drukčija tumačenja i konotacije, na kojima insistiranju Andrej Plenković i njegova Vlada. Mogu samo konstatirati da im je stihoklepac nemušt i nevješt, pa da bi bilo bolje da su mene platili da im sklepam deseterac, jer im je ovaj klanje razvukao u petnaest slogova. (Inače, Dalija koja mi je u petnaestercu pridružena je političarka Dalija Orešković, koji je u izjavi za jednu privatnu televizijsku stanicu branila moje pravo na život i mir.)
Policija me je nakon što su mediji objavili vijest o prvom grafitu telefonom kontaktirala, i ne osobito ljubazni me je policajac pozvao da dođem u stanicu dati iskaz. Rekao sam mu da to neću učiniti, jer je njihova dužnost goniti slučaj po službenoj dužnosti. Ja im u tome zaista ne mogu pomoći, a još i sumnjam da će oni pokazati želju da nađu počinitelja. I doista, nisu ga našli! Premda su oba inkriminirana mjesta prilično solidno pokrivena nadzornim kamerama, Hrvatska policija nije, eto, mogla otkriti tko se to bavi mojim progonom. I tu bismo, barem zasad, s mračnijom stranom priče mogli stati.
Postoji, međutim, i ona druga strana. U moju obranu su stala sva književna udruženja, kao i Hrvatski centar PEN-a. Mnogi su opozicijski, lijevi i lijevo-liberalni političari, stali u moju zaštitu na društvenim mrežama i u medijima. Zdušno su se za mene založili ljudi u novinama za koje radim. Pomoć mi je ponudilo nebrojeno mnogo poznatih i nepoznatih ljudi. Obraćaju mi se po ulici i na tržnici. Nadigao se, prilično, u moju obranu neki inače vrlo šutljivi, građanski Zagreb. Podršku su mi pružile gradske vlasti, gradonačelnik Zagreba iskazao je veliku i odistinsku brigu za mene. Kontaktirao me je predsjednik Republike Zoran Milanović. Ljude, opet poznate i nepoznate, iz Beograda i Sarajeva, iz Bosne i Srbije, neću ni spominjati. Kao što neću spominjati ni prijatelje, jer bi to onda bila neka druga priča. Ono što je u ovoj priči važno jest pitanje javnosti, društvene zajednice, ljudi s kojima nisi blizak, ali vas veže osjećaj građanske solidarnosti. Toga ovaj put nije nedostajalo, a Hrvatska se prikazala u nekom za mene dosad, možda, i nepoznatom svjetlu. Ona Hrvatska koja nije sklona uspostavi novoustaškog režima, niti onom što meni, ili bilo kome drugom, rade Andrej Plenković, njegov ministar unutarnjih poslova i njihova Vlada.
Kako su mediji prepuni reakcija i zgražavajućih i osuđujućih autorskih tekstova, koje pišu i ljudi s kojima nisam u dobrim odnosima, režim je preko svojih medija i preko obavještajnih prišipetlji, koje ovdje igraju onu ulogu koju u Srbiji igraju urednici toksičnih tabloida i infotainment televizijskih programa, osmislili su dva narativa, dvije legende, kojima me pokušavaju dalje ozloglasiti. Prvi je bizaran: sabrali su koliko su novca moji strani izdavači dobili od fonda Ministarstva kulture za prijevode mojih knjiga, i krenuli su po svojim web-toaletoidima i društvenim mrežama, te na HRT-u, širiti glas kako sam ja od Plenkovićeve Vlade dobio sve te novce. Inače, pravilo rečenog fonda je da se sufinanciraju prijevodi svakog hrvatskog pisca za kojeg strani izdavač pokaže interes, a kako je, pretpostavljaš, interes stranih izdavača za mojim hudim nedjelom popriličan, tako je Ministarstvo u kontinuiranoj nevolji… Drugi način na koji me pokušavaju ozloglasiti je mračniji: naokolo pišu, govore, na sve načine šire glas, kako sam ja sam pisao grafite protiv sebe, jer da tako reklamiram svoju knjigu. I taj su narativ, također, preuzeli i prenose ga u Plenkovićevo ime pojedini desni političari, u čemu im svima, naravno, pomaže Hrvatska policija, svojim dosljednim odbijanjem da identificira počinitelje.
Ovo drugo mi je mnogo mučnije, jer na mene djeluje retraumatizacijski. Dana, 27. svibnja iliti maja, godine 1992, dan prije mog dvadeset i šestog rođendana, pokraj reda ispred pekare, na tadašnju Ulicu Vase Miskina, koja će malo zatim ponijeti svoje staro ime Ferhadija, pao je minobacački projektil od 82 milimetra, i ubio 26, a ranio 108 ljudi. Pokraj tog sam mjesta prošao nekoliko minuta ranije, na putu do kafane u kojoj sam imao sastanak. Prethodno mi se na tom putu odvezala pertla, pa sam zastajao da je svežem. Dugo mi se po glavi vrzmala opsesivna misao o tome da bih, možda, poginuo da nisam morao vezivati pertlu (hrvatski: vezicu; dalmatinski: špigetu). Danas mislim da to, vjerojatno, baš i nije bilo tako vremenski raspoređeno. Ali najgore, najstrašnije u svemu bilo je što su s televizije na Palama iste večeri objavili da to Muslimani sami po sebi pucaju da bi okrivili Srbe. Od toga da mu govore kako sam po sebi puca čovjeku pamet staje! (Sad neću govoriti o onom drugom, jednako zanimljivom osjećaju, koji će me pratiti u ratu, a pomalo i poslije rata, kad bivam obuhvaćen pojmom Musliman, premda, eto, nisam taj. Ali i ta me resemantizacija moje osobe i mojih identiteta trajno prati, pa sam, zahvaljujući marnom radu leksikografa Velimira Viskovića i njegovih suradnika 2025. završio kao četnik, hoće reći Srbin, na zagrebačkim fasadama.)
Zašto netko tko svakodnevno očituje svoju želju da Muslimana nestane, tko drži Sarajevo pod opsadom i svakodnevno ga zasipa stotinama granata, i strijelja ga hiljadama i desetinama hiljada metaka, govori da ta jedna granata nije njegova? Taj govor i diskurs ponovit će se u još nekoliko navrata tokom opsade Sarajeva, a da ga ja nikad neću razumjeti. E, tako posljednjih augustovskih i prvih septembarskih dana 2025. godine u hejterskim natpisima na društvenim mrežama i u režimskim web-toaletoidima možeš čitati kako sam ja sam pisao grafite protiv sebe, e da bih tako reklamirao svoju novu knjigu, a istovremeno se ispod takvih objava nižu stotine i hiljade komentara u kojima gnjevni botovi traže moje ubojstvo ili barem protjerivanje, i u kojima se nazivam četnikom, Jugoslavenom itd. Koji je smisao optuživanja žrtve za ono što joj se dogodilo? Karl Markus Gauss, austrijski pisac, nedavno govori o jednom svom poznaniku, antisemitu, koji se hvalio otkrićem da je Adolf Hitler – Jevrejin! I da je Holokaust izmislio kao jevrejsko lukavstvo da se unište Njemačka i njemački narod. Možda je to neka slična vrsta ludosti, ali znam da me je čudno tjeskobnim učinila tvrdnja da samog sebe progonim, pišući grafite po kraju gdje živim. To je susret s nekom nižom vrstom zla u ljudima, s kojom mi se još uvijek nije lako nositi, valjda i zato što se nisam s njom susretao u književnosti i na filmu.
Igrom slučaja, pojava gospođe Govno i ustaških grafitera pred mojim vratima, te Plenkovićeva fetva, zbili su se nakon prethodnoga velikog skandala. U Benkovcu, naime, lokalni su ratni veterani, uz sudjelovanje podmlatka – pripadnika lokalnih navijačkih neonacističkih skupina – zabranili jedan teatarski i kulturni festival, u čemu su dobili punu podršku Vlade Republike Hrvatske. Događajno je to izgledalo ovako: organizatoricu su fizički ugrožavali, na što je policija najprije odbila intervenirati, a zatim su toj ženi, mladoj novinarki imena Melita Vrsaljko, rekli da joj ne mogu garantirati sigurnost i da joj je najbolje da napusti grad. Mirno su ispraćali skandiranje zabranitelja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te urlikanje ustaškog pozdrava, a zatim su se u miru i dobrom raspoloženju družili s policijom. Sve to je, za divno čudo, i snimljeno.
Kći vođe benkovačkih zabranitelja Emily Genda je lokalna kafanska pjevaljka, naročito istaknuta u interpretacijama Svetlane Ražnatović – Cece. Društvene mreže bile su je prepune njenih interpretacija Cecinih pjesama, uključujući i pjesmu “Pile”, koju je srpska udovica posvetila Arkanu. Madame Emily je, prije nego što je postala pjevaljka, izbačena s policijske akademije, jer je cimericu muslimanku zlostavljala Thompsonom, a po školi je crtala ustaško znakovlje. I onda je, u skladu s tim, kći veteranskog vođe i Cecina poklonica, za teatarski i kulturni festival čijem se zabranjivanju priključila, kazala da ga vode ljudi koji promoviraju “blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju”. A kad su je nazvali novinari da je upitaju o njezinim interpretacijama hitova Arkanove udovice, mirno je odgovorila da nju njen otac nije naučio da ikoga mrzi. Inače, godine 2018. Emily Genda je na profilnoj fotografiji držala oznaku da podržava Levijatan. Ti, dragi moj, naravno znaš što je Levijatan: pokret srpskih rasista i fašista, koji su te proslavili terorom nad Romima, kobajagi u ime životinja. Sve to čini očito vrlo kompleksan političko-identitetski profil kćeri vođe benkovačkih zabranitelja, ali i njezina oca.
Smisao zabrane, koja je izvedena pod visokim pokroviteljstvom Plenkovićeve Vlade, koja je organizatore zabranjenog benkovačkog festivala optužila za ekstremizam, u biti je dvojak. Jedan je u pokušaju da se polurevolucionarnim metodima uspostavlja neki oblik klerofašizma, te da sam Andrej Plenković institucionalizira svoj janusovski položaj i politički identitet, tako što će u Hrvatskoj postati neka vrsta postmodernog Francisca Franca, dok će u Bruxellesu igrati ulogu uljuđenog i ispeglanog liberala. Ambicija je kolosalna, ali po mom mišljenju, ipak, neostvariva. Jer koliko god Hrvatska bila sitna irelevantna, to presvlačenje u avionu od Zagreba do Bruxellesa ne može na taj način biti izvedeno, naprosto zato što je relacija prekratka. Caudillo Andrej na tom letu neće imati vremena da se preobrazi u ljubaznog monsieur Andreja. Drugi cilj je, možda, zanimljiviji: radi se o klasičnim kulturnim ratovima, u kojima se kultura Alfreda Jarryja u Hrvatskoj nastoji zatrti i uništiti u ime kulture Svetlane Ražnatović. Premda između benkovačkog slučaja i napada na mene ne postoji veza, nije mi mrsko naći se u Jarryjevom društvu. Uvijek je dobro kad su stvari tako kristalno jasne i čiste.
Eto, dragi Basara, ispade ovo još jedno predugo pismo, ali šta da se radi kad su takva vremena nastupila, epska.
Pismo Basari za Velike priče (sedamnaesto)
O Vuku ćemo, zaista, u onoj srpsko-indijskoj fusion krčmi u tvom kraju, i to barem iz dva razloga: Vuk je previše tvoja tema da bih se o njoj odvažio s tobom napismeno raspravljati. Ali reći ću samo dvije stvari: Vuk je živio u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, kada je svaka nacionalna svijest, svejedno gdje, u kom europskom plemenu, imala obrise velikonacionalnog i, iz današnje perspektive, uzurpatorskog projekta; i drugo, Vuk, za razliku od Shakespearea, upravo zato nije naš suvremenik. Tko god ga doživljava suvremenikom naprosto je budala. A što se tiče toga tko je kome, da tako kažemo, stavio jezik u usta, rekao bih da u našem slučaju nije nitko nikome, iz jednostavnog razloga što je prvo bio jezik (ili jezici), a tek su se zatim, na način po svemu sumnjiv, formirale među južnim Slavenima etnije, pa nacije. One nisu nastale na osnovu kulturnih, dakle i jezičkih razloga, nego po razlici u vjeri i Crkvi. Rođenju nacija na Balkanu pridonijela su, premda ne presudno, granice između velikih imperija, geografska konfiguracija, rijeke, planine itd. I to je sve. Tako je, barem u međusobnim razlikama, nastao jedan plitak i krvav svijet.
Da, u pravu si, Hrvatska je opet nadsrala Srbiju. Na mom malom slučaju, koji je, naravno, kao što to uvijek biva, dio nekoga većeg slučaja, ili većeg sranja. No, u čemu se sastoji hrvatsko nadserivanje? O tome moram naširoko.
Dakle, sjedimo tako mi u ljetni dan ispred caffea uz Frakturinu knjižaru, među nekim finim svijetom, u jednom od onih zagrebačkih ambijenata koji se tebi ovdje znaju svidjeti, a na koje ni ja nisam imun, i uspijevam ih još uvijek vidjeti očima nekog tko se u Zagrebu nije rodio, niti je formativne godine života u Zagrebu proživljavao. To su ona mjesta koja po svemu, ne samo slikom, scenom i prizorom, podsjećaju na ambijente bilo kojeg ozbiljnog europskog grada: Krakova, Beča, Heidelberga, Pariza, Arlesa, Trsta… nabrajam i velike, i male, ali sve ozbiljne gradove. To nešto što čini takav ambijent osjeti se u mirisu i zvuku, u onoj specifičnoj finoj tišini, koja se od naših zavičaja razlikuje, rekao bih, gotovo dramatično. I tako mi tu sjedio, gotovo anesteziranih živaca, opuštenih svih mišića, pijemo neku mentom i sirupom savršeno dorađenu limunadu s ledom, kadli nailzi jedan stariji par s psom. Ja se s milinom zagledam u psa, jer pse volim i u svakoj sam prilici otvoren prema svim psima, kad li se gospođa odvoji od gospodina i psa, unese mi se u lice i izgovori: Govno! Biva, želi mi reći da sam ja govno. I tu ja ostajem potpuno razoružan, jer su mi živci prethodno već anestezirani i opušten sam do tuposti, tako da gospođu nisam u stanju obasuti i blagosloviti širokim repertoarom svojih balkanskih prostakluka, niti je obnevidjeti najmračnijim sadržajima svoje duše. Samo sam Anu zbunjeno i pomirljivo pogledao, ali ona je već skočila, grabeći mobitel, i potrčala za gospođom da je fotografira.
Odavno, naime, Anu frustrira kad god javnim ne učinimo situacije u kojima nam se ovakvo što dogodi u javnom prostoru. Nego, da uslika počiniteljicu, pa da je uz prigodni komentar stavimo na fejsbuk. No, dok je gospođu fotografirala na javnom mjestu, tojest nasred ulice – što po zakonu nije zabranjeno, kao što takvu fotografiju po zakonu nije zabranjeno ni objaviti, pogotovu ako si novinar, a Ana je novinarka – gospođa ju je fizički napala, pokušavajući joj mobitel istrgnuti iz ruke. Kako je slabija od Ane, koja je ipak dobro utrenirana cura sa sela, nije joj uspjelo. Ali Ani bio je, ipak, priličan problem otresti je sa sebe. Nije je smjela udariti, niti srušiti na zemlju, jer tek tu bi nastali belaji. Na kraju, neočekivana je pomoć, u vidu razumnog obraćanja, stigla od slučajne prolaznice, sredovječne strankinje (kad kažemo strankinja, uvijek mislimo na osobu iz Austrije, Njemačke i sl.), pred čijim je nastupom agresivna gospođa pobjegla svom gospodinu i psu, koji su (srećom) bili negdje zaostali, jer se psu, pretpostavljam, pripišalo.
I tako je, kao nekom čarolijom, nestalo onog mirisa i zvuka, onih boja i oblika, koji su caffe ispred kojeg sjedimo, knjižaru i ulicu – nekadašnja Radišina, pedesetak metara od ulaza u zgradu u kojoj su Krleža i Bela proveli Drugi svjetski rat – činili tako ugodno i zaštitnički europskim. Sjedili smo i dalje, pili svoje limunade, ja sam već pisao fejsbučni komentar minulog događaja, Ana ga je postavljala na moju stranicu, ali sad se već osjećao miris kanalizacije (kao da je nepoznata gospođa odnekud dozvala govna), mirisi olova i hrđe, truloga lišća i ljudskog znoja, a odnekud kao da se čuo i vonj lošeg roštilja. Onog Zagreba koji volim čarolijom je za taj dan nestalo.
Objava na mojoj fejsbučnoj stranici doživjela je veliki odjek. Mnogi su razlozi tome, pa krenimo od onih formalnih i tehničkih. Kako moja službena (autorska) Facebook stranica već dugo postoji, i vrlo smo aktivni u izlaganju mojih drugdje objavljenih autorskih sadržaja na njoj, te u izlaganju ajfelovog mosta, kao našeg malog kućnog web časopisa za književnost, tako se na njoj okupilo već 98 hiljada pratitelja. To je mnogo, naročito ako se zna da se bavimo književnošću, umjetnošću i inim ezoteričnim i hermetičnim društvenim temama, od kojih opća publika društvenih mreža bježi kao od otrova. Pritom, mi je i dodatno potičemo na bijeg, jer blokiram i čistim svakoga za koga procijenim da mu nije na mojoj stranici mjesto. I nisam u tome ni strpljiv, ni velikodušan, ni ispunjen vjerom da se ljudi mogu opametiti i obrazovati. Uz tih 98 hiljada potencijalnih posjetitelja – od kojih je dio, vjerujem, i mrtvih duša (simbolički mrtvih, dakle neprisutnih) – algoritmi nam još namru i dovedu varijabilan broj druge društvenomrežne čeljadi, koju katkad blokiram, a katkad se pretvori i u stalne pratitelje. I još da napomenem: nikada nismo bustali stranicu, nismo Meti plaćali bolju vidljivost, niti smo kupovali pratitelje. Također, nismo se držali ni uputstava kako da povećamo svoju vidljivost, nismo baš puno komunicirali s pratiteljima, nismo objavljivali kratke video priloge, nismo sudjelovali u kojekakvim društvenomrežnim igricama, nismo se bavili društvenim aktualnostima, nismo se kačili na kolektivne afekte i raspoloženja virtualne svjetine itd.
Ovo sve navodim samo da bih naglasio da objavljivanje nečega relativno zapaljivog – vrijeđanje i fizički napad! – pred publikom od tako okupljenih 98 hiljada ljudi, plus algoritamski bonusi sačinjeni od slučajnih i manje slučajnih prolaznika, djeluje prilično upečatljivo. Naročito ako se zna (jer i o tome statistika uz Facebook stranicu postoji) da je naša publika izrazito mješovita i regionalna. Samo ću ti navesti kako je trenutno raspoređena po gradovima: Zagreb 25,9 posto, Beograd 23,6 posto, Sarajevo 20 posto. Većinski, skoro dvotrećinski, publika moje stranice je ženska, a strašno je zanimljiva starosna statistika: oni koji imaju između 45 i 54 godine čine 31,3 posto pratitelja; između 35 i 44 ih je 22,6 posto; između 55 i 64 ih je 19,9; preko 65 godina ima ih 15,1; od 25 do 34 ih je 10,1 posto; između 18 i 24 ih je 1 posto. (Ovo je i važno, i zanimljivo, jer se, možda, ne tiče mene, a prilično jasno demantira bulažnjenja o odumiranju književne publike, kojima sam i sam katkad znao podleći. Pa kad sabereš, čak 65 posto pratitelja moje stranice mlađe je od pedeset godina. Netko će reći da stariji nisu na društvenim mrežama, što za gradski svijet nije tačno. Ili može biti upravo onoliko i onako tačno koliko je tačno da mlađi nisu na Facebooku, nego su na Instagramu, TikToku…)
Dakle, mi smo anonimnu gospođu koja se meni unijela u lice i izgovorila – Govno!, a Anu fizički napala, s njezinim fotografijama izložili na mojoj fejsbučnoj stranici. Dočekalo ju je zgražanje, često izraženo i politički nekorektnim jezikom društvenih mreža, ali i utvrđivanjem što je dopušteno u suobraćanju s ljudima, naročito onim poznatim, a što dopušteno nije. Recimo, nedopustivo je na lijepoj i tako europskoj zagrebačkoj ulici nekoga na neregularan način istjerivati iz osjećaja da se nalazi na lijepoj i tako europskoj zagrebačkoj ulici. Ako to već činiš, izlažeš se riziku da će te oni koje si pokušao/la ponižavati i maltretirati izložiti pred 98 tisuća pari očiju. Što, naravno, nije problem ako si uvjeren/a u ono što činiš, ako se inače u životu lažno ne predstavljaš i ako imaš obraza da ponižavaš i maltretiraš ljude koji iz nekog razloga nisu pod zaštitom zakona i policije. A nisu, zato što ih policija, zato što su to upravo oni, neće štititi, i zato što sudovi, zato što su to upravo oni, nikada neće presuditi u njihovu korist i protiv onih koji ih ponižavaju i maltretiraju.
Nakon kraćeg vremena, vijest o agresivnoj gospođi, kao i njezine fotografije, preuzete s moje stranice, objavili su i neki internetski mediji u Hrvatskoj i Bosni. Tada su se odnekud, iz dubine općeg mraka, pojavili njezini branitelji, što u komentarima ispod naše objave, što na drugim fejsbučnim zidovima, što u desnim internetskim medijima, tvrdeći da smo Ana i ja ustvari napadači, a gospođa je žrtva. Ona je, naime, samo izrazila svoje mišljenje o meni, a mi smo je protuzakonito fotografirali i objavili na mojoj stranici, sve uz prateći tekst. Prema hrvatskome zakonu, kao ni prema zakonima ijedne zemlje na svijetu, fotografiranje punoljetne čeljadi na javnim površinama nije protuzakonito, kao što ni objavljivanje fotografija punoljetne čeljadi na javnim mjestima, u medijima i na društvenim mrežama, nije protuzakonito. Kada bi drukčije bilo, u novinama ne bi mogla biti objavljena nijedna fotografija snimljena na ulici, na stadionu, u koncertnoj dvorani, na javnome prostoru. Međutim, desničari su i desni hejteri munjevito stvorili narativ, uspostavili su legendu, i krenuli drviti o tome da smo Ana i ja napali nedužnu zagrebačku gospođu, samo zato što ona ima svoje mišljenje.
Pet dana kasnije događa se nešto što će u prošlost potisnuti slučaj s agresivnom gospođom. Na zidu nebodera u kojem već dvadeset i dvije godine živim dočekuje nas ovakav grafit. Crnom bojom: “Jedne kolovoške noći/ Miljenko neče dobro proći! A ispod plavim: “Naša država/ naša pravila”. Tu započinje ono ozbiljno sranje, ali smo još daleko od tačke u kojoj će Hrvatska, kako si ti lijepo rekao, nadsrati Srbiju.
Fotografiram grafit, Ana vadi kompjutor, i sjedamo u auto, gdje postavljamo novu objavu, koja će, to mi je, naravno, odmah jasno, pokrenuti javni i medijski uragan koji neću imati pod kontrolom i za koji tog trenutka zaista nisam siguran na koju će se stranu okrenuti i što će raznijeti, polomiti i pokrenuti. Ali, naprosto, moram stvar učiniti javnom da me, simbolički ili stvarno, ne bi progutao mrak.
Crni dio grafita je prijetnja, izrečena nemuštim stihovanjem, pokušajem da se progovori u desetercu, ali prvi je stih u osam, a drugi u devet slogova. To je ako saberemo sedamnaest slogova, ali tako raspoređenih da se ne mogu razlomiti ni u pošten haiku. Zanimljiviji je, međutim, dodatak u plavoj boji: “Naša država/ naša pravila”. Republika Hrvatska je, dragi Basara, ustavna demokracija. Njezin Ustav je, navodno, solidno pravnički koncipiran, ali – za razliku, recimo, od njemačkog Ustava, nije literarno dojmljiv. Ali je svakako zanimljivo pročitati Izvorišne osnove Hrvatskog ustava, koje ti ovdje opsežno citiram, jer ti mogu biti važne:
“Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712;
– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške monarhije;
– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), poslije (3. listopada 1929.) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990.).
Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991-1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.
Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnog svijeta.
Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”
U Hrvatskoj iz ovako postavljenih Izvorišnih osnova Ustava čovjek bi se, je li tako dragi Basara, s veseljem odvažio živjeti. Istina, zasmetala bi mu nepotrebna baroknost u nizanju povijesnih i mitološko-povijesnih elemenata, ali to je već kič malih naroda, naročito ovih naših balkanskih, ali ne bi to nikako bio razlog da svesrdno ne prihvatimo ovakvu Hrvatsku. Ne bi čovjek mogao biti oduševljen ni nabrajanjem “autohtonih nacionalnih manjina”. Najprije, svatko bi dobronamjeran tražio i nalazio način da iz skupine pobrojanih nekako izdvoji Srbe. Ako već njihova ustavna konstitutivnost stvara tjeskobu kod pripadnika malog naroda, i ako je – pogotovu nakon rata iz 1991, premda su ovakve Izvorišne osnove postavljene prije tog rata – Ustav Republike Hrvatske postao pretijesan za konstitutivna naroda, Srbi su svejedno morali biti izdvojeni u zasebnu rečenicu, trebala im je biti nađena zasebna formula. I to ne primarno zbog eventualno povrijeđenih srpskih osjećaja, nego zbog same povijesti Hrvatske, te zbog uloge koju su hrvatski Srbi imali u njezinom stvaranju. Također, u tom nabrajanju fale barem dvije autohtone nacionalne manjine: Muslimani (kako je njihova autoidentifikacija glasila 1990. kad je Ustav pisan, a kasnije Bošnjaci), te Romi. No, i to bi se dalo popravljati i mijenjati.
Ono što, međutim, Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske čini čovjeku neporecivo prihvatljivim, i što dubinski određuje prirodu i smisao Republike Hrvatske je konstatacija da se njena državna suverenost očituje u “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990.)”. Dakle, ne samo da se Republika Hrvatska poziva na ZAVNOH i na stečevine (tako je hrvatskije kaže – tekovine) jugoslavenske narodnooslobodilačke borbe, i na sve socijalističke hrvatske ustave koji su potom uslijedili, nego postoji ta dramatično važna formulacija: “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”. Dakle, ako ćemo po Ustavu Republike Hrvatske, ili ako ćemo se držati Ustava Republike Hrvatske, onda su bit ove zemlje i smisao njezinog postojanja na zemlji ostvareni ne nasuprot Jugoslaviji, nego nasuprot samom “proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”, čijih se stečevina ovim ustavotvorac vrlo temeljito i u potpunosti odriče. Iza tog odricanja 1990. pomalo ima i odricanja od odgovornosti za ustaške zločine, i odricanja od jednog izgubljenog rata, i pokušaj da se i Srbi, i Europa, uvjere u nešto u što ni Srbi, ni Europa baš ne vjeruju. Ali unatoč i usprkos tim dnevnim prilozima nečemu što bi se trebalo ticati dugih povijesnih trajanja, to odricanje je vrlo moćno. Ustav Republike Hrvatske 21. decembra 1990, a proglašen je dan kasnije. Premda je donesen na tada već bivši Dan armije, ponio je naziv Božićni ustav. E sad, najveća zanimljivost. Tekst Ustava napisala je Redakcijska skupina, koju su sačinjavali Vladimir Šeks, Smiljko Sokol i Zdravko Tomac. A Izvorišne osnove pisao je, pogodi tko!, lično Franjo Tuđman.
Parola “Naša država/naša pravila” navodno pripada nekim ekstremnim navijačkim skupinama, no mene je, čim sam je na svom zidu vidio, podsjetila na “Načela hrvatskog ustaškog pokreta”, tekst koji je 1. juna 1933. sastavio Ante Pavelić, i neka je vrsta nacionalističkog crno-revolucionarnog manifesta. Taj će manifest u godinama postojanja NDH i formalno zamjenjivati ustav, te će se zaista svoditi na parolu “Naša država/naša pravila”. A kada neka skupina ljudi, mimo onog što je prethodno bio formalni ili neformalni civilizacijski i društveni sistem, te mimo onog što je prethodno tradirano kao javni i porodični moral, počne vladati po vlastitim pravilima, onda samo od tankog pokrova ideologije ovisi koliko će njihova vladavina biti krvava i zločinačka. Ustaška je ideologija bila nacional-šovinistički i rasistički korporativizam. Od toga, meni se čini, ipak ne može gore i krvavije. I naravno da im ni na kraj pameti nije bilo ništa mimo ovog “Naša država/naša pravila”.
Kada smo na mojoj službenoj fejsbučnoj stranici objavili što se dogodilo, nastupilo je nešto što nikad ranije nisam doživio. Svi neovisni mediji ekstenzivno su objavili i komentirali vijest, da bi se zatim izredali, na svojim društvenim mrežama, praktično svi najvažniji opozicijski političari, intelektualci, pisci, umjetnici. Potom su, ni sat kasnije, sve to ponovili oni mediji koji to inače ne bi činili, ali je pritisak bio prejak. Izdržao ga je samo HRT, koji je ostao gluh i nijem, sve do jednog trenutka. Onog u kojem je Hrvatska definitivno nadsrala Srbiju.
Naime, u mom opisu događaja, koji smo objavili uz fotografiju grafita, na kraju sam napisao sljedeće: “Ali kako je na meni riječ, onda da kažem i ovo: premda policiji neću podnijeti prijavu, naprosto zato što nemam vremena, niti u ovoj vrsti slučajeva imam povjerenja u policiju, svaki napad na sebe i svoje bližnje učinit ću javnim. I učinit ću sve da o njemu budu obaviješteni svi koji, bilo gdje na svijetu, objavljuju moje knjige ili pišu o njima.
I još nešto: policija, kad joj prijavljujete ovakve slučajeve, uvijek upita – sumnjate li na nekog. To pitanje je ponižavajuće, ali ovaj put na njega imam odgovor. Sumnjam na predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i na ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića.”
Premda taj finale tebi može zvučati kao hiperbola, nije o hiperboli riječ. Naime, niti se na mene pred praznim zidom nadigla inokosna budala, niti sam ja u prethodnim tjednima objavio u novinama i na webu išta što nisam objavljivao ranije, ili što bi inokosne budale moglo nasekirati, i to pod nevjerojatnom kondicijom da uopće pročitaju što sam napisao. Grafit na mom zidu pripremili su Hrvatska policija (ergo Ministarstvo unutarnjih poslova, uporno odbijajući da djeluje protiv desničarskih nasilnika, ili protiv onih koji provjeravaju društvenu klimu tako što pjevaju ustaško-koljačku budnicu “Jasenovac i Gradiška Stara”, nego im samo svojim prisustvom asistiraju, otprilike onako kako je redarstvo asistiralo samostalnim ustašama u ljeto 1941, i pripremio ga je, taj grafit, predsjednik Vlade Andrej Plenković kada je ljetos dovodio pred koncert svoju dječicu, da im Thompson udijeli svoj apostolski blagoslov, i kada je zatim sam blagoslovio i neograničeno korištenje ustaškog pokliča, i gnjevno napao kao nenarodne elemente, ljevičare i neprijatelje Hrvatske, sve kojima se baš nije svidio Thompsonov koncert. Nitko do te dvojice ljudi, profesora opštenarodne odbrane i bivšeg člana SKJ, te bivšeg pulskog vojnog pozivara, bivšeg šefa kabineta Stjepana Mesića, iz doba kada je ovaj bio predsjednik Hrvatske, te sadašnjeg ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, i predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, djetešca iz komunističke kuće, kojemu su roditelji nadjenuli ime ruskih pisaca i najmlađega od trojice prinčeva Karađorđevića, nitko do njih dvojice nije mogao biti odgovoran za prijetnje ispisane na fasadi mog nebodera. Na onom jedinom prostoru koji je dovoljno širok i čist da se uz njega mogu strijeljati ljudi. Ali to nipošto nije trenutak u kojem će Hrvatska definitivno nadsrati Srbiju.
Taj trenutak događa se iste večeri, kada iz Vlade stiže odgovor na pitanje jedne redakcije o prijetnjama koje su mi upućene. Taj odgovor u cjelini glasi ovako:
“Osuđujemo prijeteće poruke usmjerene protiv gospodina Jergovića.
Što se tiče njegovog ciničnog iznošenja sumnje da su ‘sporne poruke napisali premijer Plenković i ministar Božinović’, ističemo kako je sasvim izvjesno i provjereno da su upravo premijer i ministar prerušeni i pod okriljem noći išli pisati sporne poruke, kao što to i inače redovito čine.
U vezi s takvim navodima kojima se nastoji prikazati da Vlada stvara napetosti u društvu, upućujemo Vas na obraćanje predsjednika Vlade na jutrošnjoj sjednici Vlade u kojem je iznio jasan stav oko događanja u Benkovcu i Šibeniku. Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu, a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović.”
U 7 riječi tobože su “osudili” prijeteće poruke. A u sljedećih 105 riječi me, što ciničnim izvrtanjem stvari i tobožnjom šaljivošću, što mojim pozivanjem na toleranciju i stvaranje uključivog ozračja prema onima koji mi prijete smrću, dodatno ugrožavaju, dovodeći me u još opasniju situaciju od one u koju su me doveli grafiteri. Eto, to je trenutak u kojem u Hrvatska definitivno nadsrala Srbiju. Jer ja, ipak, ne uspijevam zamisliti situaciju u kojoj bi itko od srpskih plenkovića – da ih ne spominjem po imenima, ili da ne spominjem ono srpsko ime nad svakim drugim imenom, onog čiji je brat, čini mi se, Plenkovićev imenjak – na takav način odgovarao Draganu Velikiću, tebi ili nekom trećem među srpskim književnicima, tko je jednako kao vi sklon kritiziranju vlasti. Možeš li, recimo, zamisliti da neki srpski plenković izda fetvu za provođenje nasilja ili likvidaciju Ljubomira Simovića, koji se, praktično sve do kraja života nije suzdržavao od uporne i žestoke kritike vlasti? E vidiš, to je ono čime je Hrvatska (vladajući režim, HDZ, udružena ustašija…) dramatično nadsrala Srbiju. Nedostojno je diktatora, a u kulturnim zajednicama i opasno je po diktaturu, ratovati protiv pjesnika. A ja sam u ovom slučaju samo pjesnik. To je nešto čime su se bavili Staljin i Pavelić, a u današnjoj Europi time se ne bavi nitko. Osim Andreja Plenkovića i njegove Vlade. (Inače, to da je Premijer bacio fetvu na mene, dosjetka je Slobodana Šnajdera, iz njegove briljantne kolumne na Telegramu…)
Iste noći, nakon što me je Vlada Republike Hrvatske pozvala da konačno “počnem činiti” nešto na “stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu”, te da se time umilim svojim progoniteljima, u Novom Zagrebu se, malo dalje od mog nebodera, pojavio novi grafit, ispisan istim stilom i rukopisom. On doslovno glasi: “Sarajevo ispod Trebevića/ Povedite Daliju i četnika Jergoviča”. Tu je grafiter pokušao dopjevati čuvenu ustašku pjesmu, koju ja, naravno, napamet znam, a ti ćeš je, dragi Basara, meni za dušu preslušati na YouTubeu, jer je tamo imaš među Hrvatskim domoljubnim pjesmama. Izvornik, dakle, glasi ovako: “Sarajevo ispod Trebevića/ Bit ćeš opet Ante Pavelića/ Bosno moja, bistra suzo naša/ Pozdravlja te imotski ustaša/ Hercegovska grudo svakog dana/ Oduvijek si za Srbina brana/ Kad ustaša sa Širokog vrisne/ Biž’ Srbine, eto Nezavisne/ Sjajna zvijezdo iznad Metkovića/ Pozdravi nam Antu Pavelića/ I Andrija, vječna dika naša/ on je hrabri ljubuški ustaša/ Sad ću kleknut i molit se Bogu/ Da Srbiju pobijediti mogu/ Pobijediti, gubu otjerati/ i slobodu narodu svom dati”. Riječ je, kao što vidiš o desetercima, prostim ko pasulj, banalnim ko grah, koji se mogu urlati u formi bećarca i gange, mogu se guslati, tuliti na nogometnim utakmicama, pjevati pri klanju. Moja znanja o pjesništvu i književnosti, općenito moja znanja o riječima i njihovim značenjima, takva su da ne nalazim načina da drukčija tumačenja i konotacije, na kojima insistiranju Andrej Plenković i njegova Vlada. Mogu samo konstatirati da im je stihoklepac nemušt i nevješt, pa da bi bilo bolje da su mene platili da im sklepam deseterac, jer im je ovaj klanje razvukao u petnaest slogova. (Inače, Dalija koja mi je u petnaestercu pridružena je političarka Dalija Orešković, koji je u izjavi za jednu privatnu televizijsku stanicu branila moje pravo na život i mir.)
Policija me je nakon što su mediji objavili vijest o prvom grafitu telefonom kontaktirala, i ne osobito ljubazni me je policajac pozvao da dođem u stanicu dati iskaz. Rekao sam mu da to neću učiniti, jer je njihova dužnost goniti slučaj po službenoj dužnosti. Ja im u tome zaista ne mogu pomoći, a još i sumnjam da će oni pokazati želju da nađu počinitelja. I doista, nisu ga našli! Premda su oba inkriminirana mjesta prilično solidno pokrivena nadzornim kamerama, Hrvatska policija nije, eto, mogla otkriti tko se to bavi mojim progonom. I tu bismo, barem zasad, s mračnijom stranom priče mogli stati.
Postoji, međutim, i ona druga strana. U moju obranu su stala sva književna udruženja, kao i Hrvatski centar PEN-a. Mnogi su opozicijski, lijevi i lijevo-liberalni političari, stali u moju zaštitu na društvenim mrežama i u medijima. Zdušno su se za mene založili ljudi u novinama za koje radim. Pomoć mi je ponudilo nebrojeno mnogo poznatih i nepoznatih ljudi. Obraćaju mi se po ulici i na tržnici. Nadigao se, prilično, u moju obranu neki inače vrlo šutljivi, građanski Zagreb. Podršku su mi pružile gradske vlasti, gradonačelnik Zagreba iskazao je veliku i odistinsku brigu za mene. Kontaktirao me je predsjednik Republike Zoran Milanović. Ljude, opet poznate i nepoznate, iz Beograda i Sarajeva, iz Bosne i Srbije, neću ni spominjati. Kao što neću spominjati ni prijatelje, jer bi to onda bila neka druga priča. Ono što je u ovoj priči važno jest pitanje javnosti, društvene zajednice, ljudi s kojima nisi blizak, ali vas veže osjećaj građanske solidarnosti. Toga ovaj put nije nedostajalo, a Hrvatska se prikazala u nekom za mene dosad, možda, i nepoznatom svjetlu. Ona Hrvatska koja nije sklona uspostavi novoustaškog režima, niti onom što meni, ili bilo kome drugom, rade Andrej Plenković, njegov ministar unutarnjih poslova i njihova Vlada.
Kako su mediji prepuni reakcija i zgražavajućih i osuđujućih autorskih tekstova, koje pišu i ljudi s kojima nisam u dobrim odnosima, režim je preko svojih medija i preko obavještajnih prišipetlji, koje ovdje igraju onu ulogu koju u Srbiji igraju urednici toksičnih tabloida i infotainment televizijskih programa, osmislili su dva narativa, dvije legende, kojima me pokušavaju dalje ozloglasiti. Prvi je bizaran: sabrali su koliko su novca moji strani izdavači dobili od fonda Ministarstva kulture za prijevode mojih knjiga, i krenuli su po svojim web-toaletoidima i društvenim mrežama, te na HRT-u, širiti glas kako sam ja od Plenkovićeve Vlade dobio sve te novce. Inače, pravilo rečenog fonda je da se sufinanciraju prijevodi svakog hrvatskog pisca za kojeg strani izdavač pokaže interes, a kako je, pretpostavljaš, interes stranih izdavača za mojim hudim nedjelom popriličan, tako je Ministarstvo u kontinuiranoj nevolji… Drugi način na koji me pokušavaju ozloglasiti je mračniji: naokolo pišu, govore, na sve načine šire glas, kako sam ja sam pisao grafite protiv sebe, jer da tako reklamiram svoju knjigu. I taj su narativ, također, preuzeli i prenose ga u Plenkovićevo ime pojedini desni političari, u čemu im svima, naravno, pomaže Hrvatska policija, svojim dosljednim odbijanjem da identificira počinitelje.
Ovo drugo mi je mnogo mučnije, jer na mene djeluje retraumatizacijski. Dana, 27. svibnja iliti maja, godine 1992, dan prije mog dvadeset i šestog rođendana, pokraj reda ispred pekare, na tadašnju Ulicu Vase Miskina, koja će malo zatim ponijeti svoje staro ime Ferhadija, pao je minobacački projektil od 82 milimetra, i ubio 26, a ranio 108 ljudi. Pokraj tog sam mjesta prošao nekoliko minuta ranije, na putu do kafane u kojoj sam imao sastanak. Prethodno mi se na tom putu odvezala pertla, pa sam zastajao da je svežem. Dugo mi se po glavi vrzmala opsesivna misao o tome da bih, možda, poginuo da nisam morao vezivati pertlu (hrvatski: vezicu; dalmatinski: špigetu). Danas mislim da to, vjerojatno, baš i nije bilo tako vremenski raspoređeno. Ali najgore, najstrašnije u svemu bilo je što su s televizije na Palama iste večeri objavili da to Muslimani sami po sebi pucaju da bi okrivili Srbe. Od toga da mu govore kako sam po sebi puca čovjeku pamet staje! (Sad neću govoriti o onom drugom, jednako zanimljivom osjećaju, koji će me pratiti u ratu, a pomalo i poslije rata, kad bivam obuhvaćen pojmom Musliman, premda, eto, nisam taj. Ali i ta me resemantizacija moje osobe i mojih identiteta trajno prati, pa sam, zahvaljujući marnom radu leksikografa Velimira Viskovića i njegovih suradnika 2025. završio kao četnik, hoće reći Srbin, na zagrebačkim fasadama.)
Zašto netko tko svakodnevno očituje svoju želju da Muslimana nestane, tko drži Sarajevo pod opsadom i svakodnevno ga zasipa stotinama granata, i strijelja ga hiljadama i desetinama hiljada metaka, govori da ta jedna granata nije njegova? Taj govor i diskurs ponovit će se u još nekoliko navrata tokom opsade Sarajeva, a da ga ja nikad neću razumjeti. E, tako posljednjih augustovskih i prvih septembarskih dana 2025. godine u hejterskim natpisima na društvenim mrežama i u režimskim web-toaletoidima možeš čitati kako sam ja sam pisao grafite protiv sebe, e da bih tako reklamirao svoju novu knjigu, a istovremeno se ispod takvih objava nižu stotine i hiljade komentara u kojima gnjevni botovi traže moje ubojstvo ili barem protjerivanje, i u kojima se nazivam četnikom, Jugoslavenom itd. Koji je smisao optuživanja žrtve za ono što joj se dogodilo? Karl Markus Gauss, austrijski pisac, nedavno govori o jednom svom poznaniku, antisemitu, koji se hvalio otkrićem da je Adolf Hitler – Jevrejin! I da je Holokaust izmislio kao jevrejsko lukavstvo da se unište Njemačka i njemački narod. Možda je to neka slična vrsta ludosti, ali znam da me je čudno tjeskobnim učinila tvrdnja da samog sebe progonim, pišući grafite po kraju gdje živim. To je susret s nekom nižom vrstom zla u ljudima, s kojom mi se još uvijek nije lako nositi, valjda i zato što se nisam s njom susretao u književnosti i na filmu.
Igrom slučaja, pojava gospođe Govno i ustaških grafitera pred mojim vratima, te Plenkovićeva fetva, zbili su se nakon prethodnoga velikog skandala. U Benkovcu, naime, lokalni su ratni veterani, uz sudjelovanje podmlatka – pripadnika lokalnih navijačkih neonacističkih skupina – zabranili jedan teatarski i kulturni festival, u čemu su dobili punu podršku Vlade Republike Hrvatske. Događajno je to izgledalo ovako: organizatoricu su fizički ugrožavali, na što je policija najprije odbila intervenirati, a zatim su toj ženi, mladoj novinarki imena Melita Vrsaljko, rekli da joj ne mogu garantirati sigurnost i da joj je najbolje da napusti grad. Mirno su ispraćali skandiranje zabranitelja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te urlikanje ustaškog pozdrava, a zatim su se u miru i dobrom raspoloženju družili s policijom. Sve to je, za divno čudo, i snimljeno.
Kći vođe benkovačkih zabranitelja Emily Genda je lokalna kafanska pjevaljka, naročito istaknuta u interpretacijama Svetlane Ražnatović – Cece. Društvene mreže bile su je prepune njenih interpretacija Cecinih pjesama, uključujući i pjesmu “Pile”, koju je srpska udovica posvetila Arkanu. Madame Emily je, prije nego što je postala pjevaljka, izbačena s policijske akademije, jer je cimericu muslimanku zlostavljala Thompsonom, a po školi je crtala ustaško znakovlje. I onda je, u skladu s tim, kći veteranskog vođe i Cecina poklonica, za teatarski i kulturni festival čijem se zabranjivanju priključila, kazala da ga vode ljudi koji promoviraju “blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju”. A kad su je nazvali novinari da je upitaju o njezinim interpretacijama hitova Arkanove udovice, mirno je odgovorila da nju njen otac nije naučio da ikoga mrzi. Inače, godine 2018. Emily Genda je na profilnoj fotografiji držala oznaku da podržava Levijatan. Ti, dragi moj, naravno znaš što je Levijatan: pokret srpskih rasista i fašista, koji su te proslavili terorom nad Romima, kobajagi u ime životinja. Sve to čini očito vrlo kompleksan političko-identitetski profil kćeri vođe benkovačkih zabranitelja, ali i njezina oca.
Smisao zabrane, koja je izvedena pod visokim pokroviteljstvom Plenkovićeve Vlade, koja je organizatore zabranjenog benkovačkog festivala optužila za ekstremizam, u biti je dvojak. Jedan je u pokušaju da se polurevolucionarnim metodima uspostavlja neki oblik klerofašizma, te da sam Andrej Plenković institucionalizira svoj janusovski položaj i politički identitet, tako što će u Hrvatskoj postati neka vrsta postmodernog Francisca Franca, dok će u Bruxellesu igrati ulogu uljuđenog i ispeglanog liberala. Ambicija je kolosalna, ali po mom mišljenju, ipak, neostvariva. Jer koliko god Hrvatska bila sitna irelevantna, to presvlačenje u avionu od Zagreba do Bruxellesa ne može na taj način biti izvedeno, naprosto zato što je relacija prekratka. Caudillo Andrej na tom letu neće imati vremena da se preobrazi u ljubaznog monsieur Andreja. Drugi cilj je, možda, zanimljiviji: radi se o klasičnim kulturnim ratovima, u kojima se kultura Alfreda Jarryja u Hrvatskoj nastoji zatrti i uništiti u ime kulture Svetlane Ražnatović. Premda između benkovačkog slučaja i napada na mene ne postoji veza, nije mi mrsko naći se u Jarryjevom društvu. Uvijek je dobro kad su stvari tako kristalno jasne i čiste.
Eto, dragi Basara, ispade ovo još jedno predugo pismo, ali šta da se radi kad su takva vremena nastupila, epska.
Živio,
m