Koncert za mamu

Petak.
Jabuke su obrane. Orasi pokupljeni.
Podovi oribani.
Majke su uštirkale stoljnjake.
Za Boga i goste.
Sarma je skuhana.
Kiše su se ispadale. Mi smo se izigrali.
To smo radili prije rata.
To smo radili kao djeca.

Subota je.
Kiša pada cijeli dan.
Ćutimo i jedemo piletinu.
Kroz prozor gledamo tuđe dvorište.
Naši životi su sakata djeca.
Stisnuli smo ga u šaku. I čekamo da prođe.
Pregazit će nas ga kao izbjeglički kamp.
Ostarit ćemo u šatoru s adresom.

Nedjelja je.
Kćerka plače u slušalicu:
Mama, zašto ste otišli?
Zašto mi nikad nisi pričala o ratu?
Zašto je djed pokopan u tuđem groblju.
Šta je to tuđe groblje?
Kako izgleda naše groblje?
Šta je to kućni prag?
Zašto mi nisi rekla da ste jeli kore s drveta?

Ljeto je.
Naši koferi su spremni. Oni su naša rodbina.
Sutra idemo kući.
Naša kuća je kod kuće. Jel tako, mama?
Tamo se govori naš jezik. Mislim, tvoj i tatin. 

Jesen.
Opet putujemo kući.
Da se grobovi ne naljute što nismo došli.
U Bosni su i groblja tužna ako ih redovno ne obilazimo.
Mama, gdje je tvoje grobno mjesto?
Ovdje ili kod kuće?

Zima,
pouzdano stiže svakog ljeta.
Bili smo u gostima. Radio svira.
Mama opet plače.
Ali mama, zašto plačeš, pa ti voliš koncerte.