Može to biti bilo koje doba, bilo koji čas, važno je samo da nas neko drugi podsjeti na njega, oživi i obistini slike koje nije vidio.
Ti podsjetiš me na dane kad razgoni nas hladnoća po toplim kućama. Podsjećaš me kako dječarac, stajao sam kraj prozora, i šarao, povlačio prstom po vlažnim, zamagljenim prozorskim staklima. Dublje od zaborava, stvarnije od sjećanja javi se doba ono kad išli bi u goste dobrim ljudima i djeci u starim kućama, mi djeca iz starih smeđih zgrada, kad zablenuli bi se, očuđeni onim istim, našim šarama iscrtanim i ispisanim po studenim staklima na pendžerima. Starog kraja i ranog djetinjstva sjetim se svog kao iščezlih mirisa. Od tada pa do danas ostade jedna memljiva tajna: šta to, tako dugo a tako šturo, i kao da su zaboravile na nas i kao da se plaše da ih i zaigrani slušamo, razglabale su majke o svemu što se priča i taji u komšiluku i gradu.
Ti podsjetiš me, što dječarac odavno nisi. Ne ličiš više ni izgledom na svoje pleme. Blijed, nosiš naočare, kačket i brkove, čuvaš odnjegovane akušerske prste. Pesnik, granice ljudskog čuvstva slovima ispipavaš, posnim govorom, mrsnom kazom, daješ sve od sebe na dva nar(j)ečja odjednom. Gledam, dok se mi dan-noć usavršavamo, poprimamo boju zidova pored kojih prolazimo, poprimamo boju prašine i sipkosti, dok se pretražujemo po maternjem jeziku, dotle šire se sudbonosni abrovi o toj, na kraju krajeva, akcenatskoj razlici.
Sjećaš me ti, što još uvijek, za hladnih dana napišeš na prozorskom staklu nekoliko riječi i par nervoznih znakova. Kad otopli, tvoj rukopis iščezava sa stakla i sve postaje providno; sasvim lijepo vidiš ljude, drveće, ptice. I nebo. Ali kad sunce zađe i kad zahladni, sve nestaje, a samo tvoja slova na staklu ponovo postaju čitljiva. Navedu me da i danas, dokon, mrtav-ozbiljan ponovim jednu od dječačkih igara: prinesem usnama i nosu ogledalo, pa ako zasuzi, nadnaravno lako, ovlašnim potezom malog prsta ispišem sve što znam: da još uvijek ko nekad oko providnog, prejasnog znaka magli.
Znali smo to i tad, kada pišući po staklu, mi djeca, od jednog istog svi, ono što nam je zapisano, vršcima kažiprsta i noktima smo prepisivali po mrzloj, zamagljenoj podlozi. I nikada, do dana današnjeg, do najzrelijih godina, nismo mu pismom bili bliže nego tad, kada usamljeni dječaci, gledali smo kroz prozor, kako snijeg se na zemlju spušta kao kanon molebni, kao molitva za oprost svih naših budućih grijehova.
Peto godišnje doba
Ibrahimu Hadžiću
Može to biti bilo koje doba, bilo koji čas,
važno je samo da nas neko drugi podsjeti na
njega, oživi i obistini slike koje nije vidio.
Ti podsjetiš me na dane kad razgoni nas hladnoća
po toplim kućama. Podsjećaš me kako dječarac,
stajao sam kraj prozora, i šarao, povlačio prstom
po vlažnim, zamagljenim prozorskim staklima.
Dublje od zaborava, stvarnije od sjećanja javi se
doba ono kad išli bi u goste dobrim ljudima
i djeci u starim kućama, mi djeca iz starih
smeđih zgrada, kad zablenuli bi se, očuđeni
onim istim, našim šarama iscrtanim i
ispisanim po studenim staklima na pendžerima.
Starog kraja i ranog djetinjstva sjetim se svog
kao iščezlih mirisa. Od tada pa do danas ostade
jedna memljiva tajna: šta to, tako dugo a tako šturo,
i kao da su zaboravile na nas i kao da se plaše
da ih i zaigrani slušamo, razglabale su majke
o svemu što se priča i taji u komšiluku i gradu.
Ti podsjetiš me, što dječarac odavno nisi.
Ne ličiš više ni izgledom na svoje pleme.
Blijed, nosiš naočare, kačket i brkove,
čuvaš odnjegovane akušerske prste.
Pesnik, granice ljudskog čuvstva slovima
ispipavaš, posnim govorom, mrsnom kazom,
daješ sve od sebe na dva nar(j)ečja odjednom.
Gledam, dok se mi dan-noć usavršavamo,
poprimamo boju zidova pored kojih prolazimo,
poprimamo boju prašine i sipkosti,
dok se pretražujemo po maternjem jeziku,
dotle šire se sudbonosni abrovi o toj,
na kraju krajeva, akcenatskoj razlici.
Sjećaš me ti, što još uvijek, za hladnih dana
napišeš na prozorskom staklu nekoliko riječi
i par nervoznih znakova. Kad otopli, tvoj rukopis
iščezava sa stakla i sve postaje providno;
sasvim lijepo vidiš ljude, drveće, ptice.
I nebo. Ali kad sunce zađe i kad zahladni,
sve nestaje, a samo tvoja slova na staklu
ponovo postaju čitljiva. Navedu me
da i danas, dokon, mrtav-ozbiljan ponovim
jednu od dječačkih igara: prinesem usnama
i nosu ogledalo, pa ako zasuzi, nadnaravno lako,
ovlašnim potezom malog prsta ispišem
sve što znam: da još uvijek ko nekad
oko providnog, prejasnog znaka magli.
Znali smo to i tad, kada pišući po staklu,
mi djeca, od jednog istog svi, ono što nam je
zapisano, vršcima kažiprsta i noktima smo
prepisivali po mrzloj, zamagljenoj podlozi.
I nikada, do dana današnjeg, do najzrelijih
godina, nismo mu pismom bili bliže
nego tad, kada usamljeni dječaci,
gledali smo kroz prozor,
kako snijeg se na zemlju spušta
kao kanon molebni, kao molitva
za oprost svih naših budućih grijehova.