Lijepo vidiš: tvoja baba stoji pored tvog grada, veća od njega; rukom je uhvatila jednu crvenu nit u koju je onako sav umršen i uvijen do neprepoznavanja i mirno je namotava na klupko. Bože, zašto je počela to raditi, ko će sve ovo vratiti u klupko, tu nerazmrsivu gužvu crvene vune, i koliko će za to biti potrebno vremena?
Sve ćemo mi to oteti rasulu, diko babina.
Golube moj pitomi.
Sredićemo predivo, mače moje nejačko.
Ne žali što ni njime nećeš moći sve kazati.
Pleteš i tkaš sa čim imadeš. U nas najviše od poparanog praviš novo.
Tako je kako je.
Sunce babe svoje.
A klupko raste i grad se pomalja.
Oko babe se skupili miševi. Ona im baci šaku kuruza, ko kokošima.
Ne ljuti se na njih, diko babina.
Nikad se ne ljuti zato što je neko miš.
Tako je kako je.
Najvažnija je živa glava na ramenima.
Sunce moje iza gore.
***
„Pis, maco!“
Tvoj dlan je mali i osjetljiv, a babina ruka ogrubjela. Skupila je tri prsta kao u blagoslov i spustila ih u tvoj dlan.
„Pis, maco!“
Pa te zagolicaju oni njeni prsti, a od toga te podiđe ježenje od tjemena do prstiju na nogama.
„Pis, maco! Đe si bila?“
Zagolica ponovo.
„Na selu, na prelu.
Šta s’dobila?“
Novi zagolicaj.
„Litar vina!
S kim s’ popila?“
Novi zagolicaj.
„S Petrom đakom, za petnjakom!“
Ovdje si već sva naježena, od glave do pete, u slatkom iščekivanju onoga što slijedi: hrapavi prsti tvoje babe brzo pretrčavaju tvoju podlakticu, penju se do ramena i zaustavljaju trepereći iza tvog uha.
„Pazi gore miiiiiišššššššššš!“
Ti vrištiš od radosti i prestravljenosti – mačka juri miša uz tvoju ručicu, odbjeglog iz tvog malog dlana, ali baba će ga uhvatiti, tu, iza uha, tvoja je baba gospodarica miševa i mačaka, gospodarica svijeta iz začarane šume.
A taj svijet gledaš sa babinih ramena. Njena ramena pokrivaju svijet i on ti ne može ništa, na njima se ljuljaš u prolazu. Baba pjeva i od toga sve zlo šuti.
U tom si svijetu, u toj začaranoj Draginjinoj šumi, ti najvažnije stvorenje. Sve postoji samo i isključivo zbog tebe.
Ti si maća Banijka babe svoje.
Baba je vel’ka Banijka, najveća. A ti si maća.
Baba te na ramenima odnese „za kosu“, na padinu koju miluje sunce na zalasku, i na kojoj je jedna od babinih mnogobrojnih bašči, i pusti te da vičeš iz sveg grla na drugu stranu: „Oooooooj, Boooooorooooovćaaaaaaniiiiiiii!“ Dereš se iz petnih žila, onako malena i goropadna, a baba se smije. Jer je za njenu djevojčicu najvažnije da nauči biti goropadna – time se odgaja smjelost. A babi je smjelost na prvom mjestu, onda sve ostalo. Iako ona prva od te tvoje smjelosti strada, spremna je to da prihvati. Iako će ti ponavljati ono što je naučila od svoje matere: „Dobar je stra’ kome ga Bog da!“ – ipak će u tvojoj goropadnosti uživati više no u ičemu.
Na babi stoji svijet. Ona ga hitne na leđa kao vreću cementa ili brašna. Tako hitne i tebe na ramena. Ti je uhvatiš za uši a njoj spadne rubac, pa se smijete zajedno.
Baba je raznositeljka života. U njenoj je pregači sjeme iz kog može iznova nići cio svijet, iz kog se mogu nahraniti svi gladni. Kud baba prođe, tud niče nešto jestivo, raste bilje kao u čaroliji; sve buja i pada pod težinom ploda. Baba miriše na vareniku i sir. Babu prate krave, poslušno kao psi. Razumiju sve što ona govori i misli.
Babi si ti najvažnija, i zato ti babi pakostiš. Igraš sa njom sitne igre moći. Sakriješ se u kotur žice. I slušaš je kako te očajna doziva i traži, provjeravajući nisi li se, malena i goropadna, udavila u avlijskoj čatrnji. Ti znaš da si u tom trenutku izvor njenog mučenja – ali ne možeš prestati jer si opijena svojom novopronađenom moći. Ni nad kim odraslim ti nemaš moć koju imaš nad svojom babom. Ona će sve oprostiti. Kad izađeš iz kotura žice, dobićeš bijelu kavu, a ne grdnju.
Kriješ se od babe svoje kao miš neki, kazaće ti ona. Mišu babin nejački.
Miševi na mostu/14
***
Lijepo vidiš: tvoja baba stoji pored tvog grada, veća od njega; rukom je uhvatila jednu crvenu nit u koju je onako sav umršen i uvijen do neprepoznavanja i mirno je namotava na klupko. Bože, zašto je počela to raditi, ko će sve ovo vratiti u klupko, tu nerazmrsivu gužvu crvene vune, i koliko će za to biti potrebno vremena?
Sve ćemo mi to oteti rasulu, diko babina.
Golube moj pitomi.
Sredićemo predivo, mače moje nejačko.
Ne žali što ni njime nećeš moći sve kazati.
Pleteš i tkaš sa čim imadeš. U nas najviše od poparanog praviš novo.
Tako je kako je.
Sunce babe svoje.
A klupko raste i grad se pomalja.
Oko babe se skupili miševi. Ona im baci šaku kuruza, ko kokošima.
Ne ljuti se na njih, diko babina.
Nikad se ne ljuti zato što je neko miš.
Tako je kako je.
Najvažnija je živa glava na ramenima.
Sunce moje iza gore.
***
„Pis, maco!“
Tvoj dlan je mali i osjetljiv, a babina ruka ogrubjela. Skupila je tri prsta kao u blagoslov i spustila ih u tvoj dlan.
„Pis, maco!“
Pa te zagolicaju oni njeni prsti, a od toga te podiđe ježenje od tjemena do prstiju na nogama.
„Pis, maco! Đe si bila?“
Zagolica ponovo.
„Na selu, na prelu.
Šta s’dobila?“
Novi zagolicaj.
„Litar vina!
S kim s’ popila?“
Novi zagolicaj.
„S Petrom đakom, za petnjakom!“
Ovdje si već sva naježena, od glave do pete, u slatkom iščekivanju onoga što slijedi: hrapavi prsti tvoje babe brzo pretrčavaju tvoju podlakticu, penju se do ramena i zaustavljaju trepereći iza tvog uha.
„Pazi gore miiiiiišššššššššš!“
Ti vrištiš od radosti i prestravljenosti – mačka juri miša uz tvoju ručicu, odbjeglog iz tvog malog dlana, ali baba će ga uhvatiti, tu, iza uha, tvoja je baba gospodarica miševa i mačaka, gospodarica svijeta iz začarane šume.
A taj svijet gledaš sa babinih ramena. Njena ramena pokrivaju svijet i on ti ne može ništa, na njima se ljuljaš u prolazu. Baba pjeva i od toga sve zlo šuti.
U tom si svijetu, u toj začaranoj Draginjinoj šumi, ti najvažnije stvorenje. Sve postoji samo i isključivo zbog tebe.
Ti si maća Banijka babe svoje.
Baba je vel’ka Banijka, najveća. A ti si maća.
Baba te na ramenima odnese „za kosu“, na padinu koju miluje sunce na zalasku, i na kojoj je jedna od babinih mnogobrojnih bašči, i pusti te da vičeš iz sveg grla na drugu stranu: „Oooooooj, Boooooorooooovćaaaaaaniiiiiiii!“ Dereš se iz petnih žila, onako malena i goropadna, a baba se smije. Jer je za njenu djevojčicu najvažnije da nauči biti goropadna – time se odgaja smjelost. A babi je smjelost na prvom mjestu, onda sve ostalo. Iako ona prva od te tvoje smjelosti strada, spremna je to da prihvati. Iako će ti ponavljati ono što je naučila od svoje matere: „Dobar je stra’ kome ga Bog da!“ – ipak će u tvojoj goropadnosti uživati više no u ičemu.
Na babi stoji svijet. Ona ga hitne na leđa kao vreću cementa ili brašna. Tako hitne i tebe na ramena. Ti je uhvatiš za uši a njoj spadne rubac, pa se smijete zajedno.
Baba je raznositeljka života. U njenoj je pregači sjeme iz kog može iznova nići cio svijet, iz kog se mogu nahraniti svi gladni. Kud baba prođe, tud niče nešto jestivo, raste bilje kao u čaroliji; sve buja i pada pod težinom ploda. Baba miriše na vareniku i sir. Babu prate krave, poslušno kao psi. Razumiju sve što ona govori i misli.
Babi si ti najvažnija, i zato ti babi pakostiš. Igraš sa njom sitne igre moći. Sakriješ se u kotur žice. I slušaš je kako te očajna doziva i traži, provjeravajući nisi li se, malena i goropadna, udavila u avlijskoj čatrnji. Ti znaš da si u tom trenutku izvor njenog mučenja – ali ne možeš prestati jer si opijena svojom novopronađenom moći. Ni nad kim odraslim ti nemaš moć koju imaš nad svojom babom. Ona će sve oprostiti. Kad izađeš iz kotura žice, dobićeš bijelu kavu, a ne grdnju.
Kriješ se od babe svoje kao miš neki, kazaće ti ona. Mišu babin nejački.